REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Bjelovaru
Josipa Jelačića 3
43000 Bjelovar
Poslovni broj: Ovr-849/2025-5
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Općinski sud u Bjelovaru, po sucu toga suda Ani Marković-Ćoso, kao sucu pojedincu, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja B2 KAPITAL d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 41, OIB: 57509775367, zastupani po punomoćnicima Odvjetničkog društva Buterin i partneri, odvjetnicima iz Zagreba, protiv ovršenika JK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa Predrag Kralik, odvjetnik iz Bjelovara, radi ovrhe, 25. travnja 2025.
r i j e š i o j e
Odbija se kao neosnovan prijedlog ovršenika od 02. travnja 2025. za odgodom prijenosa zaplijenjenih sredstava u postupku izravne naplate na temelju rješenja o ovrsi javnog bilježnika Zorke Čavajda iz Zagreba posl.br.: Ovrv-686/2010 od 15. lipnja 2010.
Obrazloženje
1.Ovršenik je dana 02. travnja 2025. podnio kod ovoga suda prijedlog radi donošenja rješenja kojim se pljenidba i prijenos proglašavaju nedopuštenim. U prijedlogu navodi da je dana 15. lipnja 2010. godine javni bilježnik Zorka Čavajda iz Zagreba donio rješenje o ovrsi, Posl.br.: Ovrv-686/2010 prema prijedlogu prednika ovrhovoditelja, PBZ CARD d.o.o. ustupio je svoje potraživanje ovrhovoditelju B2 Kapital d.o.o. dana 18. lipnja 2018. te je ovrhovoditelj dana 26. travnja 2022. godine opozvao zahtjev za provedbom ovrhe na novčanim sredstvima. Dalje navodi da je dana 24. ožujka 2025. godine ovrhovoditelj dostavio Financijskoj agenciji zahtjev za naplatu. Iz navedenog zahtjeva za naplatu ovrhovoditelja proizlazi kako je predmetno potraživanje ovrhovoditelja u zastari slijedom čega ne postoji mogućnost prisilne naplate duga pozivajući se na čl. 233. i čl. 242. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje u tekstu: Zakon o obveznim odnosima). Obzirom da je ovrhovoditelj 26. travnja 2022. godine povukao rješenje o ovrsi, smatra da prekid zastare nije nastupio pa je tako u potpunosti jasno kako je tražbina ovrhovoditelja u zastari obzirom je od dana donošenja rješenja o ovrsi do dana podnošenja zahtjeva za naplatu ovrhovoditelja prošlo više od 14 godina. Također, ističe da nikakva potraživanja ovrhovoditelja ne postoje, niti mogu postojati, obzirom je okončao sve svoje poslovne aranžmane s prednikom ovrhovoditelja i nisu preostali nikakvi dugovi. Dalje ističe kako navedeni iznos navodnog duga kao fizičku osobu predstavlja značajnu svotu te sama visina iste ukazuje na postojanje vjerojatnosti da bi provedbom ovrhe trpio teško nadoknadivu štetu te bi bio ugrožen njegov i egzistencijalni status njegove obitelji. Ukazuje kako u slučaju provedbe zahtjeva za naplatu ovrhovoditelja temeljem osnove za koju smatra kako je nastupila zastara, provođenjem navedene ovrhe bi nastala takva šteta koju poslije ne bi mogao nadoknaditi, odnosno istu bi eventualno mogao nadoknaditi uz iznimne troškove vezane uz pokretanje i vođenje sudskog postupka za povrat neosnovano naplaćenih sredstava i to protiv subjekta upravo specijaliziranog za otkup i upravljanje potraživanjima. Slijedom navedenog, smatra kako je razvidno da bi provedbom zahtjeva za naplatu bio ugrožen njegov osobni dohodak te financijska neovisnost jer se nalazi u situaciji u kojoj ovrhovoditelj pokušava naplatiti navodno potraživanje prema ovršeniku i to u iznosu od 590,72 eura glavnice te 137,45 eura troškova postupka te 959,32 eura zakonske zatezne kamate (na koje iznose i nadalje teče zakonska zatezna kamata), a koje je evidentno u zastari te niti nema mogućnosti prisilnog ostvarenja istog. Dalje smatra kako je u postupku okolnost da bi provođenjem ovrhe pretrpio znatniju štetu konkretno učinjena vjerojatnom, odnosno da bi se nastupanje štete otklonilo upravo odgodom ovrhe. Osim toga osporava legitimaciju ovrhovoditelja za naplatu navodne tražbine kao i osnov i visinu potraživanja obzirom ovršenik sukladno čl. 82. st. 1. Zakona o obveznim odnosima nije obaviješten o ustupu tražbine te o istome nije imao nikakvih saznanja sve do podnošenja zahtjeva za naplatu ovrhovoditelja. Obzirom na navedeno, a u vezi s čl. 210. u vezi s čl. 50. i 53. Ovršnog zakona predlaže da sud donese rješenje kojim se nalaže Financijskoj agenciji da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih novčanih sredstava kao i da sud donese rješenje kojim će pljenidba i prijenos biti proglašeni nedopuštenim. Prijedlogu je priložen specifikacija te osnove za plaćanje sa prijedlogom za ovrhu rješenjem o ovrsi javnog bilježnika (list 5-11), zahtjev za naplatu (list 12-15), dopis (list 16-17), prijedlogom za ovrhu rješenjem o ovrsi javnog bilježnika (list 18-22), rješenje Županijskog suda u Zadru broj Gž Ovr-404/2020-2 od 09. rujna 2020. (list 24-27).
