Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: Gž-311/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Delina, predsjednika vijeća, Željka Đerđa, člana vijeća i suca izvjestitelja te Blanke Pervan, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Andreju Bašoviću, odvjetniku u Rijeci, Trg sv. Barbare 5, protiv tuženice ABC [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Saši Poldanu, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Saša Poldan, Goran Gatara, Valentina Vižintin, Marko Komorski, Ana Ilić i Soča Fruk Morina u Rijeci, Jadranski trg 4/II, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice ABC protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-522/2023 od 14. studenog 2023., u sjednici održanoj dana 25. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice ABC kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P- 522/2023 od 14. studenog 2023.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 10. st. 2. Ugovora o kreditu br. 628- 50-4180837 od 13. lipnja 2007.g., koji ugovor je zaključen između tužitelja SB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnika kredita i tuženika ABC, [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao kreditora, i potvrđen po javnom bilježniku Elizabeta Škunca iz Paga pod br. OU-41/2007 dana 15. lipnja 2007.g., u dijelu u kojem je određeno kako korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz uvjete koje odredi kreditor, ovdje tuženik.

II. Nalaže se tuženiku ABC, [osobni identifikacijski broj], [adresa], da tužitelju SB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 1.362,13 EUR/10.262,97 kuna1 , uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja na taj iznos teče od 29. kolovoza 2009. pa do isplate, po stopi koja do 30. lipnja 2011. iznosi 14% godišnje, od 01. srpnja 2011. do 30. ožujka 2014. 12% godišnje, od 31. ožujka 2014. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01.kolovoza 2015. a do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ABC, [osobni identifikacijski broj], [adresa], da tužitelju SB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi parnični trošak u iznosu od 799,65 EUR/ 6.024,96 kuna zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude odnosno od 14. studenoga 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, dok se kao neosnovan odbija zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška u cijelosti."

2. Protiv citirane presude žalbu je izjavila tuženica ABC (dalje tuženica) iz svih žalbenih razloga u bitnom navodeći da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Ukazuje da je pogrešno prvostupanjski sud u konkretnom slučaju utvrdio kako je sporna odredba ugovora o kreditu ništetna jer takvu mogućnost propisuje tek odredba članka 16. Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2009. godine, a koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010. i ne može se retroaktivno primijeniti na konkretni slučaj jer se radi o ugovoru zaključenom 2007. i prijevremeno otplaćeno 2009. godine. Ukazuje na odredbu članka 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. koja određuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijenu poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive pa smatra da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda kako je tužitelj dokazao suprotno jer je odredba ugovora o prijevremenoj otplati jasna i vidljivo istaknuta, a tužitelj je mogao, ako je smatrao da ista nije poštena, tražiti da se prilikom zaključenja ugovora ista izmijeni. Poziva se na odredbu članka 64. Zakona o zaštiti potrošača koji propisuje uvjete prijevremene otplate i određuje da potrošač može vratiti zajam i prije roka određenog za vraćanje kada ima pravo na razmjerno sniženje ukupnog troška zajma koji se sastoji u razlici iznosa kamata od trenutka plaćanja do trenutka kada je prema ugovoru trebao izvršiti plaćanje. Ističe da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda u točki 13. obrazloženja da tuženica nije navela niti dokazala na što se odnosi naknada za prijevremenu otplatu jer je već u odgovoru na tužbu navedeno da se iznos prijevremene otplate odnosi na snižavanje ukupnih troškova kredita. Ukazuje da je tužitelj mogao, ako je smatrao da sporna odredba ugovora nije potrebna, tražiti da se ista izmijeni, ugovor je pročitao, razumio i bez primjedbi ga potpisao pa je naknadna tvrdnja da se radi o ništetnoj i nerazumljivoj odredbi potpuno neosnovana. Ukazuje da prvostupanjski sud nije obrazložio svoju odluku o tijeku zakonskih zateznih kamata, niti naveo zbog čega bi tuženica trebala kamate platiti od prijevremene otplate kredita, a niti je obrazložio zašto bi tuženica bila nepošten prilikom stjecanja sve u smislu odredbe članka 1115. Zakona o obveznim odnosima. Ističe da je pogrešna odluka prvostupanjskog suda i o prigovoru zastare s obzirom da se prema odredbi članka 215. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništetnog pravnog posla, primjenjuje zastarni rok od pet godina sukladno članku 225. Zakona o obveznim odnosima. Ukazuje da s obzirom na pogrešnu odluku o tužbenom zahtjevu prvostupanjski sud je donio i pogrešnu odluku o troškovima postupka, a posebice što nije vodio računa o potrebnim troškovima sukladno odredbi članka 155. Zakona o parničnom postupku. Predlaže da drugostupanjski sud žalbu uvaži, pobijanu presudu preinači tako da odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženici uvećano za trošak žalbe, podredno istu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Nije prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje ZPP) na koju u žalbi ukazuje tuženica, jer izreka pobijane presude nije u suprotnosti sa obrazloženjem, a u obrazloženju su dati valjani razlozi o bitnim činjenicama na kojima je prvostupanjski sud temeljio svoju odluku pa se presuda može valjano ispitati.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga ovaj sud nije našao da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, niti da je pogrešno primijenio materijalno pravo na što ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP.

