Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Stalna služba u Ivancu

Ivanec, Ak. Mirka Maleza 3

Poslovni broj: P-478/2024-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, po sutkinji Nataši Sever, a prema prijedlogu odluke više sudske savjetnice – specijalistice Melite Vrkić Hajsok, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Antuna Mihanovića 3, Zagreb, OIB:84397956623, Područna služba u Varaždinu, Kolodvorska 20c, Varaždin, protiv prvotuženika UNIQA osiguranje d.d. Zagreb, Planinska 13A, OIB:75665455333, zastupanog po punomoćniku Marku Rašica, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Rašica & Partneri d.o.o. iz Zagreba i drugotuženika CV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 26. ožujka 2025., u prisutnosti punomoćnice tužitelja, zamjenika punomoćnika prvotuženika i drugotuženika osobno, te objave presude dana 25. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužitelj sa tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Nalaže se I. tuženiku UNIQA OSIGURANJE d.d. Zagreb, Planinska 13A, Zagreb, OIB:75665455333 i II. tuženiku UV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] solidarno isplatiti tužitelju HRVATSKOM ZAVODU ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB:84397956623, iznos od 2.046,16 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe sudu do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB:84397956623, da prvotuženiku UNIQA osiguranje d.d. Zagreb, Planinska 13A, Zagreb, OIB:75665455333, naknadi troškove ovog postupka u iznosu od 812,50 EUR (slovima: osamsto dvanaest eura i pedeset centi), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. st. 2. ZOO-a), tekućom od 25. travnja 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika 24. listopada 2024. radi naplate regresne tražbine u iznosu od 2.046,16 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Navodi da je osiguranik tužitelja JV, rođ. **.**.1956., prilikom vraćanja s posla stradao u prometnoj nesreći u mjestu Pleš kod Lepoglave dana 8. rujna 2000., kojom prilikom je zadobio teške tjelesne ozljede. Za prometnu nesreću je presudom Općinskog suda u Ivancu broj K-29/01 od 26. ožujka 2001. proglašen krivim drugotuženik. Kao posljedica prometne nesreće nastupila je profesionalna nesposobnost za rad kod oštećenika te je istom priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne bolesti za rad. Navodi da je isplatom invalidske mirovine za tužitelja nastala šteta za naknadu koje se temeljem odredbi Zakona o mirovinskom osiguranju obratio predniku tuženika, te su prednik tuženika, a kasnije tuženik podmirili štetu koja je isplatama iz mirovinskog osiguranja nastajala do 31. prosinca 2021. Odštetnim zahtjevom od 20. veljače 2023. tužitelj je pozvao tuženika da naknadi štetu koja je nastala isplatama invalidske mirovine korisniku tužitelja JV u razdoblju od 1. siječnja 2022. do 31. prosinca 2022. u iznosu od 945,22 EUR, dok je odštetnim zahtjevom od 21. travnja 2024. pozvao tuženika da mu namiri štetu za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. u iznosu od 1.100,94 EUR, sveukupno 2.046,16 EUR uz utvrđenu suodgovornost osiguranika tužitelja štetnom događaju 20%. Pritom se poziva na odredbu članka 161. stavak 1. i 2. i članak 164. Zakona o mirovinskom osiguranju te predlaže sudu da naloži tuženicima da solidarno isplate tužitelju iznos od 2.046,16 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe pa do isplate.

2. U odgovoru na tužbu prvotuženik se protivi tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu te osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Navodi da osporava osnovanost tužiteljevog potraživanja s osnove invalidske mirovine navodno isplaćene u razdoblju od 1. siječnja 2022. do 31. prosinca 2023. godine u visini od potraživanih 2.046,16 EUR, i to prvenstveno jer je sukladno sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika, radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine, mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, br. 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, dalje: ZOOP) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene pojedine isplate mirovina. Navodi da se tužitelj u tužbi neosnovano poziva na odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, br. 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21, 119/22) jer u predmetnoj pravnoj stvari upravo ZOOP predstavlja lex specialis koji uređuje odnose između stranaka budući da prvotuženik predstavlja osiguratelja po obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti. Odredbama članka 27. stavak 1.-3. ZOOP-a propisano je kako je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, pri čemu se stvarnom štetom smatra razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, a koji se sukladno izričitoj zakonskoj odredbi određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Navedeno stajalište potvrđeno je i u sudskoj praksi parničnih sudova u Republici Hrvatskoj, prije svega Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Nadalje ističe da su tuženici s obzirom na prirodu njihovog pravnog odnosa jedinstveni suparničari te se predmetni spor u smislu članka 201. ZOO-a može riješiti samo na jednak način prema oboma, a teleološkim tumačenjem odredbe članka 27. ZOOP-a nedvojbeno se dolazi do zaključka da se i na drugotuženika mora primijeniti predmetna odredba, i to jer je smisao zakonskog obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti zaštita osiguranika od zahtjeva trećih osoba kojima je nanesena šteta. Podnošenje tužbe direktno protiv osiguranika, odnosno protiv drugotuženika, predstavlja zlouporabu prava u postupku u smislu članka 10. stavka 1. ZPP-a, i to jer se ne radi o šteti nastaloj uporabom vozila čiji se vlasnik, odnosno korisnik, nije osigurao od automobilske odgovornosti u smislu članka 164. stavka 2. ZOMO-a. Naime, ako je tužitelj već stajališta da je na njegovo potraživanje primjenjiv ZOMO, a što nije, isto je u potpunosti kontradiktorno s činjenicom da je tužbu podnio i protiv drugotuženika jer se pravilnom primjenom članka 164. stavka 1. i 2. ZOMO-a dolazi do zaključka da se naknada štete izravno od vlasnika, odnosno korisnika motornog vozila, može zahtijevati isključivo u slučaju neosiguranja vozila kojim je prouzrokovana šteta. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, te naložiti tužitelju naknadu parničnog troška prvotuženiku, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do dana isplate.