2. Iz odredbe čl. 210. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine 112/12, 25/13, 93/14, 44/16, 73/17, 131/20 ) proizlazi da se na prijedlog za odgodu prijenosa iz stavka 1. istoga članka na odgovarajući način primjenjuju odredbe istoga Zakona o odgodi ovrhe, a na prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim iz stavka 1. istoga članka na odgovarajući se način primjenjuju odredbe Ovršnog zakona o žalbi protiv rješenja o ovrsi (čl. 50. Ovršnog zakona).
3.Ovrhovoditelj se u podnesku od 15. travnja 2025. u cijelosti usprotivio navodima ovršenika.
4.Prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe nije osnovan.
5.Odredbom čl. 65. st.1. Ovršnog zakona propisano je da sud na ovršenikov prijedlog može ako ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, ili ako učini vjerojatnim da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje, u potpunosti ili djelomice odgoditi ovrhu uz ispunjenje jednog od uvjeta iz čl. 65. st. 1. toč. 1. do 10. Ovršnog zakona.
6.Iz navoda ovršenika u prijedlogu za odgodu ovrhe ne proizlazi da bi kod ovršenika mogla nastati kakva nenadoknadiva šteta niti je učinjeno vjerojatnim da je odgoda potrebna da bi se spriječilo nasilje.
7.Ovršenik je izjavio pravni lijek i to da se pljenidba i prijenos proglase nedopuštenim no ovršenik u svom prijedlogu mora navesti i valjane razloge iz kojih će proizlaziti osnovanost prijedloga za odgodu, no ovršenik u prijedlogu za odgodu ne navodi nikakve zakonske razloge u smislu odredbe čl. 65. st. 1. Ovršnog zakona. Naime, šteta koju bi ovršenik možda trpio bila bi nenadoknadiva ili teško nadoknadiva tek u slučaju ako ovršenik takvu štetu ne bi mogao naknaditi, što može ovisiti samo o okolnostima na ovrhovoditeljevoj strani. Navodi ovršenika da eventualnu štetu ne bi mogao u protuovrsi ili posebnoj parnici za povrat stečenog bez osnove ostvariti prema ovrhovoditelju u slučaju uspjeha u sporu nisu učinjeni vjerovatnim bilo kakvim dokazom koji bi doveo u sumnju likvidnost ovrhovoditelja kao pravne osobe. U odnosu na paušalne navode ovršenika da bi provedbom zahtjeva za naplatu temeljem gore navedene ovršne isprave bio ugrožen njegov osobni dohodak te financijska neovisnost valja istaknuti da ovršenik također nije učinio vjerovatnim nastanak nenadoknadive mu štete jer se ovršenikov osobni dohodak i financijska neovisnost štiti institutom ograničenja ovrhe kroz otvaranje posebnog računa prema pravilima Ovršnog zakona (što je i stajalište Županijskog suda u Osijeku broj Gž Ovr- 21/2025-2 od 24. siječnja 2025.).
8. Stoga je odlučeno kao u izreci rješenja temeljem čl. 65. st. 1. u svezi čl. 210. st. 2. Ovršnog zakona.
U Bjelovaru, 25. travnja 2025.
Sudac
Ana Marković-Ćoso
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovoga rješenja može se podnijeti žalba u roku od 8 dana od primitka prijepisa rješenja, Županijskom sudu, putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka.
