Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Pr-3882/2021-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Mariji Predovan Matoković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Bojanu Doneskom, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Bojan Doneski, Perica Medaković, Nera Panjkret, Antonio Mihoci i Kristina Burcar iz Garešnice, protiv tužene Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, OIB: 52634238587, zastupane po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci, Građansko-upravnom odjelu, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave, zaključene 22. veljače 2023., u prisutnosti Nikolete Vale, zamjenice Općinskog državnog odvjetnika u Rijeci, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tužitelja, objavljene 25. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj, Ministarstvu obrane, OIB: 52634238587, da tužitelju SČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati bruto iznos od 4.382,91 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje se obračunavaju na:

- na bruto iznos od 516,46 eura počam od 1. studenoga 2009. do isplate,

- na bruto iznos od 643,31 eura počam od 16. listopada 2010. do isplate,

- na bruto iznos od 384,92 eura počam od 16. studenoga 2010. do isplate,

- na bruto iznos od 73,48 eura počam od 16. prosinca 2010.do isplate,

- na bruto iznos od 211,89 eura počam od 16. travnja 2011. do isplate,

- na bruto iznos od 541,54 eura počam od 16. svibnja 2011. do isplate,

- na bruto iznos od 1.547,13 eura počam od 16. srpnja 2011. do isplate,

- na bruto iznos od 464,18 eura počam od 16. kolovoza 2011. do isplate,

tekućim po stopi od 14% godišnje do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje tekućim od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. godine, od 1. kolovoza 2015. godine po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., od 1. siječnja 2023. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 31. prosinca 2023., a od 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a od 1. siječnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima naknade plaće (točka I. izreke).

III. Nalaže se tuženoj da tužitelju nadoknadi prouzročeni parnični trošak u visini od 10.074,29 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zatraženog troška odbija kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je u radnom odnosu u Ministarstvu obrane Republike Hrvatske i to u razdoblju od 1. travnja 2008. s rasporedom u Pristrožnu postrojbu GS OS RH, Bojna za specijalna djelovanja, Satnija za vatrenu potporu, Vod za protuoklopnu borbu, na dužnosti poslužitelja, s mjestom službe u Delnicama. Nadalje navodi da je u razdoblju od 27. listopada 2008. do 27. listopada 2011. bio na terenu, obavljao dežurstva i straže, odnosno radio prekovremeno, noću, subotama, nedjeljama, blagdanima i neradnim danima, a koji rad da mu nije plaćen. Prema čl. 97 Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (dalje: ZSOS) da je propisano da djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad pod uvjetima koji su utvrđeni općim propisima pa se zbog toga tužitelj u tužbi poziva na tada važeći Zakon o radu (dalje: ZR) kao opći propis za radno pravne odnose. ZR u svome čl. 86. da je propisao da radnik za prekovremeni rad ima pravo na povećanu plaću, a u čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (dalje: KU), koji da se primjenjuje temeljem čl. 14. ZSOS-a, da je propisano da se plaća službeniku i namješteniku uvećava za svaki rad sata noću za 40%, za prekovremeni rad 50%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35% i za rad blagdanima i praznicima 150%, a koji dodaci da se međusobno ne isključuju. Slijedom navedenog, da je evidentno da je tužena u obvezi isplatiti tužitelju na ime razlike plaće za dospjele, a neisplaćene dodatke na plaću po osnovi uvećanja za prekovremeni rad, noćni rad, rad subotom, nedjeljom te blagdanima i neradnim danima, s time da tužitelj nije u mogućnosti postaviti određeni tužbeni zahtjev za isplatom bruto iznosa razlike plaće sve dok se od tužene ne pribave podaci o visini plaće tužitelja te podaci o isplaćenim plaćama, odnosno dok se ne provede vještačenje po vještaku financijske struke radi utvrđivanja tog iznosa, zbog čega tužitelj postavlja tužbeni zahtjev sukladno čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku. Tužitelju u razdoblju od 29. siječnja 2011., kao danu od kada se nalazi u bračnoj zajednici, pa do dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora to jest 27. listopada 2011. nije isplaćena naknada troškova zbog odvojenog života od obitelji u iznosu od 500,00 kn mjesečno, a niti naknada troškova putovanja iz mjesta rada u mjesto stanovanja i obratno u vrijeme tjednog odmora, državnih blagdana i neradnih dana u iznosu od cca 1.000,00 kn mjesečno, iako s obzirom na mjesto rada živi odvojeno od obitelji, odnosno iako je mjesto rada tužitelja udaljeno više od 100 km od mjesta stanovanja obitelji, slijedom čega mu sukladno Pravilniku o naknadama troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji pripada pravo na isplatu naknade troškova zbog odvojenog života od obitelji i isplata naknade troškova putovanja. Tužitelj da se podneskom od 27. listopada 2011. obratio tuženoj sa zahtjevom radi isplate potraživanja s osnove prekovremenih sati i drugog, te naknade troškova zbog odvojenog života od obitelji i naknade troškova putovanja, no tužena da nije isplatila dužna potraživanja tužitelju. Kako tužena odbija tužitelju dobrovoljno isplatiti dužna potraživanja s osnova razlike plaće za prekovremene sate i drugo, to tužitelj predlaže usvajanje tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti, uz naknadu troškova postupka.

