1

Poslovni broj: 26 Gž-1006/2022-2

 

 

 

Poslovni broj: 26 Gž-1006/2022-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka, predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Amalije Švegović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. I., OIB:..., kojeg zastupa punomoćnica D. J., odvjetnica u S., protiv tuženice Z. b. d.d., OIB:..., Z., koju zastupaju punomoćnici (odvjetnici) u Odvjetničkom društvu P.&P. u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru od 1. veljače 2022. poslovni broj P-3172/2019, u sjednici vijeća 16. studenog 2023.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru od 1. veljače 2022. poslovni broj P-3172/2019.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke odbijen je zahtjev tužitelja kojim traži od tuženice isplatu iznosa od 248.987,52 kn sa zateznom kamatom na pojedinačno određene novčane iznose. Toč. II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 12.500,00 kn.

 

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i usvojiti tužbeni zahtjev.

 

3. Tuženica nije podnijela odgovor na žalbu.

 

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

 

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 248.987,52 kn koji je platio tuženici temeljem ništetnih odredaba iz Ugovora o namjenskom kreditu broj 70/06, kojima je ugovoren način promjene kamatne stope i ispunjenje kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF, sklopljenog između stranaka 24. ožujka 2006. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu).

 

6. Ocjenu neosnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

 

- da je temeljem Ugovora o kreditu tuženica kao kreditor stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita namjenski kredit u iznosu od 154.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na rok otplate od 20 godina u 240 mjesečnih anuiteta (čl. 3. Ugovora o kreditu), s redovnom kamatnom stopom od 4,50% godišnje koja je promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. (čl. 2. Ugovora o kreditu), te ispunjenjem kreditne obveze uz primjenu valutne klauzule u CHF;

 

- da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača u kojem je presudom broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe prema kojima je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja ugovora korisnici kredita kao potrošači i tuženica nisu pojedinačno pregovarali niti utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorne kamate, te da je tužitelj ovlašten pozvati se u parnici povodom restitucijskog zahtjeva na pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite interesa i prava, a za koja je sud vezan u parnici povodom restitucijskog zahtjeva primjenom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku;

 

- da je nalazom financijsko knjigovodstvene vještakinje L. R. utvrđeno da je tužitelj isplatio tuženici radi promjene tečaja CHF, obračunavajući anuitete kreditne obveze prema tečaju po kojem je tužitelju kredit isplaćen, te primjenom kamatne stope koja je ugovorena u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu i ne uključujući daljnje promjene kamatne stope za razdoblje od 24. lipnja 2005. do 1. veljače 2016. iznos od 248.987,52 kn;

 

- da je 3. veljače 2016. između stranaka sklopljen Dodatak ugovora o kreditu temeljem kojeg je provedena konverzija kredita, a da je iz Dodatka ugovora o kreditu evidentno (čl. 1.) da je sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15., u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15.), da se Dodatkom ugovora o kreditu mijenjaju odredbe iz osnovnog Ugovora o kreditu o kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli i iznosu preostalog neotplaćenog kredita i postiže sporazum o raspolaganju preplatom i da tužitelj potvrđuje da je suglasan s izračunom konverzije koji mu je dostavila tuženica (čl. 2.) prema kojem neotplaćena glavnica kredita iznosi 32.594,28 CHF što u kunskoj protuvrijednosti na dan 30. rujna 2015. iznosi 227.533,24 kn, te da je tužitelj preplatio kredit u iznosu od 55.057,66 kn na dan 30. rujna 2015. (čl. 5.), da je visina neotplaćene glavnice primjenom učinaka konverzije utvrđena u iznosu od 11.481,92 EUR koju je tužitelj dužan podmiriti tuženici i da je ugovorena redovna kamata od 5,84% (čl. 8.a) s anuitetom u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 163,91 EUR (čl. 9.),

 

na temelju čega sud utvrđuje da Dodatak ugovora o kreditu predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u ZID ZPK/15, a da je u oglednom sporu koji se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio pod brojem Gos-1/2019 sklapanje sporazuma o konverziji utvrđeno valjanom pravnom osnovom unatoč postojanju ništetnosti odredaba o promjenjivoj ugovornoj kamati i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu, dok je ZID ZPK/15 u postupku ocjene ustavnosti ocijenjen u skladu s Ustavom Republike Hrvatske, pri čemu tužitelj ne tvrdi da konverzija nije provedena sukladno ZID ZPK/15 niti da postoje razlozi nevaljanosti koji izviru iz općeg obveznog uređenja, slijedom čega zaključuje da je sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu tužitelj obeštećen s osnova ništetnih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu te je odbio tužbeni zahtjev za isplatu.

