Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: P-431/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužitelja SZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Mislavu Matijeviću, odvjetniku u Osijeku, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Leko i partneri d.o.o., Zagreb, Domagojeva 18, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 16. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tužene u zamjeni MZ, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Ostović & Rakušić d.o.o. u Osijeku, po objavi 25. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu između tužitelja SZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 sklopljenog 10. studenoga 2005., a solemniziranog 11. studenoga 2005. pod brojem OU-2063/05 kod Javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka, Vij. J. Gotovca 13 te iste ne proizvode nikakve pravne učinke i to:

- članak 4. u dijelu koji glasi: "koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana,"

- članak 4. u dijelu koji glasi: "u CHF".

- članak 7.2. u dijelu koji glasi: "plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja".

II. Nalaže se tuženoj Privrednoj banki Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, isplatiti tužitelju SZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], sljedeće iznose zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, u razdoblju od 31. listopada 2008. pa do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, i to:

- iznos 0,51 EUR dospio 31. 12. 2008.

- iznos 2,02 EUR dospio 31. 1. 2009.

- iznos 2,77 EUR dospio 28. 2. 2009.

- iznos 1,07 EUR dospio 31. 3. 2009.

- iznos 1,53 EUR dospio 30. 4. 2009.

- iznos 0,36 EUR dospio 30. 11. 2009.

- iznos 2,12 EUR dospio 31. 12. 2009.

- Iznos 4,84 EUR dospio 31. 1. 2010.

- iznos 4,77 EUR dospio 28. 2. 2010.

- iznos 8,19 EUR dospio 31. 3. 2010.

- iznos 7,67 EUR dospio 30. 4. 2010.

- iznos 9,33 EUR dospio 31. 5. 2010.

- iznos 19,30 EUR dospio 30. 6. 2010.

- iznos 17,41 EUR dospio 31. 7. 2010.

- iznos 23,24 EUR dospio 31. 8. 2010.

- iznos 21,63 EUR dospio 30. 9. 2010.

- iznos 17,99 EUR dospio 31. 10. 2010.

- iznos 25,61 EUR dospio 30. 11. 2010.

- iznos 35,06 EUR dospio 31. 12. 2010.

- iznos 28,89 EUR dospio 31. 1. 2011.

- iznos 31,41 EUR dospio 28. 2. 2011.

- iznos 28,51 EUR dospio 31. 3. 2011.

- iznos 29,19 EUR dospio 30. 4. 2011.

- iznos 41,76 EUR dospio 31. 5. 2011.

- iznos 42,81 EUR dospio 30. 6. 2011.

- iznos 53,68 EUR dospio 31. 7. 2011.

- iznos 48,10 EUR dospio 31. 8. 2011.

- iznos 43,26 EUR dospio 30. 9. 2011.

- iznos 42,77 EUR dospio 31. 10. 2011.

- iznos 42,50 EUR dospio 30. 11. 2011.

- iznos 45,23 EUR dospio 31. 12. 2011.

- iznos 48,10 EUR dospio 31. 1. 2012.

- iznos 48,53 EUR dospio 29. 2. 2012.

- iznos 47,00 EUR dospio 31. 3. 2012.

- iznos 48,11 EUR dospio 30. 4. 2012.

- iznos 49,18 EUR dospio 31. 5. 2012.

- iznos 48,11 EUR dospio 30. 6. 2012.

- iznos 48,80 EUR dospio 31. 7. 2012.

- iznos 48,31 EUR dospio 31. 8. 2012.

- iznos 46,68 EUR dospio 30. 9. 2012.

- iznos 48,93 EUR dospio 31. 10. 2012.

