REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

STALNA SLUŽBA U LABINU

G. Martinuzzi 2, 52220 Labin

Poslovni broj: P-747/2024-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Labinu, po sutkinji Zdenki Raguž Zupičić, u pravnoj stvari tužitelja SM, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Orehovec & partneri, odvjetnicima iz Zagreba, protiv tuženika 1. Republike Hrvatske, OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po Općinskom državnom odvjetništvo u Pazinu (broj P-DO-42/2024) i 2. UM, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 7. veljače 2025. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja LM, odvjetničke vježbenice iz OU Orehović i partneri, zakonske zastupnice prvotuženika SMČ, zamjenice ODO u Pazinu i drugotuženika, osobno, 25. travnja 2025., objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice od 9. veljače 2018. radi proglašenja ovrhe nedopuštenom u odnosu na ½ suvlasničkog dijela nekretnina označenih kao:

- k. č. [katastarska čestica] upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], u naravi pašnjak, površine 1244 m2,

- k. č. [katastarska čestica] upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], u naravi pašnjak, površine 316 m2,

- k. č. [katastarska čestica] upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], u naravi pašnjak, površine 1503 m2,

- k. č. [katastarska čestica], upisna u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], u naravi hala, skladište, neplodno, asfalt i šuma, površine 1905 m2

II. Nalaže se tužiteljici SM da prvotuženoj Republici Hrvatskoj naknadi troškove postupka u iznosu od 1.300,00 eura (tisućutristoeura), sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u cijelosti kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom ovog suda posl. broj P-447/2019-20 od 30. siječnja 2023., odbačena je tužba tužiteljice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

2. Povodom žalbe 1. tuženice Republike Hrvatske, Županijski sud u Slavonskom Brodu je rješenjem posl. broj Gž-282/2023 ukinuo presudu ovog suda posl. broj P-447/2019 od 30. siječnja 2023., i predmet vratio istom sudu na ponovljeni postupak.