2. Tužena u odgovoru na tužbu (stranica 7 spisa) osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, te ističe prigovor zastare za dio potraživanja tužitelja. Nadalje navodi da je na tužitelju teret dokaza, a isti da uz tužbu nije dostavio dokaze kojima bi potkrijepio svoje navode, pa tako da ne dostavlja niti isplatne liste, iako se radi o ispravama koje uz isplatu plaće redovno dobiva od poslodavca, te da ih je dužan čuvati ukoliko smatra da mu je povrijeđeno pravo. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev da se ukazuje neosnovanim pa predlaže isti u cijelosti odbiti, uz naknadu prouzročenog parničkom parničnog troška.

3. Prvotno se napominje da je u ovoj pravnoj stvari Općinski sud u Delnicama dana 31. ožujka 2015. donio presudu poslovni broj Pr-128/12 (stranica 104-109 spisa) kojom je u točki I. izreke naloženo tuženoj da isplati tužitelju bruto iznos od 94.866,98 kn s pripadajućim kamatama na ime neisplaćenih dodataka na plaću po osnovi prekovremenog rada, noćnog rada, rada subotom i nedjeljom te blagdanima i neradnim danima, za razdoblje od 27. listopada 2008. do 27. listopada 2011., dok je točkom II. izreke naloženo tuženoj da isplati tužitelju bruto iznos od 12.832,20 kn s pripadajućim kamatama na ime naknade troškova zbog odvojenog života od obitelji, te troškove putovanja, za razdoblje od 29. siječnja do 27. listopada 2011. . Odluka o parničnom trošku sadržana je u točki III. izreke kojom je naloženo tuženoj da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 52.100,00 kn.

4. Odlučujući povodom žalbe tužene Županijski sud u Rijeci je presudom poslovni broj Gž R-28/2015-2 od 5. travnja 2017. (stranica 125-120 spisa), u točki I. izreke prihvatio žalbu tužene, te preinačio navedenu presudu Općinskog sud u Delnicama poslovni broj Pr-128/12 od 31. ožujka 2015. u točki I. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 62.622,69 kn s pripadajućim kamatama i u točki II. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 12.832,20 kn s pripadajućim kamatama, te je u tom dijelu odbijen tuženi zahtjev tužitelja kao neosnovan. Rješenjem istog suda ukinuta je pobijana presuda u točki I. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu, kao i u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki III. izreke, te je predmet u tom dijelu vraćen sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

5. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 985/17 od 10. veljače 2021. (stranica 176-181 spisa), točkom I. djelomično je prihvaćena revizija tužitelja, te je ukinuta drugostupanjska odluka u točki I. izreke kojom je preinačena prvostupanjska presuda u točki I. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 62.622,69 kn s pripadajućim kamatama, te je u tom dijelu predmet vraćen drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, točkom II. izreke određeno je da će se po trošku revizije odlučiti u konačnoj odluci, a točkom III. izreke odbačena je revizija tužitelja izjavljena protiv drugostupanjske odluke poslovni broj Gž R 28/15 u dijelu u kojem je preinačena prvostupanjska presuda u točki II. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 12.832,20 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

