Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

OIB: 77561654785

Poslovni broj: P-39/25-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E N J E

Općinski sud u Vinkovcima, po sucu Ivani Božić Pišćak kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Ivanu Kalauz, odvjetniku u Vinkovcima, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupana po odvjetnicima iz OD Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 25.ožujka 2025 g. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Ivana Kalauz, odvj. iz Vinkovaca i punomoćnika tuženika u zamjeni Mislava Srb, odvj. iz Osijeka, potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 25. travnja 2025. godine, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, dana 25. travnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 3. Ugovora o kreditu, broj ugovora: 198-50-4751030 od 10. ožujka 2008. godine zaključenog između tužiteljice i tuženika, koja nosi naziv „NAKNADA“ u dijelu koji glasi: „3,70 % (tri zarez sedamdeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 da isplati tužiteljici BU, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 302,97 eura (tristodva eura i devedesetsedamcenti) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 14.03.2008. do isplate, i to po stopi od 15% za period od dospijeća do 31.07.2008. godine, zatim u periodu od 01.08.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a u periodu od 01.08.2015.g. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 01.01.2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, da tužiteljici BU, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 519,91 eura (slovima: petstodevetnaest eura i devedesetijedan cent) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. travnja 2025.g. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se tužiteljica sa zahtjevom za naknadu troška ovog postupka preko dosuđenog iznosa od 519,91 eura, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan prigovor tuženika u pogledu mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima, za postupanje u ovom predmetu.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužiteljica je kod ovog suda dana 27. studenog 2023 podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom zaključila ugovor o kreditu broj 198-50-4751030 dana 10.03.2008.godine (nastavno: Ugovor) radi kupnje motornog vozila, te je njime tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 13.438,60 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja. Tužiteljica je kredit u cijelosti otplatila. Predmetni Ugovor o kreditu je unaprijed formuliran i standardiziran, pripremljen od strane tuženika, kao jače ugovorne strane, a tužiteljica ni na koji način nije bila u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Ugovor o kreditu sadrži i odredbu o tzv. ulaznoj naknadi, 3,70 % od iznosa kredita, koja je jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, iz koje odredbe nije vidljivo na što se navedena naknada odnosi, od kojih se troškova sastoji te zašto je određena baš u tom iznosu, pa da se dakle radi se o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužiteljica mogla utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe, poglavito jer se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

1.1.Takav način određivanja naknade potpuno je netransparentan za tužiteljicu kao potrošača, pa je to prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je stoga takva odredba Ugovora protivna načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetna. Stoga je navedena odredba o naknadi protivna kogentnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi za vrijeme zaključenja ugovora, i to odredbi čl. 81 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), temeljem koje ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Jednako tako, tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije kao trgovac u cijelosti informirao tužiteljicu kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

1.2. Sukladno odredbi čl. 323 st. 1 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), u slučaju ništetnosti ugovora, odnosno ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora odnosno ugovorne odredbe. Nadalje, sukladno odredbi čl. 1111 st. 1 Zakona o obveznim odnosima kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok odredba stavka trećeg istog članka Zakona određuje da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, s time da je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti tužiteljici i zakonske zatezne kamate na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana stjecanja (čl. 1115 Zakona o obveznim odnosima). Gore opisanim jednostranim i protupravnim postupanjem tuženik je stekao, nepripadnu imovinsku korist u ukupnom iznosu od 302,97 eura, za koji iznos je umanjena imovina tužiteljice. Stoga tužiteljica, temeljem odredbe čl. 1111 st. 1, u vezi odredbe čl. 1115 Zakona o obveznim odnosima, predlaže da sud naloži tuženiku isplatu onog što je primio, odnosno više naplatio od tužiteljice na osnovi ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja naknade do isplate, kao i troškovima postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, te prvotno ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, pozivom na odredbe čl. 46., 48. i 70. Zakona o parničnom postupku. U odnosu na navode tužiteljice da je odredba koja se odnosi na troškove obrade kredita ništetna, tuženik ističe, da pravnu osnovu za naplatu jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita predstavlja odredba čl. 3. Ugovora i opći akti tuženika. Nadalje, ističe da je sporna odredba ugovora o kreditu tužiteljici bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da ista nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice. Tuženik ističe, da je prije zaključenja ugovora, objasnio svaku odredbu ugovora tužiteljici, a obzirom tužiteljica nije prigovorila spornoj odredbi, stranke su zaključile ugovor.