- iznos 50,09 EUR dospio 30. 11. 2012., sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj Privrednoj banki Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, naknaditi tužitelju SZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročeni trošak u iznosu 1.417,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. travnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki III. izreke.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 15. svibnja 2023. navodi da je 10. studenoga 2005. s tuženom u Osijeku sklopio Ugovor o kreditu za iznos od 14.951,52 CHF. Ugovor je sklopljen na rok otplate od 84 mjeseci, a člankom 4.1. ugovorena je kamatna stopa od 5,23% godišnje, dok je člankom 11. ugovorena nadležnost suda u Osijeku. Dana 4. srpnja 2013. Trgovački je sud u Zagrebu u predmetu P-1401/2012 donio presudu po tužbi udruge Franak kojom je točkom 2. izreke utvrdio da je tužena Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom drugotužene Privredne banke Zagreb d.d. i drugim internim aktima banke. U tom je dijelu ta presuda i potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Nakon toga, Visoki trgovački sud je donio presudu, kojom je potvrdio prvostupanjsku presudu i u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, a koja glasi: "Utvrđuje se da je drugotuženik Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13.) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima," Ugovor o kreditu koji je tužitelj ugovorio s tuženom je obuhvaćen ovakvim izrekama presuda iz kolektivnih sporova. Člankom 4. ugovora ugovorena je kamatna stopa od 5,23% godišnje s time da je promjena kamatne stope ostavljena u cijelosti tuženoj da je mijenja svojim jednostranim odlukama na koje tužitelj nije mogao imati utjecaja niti je promjena kamatne stope bila vezana uz bilo kakav mjerljivi parametar. Istim člankom ugovora ugovoreno je pravo banke jednostrano mijenjati kamatnu stopu prema svojem nahođenju, a bez ikakvih mjerljivih parametara kao i da se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) i da je sadržana u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. Člankom 7.2. ugovora ugovorena je valutna klauzula u CHF kao i promjenjiva kamatna stopa. Temeljem odredbe članka 138a. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13.) propisan je obvezujući učinak presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač. Tužitelj je ugovor sklopio kao potrošač, a što je vidljivo i iz članka 2.1. ugovora, namjene kredita - kredit za kupnju vozila. Pri tome tužena nije s tužiteljem kao potrošačem pregovarala o pojedinim ugovornim odredbama, nije ga u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga smatra da je ništetan dio ugovora o kreditu kojim je određena promjenjivost kamatne stope kao i valutna klauzula. Ugovorom o kreditu uz kamatu od 5,23% za iznos kredita od 14.951,52 CHF i to odredbom članka 7.2. ugovora ugovoreno je da se kredit vraća u skladu s otplatnom tablicom prema kojoj je mjesečna rata trebala iznositi 212,94 CHF. Tužena je samovoljno povećala kamatu na 5,98%, na 7,20%, na 7,45% te na 7,20%. Tužena je tijekom razdoblja otplate kredita samovoljno mijenjao kamatnu stopu te je naplaćivala anuitete u kunskoj protuvrijednosti za CHF što je po kolektivnoj tužbi udruge Potrošač utvrđeno ništetnim. Uslijed takvih odluka tužene tužitelj je platio znatno veći iznos kredita nego što je trebao da nisu ugovorene ništetne ugovorne odredbe. Ovom tužbom tužitelj potražuje od tužene isključivo one iznose koje je preplatio, a odnose se na ništetno ugovaranje valutne klauzule u CHF, dok od tužene ne potražuje preplaćene iznose po osnovi povećanja kamatne stope. Slijedom iznesenoga predlažem da sud donese presudu:

„I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu između tužitelja SZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 sklopljenog 10. studenoga 2005., a solemniziranog 11. studenoga 2005. pod brojem OU-2063/05 kod Javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka, Vij. J. Gotovca 13 te iste ne proizvode nikakve pravne učinke i to:

 članak 4. u dijelu koji glasi: "koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana,"

 članak 4. u dijelu koji glasi: "u CHF".

 članak 7.2. u dijelu koji glasi: "plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja".

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju za razdoblje od kolovoza 2007. do studenoga 2012. ukupan iznos od 440,86 eura, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju prouzročene parnične troškove zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.“

1.1. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je u podnesku od 7. ožujka 2025. konačno postavio tužbeni zahtjev kao što to proizlazi iz izreke presude.