6. U konačnici, Županijski sud u Rijeci je rješenjem poslovni broj Gž R-824/2021-2 od 16. kolovoza 2021. (stranica 187-192 spisa) prihvatio žalbu tužene i ukinuo navedenu presudu Općinskog suda u Delnicama poslovni broj Pr-128/12 od 31. ožujka 2015. u točki I. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 62.622,69 kn s pripadajućim kamatama te je u tom dijelu spis vraćen ovome sudu na ponovno odlučivanje u fazu prethodnog postupka.

7. Prvostupanjski je sud sada u ponovljenom postupku raspravio sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostupanjski sud te je na taj način postupio na temelju odredbe čl. 377. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka USRH, 84/08, 96/08 - odluka USRH, 123/08 – ispr., 57/11, 25/13, 89/14 – odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP).

8. Radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je proveo dokaz uvidom u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju koja prileži spisu te je proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Bibici Milat, dipl.oec. čiji Nalaz i mišljenje od 12. veljače 2014. prileži na stranici 32-39 spisa, očitovanje na primjedbe tužitelja od 26. ožujka 2014. (stranica 65 spisa), dopuna nalaza od 1. srpnja 2017. na stranici 67-68 spisa, Dopuna II nalaza od 10. studenoga 2014. (stranica 88-94 spisa), Dopuna III nalaza od 12. rujna 2017. (stranica 146-150 spisa), Dopuna IV nalaza od 5. veljače 2018. (stranica 164-167 spisa), kao i dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, dipl.oec. čiji nalaz i mišljenje od 23. studenoga 2022. prileži na stranici 208-217 spisa), a usmeno saslušanje dano na ročištu od 22. veljače 2023. spisa na stranici 243-244 spisa, kao i dokaz saslušanjem svjedoka CČ (stranica 24) i LČ (stranica 24 spisa), te tužitelja kao stranke (stranica 24 spisa).

9. Nakon provedenog vještačenja tužitelj je podneskom od 12. veljače 2022. (stranica 226-227 spisa) precizirao tužbeni zahtjev na način da potražuje ukupan bruto iznos od 4.382,91 eura s pripadajućim zateznim kamatama, na način naveden u izreci.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja, kao djelatne vojne osobe i zaposlenika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, za isplatu razlike plaće za dane provedene na terenu u Delnicama, i to konkretno za neisplaćene dodatke na plaću po osnovi uvećanja plaća za prekovremeni rad, noćni rad, rad subotom, nedjeljom, blagdanima i neradnim danima, sve za razdoblje od 27. listopada 2008. do 27. listopada 2011.

11. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je tužitelj djelatna vojna osoba u radnom odnosu kod Ministarstva obrane Republike Hrvatske s rasporedom od 1. travnja 2008. pri stožernoj postrojbi GS OS RH, Bojni za specijalna djelovanja, Satnija za vatrenu potporu, Vod za protuoklopnu borbu, na dužnosti poslužitelja, s mjestom službe u Delnicama, na temelju rješenja od 19. lipnja 2008. (stranica 4 spisa), kao i da je u razdoblju od 27. listopada 2008. do 27. listopada 2011., kao djelatna vojna osoba, bio na terenu i obavljao stražarsku službu te da je bio angažiran obveznim prisustvom u objektima u kojima se obavljala služba po 24 sata, iako je tu službu obavljao u smjenama (stražarsku službu u smjenama od po dva sata, dežurstvo po osam sati).

12. Prvotno se napominje kako je pitanje povećanja plaće po osnovi prekovremenog rada u razdoblju od siječnja 2008. do zaključno 30. rujna 2009., dakle prije 1. listopada 2009., bilo uređeno Zakonom o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07; dalje ZSOSRH/02), te je odredbom čl. 97. st. 5. tog Zakona propisano da djelatnoj vojnoj osobi pripada povećana plaća za prekovremeni rad tj. rad dulji od punog radnog vremena (st. 1.) pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima.