7. Prvostupanjski sud svoju odluku temeljni na utvrđenjima da među strankama nije sporno da su, tužitelj kao potrošač i tuženica, kao kreditor, zaključili Ugovor o kreditu 13. lipnja 2007. na iznos od 115.300,00 CHF u protuvrijednosti kuna uz rok otplate na rok od 60 mjeseci za kupnju stana, kao i da je u članku 10. stavak 2. Ugovora bilo određeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, kao i da je kredit prijevremeno otplaćen dana 28. kolovoza 2009., kojom prilikom je na ime troška zatvaranja istog tužitelju naplaćeno 10.262,97 kn, da je Ugovor bio tipski, a prema iskazu tužitelja, koji iskaz prvostupanjski sud prihvaća u cijelosti, obzirom da je sukladan sadržaju Ugovora, da mu prilikom zaključenja Ugovora nisu prikazani podaci na koji način će se prijevremena otplata moći provoditi niti da će i u kojem iznosu mu biti naplaćena kazna ili troškovi prijevremene otplate, prvostupanjski sud primjenjujući odredbu članka 81. stavak 1. i članka 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03. – dalje ZZP/03), članka 1024. stavak 2., članka 323. stavak 2., članka 1111. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 – dalje ZOO) zaključuje da je ovakvim tipskim sadržajem ugovora i određivanjem izlazne naknade za prijevremenu otplatu kredita o čijim uvjetima se nije posebno pregovaralo, niti su bile razumljive, a stvorile su znatnu neravnotežu na štetu potrošača, jeste povrijeđeno pravo potrošača, a što je dovelo do ništetnosti te odredbe, što daje za pravo potrošaču na povrat isplaćenog iznosa, a obzirom da je tuženica bila nepoštena prilikom stjecanja toga iznosa, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana isplate, pa prvostupanjski sud zaključuje da je tužbeni zahtjev osnovan i prihvaća ga, a odluku o troškovima donosi temeljem odredbe članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP, i odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. - dalje Tarifa).

8. Neosnovano u žalbi tuženica tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo odnosno odredbu članka 16.Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 75/09.) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010. jer u točki 10. obrazloženja pobijane presude jasno prvostupanjski sud utvrđuje da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio na snazi ZZP/03, te se poziva na odredbu članka 81. stavak 1. ZZP/03.

9. Odredbom članka 81. stavak 1. ZZP/03 je propisano da se ugovorna odredaba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10. Dakle, u pravu je prvostupanjski sud kada na temelju uvida u sadržaj Ugovora o kreditu te iskaza tužitelja zaključuje da se doista radi o obrascu banke koji je unaprijed formuliran kao standardni ugovor o kreditu o kojem se nije moglo, a nit je u konkretnom slučaju, pregovaralo, a da je u članku 10. Ugovora između ostalog, vezano za prijevremenu otplatu kredita, utvrđeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, a da u ostatku teksta ugovora nije određeno na koji način će se ta suglasnost za prijevremenu otplatu dati, a niti koji su to uvjeti i na koji način će ih kreditor odrediti, pa stoga ovakva formulirana odredba ugovora je nerazumljiva, nepoštena i stvara neravnotežu među strankama jer način provođenja iste zavisi isključivo i samo od volje kreditora odnosno jedne ugovorne strane, pa je stoga valjano prvostupanjski sud zaključio da se radi o nepoštenoj odredbi ugovora a time i protivnoj odredbi članka 81. stavak 1. i 2. ZZP/03.

11. Odredbom članka 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbi o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, alko razumljive i lako uočljive.

12. Neosnovano se u žalbi upire da je prvostupanjski sud postupio suprotno odredbi članka 84. ZZP/03 kada je utvrdio nepoštenost a time i ništetnost predmetne odredbe ugovora jer, iako je ta odredba, kako se upire u žalbi, u ugovoru napisana gramatički razumljiva, ista ne daje dovoljno podataka na temelju kojih bi prosječan građanin odnosno potrošač mogao razumjeti na koji način će se ta odredba doista i primijeniti u konkretnom slučaju, odnosno nema u toj odredbi, a niti u ostalom tekstu ugovora, podataka na koji način će kreditor odrediti i obračunati naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a niti da li će ta visina biti srazmjerna odnosno opravdana eventualnim troškovima takve prijevremene otplate pa stoga u konkretnom slučaju ne radi se o situaciji koja je propisana odredbom članka 84. ZZP/03, jer ovako sastavljena odredba, iako je gramatički ispravno napisana, nije jasna niti razumljiva.