3. U odgovoru na tužbu drugotuženik navodi da se ne smatra odgovornim za nadoknadu štete tužitelju već da bi svu štetu trebao podmiriti prvotuženik pošto je vozilo u vrijeme prometne nezgode bilo osigurano kod prvotuženika. Navodi da je vozilo bilo ispravno i alkotest negativan.

4. U dokaznom postupku sud je pročitao presudu Općinskog suda u Ivancu poslovni broj: II-K-29/01-2 od 26. ožujka 2001. (list 4-6 spisa), nagodbu od 1. ožujka 2006. (list 7 spisa), rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Varaždinu od 11. ožujka 2004. (list 8-11 spisa), rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Varaždinu od 12. ožujka 2004. (list 12-14 spisa), nalaz i mišljenje vještaka o invalidnosti od 15. srpnja 2003. (list 15-18 spisa), mišljenje stručnog povjerenstva za reviziju od 24. rujna 2003. (list 19-22 spisa), karticu glavne knjige po računovodstvenom flekspolju (list 23-25 spisa), obavijest o isplati od 11. ožujka 2022. (list 26 spisa), dopis tužitelja od 20. veljače 2023. (list 27 spisa), dopis od tužitelja 21. ožujka 2024. (list 28 spisa), banka podataka doznačenih mirovinskih primanja (list 29-40 spisa), dopis tužitelja od 8. veljače 2023. (list 41-42 spisa), dopis prvotuženika od 1. ožujka 2023. (list 43 spisa).

5. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, sve sukladno odredbi iz članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019. - dalje u tekstu: ZPP), sud je odlučio kao u izreci.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja s osnove naknade štete prouzročene isplatom invalidske mirovini osiguraniku tužitelja KV u razdoblju od 1. siječnja 2022. do 31. prosinca 2023. u ukupnom iznosu od 2.046,16 EUR, uz utvrđenu suodgovornost osiguranika tužitelja štetnom događaju 20%.

7. Između stranaka je nesporan nastanak prometne nezgode od 8. rujna 2000. u kojoj je osiguranik tužitelja JV zadobio teške tjelesne ozljede, da je imenovani doprinio nastanku štetnog događaja u omjeru od 20% i da je istom priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti.

8. Sporno je pravno pitanje primjenjuje li se u ovoj pravnoj stvari Zakon o mirovinskom osiguranju ili Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, a posljedično sporan je pravni osnov i visina tužbenog zahtjeva.

9. Tužitelj svoj zahtjev temelji na odredbama članka 161. stavak 1. i stavak 2. te članka 164. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj: 157/2013., 151/2014., 33/2015., 93/2015., 120/2016., 118/2018., 62/2018., 115/2018., 102/2019., 84/2021. i 119/2022. - dalje: ZOMO) kao odredbama koje su bile na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, a koja mu je nastala isplatom svake invalidske mirovine. Odredbom članka 161. stavka 1. ZOMO propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, a prema stavku 2. istog članka naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, između ostaloga novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu. Nadalje, prema članku 164. stavku 1. ZOMO Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete). S druge strane, prvotuženik smatra da valja primijeniti odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj 151/2005., 36/2009., 75/2009., 76/2013., 152/2014. - dalje: ZOOP) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene pojedine isplate mirovina.

9.1. Ovaj sud smatra da kod odlučivanja o pravnoj osnovi zahtjeva prvenstveno treba imati u vidu da je prvotuženik društvo za osiguranje koje je u konkretnom slučaju sklopilo ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti s jednim od sudionika prometne nesreće, ovdje drugotuženikom, a materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti uređena je odredbama ZOOP. Naime, prvotuženik kao osiguratelj ne nalazi se u istom pravnom statusu kao i sam vozač (štetnik), ovdje drugotuženik, već njegova obveza proizlazi iz činjenice sklapanja ugovora o osiguranju s vozačem odnosno korisnikom motornog vozila, tako da prvotuženik može odgovarati samo u okviru ugovorom preuzetih obveza te odredaba ZOOP koje reguliraju ugovor o osiguranju. Osiguravajuća društva, dakle, nisu štetnici, nego temeljem sklopljenog ugovora o osiguranju s vlasnikom opasne stvari (motornog vozila) imaju obvezu, u slučaju ispunjenja zakonom propisanih pretpostavki, naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe tj. štetnika i to, kako je rečeno, u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Prema odredbi članka 8. stavka 1. ZOOP društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja (stavak 11.). Dakle, prvotuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama ZOOP kojima je uređen i opseg osiguranog pokrića odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obujam i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje/obračunava premija osiguranja. Upravo slijedom navedenog ovaj sud smatra da se na konkretan odnos tužitelja i prvotuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obujma obveze prvotuženika kao osiguratelja treba primijeniti materijalno pravo koje regulira ugovor o osiguranju, dakle ZOOP i to upravo naprijed citirane odredbe članka 27. ZOOP.