13. Odredbom čl. 97. ZSOSRH/02 nije određeno propisano koliko djelatnoj vojnoj osobi pripada po osnovi uvećanja na plaću za prekovremeni rad i u tom smislu citirana odredba upućuje na primjenu općih propisa o radu. Međutim, odredba čl. 14. ZSOSRH/02 također propisuje da se o svim pitanjima koja nisu uređena tim Zakonom ili donesenim propisima na temelju tog Zakona primjenjuju propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu, odnosno Kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima.

14. Nadalje, odredbama čl. 84. i 86. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 68/05 i 149/09; dalje ZR) propisano je da radnik za prekovremeni rad ima pravo na povećanu plaću, s time da puno radno vrijeme iznosi 40 sati tjedno. Odredbom čl. 39. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike sklopljenog 2. srpnja 2004. („Narodne novine“ broj 92/04) te odredbom čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike sklopljenog 31. srpnja 2008. („Narodne novine“ broj 93/08), koji su bili na snazi u tom razdoblju, a primjenjuju se temeljem odredbe čl. 14. ZOSOS/02, propisano je uvećanje na plaću po osnovi prekovremenog rada u visini od 50%.

15. Nadalje, potraživanje tužitelja odnosi se na razdoblje nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 76/07), koji je stupio na snagu 31. srpnja 2007., a koji je propisao da se u čl. 97. iza stavka 6. dodaju stavak 7. koji određuje da će se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena koji se ne smatra prekovremenim radom urediti rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci na dežurstvo odredit će se posebnim propisima kojima se uređuju dodaci na plaću.

16. Slijedom navedenog, vezano za rad djelatnih vojnih osoba postoje kategorije prekovremenog rada, rada u dežurstvu i na straži.

17. Navedeno proizlazi iz odredbe čl. 97. st. 1. ZSOSRH/07 koja propisuje da je rad dulji od punog radnog vremena djelatna vojna osoba službenik i namještenik obvezan obavljati kada su zapovjeđene mjere pripravnosti, u slučaju uzbune u vojnoj postrojbi, tijekom vojne vježbe i tijekom elementarnih nepogoda i drugih opasnosti. U st. 2. propisano je da se na rad iz st. 1. ne primjenjuju vremenska ograničenja propisana općim propisima, dok je u st. 3. propisano da su prekovremeni rad djelatna vojna osoba službenik i namještenik obvezni obavljati i zbog drugih neodgodivih poslova čije bi prekidanje dovelo do štetnih posljedica. Nadalje, st. 4. propisano je da rad iz st. 3. ovog članka može trajati najdulje 30 radnih dana tijekom kalendarske godine, a st. 5. propisuje da djelatnoj vojnoj osobi službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima. U konačnici, st. 6. određeno je da se pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje ako je moguć organizirati preraspodjelu radnog vremena, dok je u st. 7. propisano da će se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena koji se ne smatra prekovremenim radom urediti rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo uredit će se posebnim propisom kojim se uređuju dodaci na plaću.

18. Odredbama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 6/03, 75/03, 34/05 i 50/08) propisani su dodaci na plaću i način isplate plaće za pripadnike Oružanih snaga Republike Hrvatske.

19. Odlukom o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika ("Narodne novine" broj 9/03; dalje Odluka/09), u točkama I. i II. propisano je da djelatne vojne osobe imaju tjedno radno vrijeme u trajanju od 40 sati i isto da se u pravilu raspoređuje od ponedjeljka do petka od 8,00 do 16,00 sati, u koje vrijeme je uključen i dnevni odmor od 30 minuta i koji se u pravilu koristi između 11,00 i 14,00 sati. Iznimno je propisano da djelatnim vojnim osobama raspoređenim u Ministarstvu obrane dnevno radno vrijeme traje od 8,30 do 16,30 sati za koji koriste dnevni odmor na način prije naveden.