2. Tužena u odgovoru na tužbu ističe kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe članka 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom.

Nadalje, tužena ističe kako iz odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete! Budući se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-6632/17 pravno je irelevantna u smislu odredbi članka 138.a i 502.c ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju neosnovanima i neurednima. Ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, slijedom čega je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja. Da bi tužitelj polagao pravo na isplatu preplaćenih iznosa s pozivom na ništetnost ugovorne odredbe i kolektivnu zaštitu pruženu navedenim sudskim odlukama, valjalo bi prethodno sudsku zaštitu zahtijevati podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti. Drugim riječima, valjalo bi takvu odredbu deklarirati kao ništetnu s obrazloženjem da je činjenično stanje isto ili barem slično kao u postupku kolektivne zaštite potrošača, slijedom čega bi tužitelj imao osnovu i pravnu pretpostavku zatražiti isplatu. U postupku isplate preplaćenog, sud nije ovlašten utvrđivati pojedinu odredbu Ugovora kao ništetnu kao ni činjenično stanje koje bi eventualno bilo isto ili barem slično onome iz prednje navedenih odluka viših sudova, jer bi se u tom slučaju radilo o odlučivanju izvan granica zahtjeva koji su postavljeni u postupku. Nadalje, u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke 80% ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kojom se utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Sadržaj ugovora te postupanje tužene u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovnopravni odnos banke i korisnika. U ugovoru o kreditu, ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. U ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u 84 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe članka 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe članka 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Smisao zakonske odredbe članka 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma. Ako je temeljem članka 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Kao jednu od temeljnih odluka Vrhovnog suda u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju, tužena navodi presudu Vs-Rev 1990/91 i odluku Ustavnog suda RH U-I-1746/2006 od 17. lipnja 2009. HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule. Ni Vlada Republike Hrvatske nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule. Dakle, za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli.

Tužena ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan. U ovome pravcu, ustanovljena je i praksa Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, u presudi VSRH Rev 895/2003, od 9. veljače 2005. Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Iz takvog ponašanja tužitelja može se zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze.

Nadalje, iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Osim toga, potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je, od tužene prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Iz odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da je tužitelj upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja ugovorenih valuta, te da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.

U odnosu na zahtjev za isplatom, jedino nedvojbeno proizlazi iz navoda tužitelja jest da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje. Uzevši u obzir prethodno izneseno, tužena zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude presude VTS Pž-6632/17, te pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bez pravnog učinka, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Prigovor zastare tužena ističe u odnosu na cjelokupan tužbeni zahtjev temeljem odredbe članka 225. ZOO-a. Slijedom svega navedenog, tužena predlaže sudu, odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženoj.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao plan otplate (stranica 9-10 spisa), pregled uplata po kreditu (stranica 11-13 spisa), Ugovor o kreditu broj: 9010825157 od 10. studenoga 2005. (stranica 14-18 spisa), nalaz i mišljenje sudskog vještaka Bernarde Hunjadi od 20. veljače 2025. (stranica 65-72 spisa), iskaz tužitelja (stranica 62-63 spisa), te izvršio uvid u drugu spisu priležeću dokumentaciju.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka kao i zahtjev tužitelja za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, po Ugovoru o kreditu broj: 9010825157 od 10. studenoga 2005. sklopljenom s tuženom.

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 10. studenoga 2005. tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu broj: 9010825157 kojim je tužena stavila tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 14.951,52 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita,

- da je kredit odobren za kupnju vozila,

- da je ugovoren rok otplate kredita 84 mjeseca,

- da će se kredit u iznosu 14.951,52 CHF i kamata otplaćivati u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja (članak 7.),

- da prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu,

- da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počev od dana dospijeća prvog anuiteta,

- da je tužitelj cjelokupni kredit otplatio,

- da se tijekom otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu.