13. U vezi s time treba ukazati i na odluke Suda Europske unije koji je u presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade, pa time i izlazne, a za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su ili će nastati, koji su netransparentni i konačno koji su neproporcionalni, pa nastavno tome žalbeni navodi tuženice kako je riječ o odredbi koja je razumljiva i gramatički jasno napisana ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude.

14. Dakle, pravilno je prvostupanjski sud nakon ovakvog utvrđenja zaključio da se radi o ništetnoj odredbi ugovora, a u kojem slučaju je, prema odredbi članka 323. stavak 1. i 2. ZOO ,svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a vraćanje tako stečenoga se određuje sukladno odredbama članka 1111. i članka 1115. ZOO, odnosno primjenom pravila o stjecanju bez osnove.

15. Neosnovano tuženica u žalbi upire kako prvostupanjski sud nije valjano obrazložio da bi tuženica bila nepošteni stjecatelj pa time i da bi tužitelj imao pravo na zakonske zatezne kamate od dana isplate, odnosno od dana stjecanja utuženog iznosa od strane tuženice jer je prvostupanjski sud jasno u svojim točkama 11. i 14. rekao da se radi o nepoštenoj odredbi koja je pri tome ništetna, kao i da je tuženica nepošteni stjecatelj, s obzirom da je ništetnu odredbu na štetu potrošača stavila u tiskanicu, odnosno unaprijed pripremljen tipski formular, koji je ponudila potrošaču na potpis odnosno prihvat, a u kojem slučaju potrošač nije mogao, posebno prigovarati, odnosno sadržaj mijenjati kako je i to sam potvrdio u svom iskazu, pa je iz tog razloga tuženica bila već kod potpisivanja takvog ugovora nepoštena, a posljedično tome i u vrijeme kada je došlo do prijevremene otplate kredita, odnosno kada je temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe od tužitelja primila isplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita.

16. Neosnovano se tuženica u žalbi poziva i na odredbu članka 64. ZZP/03 kada ukazuje da je potrošač imao pravo, prilikom prijevremene otplate kredita, na umanjenje kamata za rate koje u vrijeme otplate nisu dospjele, a što nije niti bio predmet ovoga spora jer je tužitelj tužbenim zahtjevom potraživao isplatu zaračunate i naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita temeljem ništene odredbe članka 10. stavak 2. Ugovora, a suprotno žalbenim tvrdnjama pravilno prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude navodi da tuženica nije ničim dokazala da bi taj iznos bio pokriće za stvarne i opravdane troškove prijevremene otplate pa niti naknadu štete zbog prijevremene otplate kredita, pa stoga, i po stavu ovoga suda, osnovano tužitelj taj iznos potražuje jer se radi o isplati temeljem ništetne odredbe ugovora, a kako je tuženica u vrijeme takve isplate bila nepoštena pripadaju mu i zakonska zatezne kamate sukladno odredbi članka 1115. ZOO, od dana stjecanja odnosno dana isplate.

18. Neosnovano u žalbi tuženica tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno odbio kao neosnovan njen prigovor zastare jer u konkretnom slučaju obzirom da se radi o potraživanju stečenog bez valjane pravne osnove, a temeljem ništetne odredbe ugovora, zastara potraživanja, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud u svojoj točki 15. pobijane presude, a što je sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., počinje teći od pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom se utvrđuje ništetnost, pa stoga, suprotno žalbenim tvrdnjama, zastara nije nastupila.

19. Tuženica žalbom pobija i odluku prvostupanjskog suda o troškovima postupka, no iz sadržaja žalbe ne proizlazi na koje se konkretne troškove i iz kojih razloga žali, a ispitujući pobijanu presudu u tom dijelu ovaj sud nije našao da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 154. stavak 1. ZPP kada je trošak postupka dosudio tužitelju koji je u cijelosti uspio u sporu, a niti da mu je dosudio trošak protivno odredbi članka 155. ZPP ili u visini suprotno odredbama Tarife.

20. S obzirom da se nisu ispunili žalbeni razlozi tuženice, a niti je ovaj sud našao razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, to je trebalo, temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP njenu žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu prvostupanjskog suda, odnosno presudi kao u izreci.

Zadar, 25. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Igor Delin