20. Prije navedenom odredbom čl. 97. ZSOSRH/07 propisana su prava za djelatne vojne osobe koje oni imaju s osnove prekovremenog rada, te posebno prava s osnove dežurstva. Slijedom navedenog, radi se o različitim kategorijama koje podrazumijevaju i različitu regulaciju prava koja djelatnim vojnim osobama pripadaju za rad dulji od punog radnog vremena kada oni rade prekovremeno, od onih prava koje oni imaju kad rade u dežurstvu. Naime, iz odredbe čl. 97. st. 7. ZSOSRH/07 proizlazi da se dežurstvo ne smatra prekovremenim radom o kojem govori ta odredba, dok će se dodaci za dežurstvo odrediti posebnim propisima kojima se uređuju dodaci na plaću.

21. Međutim, taj poseban propis kojim bi se uredilo pitanje plaćanja naknade za dežurstvo nije donesen sve do donošenja Pravilnika koji se primjenjuje od 1. listopada 2009. i tek je tim Pravilnikom izmijenjen raniji pravilnik tako da su dodane u čl. 4. nove točke i to dodatak za dežurstvo i dodatak za obavljanje stražarske službe, te je određen način kako će se obračunavati dodatak na plaću vojnoj osobi u stražarskoj službi (čl. 17.a do 17.b).

22. Imajući na umu da je u ovoj fazi postupka, a temeljem preciziranog tužbenog zahtjeva od 12. prosinca 2022. (stranica 226-227 spisa), utuženo razdoblje od 1. listopada 2009., to je u konkretnoj pravnoj situaciji mjerodavan Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine“ 118/09; dalje Pravilnik) koji je stupio na snagu 1. listopada 2009., a stupanjem na snagu ovog Pravilnika nema više mjesta primjeni Zakona o radu i Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike.

23. U odnosu na terenski rad koji je tužitelj obavljao nakon 1. listopada 2009., navodi se da je za to razdoblje terenski rad, za razliku od dežurstva i stražarske službe, koji se kao posebni oblici rada ne smatraju prekovremenim radom (točka V. do VIII. Odluke/09), nije određen kao poseban oblik rada, slijedom čega se na isti ima primijeniti odredba točke XII. Odluke/09 koja propisuje što se ima smatrati prekovremenim radom, odnosno za sve sate rada odrađene na terenu preko redovnog rada tužitelju se imaju obračunati kao prekovremeni sati rada (stav izražen u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-1416/14-2 od 7. veljače 2017.).

24. Ova Odluka propisuje da se za prekovremeni rad prvenstveno vojnoj osobi dodjeljuju na korištenje slobodni dani, ukoliko međutim vojna osoba nije koristila dovoljni broj slobodnih dana ili ukoliko nije moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena na drugi način, tada se ovaj prekovremeni rad plaća, a isto tako plaća se i rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom, te se dodatno plaća i rad u drugoj smjeni i rad u turnusu i to prema kriterijima kako to predviđa točka XIII. Odluke/09.

25. Vezano za korištenje slobodnih dana napominje se kako iz iskaza svjedoka LČ, koji je radio zajedno s tužiteljem (stranica 24 spisa) proizlazi da je njemu, tužitelju i ostalim zaposlenicima Hrvatske vojske koji su radili na predmetnim poslovima u utuženom razdoblju pripadalo pravo na slobodne dane, ali da je bilo slučajeva da ih tužena nije poštovala te da ih je neovlašteno poništavala.