6. Nadalje je nesporno:

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te

- da je ovdje tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. od 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka te ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, te je s tim u vezi sporna i visina tužbenog zahtjeva. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.

8. Neosnovan je prigovor tužene da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, ne obvezuje stranke u ovom postupku.

8.1. Naime, u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8.2. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu ZZP/07)

– koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8.3. Također je i odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22. i 155/23. – dalje u tekstu: ZPP), propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

8.4. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

8.5. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odnosno odredbom kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takve ugovorne odredbe citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenim te stoga ništetnim, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

8.6. Tužitelj je potrošač u smislu odredbe članka 3. ZZP/03, kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu, proizlazi da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba, da je namjena kredita kupnja vozila, što je iskazao i tužitelj, navevši pri tom da je sredstva kredita utrošio za kupovinu automobila koji je njemu i njegovoj supruzi služio za odlazak na posao, razvažanje djece, kao i da u vrijeme podizanja kredita nije bio vlasnik obrta niti tvrtke, niti je automobil unio u imovinu obrta ili tvrtke. Tužena pak tijekom postupka nije dokazala da je ugovor sklopljen u okviru tužiteljeve poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti. Dakle, tužitelj je potrošač u smislu citirane odredbe članka 3. ZZP-a/03, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru, pa se u konkretnom slučaju radi o sporu koji je obuhvaćen kolektivnom zaštitom.

8.7. U odnosu na prigovor tužene da odredba o valutnoj klauzuli sadržana u Ugovoru o kreditu ne može biti ništetna, jer da je valutna klauzula dio hrvatskog pravnog poretka, normirana člankom 22. i 26. Zakona o obveznim odnosima, ovaj sud ukazuje da odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu nisu utvrđene ništetnim jer da valutna klauzula ne bi bila dopuštena, već su utvrđene ništetnim iz razloga što ugovorne stranke nisu o istoj pojedinačno pregovarale. Nastavno na iznijeto, za presuđenje u ovoj pravnoj stvari nisu odlučni navodi tužene iznijeti u odgovoru na tužbu i tijekom postupka, a kojima pojašnjava opravdanost ugovorene valutne klauzule.

9. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III- 4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tužena ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

9.1. Na okolnosti pojedinačnog pregovaranja saslušan je tužitelj koji je iskazao da je kredit podigao u PBZ, podružnica Osijek, ne sjeća se točno kada, to je vidljivo u ugovoru o kreditu. Ponuđen mu je kredit u devizama i kunama. Uzeo je kredit u CHF iz razloga što je bila manja kamatna stopa na kredit u CHF za razliku od drugih valuta pa je time bila i manja kamata. U banci mu nije rečeno da može doći do promjene kamatne stope niti koji elementi utječu na promjenu kamatne stope, a on to nije niti pitao. Zna da je valutna klauzula ugovorena kao plaćanje na dan po srednjem tečaju na dan naplate, time da mu nije rečeno da može doći do promjene tečaja, odnosno koji elementi utječu na promjenu tečaja, a isto tako nije to niti pitao. Njemu je bilo najbitnije da dobije traženi iznos kako bi kupio auto i da ga može otplatiti. Ugovor o kreditu sačinila je banaka i on nije mogao utjecati na uvjete ugovora niti pregovarati o istim. Ugovor je pročitao i to ustvari letimično, dakle pročitao je da li je dobio iznos koji mu treba, odnosno koja mu je rata za koje vrijeme će kredit otplaćivati, drugo nije ni čitao ni razumio, po struci je strojovođa. Ne sjeća se koliko su mu iznosile početne rate, niti zna kako su se u iznosima te rate mijenjale tijekom otplate, međutim zna da je došlo do promjena visine rate a što je bilo vidljivo na njegovoj plaći jer mu je nakon što mu je poslodavac s plaće skinuo mjesečni iznos anuiteta ostajalo sve manje i manje za trošiti. Da je znao da će doći do promjene u visini rate u trenutku podizanja kredita, ne bi ga dizao. Naime kod dizanja kredita mu je bilo bitno da mu ostane iznos koji će mu biti dovoljan za život, a kako je došlo do povećanja rate kredita, taj iznos koji mu je ostao za život se smanjivao pa se nekih stvari morao i odreći. Kredit je u cijelosti otplatio u roku navedenom u ugovoru o kreditu. Prije i prilikom potpisivanja ugovora o kreditu nije tražio objašnjenje odredaba ugovora jer nije stručan da procjenjuje da li je ugovor u redu ili nije, odnosno da li je na njegovu štetu. Također niti kod javnog bilježnika nije tražio neka pojašnjenja odnosno objašnjenja nejasnoća ugovornih odredbi. Nakon što su mu počele rasti rate kredita otišao je u banku i pitao zašto dolazi do povećanja, tada je razgovarao sa službenicom na šalteru koja mu je rekla da je to tako i da ne može ništa. Zna da valutna klauzula predstavlja instrument zaštite banke u slučaju inflacije, devalvacije u kojim banka štiti sebe od gubitka.