3. U ponovljenom postupku, tužiteljica je ostala kod tužbe dok su tuženici ostali kod svojih odgovora na tužbu.

4. Tužiteljica tužbom traži da sud proglasi ovrhu nedopuštenom. U tužbi je navela da je rješenjem Općinskog suda u Puli – Pola, Stalna služba u Labinu, posl.br. Ovr-1838/15 od 11. siječnja 2018. tužiteljica upućena da u roku od 15 dana, kao treća osoba, pokrene parnicu protiv I. i II. tuženika radi proglašenja da ovrha na nekretninama koja je određena Rješenjem Općinskog suda u Labinu, posl.br. Ovr- 409/13 od 24. siječnja 2014. nije dopuštena na ½ idealnog suvlasničkog dijela nekretnina kako slijedi: ½ idealnog suvlasničkog dijela nekretnine k. č. [katastarska čestica], upisanu u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], u naravi pašnjak, površine 1244 m2, ½ idealnog suvlasničkog dijela nekretnine k. č. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], u naravi pašnjak, površine 316 m2, ½ idealnog suvlasničkog dijela nekretnine k. č. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], u naravi pašnjak, površine 1503 m2, ½ idealnog suvlasničkog dijela nekretnine k. č. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], u naravi hala, skladište, neplodno, asfalt i šuma, površine 1905 m2. Predmetna ovrha pokrenuta je temeljem kaznene presude Općinskog suda u Pazinu, posl.br. K-54/07-39 od 20. travnja 2011., kao ovršne isprave I. tuženik je, kao ovrhovoditelj, ovrhu pokrenuo isključivo protiv II. tuženika i to na nekretninama kao da je II. tuženik jedini i isključivi vlasnik istih, iako je u trenutku pokretanja ovršnog postupka I. tuženik morao znati da predmetne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu čiji je suvlasnik u ½ idealnog dijela i ovdje tužiteljica. Tužiteljica i II. tuženik su bračni drugovi čiji je brak sklopljen 22. ožujka 1980. u [adresa], a koji upis činjenice sklapanja braka je izvršen u matičnoj knjizi Matičnog ureda Labin za godinu 1980., pod rednim brojem 00008. U dosadašnjem bračnom životu tužiteljica i II. tuženik su zajedničkim radom stekli nekretnine i to: nekretninu k. č. br. [katastarska čestica], upisanu u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], u naravi pašnjak, površine 1244 m2, nekretninu k. č. br. [katastarska čestica], upisanu u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u naravi pašnjak, površine 316 m2, nekretninu k. č. br. [katastarska čestica], upisanu u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], u naravi pašnjak površine 1503 m2, nekretninu k. č. [katastarska čestica] upisanu u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], u naravi hala, skladište, neplodno, asfalt i šuma površine 1905 m2, a koje nekretnine su predmet ovršnog postupka koji se vodi pred naslovnim sudom posl.br. Ovr-1838/15. II. tuženik je predmetne nekretnine stekao temeljem Ugovora o kupoprodaji za vrijeme trajanja braka te su iste samim time, po sili zakona, postale dio bračne stečevine, sukladno odredbi čl. 277. Zakona o braku i porodičnim odnosima (NN 11/78, 45/89, 59/90) kojom je propisano kako "Imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, ili potječe iz te imovine, njihova je zajednička imovina.". Dakle, a sukladno odredbama ZBPO-a, kao i odredbama Obiteljskog zakona (NN 162/98, 117/03) tužiteljica je u trenutku stjecanja predmetnih nekretnina postala suvlasnica istih temeljem zakona, te iako je u zemljišnim knjigama u trenutku pokretanja ovršnog postupka kao vlasnik bio upisan II. tuženik, u slučaju tužiteljice, upis u zemljišne knjige ima deklaratoran, ne konstitutivan učinak, što proizlazi iz odredbi čl. 129. i 130. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14). Na predmetnim nekretninama je formalno uknjiženo pravo vlasništva II. tuženika u cijelosti, iako su predmetne nekretnine bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice pa iste, sukladno odredbi čl. 277. Zakona o braku i porodičnim odnosima, te sukladno odredbi sadašnjeg čl. 36. obiteljskog zakona (NN 103/15), predstavljaju bračnu stečevinu koje su parnične stranke suvlasnici u jednakim dijelovima, a sukladno odredbi čl. 285. Zakona o braku i porodičnim odnosima te sukladno odredbi čl. 36. st. 3. OZ-a. Osim toga, tužiteljica ističe kako je presudom na temelju priznanja Općinskog suda u Puli-Pola, posl.br. P Ob-356/17 od 12. prosinca 2017., a koja presuda je postala pravomoćna, utvrđeno da je tužiteljica na osnovi bračne stečevine suvlasnik nekretnina koje su predmetom ovrhe u ½ idealnog dijela. Dakle, jasno je kako je pravomoćnom presudom naslovnog suda tužiteljica utvrđena kao suvlasnik u ½ idealnog dijela nekretnina koje su predmet ovrhe. Slijedom navedenog, tužiteljica smatra kako su ispunjene zakonske pretpostavke za proglašenje nedopuštenom ovrhu na ½ idealnog suvlasničkog dijela nekretnina koji je nesporno u vlasništvu tužiteljice, a sve sukladno odredbi čl. 59 te čl. 60 st. 2 Ovršnog zakona (NN 112/12, 25/13). Naime, odredbom čl. 29. st. 1. OZ-a propisano je što mora sadržavati svaka ovršna isprava da bi bila podobna za ovrhu pa tako: "Ovršna isprava podobna je za ovrhu ako su u njoj naznačeni vjerovnik i dužnik te predmet, vrsta, opseg i vrijeme ispunjenja obveze." Dakle, iz predmetne odredbe jasno se može zaključiti kako ovršna isprava, da bi bila podobna za ovrhu, mora kumulativno ispunjavati sve zahtjeve iz čl. 29. st. 1. OZ-a. Ako se promotri presuda Općinskog suda u Pazinu, posl.br. K-54/07-39 od 20. travnja 2011., a koja predstavlja ovršnu ispravu u ovome konkretnom predmetu, jasno je kako u istoj nije navedeno vrijeme ispunjenja obveze. Samim time, tužiteljica smatra kako predmetna ovršna isprava nije podobna za ovrhu. Nadalje, tužiteljica ističe kako je prijedlog za ovrhu ovrhovoditelja od 16. prosinca 2013. trebalo odbaciti primjenom odredbe čl. 39. st. 3. OZ-a jer isti nije bio sastavljen sukladno odredbi čl. 39. st. 1 te čl. 82. st. 1. OZ-a. Naime, prvotni prijedlog ovrhovoditelja, ovdje I. tuženika nije uopće sadržavao valjani dokaz vlasništva nad nekretninama koje su predmet postupka, a niti je ovršna isprava imala iskazane klauzule pravomoćnosti i ovršnosti. Tužiteljica smatra da je takav prijedlog naslovni sud trebao odbaciti primjenom odredbe iz čl. 39. st. 3. OZ-a koja odredba izričito kaže: "Prijedlog za ovrhu koji ne sadrži sve podatke iz stavka 1. i 2. ovog članka sud će odbaciti rješenjem, ne pozivajući predlagatelja da ga dopuni ili ispravi." Osim toga, a budući da se u konkretnom slučaju radi o ovrsi na nekretnini, ovrhovoditelj je morao uz ovršni prijedlog dostaviti i izvorne zemljišnoknjižne izvatke za nekretnine koje su predmet ovrhe kao dokaz vlasništva II. tuženika, sukladno odredbi čl. 82. st. 1. IZ-a, a što je isti propustio učiniti, što je također razlog za odbacivanje ovršnog prijedloga. Međutim, usprkos navedenim propustima i nedostacima u ovršnom prijedlogu naslovni sud postupa protivno izričitoj i kogentnoj odredbi čl. 39. st. 3. OZ-a te poziva Zaključkom od 18. prosinca 2013. ovrhovoditelja, ovdje I. tuženika, na ispravak prijedloga za ovrhu pozivajući se na odredbu čl. 19. OZ-a koja propisuje supsidijarnu primjenu drugih zakona, osim ako ovim nije drugačije određeno. No, budući da je odredbom čl. 39. st. 3. OZ-a izrijekom propisano postupanje ovršnog suda u slučaju nepotpunog ovršnog prijedloga to tužiteljica smatra kako nije postojala pravna osnova za promjernu odredbe čl. 19. OZ-a odnosno primjene odredbe čl. 109. st. 3. ZPP-a. Dakle, jasno je kako je ovršni sud postupak nezakonito te kako je ovrhovoditeljev ovršni prijedlog trebalo odbaciti, a ne ga pozvati na ispravak. Zaključno, vezano za samo potraživanje ovrhovoditelja iz ovršne isprave, tužiteljica ističe prigovor zastare. Naime, u konkretnoj kaznenoj presudi radi se o poreznom dugu II. tuženika prema I. tuženiku, a za koje dugovanje je nastupila apsolutna zastara 1. siječnja 2012. sukladno odredbama čl. 90. odnosno čl. 94. tada važećeg Općeg poreznog zakona. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže da naslovni sud nakon provedenog postupka donese presudu dokom će prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

5. U odgovoru na tužbu I. tuženica se u cijelosti usprotivila tužbi i tužbenom zahtjevu. Nesporno je da je Općinski sud u Puli – Pola, Stalna služba u Labinu rješenjem posl.br. Ovr-813/15 od 11. siječnja 2018. uputio tužitelja na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe na predmetnoj nekretnini nedopuštenom, a sve povodom prigovora tužiteljice, koji je tužiteljica izjavila u tom ovršnom postupku, navodeći da je stvarni vlasnik nekretnina. Prvotuženica je prijedlogom za ovrhu od 12. prosinca 2013. predložila sudu donošenje rješenja o ovrsi na nekretnini u suvlasništvu drugotuženika. Općinski sud u Puli donio je rješenje o ovrsi posl.br. Ovr-409/13 od 24. siječnja 2014. Prvotužiteljica smatra da se nisu ostvarile pretpostavke za proglašenje ovrhe nedopuštenom iz čl. 59. i 60 OZ-a. Tužiteljica je u parnicu upućena isključivo glede nekretnine oznake k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], dakle ne i za k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a iz tužbe nije razvidno u odnosu na koje nekretnine tužitelj zahtjeva proglašenje ovrhe nedopuštenom. Nije sporno da je u tijeku ovršnog postupka koji se vodi između I. tuženice kao ovrhovoditelja i II. tuženika kao ovršenika, tužiteljica pokrenula parnični postupak radi utvrđenja bračne stečevine i da je presudom na temelju priznanja br. Pob-356/17 od 12. prosinca 2017. utvrđeno da je tužiteljica na osnovi bračne stečevine suvlasnik ½ idealnog dijela nekretnina koje su predmetom ovršnog postupka. Temeljem navedene presude nastavno je i izvršena uknjižba prava vlasništva na ½ idealnog dijela nekretnina koju su predmetom ovršnog postupka u korist tužiteljice ovosudnim rješenjem br. Z-4754/2018 od 19. veljače 2018. Međutim, citirana je presuda donijeta u postupku u kojemu su kao stranke sudjelovali isključivo tužiteljica i II. tuženik kao bračni drugovi. I. tuženica nije sudjelovala kao stranka u postupku te je za citiranu presudu doznala u ovršnom postupku kada je tužiteljica kao treća osoba tražila odgodu te proglašenje ovrhe nedopuštenom. Uvidom u spis predmeta Pob- 356/17, koji je I. tuženica zatražila službenim putem na uvid, razvidno je da je II. tuženik u cijelosti priznao tužbeni zahtjev, a dokaze o stjecajnu nekretnina za vrijeme trajanja bračne zajednice dostavio isključivo za k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], dakle ne i za k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Sud je odluku temeljio na priznanju predmetnih činjenica, te je presuda uslijed odricanja prava na žalbu postala pravomoćna. Stoga, postoji mogućnost da je II. tuženik raspolagao zahtjevom kojim ne može raspolagati u postupku bračne stečevine. U vrijeme podnošenja prijedloga za ovrhu u zemljišnim knjigama nije bio evidentiran nikakav upis u korist tužitelja. naime, za zaštitu osoba koje su ranije pokušale uknjižiti svoje pravo vlasništva postoji institut prvenstvenog reda, a u slučaju postojanja spora i institut zabilježbe spora, koji sukladno zakonu o zemljišnim knjigama ustanovljuje određene pravne posljedice u slučaju uspjeha tih osoba u postupcima. Dakle, tužitelj nije publicirao svoje pravo vlasništva u zemljišnoj knjizi, te je I. tuženica u dobroj vjeri podnijela prijedlog za ovrhu, slijedom čega uživa i zaštitu prema načelu povjerenja u zemljišne knjige (čl. 122 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.) I. tuženica (odnosno ovrhovoditeljica) je poduzimala radnje pouzdajući se u načelo potpunosti i istinitosti zemljišnih knjiga (čl. 8. st. 2. zakona o zemljišnim knjigama), odnosno u načelo povjerenja u zemljišne knjige (čl. 8. st. 3. zakona o zemljišnim knjigama), slijedom čega smatramo da je predmetna ovrha dopuštena, a tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Nije sporno da je ovršni postupak pred Općinskim sudom u Labinu posl.br. Ovr-1838/15 pokrenut na temelju pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Labinu posl.br. K-54/07 od 20. travnja 2011. Istom kaznenom presudom tužiteljici SM i II. tuženiku PM kao okrivljenicima je izrečena uvjetna osuda uz obvezu da solidarno uplate iznos od 2.823.843,62 kune u korist državnog proračuna. Naime, u predmetnoj presudi tužiteljica i II. tuženik oglašeni su krivima za učin više kaznenih djela protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja zlouporabom ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292 Kaznenog zakona te povredom obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz čl. 287 Kaznenog zakona te kazneno djelo protiv vjerodostojnosti isprava, krivotvorenjem službene isprave iz čl. 312 st. 1. i 2. Kaznenog zakona, kojima je ostvarena znatna imovinska korist u iznosu od 2.823.843,62 kune i istom je određeno da su isti dužni u ostavljenom roku solidarno u korist državnog proračuna dužni uplatiti navedeni iznos. Stoga, u konkretnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji, utvrđenje i provedba u Zemljišnim knjigama da je tužiteljica (kao treća osoba u ovršnom postupku) sada vlasnik ½ dijela nekretnina, nije i ne može biti razlog za proglašenje ovrhe nedopuštenom. Uz to moguće je i da je II. tuženik (s obzirom takvi dokazi nisu provedeni uslijed priznanja tužbe i tužbenog zahtjeva) nije mogao na navedeni način raspolagati priznanjem tužbenog zahtjeva obzirom nije dokazan trenutak i način stjecajna istih. A konačno, obzirom je i tužiteljica u ovršnoj ispravi naznačena i još uvijek jest solidarni dužnik I. tuženice, ista ima pravo naplate i na njezinim nekretninama. Tužiteljica, a ni II. tuženik do danas nisu izvršili predmetu uplatu. U trenutku pokretanja ovršnog postupka u zemljišnim knjigama je kao vlasnik bio upisan isključivo II. tuženik, te je I. tuženica kao ovrhovoditeljica postupala u skladu s povjerenjem u zemljišnim knjigama, te nije znala ni morala znati da je i tužiteljica suvlasnica predmetnih nekretnina niti u kojem dijelu. Čak je i tužiteljica u kaznenom postupku glede davanja podataka o imovini navela da nema nekretnina u svojem vlasništvu, a što je razvidno iz presude. Ova parnica je usmjerena odugovlačenju postupka i izbjegavanju naplate I. tuženice, obzirom je i sama tužiteljica dužnik I. tuženice Republike Hrvatske (a ne treća osoba koja nema veze s predmetnim potraživanjem). Smatramo da je u konkretnom slučaju potrebno procjenjivati ponašanje, savjesnost i dobru vjeru svih sudionika u pravnom odnosu, te je savjesnost ili nesavjesnost postupanja tužitelja bitna za pravilnu primjenu mjerodavnog materijalnog prava, a posebno činjenicu da je tužiteljica i sama dužnik po ovršnoj ispravi. Uostalom, kako to utvrđuje i ovršni sud u obrazloženju rješenja Ovr-1838/15 od 11. siječnja 2017., "obzirom je u ovršnoj ispravi – pravomoćnoj kaznenoj presudi posl.br. K-54/07 naloženo i ovršeniku i tužiteljici kao solidarnim dužnicima da predmetnu tražbinu uplate u korist državnog proračuna, sve i da predmetne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu, ovrhovoditelj ima pravo i na suvlasičkom dijelu treće osobe provoditi ovrhu." Obveza tužiteljice i I. tuženika prema Republici Hrvatskoj iznosi od 2.823.343,62 kune, a s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 20. travnja 2011. taj je iznos još znatno viši. Tijekom ovršnog postupka je izvršena procjena svih nekretnina koje su predmetom ovršnog postupka temeljem nalaza vještaka poljoprivredne i građevinske struke, te su sve nekretnine procijenjene na ukupan iznos od 2.167.239,81 kunu, a što je iznos manji nego li je dužna obveza tužiteljice i II. tuženika prema I. tuženici. I. tuženica predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu parničnog troška I. tuženici.

6. Na pripremnom ročištu održanom 20. travnja 2018. drugotuženik UM priznao je tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

7. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u spise Ovr-409/13, Ovr Pu Ovr-144/19, u ovršni spis posl. broj: Ovr-1838/15, u Kaznenu presudu Općinskog suda u Labinu posl.br. K-54/07 od 20. travnja 2011., u parnični spis posl. broj P Ob-356/17.

8. Na temelju provedenog dokaznog postupka, utvrđeno je da je tužbeni zahtjev neosnovan.

9. Rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Puli – Pola, Stalna služba u Labinu, posl. br. Ovr-409/13 od 24. siječnja 2014., radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja, Republike Hrvatske, je određena ovrha na nekretninama ovršenika ZM, označenim kao k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica], sve upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica], upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica], upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te ¾ dijela k. č. br. [katastarska čestica], upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

10. Nije sporno da je ovršni postupak pred Općinskim sudom u Labinu posl.br. Ovr-1838/15 pokrenut na temelju pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Labinu posl.br. K-54/07 od 20. travnja 2011. Istom kaznenom presudom tužiteljici SM i II. tuženiku PM kao okrivljenicima je izrečena uvjetna osuda uz obvezu da solidarno uplate iznos od 2.823.843,62 kune u korist državnog proračuna. Naime, u predmetnoj presudi tužiteljica i II. tuženik oglašeni su krivima za učin više kaznenih djela protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja zlouporabom ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292 Kaznenog zakona te povredom obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz čl. 287 Kaznenog zakona te kazneno djelo protiv vjerodostojnosti isprava, krivotvorenjem službene isprave iz čl. 312 st. 1. i 2. Kaznenog zakona, kojima je ostvarena znatna imovinska korist u iznosu od 2.823.843,62 kune i istom je određeno da su isti dužni u ostavljenom roku solidarno u korist državnog proračuna dužni uplatiti navedeni iznos.

11. Rješenjem Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Labinu, posl.br. Ovr-1838/15 od 2. listopada 2018. obustavljena je, uslijed neuspjele druge dražbe, ovrha na gore navedenim nekretninama, osim na nekretnini kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koja je prodana na javnoj dražbi održanoj 21. veljače 2018. (stranica 201 spisa).

12. Ovrha na nekretnini kč. br. [katastarska čestica], upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] je dovršena rješenjem posl.br. Ovr-1838/2015-104 od 2. studenog 2018.

13. Dakle, ovrha za koju se traži proglašenje nedopuštenom je obustavljena odnosno dovršena.

14. Iako je ovrha Ovr-1838/2015 obustavljena rješenjem od 2. listopada 2018. odnosno dovršena u odnosu na k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], tužiteljici nije nakon dovršetka ovrhe prestao pravni interes za podnošenje tužbe za proglašenje ovrhe nedopuštenom, jer nijednom odredbom Ovršnog zakona nije propisano da nakon provedbe ovrhe, tužbeni zahtjev radi nedopuštenosti ovrhe postaje neosnovan. Naime, odredbom čl. 62 st.1. tč.4 OZ, ovršenik može od suda zatražiti, u istom postupku zatražiti od suda da naloži ovrhovoditelju da mu vrati ono što je ovrhom i dobio.

15. 1.tuženica Republika Hrvatska ističe kako je tužiteljica solidarni dužnik zajedno sa 2. tuženikom u odnosu na tražbinu koja je obuhvaćena rješenjem o ovrsi za koju tužiteljica predlaže da se proglasi nedopuštenom. Također ističe da iz ovršne isprave (presude OS u Pazinu K-54/07-39 od 20. travnja 2011. godine) proizlazi da je tužiteljica u postupku isticala da ista nema u vlasništvu nekretnine, a što je vidljivo iz stranice 1. predmetne presude. Ističe se da tužiteljica u svakom slučaju nije bila niti savjesna niti poštena te da je pokrenula postupka za utvrđenje bračne stečevine samo iz razloga kako bi opstruirala provođenje predmetnog ovršnog postupka.

16. Tužiteljica tvrdi da je na predmetnim nekretninama suvlasnica u ½ dijela na temelju bračne stečevine i to po samom zakonu, a što je utvrđeno i presudom na temelju priznanja naslovnog suda posl. broj P Ob-356/17 od 12. prosinca 2017. godine. Ukoliko tuženik tvrdi da je temeljem kaznene presude tužiteljica solidarni dužnik, onda ju je trebao obuhvatiti ovrhom na nekretninama, dok 1. tuženica Republika Hrvatska ističe da u vrijeme podnošenja prijedloga za ovrhu tužiteljica nije bila upisana kao suvlasnica predmetnih nekretnina, a niti je pred sudom pokrenula postupak za utvrđenje bračne stečevine. Ističe kako je 1. tužena bila savjesna i poštena u vrijeme podnošenja prijedloga za ovrhu, te tužiteljica ni na koji način nije implicirala svoje pravo u z.k.

17. Drugotuženik UM ističe da u cijelosti priznaje tužbu i tužbeni zahtjev.

18. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

19. Dakle, tužiteljica tvrdi da predmetne nekretnine koje su predmetom ovrhe, a koje nekretnine su obuhvaćene tužbenim zahtjevom su njezino suvlasništvo u omjeru od 1/2 dijela, a koje suvlasništvo je stekla temeljem Zakona, odnosno da su iste bračna stečevina i da je slijedom toga ovrha na predmetnom suvlasničkom dijelu od ½ dijela, navedenih nekretnina i to k. č. [katastarska čestica] k. č. [katastarska čestica], nedopuštena.

20. Nije sporno da je tužiteljica temeljem pravomoćne presude na temelju priznanja P Ob-356/17 od 12. prosinca 2017. godine, stekla suvlasništvo predmetnih nekretnina u ½ dijela. Navedeni parnični postupak je pokrenut nakon donošenja rješenja o ovrsi posl. broj Ovr-409/13 od 24. siječnja 2014., radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja.

21. U pravu je 1. tuženica Republika Hrvatska koja navodi da je ista bila savjesna i poštena prilikom pokretanja ovrhe na predmetnim nekretninama, jer ista nije dužna istraživati izvanknjižno stanje predmetnih nekretnina, a pogotovo kad je tužiteljica iskazala u kaznenom postupku, da ista nije vlasnica nekretnina.

22. Osim toga, u času kad bračni drug koji je upisan kao isključivi vlasnik nekretnine raspolaže dalje tom nekretninom u korist treće osobe, zemljišnoknjižno stanje nije neistinito, već nepotpuno pa u korist treće osobe, ako su za to ispunjene pretpostavke, nastupaju pravni učinci zaštite povjerenja u potpunost, a ne u istinitost zemljišnih knjiga.

23. Polazeći od svrhe i značaja odredbi o zaštiti povjerenja u zemljišne knjige (članak 122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17 dalje ZV) ZV-a), proizlazi da je 1. tuženica bila savjesna stranka u postupku, dakle, bila je u dobroj vjeri, kad je pokrenula ovršni postupak radi naplate tražbine, pa je time, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, stekla založno pravo sporne nekretnine kao da na njoj ne postoje suvlasnička prava tužiteljice, koja u tom trenutku nisu bila upisana.

24. Tužiteljica je propustila zaštititi svoja suvlasnička prava na nekretnini koja je predmet ovrhe, stoga je postupanje tužiteljice u konkretnoj situaciji bilo nesavjesno. Osim toga, i da je ista i ranije upisala svoje suvlasništvo, a kako iz kaznene presude proizlazi da je i tužiteljica oglašena krivom, to bi ista također bila obuhvaćena predmetnom ovrhom, tako da prigovori tužiteljice koje je isticala tijekom postupka, odnosno prigovor zastare nije osnovan. Osim toga, nije utvrđeno postojanje bilo kojeg drugog razloga ništetnosti propisanih čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05 i 41/08), u svezi s čl. 57. st. 3. i čl. 61. st. 2. ZVDSP, pa je tužbeni zahtjev odbijen i u navedenom dijelu. Osim toga, prigovor tužiteljice da ovršna isprava nije podobna za ovrhu jer da u istoj nije navedeno vrijeme ispunjenja obveze, da ovrhovoditelj nije dostavio uz prijedlog za ovrhu zemljišnoknjižne izvatke, i da ovršna isprava nije imala iskazane klauzule pravomoćnosti i ovršnosti, sud ocjenjuje neosnovanim. Naime, sud je u otklanjanju navedenih nedostatak, a sukladno odredbi čl. 109 Zakona o parničnom postupku, pozvao ovrhovoditelja da dopuni prijedlog za ovrhu, a što je isti učinio, pa nije bilo mjesta odbacivanja rješenja o ovrsi.

25. Izvedene dokaze, a koje sud nije posebno obrazlagao, su po mišljenju ovog suda nebitni za donošenje odluke o ovoj pravnoj stvari.

26. Radi navedenog, odbijen je tužbeni zahtjev.

27. Tužiteljica i prvotužena Republika Hrvatska u spis su dostavili troškovnike kojima potražuju naknadu troškova postupka, dok drugotuženik nije potraživao troškove postupka.

28. Osnovanost zatraženih troškova postupka sud je utvrđivao temeljem čl. 155. ZPP-a, dok je visinu utvrđivao primjenom pravila Tarife o nagradama i naknadi troškova, te utvrđenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.327,23 EUR, slijedom čega se strankama za svaku poduzetu radnju kada im pripada 100% Tbr. 7.1. priznaje 200 EUR.

29. Tužiteljica potražuje trošak sastava tužbe u iznosu od 250,00 eura, za sastav podneska od 19. travnja 2018. u iznosu od 250,00 eura, za zastupanje na ročištu 20. travnja 2018., 11. lipnja 2018., 22. listopada 2018., 20. prosinca 2018., 28. ožujka 2019., 10. listopada 2022. za svaku radnju po 250,00 eura, kao i trošak žalbe od 9. veljače 2023. u iznosu od 312,50 eura i trošak pristupa ročištu 7. veljače 2025. u iznosu od 250,00 eura. Tužiteljica sveukupno potražuje trošak postupka u iznosu od 2.562,50 eura uvećan za trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,08 eura i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 106,18 eura.

30. Prvotužena Republika Hrvatska potražuje za sastav odgovora na tužbu 200,00 eura, za zastupanje na ročištu 20. travnja 2018. iznos od 100,00 eura, za zastupanje na ročištu 11. lipnja 2018. iznos od 200,00 eura, za zastupanje na ročištu 22. listopada 2018. iznos od 100,00 eura, za zastupanje na ročištu 20. prosinca 2018. iznos od 100,00 eura, za zastupanje na ročištu 28. ožujka 2019. 200,00 eura, za zastupanje na ročištu 10. listopada 2022. iznos od 200,00 eura, za zastupanje na ročištu 7. veljače 2025. 200,00 eura. Ukupno potražuje 1.300,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude pa do isplate.

31. Osnovanim su ocijenjeni troškovi sastava odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanje na ročištu 20. travnja 2018. iznos od 100,00 eura (Tbr. 9. t. 2. Tarife), zastupanje na ročištu 11. lipnja 2018. iznos od 200,00 eura (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanje na ročištu 22. listopada 2018. iznos od 100,00 eura (Tbr. 9. t. 2. Tarife), za zastupanje na ročištu 20. prosinca 2018. iznos od 100,00 eura (Tbr. 9. t. 2. Tarife), za zastupanje na ročištu 28. ožujka 2019. iznos od 200,00 eura (Tbr. 9. t. 1. Tarife), za zastupanje na ročištu 10. listopada 2022. iznos od 200,00 eura, (Tbr. 9. t. 1. Tarife), za zastupanje na ročištu 7. veljače 2025. iznos od 200,00 eura (Tbr. 9. t. 1. Tarife), odnosno ukupno 1.300,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude, pa do isplate.

32. Dakle, tužiteljica je dužna 1. tuženici Republici Hrvatskoj isplatiti troškove postupka u iznosu od 1.300,00 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja pa do isplate, sukladno odredbi čl. 154 st.1. ZPP-a, kao i čl. 29 ZOO-a.

33. S obzirom da je tužiteljica izgubila spor, to sud nije ni odlučivao o osnovanosti njezinih troškova.

34. Zbog svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

Labin, 25. travnja 2025.

Sutkinja

Zdenka Raguž Zupičić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu odluke za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa odluke za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

- tužiteljici putem punomoćnika

- 1. tuženoj putem ODO Pazin, na broj P-DO-42/2024

- 2. tuženiku