25.1. Suglasno navedenom, iskazivao je i tužitelj koji u svom stranačkom iskazu navodi (stranica 24 spisa) da nije uspio iskoristiti slobodne dane jer da je veći dio njih poništen jer da se isti automatski poništavaju u slijedećoj godini, a da ih je poništio zapovjednik, uz napomenu da to nije bilo službeno, već da se radilo o tome da kada su zahtijevali da ih iskoriste, zapovjednik da bi im jednostavno rekao da su oni poništeni, uz napomenu da je financijski vještak Tomislav Prpić dipl.oecc. u nalazu i mišljenju od 23. studenoga 2022. (stranica 208-217 spisa) utvrdio da slobodne dane za utuženo razdoblje nije bilo moguće uzeti u obzir prilikom izračuna jer da se iz dokumentacije koju je tužena dostavila u spis ne vide direktne poveznice na što se koji realizirani slobodni dan odnosi, odnosno da ne može sa sigurnošću zaključiti odnose li se slobodni dani na utuženo razdoblje ili neko drugo razdoblje, dok je u usmenom obrazloženju danom na ročištu od 22. veljače 2023. (stranica 243-245 spisa) na primjedbu tužene da nije uzeo u obzir slobodne dane koje je tužitelj koristio temeljem ostvarenog rada naveo da slobodne dane nije bilo moguće uzeti u obzir jer spisu ne prileži nikakva odluka o korištenju slobodnih dana koja bi mogao dovesti u uzročno-posljedičnu vezu iskorištene slobodne dane s prekovremenim radom ostvarenim na terenu. Također je naveo da bi se ukalkuliralo slobodne dane, da je potrebno imati podlogu (odluku) iz koje se vidljivo da se određeni slobodni dani koriste točno temeljem odrađenih dana na terenu, a bez takve odluke da bi prekoračio svoje ovlasti budući da bi sam povezivao određene slobodne dane s odrađenim radom na terenu.

26. U konačnici, iz iskaza svjedoka CČ, koji je radio zajedno s tužiteljem (stranica 24 spisa) proizlazi da je jedinica u kojoj je bio tužitelj zbog svoje specifičnosti, jer je bila stacionirana u Delnicama, najčešće bila obuhvaćena obvezom obavljanja stražarske službe, slijedom čega je tužitelj sa svojom jedinicom najčešće obavljao dva puta stražarsku službu, koja da je obuhvaćala po tjedan dana po 24 sata. Što se tiče radnog vremena kada se obavljala straža ili bilo na terenu ili se obavljalo dežurstvo, da se radilo o 24-satnom radnom vremenu, kada su bili angažirani na svojem radnom mjestu i svojim dužnostima, za koje vrijeme su mogli napustiti objekte gdje su obavljali službu, ali da nisu smjeli napuštati vojarnu.

26.1. Vezano za iskaze svjedoka, navodi se da da sud iste prihvaća kao vjerodostojne i nepristrane, jer nije imao razloga sumnjati u njihovu istinitost budući da se radi o saznanjima svjedoka čiji su iskazi neposredni i osobni, međusobno suglasni i nisu u proturječnosti glede važnih činjenica.

27. Imajući u vidu naprijed navedeno, prema nalazu i mišljenju vještaka Tomislava Prpića od 23. studenoga 2022. (stranica 208-217 spisa) tužitelj za ovaj rad trebao primiti dodatke na plaću u ukupnom iznosu od 4.382,91 eura, obzirom da nije životno ni fizički moguće da se u ovom konkretnom slučaju radi o 24-satnom efektivnom radu i to u kontinuitetu kroz više dana, bez da bi tužitelj koristio nužno potreban dnevni odmor, uz napomenu da u ovom konkretnom slučaju nije niti utvrđeno da bi tužitelj i jedan dan rada proveo efektivno radeći svih 24 sata, unatoč činjenici što je prilikom obavljanja terenskog rada tužitelj doista boravio na terenu 24 sata.

28. Kako je među strankama nesporno da je tužitelj u utuženom razdoblju odradio prekovremene sate na terenu, za koji tužena nije vodila urednu evidenciju o radnom vremenu (navedeno proizlazi iz iskaza tužitelja kao stranke i svjedoka LČ i CČ, kao i naprijed navedenim utvrđenjima samog vještaka Tomislava Prpića, dipl.oecc.), to je sud prihvatio nalaz vještaka izrađenom sukladno zadaći suda sadržanoj u rješenju poslovni broj Pr-3882/2021-8 od 28. listopada 2022. na način da uzme u obzir da je pojedini dan tužitelj mogao raditi najviše neprekidno 16 sati, te da prema takvo utvrđenom broju prekovremenih sati utvrdi i rad subotom, nedjeljom, praznikom u smjenama i noću, te da potom za tako utvrđeni rad tužitelja izračuna i visinu dodataka na plaću koje tužitelj potražuje u ovom postupku, slijedom čega tužitelju pripada razlika plaće u utuženom iznosu, slijedom čega je uslijedila odluka kao pod točkom I. izreke.