9.2. Prema stavu ovoga suda, tužena, na kojoj leži teret dokaza o obaviještenosti tužitelja odnosno da je prilikom pregovaranja s tužiteljem o sklapanju Ugovora o kreditu tužitelja informirala o mogućoj promjeni kamatne stope odnosno o rizicima tečaja švicarskog franka, tu okolnost nije ničim dokazala. Cijeneći iskaz tužitelja ovaj sud utvrđuje da isti nije mogao utjecati na elemente ugovora o kreditu, da nije mogao pregovarati o uvjetima, kao i da mu nije pojašnjeno da može doći do promjene kamatne stope niti koji elementi utječu na promjenu kamatne stope odnosno nije mu rečeno da može doći do promjene tečaja CHF. Također tužitelju nije pojašnjeno da može doći do porasta tečaja CHF u odnos na kunu u omjeru u kojem je tijekom otplate kredita došlo, jer da jest, tada predmetni kredit ne bi sklopio jer ne bi mogao otplaćivati ratu kredita. Stoga ovaj sud utvrđuje da tužena prilikom sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu tužitelja nije obavijestila o mogućoj promjeni kamatne stope i rizicima fluktuacije tečaja, niti o elementima koji utječu na promjenu tečaja CHF u odnosu na kunu.

10. Nije osnovan niti navod tužene kako sud ne može utvrditi ništetnom odredbu ugovora koji je u cijelosti izvršen. Naime, okolnost da je predmetni ugovor o kreditu ispunjen otplatom ugovorenog iznosa nije od utjecaja na postojanje pravnog interesa tužiteljice za isticanje ništetnosti jer se prema odredbi članka 328. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. - dalje: ZOO) važećoj u vrijeme njegova sklapanja, pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Smisao odredbe je efikasna pravna zaštita savjesne ugovorne strane koja je u izvršavanju ništetnog ugovora kao pravnog posla protivnog odredbama pravnog poretka ili morala, drugoj ugovornoj strani nešto dala. Zaštita se u takvom slučaju ostvaruje kondemnatornim zahtjevom koji ima za cilj uspostavu pravne i činjenične situacije za stranu koja je izvršila obvezu kao da ništavog ugovora (ili pojedine njegove odredbe) nije bilo, u ovom slučaju isplatom novčanog iznosa.

11. Obzirom na iznijeto, ovaj sud je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu od 10. studenoga 2005. u kojima se ugovorena promjenjiva kamatna stopa i kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, usvojio i odlučio kao u točki I. izreke presude.

12. Na okolnost utvrđenja visine zahtjeva provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku Bernardi Hunjadi iz Osijeka, a zadatak vještaka je bio utvrditi razliku iznosa između iznosa koji je tužitelj tuženoj uplatila obzirom na promjenjivi tečaj Švicarskog franka i iznosa koji bi tužitelj tuženoj uplatio u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (prema prvom otplatnom planu), izraženo u eurima, po mjesecima i ukupno.

12.1. Iz nalaza vještaka od 20. veljače 2025. proizlazi da razlika više obračunatih i naplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF od strane Banke iznosi 1.215,38 EUR.

12.2. Tužitelj je u podnesku od 7. ožujka 2025. konačno postavio tužbeni zahtjev time da u točci II. na ime preplate kredita po osnovi tečajne razlike, potražuje ukupan prema izračunu sudskog vještaka.

12.3. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te je nalaz i mišljenje izradio sukladno zadatku suda, time da stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun sudskog vještaka, a prigovor tužene da je vještački nalaz u cijelosti zasnovan na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovoren fiksni tečaj, svodi se na prigovore pravne ocjene spora o kojima vještak ne odlučuje. Naime, vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud.

13. Nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju VSRH sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

13.1. Presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj klauzuli, pa zastarni rok za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći 14. lipnja 2018., a nastupa 14. lipnja 2023. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 15. svibnja 2023., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO-a za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule. Obzirom na iznijeto nije osnovan prigovor zastare tužene.

14. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu, pa je osnovano potraživanje kamate tužitelja počev od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta pa do isplate.

15. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

16. Tužitelj je nakon provedenog financijsko – knjigovodstvenog vještačenja po osnovi povrata preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli potraživao iznos od 1.215,38 eura, time da je u tužbi potraživao iznos od 440.86 eura. Na taj način je u skladu sa odredbom članka 191. stavka 1. ZPP-a tužitelj izvršio preinaku tužbe povećanjem postojećeg zahtjeva, a kojoj preinaci se tužena usprotivila, pa je ovaj sud na raspravnom zapisniku 16. travnja 2025. dopustio preinaku tužbe prema podnesku tužitelja od 7. ožujka 2025.

16.1. Nije osnovan niti prigovor zastare u odnosu na povišeni tužbeni zahtjev. Naime, VSRH je na sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024. zauzeo obvezujuće pravno shvaćanje prema kojem u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

17. Odluka suda o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 5. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, te su tužitelju priznati i dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku- odvjetniku, i to za:

- sastav tužbe u iznosu 150,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife)

- sastav obrazloženog podneska od 18. rujna 2023. u iznosu 150,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 6. studenoga 2024. u iznosu 150,000 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 5. veljače 2025. u iznosu 150,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- sastav podneska od 7. ožujka 2025. u iznosu 75,00 eura (Tbr. 8. točka 3. Tarife),

- zastupanje na ročištu 16. travnja 2025. u iznosu 150,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu za objavu 25. travnja 2025. u iznosu 75,00 eura (Tbr. 9. točka 3. Tarife),

ukupno 900,00 eura, što uvećano za pripadajući iznos PDV-a daje iznos od 1.125,00 eura. Tužitelju je dosuđen trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu 26,55 eura i trošak predujma za vještačenje u iznosu 265,45 eura. Dakle, tužitelju je dosuđen ukupan trošak u iznosu 1.417,00 eura na koji mu je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od 25. travnja 2025. pa do isplate.

17.1. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 9. listopada 2024., budući se radi o podnesku kojim isti požuruje postupanje u ovom postupku, dakle ne radi se o podnesku koji je bio potreban za vođenje ovog postupka. Nije mu priznat trošak sastava podneska od 11. studenoga 2024., nije bio nužan za vođenje ovoga postupka, budući istim tužitelj obavještava sud da je platio predujam za vještačenje. Tužitelju nije priznat niti trošak sastava podneska od 25. ožujka 2025., budući u istom ponavlja navode kako iz tužbe tako i iz podneska od 9. listopada 2024., pa isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka. U smislu odredbe članka 11. stavak 1. točke 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., 51/23.) od plaćanja sudske pristojbe su oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, pa tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe za presudu.

18. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u izreci.

U Osijeku 25. travnja 2025.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Mislav Matijević, odvjetnik u Osijeku

2. Odvjetničko društvo Leko i partneri d.o.o., Zagreb, Domagojeva 18