 

7. U žalbi tužitelj ističe da je obrazloženje nerazumljivo jer pod toč. 12. prvostupanjski sud obrazlaže da se presude donesene u postupku kolektivne zaštite prava i interesa primjenjuju na sve kredite bez obzira na valutu, a ne samo na kredite kojima je glavnica vezana uz CHF, a kako je predmetni Ugovor o kreditu vezan uz CHF to je navedeni dio obrazloženja u potpunosti nerazumljiv, te da je pod toč. 13. obrazloženja navedeno da su ništetne odredbe Ugovora o nenamjenskom kreditu dok je u konkretnom slučaju sklopljen Ugovor o namjenskom kreditu, kao i da  pod toč. 9., 12., 13. i 14. obrazloženja prvostupanjski sud obrazlaže isključivo ništetnost odredbi Ugovora o kreditu kojim je ugovoren način promjene kamatne stope, dok u odnosu na ništetnost valutne klauzule u CHF uopće ne iznosi razloge. Nadalje, ukazuje da je u trenutku provođenja konverzije bio odbijen zahtjev potrošača protiv banaka za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, te su navedene odredbe proglašene, poštenim, valjanim i obvezujućim za stranke, što je imao u vidu i sam zakonodavac kada je donosio ZID ZPK/15. Kako je valutna klauzula u CHF proglašena ništetnom u kolektivnom sporu tri godine nakon što je sklopljen Dodatak ugovora o kreditu, to se tužitelj nije mogao odreći prava na obeštećenje sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu kada još nije imao saznanja o ništetnosti i te ugovorne odredbe, ukazujući da je Sud Europske unije u predmetima C-212/20 i C-19/20 odlučio da ugovorne odredbe koje su nacionalnim zakonom proglašene nepoštenim i zamijenjene novim odredbama ne mogu imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima, dok je u predmetu broj C-452/18 odgovorio da potrošač može sklopiti sporazum kojim zamjenjuje nevaljanu odredbu drugom, ali da se zaštite koju mu pruža Direktiva i koristi koju bi od toga imao može odreći samo ako je u trenutku odricanja znao da je odredba o kojoj sklapa sporazum nepoštena i ništetna i ako je slobodno pristao da se zaštite odrekne. 

 

8. Ispitujući presudu po službenoj dužnosti te u okviru žalbenih navoda tužitelja ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku temeljem čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., u daljnjem tekstu: ZPP), a niti bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju sadržajno ukazuje tužitelj u žalbi.

 

8.1. Točno je da prvostupanjski sud pod toč. 12. obrazloženja navodi da presude iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa imaju učinak na sve ugovore o kreditu bez obzira na valutu u kojoj su sklopljeni, ali isto se očito ne odnosi na predmet spora u konkretnom slučaju obzirom između stranaka nije sporno da je zaključen Ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF, kao i da se radi o namjenskom kreditu kako je navedeno pod toč. 6. obrazloženja pa se očito radi o greški u pisanju kada je pod toč. 13. obrazloženja navedeno da se radi o „nenamjenskom kreditu“. Točni su i žalbeni navodi da prvostupanjski sud obrazlaže razloge ništetnosti ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope pozivanjem na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013, dok se ne osvrće na ništetnost valutne klauzule. Međutim, obzirom prvostupanjski sud istodobno pod toč. 6. obrazloženja jasno definira predmet spora kao zahtjev za isplatu na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz čl. 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu, a koje se odnose kako na ugovoreni način promjene kamatne stope (čl. 2.) tako i na ispunjenje ugovorne obveze uz valutnu klauzulu (čl. 7.), te da je i vještačenjem obuhvaćena preplata temeljem ništetnih ugovornih odredaba o ugovornoj kamati i valutnoj klauzuli, to navedena manjkavost u obrazloženju presude istu ne čini nerazumljivom. Naime, iako se prvostupanjski sud izričito ne poziva na presudu iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule, u obrazloženju zauzima jasno stajalište da se učinci presuda iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa protežu i na ovaj postupak i da se tužitelj može pozvati na njih u ovom postupku (toč. 10. obrazloženja), pa je nedvojbeno prilikom ocjene osnovanosti zahtjeva tužitelja imao u vidu cjelovitu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu iz predmeta broj P-1401/2012 potvrđene presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj P-7129/2013 i Pž-6632/2017.