2.1. Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Tužiteljica je iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogla shvatiti financijske obveze koje za nju proizlaze i procijeniti je li za nju takva odredba prihvatljiva ili nije. Međutim, sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, a što tuženik osporava, tužiteljica ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Dakle, neosnovani su navodi tužiteljice da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva. Sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost iste odredbe potrebno je da potrošač mora shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, što je tužiteljica svakako mogla utvrditi iz sadržaja ugovora o kreditu. Tuženik ukazuje i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Tužiteljica je naknadu platila i na istu nije imala prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, te da naloži tužiteljici da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak.

2.2. Osim naprijed navedenih prigovora, tuženik je istakao i prigovor zastare potraživanja.

2.3. Što se tiče prigovora mjesne nenadležnosti ovoga suda, tuženik se poziva na odredbe čl. 48. ZPP-a, a prema kojoj odredbi je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište, a osim toga pozivao se i na odredbu čl. 70. ZPP-a prema kojoj odredbi se stranke mogu u pisanom obliku sporazumjeti o mjesnoj nadležnosti nekog drugog stvarno nadležnog suda, ako zakonom nije određen isključiva mjesna nadležnost određenog suda, a stranke su, što je i vidljivo iz čl. 12. predmetnog Ugovora o kreditu izričito ugovorile da je za sve sporove proizašle iz predmetnog ugovora mjesno nadležan sud prema sjedištu banke u kojoj je ugovor sklopljen, a to bi u konkretnom slučaju bio Općinski građanski sud u Zagrebu, zbog čega je tuženik predlagao da se ovaj sud oglasi mjesno nenadležnim i predmet ustupi nadležnom sudu.

2.4. Tužiteljica se u cijelosti protivila svim navodima iz odgovora na tužbu tuženika i to prije svega istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti navodeći kako odredbe ugovora o kreditu o ugovaranju mjesne nadležnosti nisu bile posebno ispregovarane i da tuženik nije mogao utjecati na njihov sadržaj i da takva odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača.

2.5. Presudom ovog suda posl. br. P-754/23-14 od 19. studenog 2024.g. usvojen je tužbeni zahtjev tužiteljice, te je točkom I izreke utvrđena ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 3. Ugovora o kreditu, broj ugovora:

198-50-4751030 od 10. ožujka 2008. godine, točkom II izreke tuženiku je naloženo da tužiteljici isplati iznos od 302,97 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 14.03.2008. do isplate, točkom III izreke je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 363,66 eura, točkom IV tužiteljica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troška ovog postupka preko dosuđenog iznosa od 363,66 eura. Rješenjem od 19. studenog 2024.g. odbijen je kao neosnovan prigovor tuženika u pogledu mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima, za postupanje u ovom predmetu. Rješenjem Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž- 3/2025-3 od 09. siječnja 2025.g., povodom žalbe tuženika, ukinuta je presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-754/23-14 od 19. studenog 2024.g pod točkama I., II., III, izreke, te rješenje od 19. studenog 2024.g., i predmet vraćen ovom sudu na ponovno odlučivanje. Sukladno uputi Županijskog suda prvostupanjski sud će otkloniti bitnu povredu odredaba parničnog postupka koja se sastoji u tome da za odluku o odbijanju prigovora mjesne nenadležnosti nisu dani valjani razlozi.

2.6. Istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda od strane tuženika sud je odbio kao neosnovan.

2.7. Nesporno je da je čl. 12. Ugovora određeno da je za sve sporove iz istog ugovora nadležan sud prema sjedištu kreditora, odnosno da su stranke ugovorile mjesnu nadležnost određenog suda sukladno odredbi čl. 70. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( "Narodne novine" RH br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 dalje ZPP-a). Također je utvrđeno da je ista odredba u pogledu ugovaranja mjesne nadležnosti sastavni dio unaprijed formuliranog obrasca ugovora o kreditu, a iz čega onda proizlazi da tužiteljica nije imala utjecaj na njezin sadržaj. U navedenom ugovoru tužiteljica ima status potrošača, a tuženik status trgovca, odnosno pružatelja usluge te u tom kontekstu dolazi do primjene mjerodavno potrošačko pravo, a što je stajalište Sudske prakse izraženo u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-859/2019-2 od 15. srpnja 2019. godine.

2.8. Prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba čl. 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19) koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva). Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98.