9.2. Napominje se da je u brojnim recentnim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto pravno shvaćanje o primjeni odredaba ZOOP kao mjerodavnog propisa u pravno i činjenično istovrsnim slučajevima.

10. Odredbom članka 27. ZOOP propisani su subrogacijski zahtjevi nositelja socijalnog osiguranja pa je tako u stavku 1. propisano da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovora o osiguranju. Prema članku 27. stavku 2. ZOOP stvarnom štetom u smislu stavka 1. istog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Sukladno članku 27. stavak 3. ZOOP razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

10.1. Prema tome, sukladno članku 27. ZOOP obveza prvotuženika kao društva za osiguranje postoji samo ukoliko bi iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO bio veći od iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu, pa je u konkretnom slučaju valjalo utvrditi postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem tužitelja u konkretnom slučaju (rješenje Klasa: 140-11/04-01 od 11. ožujka 2004.) i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Ovdje valja istaknuti da je tužitelj, kao stranka koja postavlja tužbeni zahtjev te je dužan iznijeti činjenice na kojima isti temelji i za te činjenice predložiti dokaze. Tužitelj nije predložio nikakve dokaze na okolnost utvrđivanja visine štete kao razlike u smislu članka 27. stavka 3. ZOOP.

10.2. Slijedom navedenoga sud primjenom pravila o teretu dokazivanja zaključuje da u konkretnom slučaju u smislu članka 27. stavka 3. ZOOP ne postoji nikakva razlika između invalidske mirovine utvrđene u konkretnom slučaju od invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, te je slijedom navedenoga utvrdio kako tužitelju nije nastala stvarna šteta na način kako je ista određena odredbama članka 27. stavka 2. i stavka 3. ZOOP dok u odnosu na drugotuženika sud ocjenjuje tužbeni zahtjev neosnovanim primjenom odredbe članka 164. stavka 2. ZOMO koji propisuje da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete izravno od vlasnika odnosno korisnika motornog vozila ako je šteta nastala uporabom vozila čiji se vlasnik odnosno korisnik nije osigurao od automobilske odgovornosti, a što ovdje nije slučaj. Slijedom svega navedenog, sud ocjenjuje tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovanim pa je stoga valjalo odlučiti kao u točki I. izreke.

11. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. u svezi s člankom 155. ZPP, i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/2023. - dalje u tekstu: Tarifa). Kao troškove potrebne za vođenje parnice sud je prvotuženiku priznao troškove sastava odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 Eur sukladno vrijednosti predmeta spora (VPS) te Tbr. 8. točka 1. Tarife, sastava podneska od 2. siječnja 2025. u iznosu od 50,00 EUR sukladno Tbr. 8. točka 4. Tarife, trošak sastava podneska od 15. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 8. točka 1. Tarife., trošak zastupanja na ročištu 26. ožujka 2025. u iznosima od 200,00 Eur sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife. Napominje se da su svi navedeni troškovi priznati sukladno vrijednosti boda u iznosu od 2,00 EUR propisanoj u Tbr. 54. Tarife, a to temeljem Tbr. 52. stavak 3. Tarife. Priznat je i zatraženi porez na dodanu vrijednost sukladno Tbr. 46. Tarife na sve gore navedene priznate troškove (koji iznose 650,00 EUR) i to u iznosu od ukupno 162,50 EUR.

11.1. Na taj način prvotuženiku su dosuđeni ukupni parnični troškovi u iznosu od 812,50 EUR, koji je iznos sukladno članku 154. stavku 2. ZPP prvotuženiku dužan naknaditi tužitelj i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja sukladno članku 151. stavak 3. ZPP teče od dana donošenja ove presude do isplate, te sukladno članku 30. stavku 3. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017.,131/2020., 114/2022. i 04/2024.), zbog čega je valjalo odlučiti kao u točki II. izreke presude.

12. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

Ivanec, 25. travnja 2025.

Sutkinja

Nataša Sever

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda pismeno u tri primjerka, a u roku od 15 (petnaest) dana, od dana dostave prijepisa ove presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je ova presuda objavljena.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 (petnaest) dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.

Dostaviti:

1. Tužitelj, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Antuna Mihanovića 3, Zagreb

2. Prvotuženik, po punomoćniku Marku Rašica, odvjetniku iz Odvjetničkog društva

Rašica & Partneri d.o.o. iz Zagreba

3. Drugotuženik, CV iz [adresa]