28.1. Podatke o tome da je tužitelj u određenim situacijama bio na terenu dostavila je upravo tužena, a iz iskaza tužitelja i saslušanih svjedoka, utvrđeno je da se radilo o situacijama kada se od tužitelja tražio neprekidan boravak na terenu, odnosno bez obzira koliko je sati on dnevno na takvom terenu i odradio, i u preostale sate kada isti nije stvarno i radio, tražila se njegova prisutnost na lokaciji gdje se isti nalazi, a prema odluci tužene, zbog specifičnosti službe tužitelja. Prethodno opisano predstavlja u stvari situacije iz točke V. i VI. Odluke, odnosno tužitelj je nesporno proveo 24 sata odnosno više dana po 24 sata na izdvojenom objektu za potrebe službe, bez mogućnosti napuštanja takve službe, što znači da je tužitelj obavljao rad, u svakom slučaju zbog potreba službe je proveo vrijeme na radnom mjestu, što je i osnovni smisao citiranih odredbi Odluke.

28.2. Naime, i Pravilnik o službi u oružanih snaga Republike Hrvatske i Odluka/09, upravo zbog specifičnosti posla tužitelja (i ostalih djelatnih vojnih osoba, poglavito pripadnika Bojne za specijalna djelovanja), predviđaju mogućnost da djelatna vojna osoba na radnom mjestu provede 24 sata, bez mogućnosti napuštanja istog, a koje situacije nastaju upravo odlaskom na teren tužitelja pa je stoga nejasno kako je tužena za takve situacije, kada se tužitelj nesporno nalazio na terenu, mogla u evidenciji prikazati da je isti radio samo redovno radno vrijeme, pri tome ne evidentirajući ni dežurstvo niti prekovremene sate.

28.3. Upravo prednje je vještak u svom nalazu i utvrđivao, odnosno za svaku situaciju kada je tužitelj bio prisutan na radnom mjestu za potrebe službe (a o čemu je podatak dostavila tužena), evidentiranih osam sati redovnog rada odbio je te utvrdio preostale sate za cjelokupno utuženo razdoblje te izvršio obračun istih. Pri tome nije od utjecaja eventualno isplaćena naknada za rad na terenu (terenski dodatak) jer se radi o specifičnoj vrsti naknade koja istovremeno ne isključuje pravo tužitelja na ostvarenje naknade za sate provedene na radnom mjestu, a koji mu nisu plaćeni.

28.4. Završno se ponavlja da je vještak na temelju podataka dostavljenih u spis po tuženoj utvrdio broj sati koje je tužitelju trebalo priznati (na ime dodatnih sati provedenih na terenu), utvrdio je cijenu tih sati te na tu okolnost sačinio i obračun. Radi se o nalazu koji je jasan i bez proturječnosti, sačinjen prema pravilima struke, koji tužena svojim prigovorima nije dovela u pitanje niti je na tu okolnost predloženo novo vještačenje.

29. Ovdje je potrebno naglasiti da sud u okviru dokaznog postupka odlučuje sukladno načelu stranačke istine te je u pravilu ovlašten provoditi samo one dokaze koje su stranke predložile do zaključenja glavne rasprave, a radi utvrđenja relevantnih činjenica. Imajući u vidu da nakon što je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, dipl.oecc, koji se očitovao o iznesenim primjedbama tužene na dani nalaz i mišljenje, kako niti jedna od stranaka, dakle ni tužena nije imala daljnjih dokaznih prijedloga, tj. nije predložila novo vještačenje, slijedom čega je sud na temelju utvrđenih činjenica u sklopu dokaznog postupka utvrdio da tužena duguje tužitelju utuženi iznos, slijedom čega je uslijedila odluka kao u izreci presude.

30. Sukladno odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje ZOO), sud je tužitelju dosudio pripadajuće zatezne kamate na svaki pojedini iznos pobliže opisano kao u izreci presude, a sukladno odredbi čl. 84. st. 3. ZR-a.

30.1. U odnosu na zatezne kamate na pripadajući bruto iznos predmetnog potraživanja (točka 1. izreke) koji se sastoji od neto iznosa razlike plaće te doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak (točka 1. izreke), valja navesti da se u smislu odredbe čl. 15. st. 3. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine", broj 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14 i 143/14) i čl. 17. st. 3. Pravilnika o porezu na dohodak ("Narodne novine", broj 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13 i 157/14) zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaća isplaćuju po sudskoj presudi, ne smatraju dohotkom i ne podliježu oporezivanju. Iz navedenog proizlazi da bruto plaća, odnosno naknada plaće koja se isplaćuje po sudskoj presudi sve do trenutka isplate, u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, nije u potpunosti dospjela na naplatu, odnosno da u tom slučaju porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju na naplatu tek isplatom same plaće. Iz iznesenih razloga valjalo je odbiti zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržan u dosuđenim bruto iznosima, slijedom čega je valjalo presuditi kao u točki II. izreke.

31. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi čl. 155. ZPP-a, imajući u vidu vrijednost predmeta spora, i opravdane troškove nastale sudjelovanjem kvalificiranog punomoćnika na strani tužitelja, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova na rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23; dalje Tarifa). Dosuđeni trošak sastoji se od troška sastava zahtjeva za mirno rješenje spora (331,81 eura; Tbr. 28. Tarife), sastava tužbe (331,81 eura; Tbr. 7. t. 1. Tarife), sastava podnesaka od 25. srpnja 2012., 3. listopada 2012., 10. srpnja 2013. i 5. ožujka 2014. (331,81 eura x 4; Tbr. 8. t. 3. Tarife), sastava podnesaka od 7. listopada 2014., 28. studenoga 2014., 3. studenoga 2017., 2. svibnja 2018., 25. svibnja 2018. i 12. prosinca 2022. (165,90 eura x 6; Tbr. 8. t. 3. Tarife), zastupanja na ročištima od 19. rujna 2012., 22. siječnja 2013., 17. srpnja 2013., 20. studenoga 2013., 4. lipnja 2014., 29. listopada 2014., 17. srpnja 2017., 22. siječnja 2018., 8. ožujka 2022. i 11. siječnja 2023. (331,81 eura x 10; Tbr. 9. t. 3. Tarife), troška sastava odgovora na žalbu od 22. svibnja 2015. (331,81 eura; Tbr. 10. t. 6. Tarife), troška sastava revizije od 7. srpnja 2017. (414,56 eura; Tbr. 10. t. 5. Tarife), što ukupno iznosi 7.050,73 eura, odnosno uvećano za trošak PDV-a po stopi od 25% (1.762,68) 8.813,41 eura. Tužitelju je valjalo u cijelosti priznati trošak financijskih vještačenja u iznosu od 331,81 eura, 265,45 eura, 265,45 eura i 398,17 eura, dakle tužitelju je na ime troškova postupka valjalo dosuditi iznos od 10.074,29 eura, dok se s preostalim dijelom zahtjeva odbija kao neosnovanim i nepotrebnim, prvenstveno misleći na zatraženi materijalni trošak puta radi pristupa punomoćnika na ročišta. Naime, činjenica jest da su ti troškovi nastali, no isti ne bi trebali pasti na teret tužene obzirom da je tužitelj mogao angažirati punomoćnika s pisarnicom u sjedištu suda, čime takvi troškovi ne bi nastali. Nadalje, tužitelj je odbijen i s dijelom zahtjeva koji se odnosi na trošak sastava ustavne tužbe obzirom da ista ne prileži ovom spisu. Na dosuđeni trošak tužitelju pripada pravo na zatezne kamate od dana presuđenja do isplate, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Rijeci 25. travnja 2025.

Sudac:

Marija Predovan Matoković

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove odluke stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje Županijski sud u Rijeci.

Dostaviti:

- pun. tužitelja

- z.z. tužene

Po pravomoćnosti:

- Poreznoj upravi, Ispostavi Valpovo