2.9. Odredbom članka 50. Zakona o zaštiti potrošača propisane su ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz odredbe članka 49. tog Zakona mogle smatrati nepoštenima pa tako, između ostalih i odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom.

2.10. Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000. godine u spojenim predmetima C240/98-C-244/98 zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nenadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje tom Odlukom sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtijeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koju omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

2.11. Odredba o nadležnosti iz Ugovora o kreditu zaključenom između stranaka, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora, nije bila posebno pregovarana te tužiteljica nije mogla utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača jer bi ona čije je prebivalište u [adresa], radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, bila izvrgnuta dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, odnosno to bi uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu, obzirom na udaljenost od cca 270 km i cijenu putovanja iz mjesta stanovanja u [adresa] i natrag (u slučaju putovanja automobilom trošak puta iznosi minimalno 150,00 eura), kao i zbog gubitka vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika s obzirom da se njegovo sjedište nalazi upravo u Zagrebu, budući da je ranije navedeno da prema Odluci suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivnom koju omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora o kreditu ne može zasnivati nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu, a što je stajalište Sudske prakse izraženo u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž- 859/2019-2., Odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-982/19-2 od 21. ožujka 2019. godine, Odluci Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-136/2019-2 od 27. veljače 2019. godine, Odluci Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-499/19. od 26. svibnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-426/2020. od 04. lipnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1347/20. od 03. lipnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Splitu broj Gž-674/2020. od 29. lipnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž862/2020. od 08. srpnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gž1191/2020. od 18. kolovoza 2020. godine.

2.12. Uz navedeno odredbom članka 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju, propisano je da je potrošač fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenim tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, dok je ugovor o kreditu u smislu tog Zakona Ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda tijekom cjelokupne isporuke u obliku obroka.

2.13. U konkretnom slučaju stranke su točkom 12. Ugovora ugovorile da je za eventualne sporove iz ovoga ugovora nadležan sud prema sjedištu podružnice Banke, koja odredba je sastavni dio tipskog ugovora tuženika, na čiji sadržaj tužiteljica nije imala utjecaj što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama i predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu.

2.14. Naime, u slučaju da se postupak vodi pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu tužiteljica bi trebala putovati iz [adresa] u [adresa], te bi putovanje za istu iziskivalo znatne troškove a samim tim tužiteljica bi bila ograničena u izboru punomoćnika odnosno odvjetnika, te ne bi imala mogućnost izbora odvjetnika čije je sjedište ureda u mjestu njezina stanovanja i na taj način bi joj bila otežana komunikacija s odvjetnikom o samom tijeku spora. Radi odlaska u Zagreb tužiteljica uvijek gubi barem jedan radni dan budući da put u jednom smjeru traje minimalno 3 sata, a ako ide javnim prijevozom oko 5 sati, a tužiteljica bi svakako više puta morala putovati u Zagreb (radi pronalaska odvjetnika i potpisivanja punomoći nepoznatom odvjetniku, radi saslušanja na sudu itd.).

2.15. Budući da je ranije navedeno da prema odluci Suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora ne može zasnovati nadležnosti Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Prema tome, proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP- a).

2.16. Nadalje, iz ugovora o kreditu nedvojbeno proizlazi da je isti zaključen 10.03.2008. u Vinkovcima, tj. u tuženikovoj podružnici u Vinkovcima. Kako se radi o potraživanju koje je vezano upravo za navedeni ugovor, a koji je zaključen u Vinkovcima, to ovaj sud izvodi nedvojben zaključak kako je isti nadležan za suđenje u ovom predmetu, obzirom se podružnica tuženika nalazi na području nadležnosti ovoga suda.

2.17. S obzirom na navedeno kako je tužiteljica postupak pokrenula pred sudom nadležnim prema mjestu zaključenja ugovora, to imajući u vidu odredbu čl.59. ZPP-a, obzirom tuženik ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, a spor je nastao u povodu djelatnosti te jedinice, to je neosnovan prigovor tuženika.

2.18. Stoga u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 46. i čl. 48. ZPP-a, o opće mjesnoj nadležnosti suda na koje se tuženik poziva već odredbi čl. 19. st. 1. ZPK-a (kao u odluci Vrhovnog suda RH br. Gr1-143/2019 od 11.12.2019.) Tužiteljica ima prebivalište na području nadležnosti ovoga suda, pa prigovor mjesne nadležnosti istaknut od strane tuženika, nije osnovan.