 

9. Utvrđeno činjenično stanje po prvostupanjskom sudu i primjenu materijalnog prava kao pravilnim prihvaća i ovaj sud, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tužitelja.

 

10. Uzimajući u obzir da ništetnost djeluje ex tunc u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP/03) koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i da ugovorna odredba koja je ništetna ne proizvodi pravni učinak jer za ništetnu odredbu vrijedi pravilo kao da nikada nije postojala, za ocjenu osnovanosti zahtjeva u konkretnom slučaju potrebno je odgovoriti na pitanje - da li ništetne ugovorne odredbe iz čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu nakon što je sklopljen Dodatak ugovora o kreditu proizvode ikakav pravni učinak na tužitelja kao potrošača, obzirom bi tužitelj u slučaju potvrdnog odgovora na to pitanje imao pravo na restitucijski zahtjev po osnovu ništetnih odredaba.

 

11. Prije svega valja ukazati da je u oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava Vrhovni sud Republike Hrvatske dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“. Isto tako, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

 

12. Nakon što je sklopljen Dodatak ugovora o kreditu tužitelja ne obvezuje ugovorna odredba o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF iz čl. 7. Ugovora o kreditu s obzirom je ta ugovorna odredba izmijenjena na način da je za cjelokupno ugovorno razdoblje ispunjenje kreditne obveze ugovoreno s valutnom klauzulom u EUR, a ne obvezuje ga niti ugovorna kamata koja je mijenjana jednostranom odlukom tuženice iz čl. 2. Ugovora o kreditu s obzirom da je ta nepoštena ugovorna odredba izmijenjena na način da je za svo ugovorno razdoblje ugovorena promjenjiva kamata prema stopi za kredite s valutnom klauzulom u EUR, pa je time ostvaren prvi od neobvezujućih učinaka ništetnih ugovornih odredaba u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03.

 

13. Posljedica neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe i učinka ex tunc takve odredbe je i pravo na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe. Sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu stranke su izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZID ZPK/15, na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene Dodatkom ugovora o kreditu, a preplaćeni iznos za namirenje budućih anuiteta. Kako je u konkretnom slučaju konverzija nesporno provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15, to znači da su u obračun konverzije uzeti i iznosi koji su plaćeni na ime ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli u CHF.

 

14. U pravnoj situaciji kada su novčani iznosi koje je tužitelj platio tuženici (i) na ime nepoštenih ugovornih odredaba koje su sadržane u Ugovoru o kreditu, iskorišteni za ispunjenje tužiteljeve obveze koja se sada temelji na valjanom Dodatku ugovora o kreditu, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu postignut restitucijski učinak za tužitelja u vezi nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu, unatoč tome što ZID ZPK/15 ne propisuje (izričito) da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu vraćaju tužitelju ili da za njega imaju restitucijski učinak. Primjenom odredaba o konverziji iz ZID ZPK/15 prilikom izračuna obveze potrošača, banke su bile dužne uzeti u obzir sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Konverzija nije predviđala povrat (restituciju) učinjenih plaćanja potrošaču kroz faktično vraćanje plaćenog s osnova nepoštenih ugovornih odredaba kao oblik restitucije, već se povrat ostvario kroz korištenje učinjenih uplata za otplatu dospjelih obroka kredita u EUR koji je stupio na mjesto kredita u CHF, a što znači da su sve uplate, pa i s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF korištene u interesu potrošača, tj. radi otplate sada kredita u EUR, dok se preplata koja je prelazila vrijednost svih obveza s osnova kredita u EUR vraćala potrošaču.

 

15. Dakle, prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/15 tužitelj je restituiran s osnova nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu i to na način da ga iste ne obvezuju jer su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR i kamatu na EUR kredite, kao i time što je sve plaćeno iskorišteno u njegovu korist na način da je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Dodatkom ugovora o kreditu (restitucijsko pravo je de facto konzumirano). Utuženi iznos više nije u imovini tuženice bez pravne osnove, nego je u imovini tuženice temeljem ispunjenja obveze tužitelja koja proizlazi iz valjane pravne osnove, radi čega nisu ispunjene pretpostavke za isplatu temeljem stečenog bez osnove iz čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05.).

 

16. Navedeno stajalište podudarno je s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela ovoga suda održanoj 7. lipnja 2023. koje glasi: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.“

 

17. Vezano uz žalbene tvrdnje kojima tužitelj ističe da u vrijeme sklapanja Dodatka ugovora o kreditu valutna klauzula u kolektivnom sporu nije utvrđena ništetnom pa da se „nije mogao odreći prava na obeštećenje kada nije znao da to pravo ima“, odnosno da je valutna klauzula utvrđena nepoštenom i ništetnom tek presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 10. lipnja 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske je u rješenju broj Gos-1/2019 izrazio pravno shvaćanje, koje prihvaća i ovaj sud, a koje glasi:

 

„Na te prigovore treba odgovoriti da je pobuda načelno irelevantna za valjanost ugovora (st. 1. čl. 273. ZOO/05).

Ipak, prema st. 2. čl. 273. ZOO/05 ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je drugi ugovaratelj znao ili morao znati ugovor će biti bez učinka.

Naime, po navedenom općem zakonskom uređenju pobuda kao subjektivni, unutarnji čimbenik volje, da bi bila nedopuštena kod naplatnih ugovora bi morala biti ne samo nedopuštena jer je npr. zabranjena ili nemoralna jednoj ugovornoj strani, već se traži da je drugi ugovaratelj to znao ili morao znati.

U predmetnoj situaciji upravo banke kao kreditne institucije su bile obvezne po prisilnom propisu pozvati korisnike kredita i upoznati ih o izračunu konverzije, dok su potrošači imali dispoziciju u ostavljenom im roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz EUR ili zadržati važeće stare kredite vezane uz CHF.

Prema tome, radi se o novom posebnom zakonskom uređenju u kojem se i zbog toga ne mogu primijeniti pravila općeg obveznog prava o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude, bez obzira na to što je tek naknadno pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje valute glavnica vezane uz švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/93) i nastavno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).

Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu - cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e.

Sukladno prethodno rečenom ne može se govoriti ni o postojanju zablude, odnosno zablude s obilježjem prijevare na strani kreditnih institucija u odnosu na potrošače, pri čemu valja dodati da pravna posljedica bitne zablude i prijevare nije ništetnost već pobojnost ugovora.“

 

18. Zaključno, vezano uz primjenu Direktive 93/13/EEZ, na koju se poziva tužitelj, valja istači da je Sud Europske unije dao tumačenje o primjeni Direktive 93/13 u presudi od 5. svibnja 2022., Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 36. do 40. i 64., u skladu s praksom tog Suda koji je više puta do tada ocjenjivao vremensku primjenjivost Direktive u državama članicama koje su, poput Republike Hrvatske, Europskoj uniji pristupile nakon 31. prosinca 1994., kada je istekao rok za njezino prenošenje (rješenja od 3. travnja 2014., Pohotovosť, C-153/13, EU:C:2014:1854, t. 23. do 25 i od 3. srpnja 2014., Tudoran, C-92/14, EU:C:2014:2051, t. 26. do 29. i presuda od 9. srpnja 2020. u spojenim predmetima Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 41. do 44.), protumačivši da Direktiva 93/13/EEZ nije primjenjiva na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji 1. srpnja 2013. Stoga, eventualan povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao na temelju nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te Direktive. Kako je u ovom predmetu riječ o vremenski podudarnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji kao u postupku za potrebe kojeg je zatraženo tumačenje u predmetu C-567/2020, te da tumačenje Suda Europske unije izraženo u presudi C-567/2020 obvezuje sve nacionalne sudove svih razina sudovanja koji primjenjuju normu EU prava koju je već protumačio Sud Europske unije u svojoj odluci, to navedeno tumačenje obvezuje sudove koji odlučuju u ovom postupku. Istovjetno pravno shvaćanje o (vremenskoj) neprimjeni prava EU (Direktive 93/13/EEZ) na potrošačke ugovore zaključene prije 1. srpnja 2013. izraženo je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3149/2020-4 od 3. studenog 2021.

 

19. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tužitelja i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrdio toč. I. izreke prvostupanjske presude.

 

20. Iako prvostupanjski sud navodi da je o troškovima postupka odlučeno primjenom čl. 154. st. 2. ZPP-a, iz obrazloženja presude je evidentno da je odlučeno pravilnom primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a jer je tuženica uspjela u sporu, pa kako je sud i pravilnom primjenom čl. 155. ZPP-a odredio troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice te ih odmjerio sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15.), to je ovaj sud odbio žalbu tužitelja i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrdio toč. II. izreke presude.

 

U Varaždinu 16. studenog 2023.