2.19. S obzirom na navedeno utvrđeno je da bi iz naprijed navedenih razloga bila ništetna odredba čl. 12. zaključenog Ugovora, pa je stoga odlučeno kao u izreci rješenja.

3. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu (list 5-10 spisa), zahtjev i potvrdu (list 11-13 spisa), dokumentaciju (list 14-33 spisa), te je pročitan iskaz tužitelja sa zapisnika od 28.10.2024.g.(list 184-185).

4. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio slijedeće:

4.1. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužiteljica kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključila ugovor o kreditu broj 198-50-4751030 od 10.03.2008.g. godine radi kupnje motornog vozila, a koji Ugovor je solemniziran 05. ožujka 2007.g. kod javnog bilježnika Želimira Mirić iz Vinkovaca, pod brojem: OV- 4114/08., a prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 13.438,60 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, uz redovnu kamatu koja je čl. 2 navedenog Ugovora, određena kao promjenjiva u skladu sa odlukom o kamatnim stopama kreditora, a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 6,75 % godišnje. Ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca. Nesporno je da se radi o kreditu za kupnju novih vozila Chevrolet. Kredit je u cijelosti otplaćen. Nesporno je da je člankom 3. Ugovora o kreditu ugovorena jednokratna naknada od 3,70 % od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, da je tužiteljici prilikom isplate, odnosno korištenja kredita dana 13.08.2008. g., naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 2.282,71 kuna (3,70 % od iznosa kredita), što odgovara iznosu od 302,97 eura, koja joj je od strane tuženika naplaćena/ustegnuta od iznosa odobrenog kredita, a kako to proizlazi iz sadržaja potvrde tuženika od 25.10.2023. g.

5. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na tzv. ulaznu naknadu, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

6. Tužiteljica saslušana kao stranka iskazala je da je sporni ugovor sklopila 2008. Kredit je bio namjenski za kupnju vozila za osobne potrebe. Kredit u CHF je podigla iz razloga što joj je u banci rečeno da je to tada bilo najpovoljnije. Naime nitko joj nije objasnio rizike vezane za sam ugovor. Prilikom sklapanja ugovora nije razumjela značaj valutne klauzule, kao niti promjenjive kamatne stope. Ne zna što znači termin valutna klauzula, nije znala ni prilikom sklapanja ugovora a ni sada. Ugovor je bio na već pripremljenom obrascu, a s bankarom nije pregovarala o pojedinim odredbama ugovora. Nitko joj nije objasnio da će morati platiti tzv. ulaznu naknadu, niti je imala mogućnost pregovaranja vezano za ovu naknadu, a i ne sjeća se u kojem iznosu je istu platila, a ista joj je obračunata prilikom isplate kredita. Nadalje navodi, da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila zaposlena u Hrvatskim autocestama, te da nema obrt niti je član trg.društva. Ugovor o kreditu je pročitala, nitko joj ga nije obrazložio.

7. S obzirom da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o uvjetima - spornoj naknadi za obradu kredita i visini iste iz čl.3. Ugovora, a iz prihvaćenog iskaza tužiteljice i stipulacije sporne odredbe, koja je standardna, proizlazi da se o sadržaju iste nije pojedinačno pregovaralo niti je tužiteljica obaviještena na koje pružene usluge i koje nastale troškove se ista naknada odnosi, to sud nalazi da tuženik nije uspio dokazati suprotno, pri čemu valja istaknuti da tijekom postupka tuženik nije niti predlagao da se kao svjedok sasluša djelatnik banke koji je sudjelovao u obradi predmetnog kredita.

7.1. Uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužiteljica zaključila kao fizička osoba i da joj je isti kredit odobren kao namjenski kredit i to na način da je u čl. 6. istog Ugovora određeno da isti kredit služi za kupnju vozila.

7.2. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužiteljici pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njeno svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene.

8. Prema odredbi čl. 81 st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 83. ZZP/03. Odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

8.1. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

8.2. Člankom 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

8.3. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog Ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prilikom prvoga korištenja, prema pravnom shvaćanju ovog suda nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

8.4. Osim toga, odredbu članka 84. ZZP/03 valja tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti („cijena“) odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

8.5. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga.

8.6. Imajući na umu navedeno, odredba članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

8.7. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

8.8. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

8.9. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 3. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužiteljici umanjen iznos kredita koji joj je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

8.10. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

8.11. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

8.12. Nije sporno da Ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi.

8.13. Imajući u vidu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu člankom 3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Navedena ugovorna obveza koja ima učinak da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 dokazivati da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,70 % njegove visine, utječe, prema stajalištu ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njenu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. (tako i Županijski sud u Zagrebu, broj Gž-1535/2023 od 18. travnja 2023.g.)

9. Nadalje, provedenim dokaznim postupkom sud je utvrdio da tužiteljica kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom nije posebno pojedinačno pregovarala o ugovornoj odredbi iz članka 3. Ugovora, budući da je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužiteljica kao korisnik kredita nije imala utjecaja na njezin sadržaj, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, te kroz to povredu odredaba Direktive Vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Naime, ugovorna odredba po kojoj je predviđena ulazna naknada za obradu kredita je nepoštena jer se o njoj nije posebno unaprijed pregovaralo i tužiteljica kao korisnik kredita nije mogla utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je kao takva ništetna u smislu odredbe članka 102. u svezi s člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača, pa je stoga sud odlučio kao pod točkom I i II. izreke presude.

10. Člankom 3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je naknada u visini od 3,70 % od iznosa kredita, a naplaćuje se jednokratno prilikom prvog korištenja kredita. Ukupan iznos ulazne naknade prema odredbama iz čl. 3 predmetnog Ugovora o kreditu utvrđen je u visini od 3,70 % na odobreni iznos kredita (13.438,60 CHF), odnosno 2.282,71 kuna na dan plaćanja naknade 13.08.2008. godine, što je vidljivo iz potvrde sa lista 13 spisa, iz koje proizlazi da je tuženik tužiteljici naplatio iznos od 2.282,71 kuna dana 13.08.2008. godine, što odgovara iznosu od 302,97 eura.

11. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, prema naprijed citiranim odredbama kad se radi o stjecanju bez valjane pravne osnove, a to u ovom slučaju jeste, s obzirom da je po osnovi ništetne odredbe čl.3., tuženica, dužna stečeno s pripadajućim kamatama vratiti, temeljem čl. 215. ZOO, od dana stjecanja, a kako se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO (5 godina).

12. Prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su- IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da odluka točke I ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu utuženog novčanog iznosa zastario.

13. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

14. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1 i članku 155. Zakona o parničnom postupku te je sukladno označenoj VPS i važećoj Odvjetničkoj tarifi tužiteljici za poduzete radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznat trošak u ukupnom iznosu od 519,91 eura. Odobreni trošak odnosi se na radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za: sastav tužbe = 25 bodova (Tbr. 7 toč. 1 OT), zastupanje na ročištu dana 23.09.2024 .g., 28.10.2024, 25.03.2025 svako po 25 bodova (Tbr. 9. toč. 1 OT), sastav obrazloženog podneska od 17.01.2024., i od 06.02.2025.g., svaki po 25 bodova (Tbr. 8. toč. 1 OT), sastav zahtjeva za dostavu dokumentacije od 16.10.2023.g. po 25 bodova (Tbr. 32 toč. 1 OT), te pristupa ročištu za objavu presude 19. studenog 2024. u iznosu od 12,5 bodova (Tbr.9 t.3), te ročišta za objavu presude 25. travnja 2025.g. u iznosu od 12,5 bodova (Tbr.9 t.3), koje radnje ukupno nose 200 bodova što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 EUR-a, iznosi 400,00 eura što uz PDV u iznosu od 100,00 eura daje iznos od 500,00 eura, te uz odobren trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 eura, te na presudu u iznosu od 13,27 eura, čini sveukupno dosuđeni parnični trošak u iznosu od 519,91 eura.

14.1. Na dosuđeni iznos parničnog troška, sud je tužiteljici priznao zateznu kamatu od dana donošenja ove presude po osnovi odredbe članka 30. stavak 2 Ovršnog zakona.

15. Tužiteljica je odbijena sa dijelom zatraženog troška na ime plaćene sudske pristojbe na tužbu u ukupnom iznosu od 6,64 eura, budući je uvidom u spis utvrđeno da je tužiteljica platila sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 6,64 eura, odnosno koristila je popust u iznosu od 50 %, pa stoga nema pravo na naknadu punog iznosa pristojbe na tužbu.

Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude. U Vinkovcima, 25. travnja 2025.godine.

Sudac

Ivana Božić Pišćak

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

Dostaviti:

1. tužitelj po punomoćniku Ivanu Kalauz, odvjetniku u Vinkovcima

2. tuženik po punomoćnicima iz OD Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu