Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1183/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Tihane Marije Miladin, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Sandri Wagner, odvjetnici u Metkoviću, Andrije Hebranga 6, protiv tuženika OTP banka Hrvatska d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Žurić i partneri d.o.o., Zagreb, Savska cesta 32, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Metkoviću, Stalna služba u Pločama, poslovni broj P- 580/2019-25 od 8. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 25. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Metkoviću, Stalna služba u Pločama, poslovni broj P-580/2019-25 od 8. prosinca 2022. u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Metkoviću, Stalna služba u Pločama, poslovni broj P-580/2019-25 od 8. prosinca 2022. u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke i u pobijanom dijelu pod točkom IV. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 16.227,50 kuna / 2.153,76 eura[1] sa zateznim kamatama tekućim od 28. svibnja 2021. do isplate, te se predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Ostavlja se o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je ništetna i bez pravnog učinka odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu [broj kredita] SM, kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita, i tužena, kao banka, sklopili dana 27. rujna 2005. godine, a koji ugovor je solemniziran dana 28. rujna 2005. od strane javnog bilježnika Mihe Plećaša iz Metkovića pod brojem OU-278/05 (točka I. izreke). Također, utvrđeno je da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl. 1., čl. 2. i čl. 3. ugovora o kreditu [broj kredita] SM, kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao banka, sklopili 27. rujna 2005., a koji ugovor je solemniziran 28. rujna 2005. od strane Mihe Plećaša, javnog bilježnika u Metkoviću pod brojem OU-278/05 – u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF) (točka II. izreke).

Tuženiku je naloženo i da tužitelju isplati iznos od 30.468,77 kuna / 4.043,90 eura sa pripadajućim zateznim kamatama (točka III. izreke), te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 16.227,50 kuna / 2.153,76 eura sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate, dok je zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka odbijen za iznos od 582,50 kuna / 77,31 eura (točka IV izreke).

2. Protiv presude i dosuđujućeg dijela odluke o troškovima parničnog postupka žalbu je podnio tuženik iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, odnosno podredno, istu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za djelomičnim utvrđenjem ništetnosti Ugovora o kreditu od 27. rujna 2005., te restitucijski zahtjev tužitelja za povratom preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

5. U postupku nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, sklopili Ugovor o [broj kredita] SM od 27. rujna 2005.. kojim je tuženik tužitelju odobrio stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 38.800,00 CHF uz rok otplate od 180 mjeseci (15 godina). Također, nije sporno da je predmetnim ugovorom ugovorena početna kamatna stopa od 4,89 % koja je promjenjiva, te da se tužitelj obvezao vraćati kredit u anuitetima koji su vezani uz valutu švicarski franak. Na kraju, nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 15. siječnja 2016. sklopili Dodatak br. 1. Ugovoru o kre[broj kredita] (dalje u tekstu presude: Sporazum o konverziji) kojim je provedena konverzija tužiteljevog kredita u kredit denominiran u EUR.

6. Tijekom prvostupanjskog, a i sada žalbenog postupka, sporno je da li su odredbe osnovnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika nepoštene, i posljedično tome, ništetne. Također, sporno je postoji li pravna osnova za isplatom utuženih iznosa s obzirom na sklopljeni Dodatak Ugovora o kreditu koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/15 – dalje: ZID ZPK/15).

7. Tuženik naime u žalbi prije svega ističe da je tužitelj sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita u kredit denominiran u EUR, te da stoga, imajući u vidu odredbe čl. 19.b i čl. 19.c Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 – dalje. ZPK), načelo konverzije kredita, kao i odredbe cjelokupne Glave IVa ZPK i svrhu konverzije kredita, tužitelj nema osnove potraživati utuženi iznos.

8. S obzirom da je predmet spora utvrđenje nepoštenosti i posljedično tome ništetnosti ugovora o kreditu sklopljenog 27. rujna 2005. kojim je ugovorena promjenjiva kamatne stopa i valutna klauzula vezana uz švicarski franak, kao i restiticijski zahtjev tužitelja koji je posljedica ništetnosti ugovornih odredbi, kod razmatranja spornog pravnog pitanja o postojanju ili nepostojanju prava tužitelja za povratom iznosa koji su posljedica primjene nepoštenih ugovornih odredbi potrebno je prije svega razmotriti odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03 – dalje: ZZP/03) na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev i koje su i prema ocjeni ovog suda mjerodavne.

9. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

11. Dakle, u slučaju ako se u postupku utvrdi da je određena ugovorna odredba u potrošačkom ugovoru nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost (ništavost) iste. Odredbe ZZP/03 ne reguliraju pravne posljedice ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, pa se sukladno čl. 2. st. 2. ZZP/03, primijenjuju odredbe zakona o obveznopravnim odnosima što je u ovom konkretnom slučaju Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96 112/99, 88/01 – dalje: ZOO/91)

12. Odredbom čl. 104. st. 1. ZOO/91 koja regulira posljedice ništavosti propisano je da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na osnovi takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

13. Iz citiranih odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 104. st. 1. ZOO/91, jasno proizlazi da je osnovna materijalnopravna posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe potrošačevo pravo na restituciju tj. subjektivno pravo potrošača da mu trgovac potpuno vrati sve ono što je temeljem nepoštene odredbe primio i tako ponovno uspostavi pravno i činjeničnu situaciju kao da ništetne odredbe nije bilo.

14. Tuženik osporava pobijanu presudu ističući u žalbi da je sud prvog stupnja zanemario odredbe čl. 19.b i čl. 19.c ZPK, te da je trebao teleološki, a ne gramatički tumačiti odredbe Glave IV.a ZPK. Pritom tuženik ističe da je imao zakonsku obvezu tužitelju ponuditi konverziju kredita, te da je tužitelj mogao samostalno odlučiti hoće li s tuženikom sklopiti Sporazum o konverziji.

15. Međutim, pravna shvaćanja i žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno jasno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 26. ZOO/91), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 210. i čl. 104.. st. 1. ZOO/91 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništavo i nema pravni učinak. Stoga je neosnovano ukazivanje tuženika da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli osnovnog ugovora o kreditu. Uz navedeno, potrebno je i navesti da je odredbom čl. 110. ZOO/91 propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok je odredbom čl. 107. st. 1. ZOO/91 propisano da ništav ugovor ne postaje pravovaljan kad zabrana ili koji drugi uzrok ništavosti naknadno nestane. Stoga tužitelj i nakon sklapanja Sporazuma o konverziji ima pravo zahtijevati da se utvrdi da su odredbe osnovnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne, te restitucijskim zahtjevom tražiti da se uspostavi ono stanje kao da nepoštenih i ništetnih odredbi nije bilo.

16. U svezi tuženikovog ukazivanja na tekst prijedloga ZID ZPK/15 potrebno je navesti da je odredbom čl. 115. st. 3. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 5/14) propisano je da sudovi sude na temelju Ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora prava. Sadržajno u bitnome identičnu odredbu sadrži i Zakon o sudovima ("Narodne novine", br. 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23, 36/24) koji u odredbi čl. 5. propisuje da sudovi sude na temelju Ustava, pravne stečevine Europske unije, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava.

17. Dakle, načelom zakonitosti, sadržajno propisanom gore citiranim odredbama Ustava i Zakona o sudovima, određeno je da sud sudi na temelju zakona, a ne prijedloga zakona. Prijedlog zakona može služiti sudu kao pomoćno sredstvo kako bi se utvrdila svrha donošenja određenog zakona. Međutim, prijedlog zakona nije zakon, pa stoga ako je u prijedlogu zakona naveden cilj koji nije međutim, nije oživotvoren kroz odredbe samog zakona, sud je dužan primijeniti zakon, a ne njegov prijedlog. Stoga eventualni pretjerani optimizam zakonodavca u svezi rasterećenja sudova i smanjenja broja tužbi izražen u dijelu teksta prijedloga ZID ZPK/15 (a ne u samom tekstu zakona) na koji ukazuje tuženik nikako ne treba tumačiti na način da je tužitelju prestalo njegovo pravo na potpunu restituciju odnosno pravo da se potpunom restitucijom uspostavi pravna situacija kao da ništetnih odredbi nije bilo. Uz navedeno, potrebno je i istaknuti da kada se analiziraju zakonske odredbe ZID ZPK/15, pa i cjeloviti tekst prijedloga toga zakona, proizlazi da svrha donošenja toga zahtjeva uopće nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi i saniranje ništavosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već primarno zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka. Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl, a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju. Uz navedeno, potrebno je i navesti da tužitelj, osim ništetnosti dijela ugovora o promjenjivosti kamatne stope, u postupku tvrdi i da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak u odnosu na koji dio tužbenog zahtjeva postupak kolektivne pravne zaštite i nije bio pravomoćno okončan, pa je nejasno kako tekst prijedloga zakona na bilo koji način može utjecati na osnovanost ili neosnovanost tog dijela tužiteljevog tužbenog zahtjeva.

18. Također, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi, osnovno i možda najvažnije pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako se to osnovno i najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava to mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba potrošačkog ugovora) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

19. Pojednostavljeno rečeno, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15, što bi onda posljedično potrošačima omogućavalo da takvu eventualnu odredbu zakona ispituju u postupku ocjene ustavnosti ili u postupku kojim bi se ispitivala usklađenost takve odredbe sa pravom Europske unije. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. Pritom je potrebno i napomenuti da je, pojednostavljeno rečeno, predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija. S obzirom da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija, onda i nije iznenađujuće da ZID ZPK/15 ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Uostalom, sam postupak konverzije odnosno način izračuna konverzije kredita nije proveden pod pretpostavkom da je bilo koja odredba osnovnog ugovora o kreditu, bilo ona o promjenjivoj kamatnoj stopi, bilo ona o valutnoj klauzuli, nepoštena i posljedično tome ništetna, što uostalom i ovisi od okolnosti i činjenica koje se utvrđuju u svakom pojedinom konkretnom slučaju sklapanja (osnovnog) ugovora o kreditu.

20. Osim toga, ako bi se prihvatilo da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju, neovisno što o tome ne govori bilo koja odredba zakona, nejasno je koji bi razlozi opravdavali takvo, u suštini nejednako i diskriminatorno postupanje prema njima. Ovom sudu je potpuno neprihvatljivo da primjerice potrošač koji je podigao kredit 2005. godine kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a tužitelj koji je kredit konvertira to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno. Još je manje jasno zašto bi pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. Osim toga, nema ikakvih logičnih ili razumnih razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava koja im ne omogućuje ostvarivanje temeljnog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

21. Tuženik u žalbi ističe i da je pobijana presuda protivna pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji se vodio pod brojem Gos-1/2019, te odredbi čl. 81. st. 5. ZZP/03. Međutim, i ti žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Naime, u oglednom postupku koji se vodio pod posl. brojem Gos-1/2019 Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužitelj uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da su pojedine ugovorne odredbe osnovnog ugovora o kreditu (a ne sporazuma o konverziji) nepoštene i ništetne, pa stoga za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka bilo pravno relevantno.

22. U odnosu na žalbene navode tuženika koji se odnose na primjenu odredbe čl. 81. st. 5. ZZP/03 ista propisuje da se odredbe glave o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku. Sporazum o konverziji nedvojbeno sadrži odredbe koje su prisilne naravi koje se temelje na odredbama ZID ZPK/15. Međutim, u ovom konkretnom slučaju, predmet spora nije ništetnost i nepoštenost Sporazuma o konverziji, već ništetnost i nepoštenost osnovnog ugovora o kreditu. Ugovorne odredbe osnovnog ugovora o kreditu ne predstavljaju zakonske odredbe prisilne naravi koje su unijete u ugovor u smislu odredbe čl. 81. st. 5. ZZP, već su izraz suglasne volje stranaka. Stoga odredbe osnovnog ugovora o kredita, suprotno stavu i žalbenim navodima tuženika, nisu izuzete od ispitivanja nepoštenosti u smislu odredbe čl. 81. st. 5. ZZp/03.

23. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika kojima ističe da je tužitelj kao potrošač pristankom na ponuđenu konverziju pristao da svoje pravo na djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredbi "riješi" konverzijom kredita, te pozivanje na presudu donijetu u predmetu Suda Europske unije broj C-452/18 (presuda od 9. srpnja 2020., Ibercaja Banco SA, C-452/18, ECLI:EU:C:2020:536). Naime, potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK/15. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji (15. siječnja 2016.) bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe Sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci u slučaju nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK/15 predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

24. U odnosu na tuženikovo ukazivanje na utvrđeni iznos preplate kojim je tužitelj, prema stavu tuženika, namiren, potrebno je navesti da navedeni iznos preplate nije posljedica restitucije i vraćanja onog što je dano u ispunjenju odredbi ugovora za koje se utvrdilo da su nepoštene. Naime, po logici stvari kada se kredit u jednoj valuti (CHF) preračunava u kredit u drugog valuti (EUR) na točno određeni dan (30. rujan 2015.), logično je da će zbog drugačije visine stope i drugačijeg tečaja za pojedine valute nastati određena novčana razlika koja može biti pozitivna (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), ali u određenim, rjeđim slučajevima (primjerice, ako potrošač kredit nije uredno otplaćivao), i negativna (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK). Stoga je logično da zakonodavac, osim same metode izračuna, propiše na koji će se način će se ta razlika, ako je pozitivna (preplata) vrednovati potrošaču u budućem (konvertiranom) ugovornom odnosu odnosno na koji način će se razlika, ako je negativna (manjak), namiriti vjerovniku. U odnosu na preplatu zakonodavac je u odredbi čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK propisao uvjete pod kojima se ista koristiti za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 1 ZPK), a pod kojima uvjetima se ista vraća potrošaču (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 2 ZPK). U odnosu na manjak (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK) zakonodavac je propisao da isti potrošač mora namiriti sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača.

25. Dakle, postojanje preplate i manjka nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, pojednostavljeno rečeno, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka). Međutim, iako je postojanje preplate posljedica konverzije, a ne restitucije, to ne znači da iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije sud prilikom odlučivanja o restitucijskom zahtjevu zbog nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu treba zanemariti. Naime, prema stavu ovog suda, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (čl.114. st. 1. ZOO/91 u svezi s čl. 87. st. 1. ZZP), jer bi takvim postupanjem potrošač dva puta stekao isti novčani iznos (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022., toč. 23.).

26. Zaključno dakle, sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovanog ugovora o kreditu, a niti je sklapanjem sporazuma o konverziji izgubio pravo na potpunu restituciju. Stoga je sud prvog stupnja u tom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo tako da su žalbeni navodi tuženika koji se tiču tog spornog pravnog pitanja neosnovani.

27. Pravilna je i odluka sud prvog stupnja u dijelu u kojem je sud prvog stupnja utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika (čl. 1., 2. i 3. Ugovora o kreditu). Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu dokaze koji su izvedeni tijekom postupka i vezanost presudama koje su donijete u postupku kolektivne pravne zaštite, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te je na temelju istih pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika i odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile nerazumljive, da su iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te da su iste u tom dijelu nepoštene. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju. Tuženik, s druge strane, u postupku nije dokazao niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, a niti da je potrošač bio informiran o posljedicama ugovaranja promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i posljedicama ugovaranja valutne klauzule. Stoga je sud prvog stupnja prihvaćajući deklaratorni dio tužbenog zahtjeva pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te pravilno ocijenio izvedene dokaze. Stoga u tom dijelu nije ostvaren žalbeni razlog pogrešnog ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP, a niti je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP koju u žalbi sadržajno ističe tuženik.

28. Međutim, iako je sud u odnosu na utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu pravilno utvrdio činjenično stanje, odlučujući o kondemnatornom dijelu istog koji se odnosi na isplatu, činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno. Naime, kako je već ranije navedeno, prema stavu ovog suda, iznos preplate koji je utvrđen prilikom konverzije i koji je posljedica konverzije ne može se kumulirati sa iznosom koji tužitelju pripada temeljem restitucije zbog nepoštenosti i ništetnosti odredbi u potrošačkom ugovoru. Sud prvog stupnja je visinu tužiteljeve tražbine utvrđivao bez da je imao u vidu iznos preplate koji je utvrđen Sporazumom o konverziji tako da je zbog pogrešnog pravnog pristupa činjenično stanje u pogledu visine tužiteljeve tražbine pogrešno i nepotpuno utvrđeno na što osnovano u žalbi ukazuje tuženik.

29. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika odbiti kao djelomično neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke.

30. S druge strane, u odnosu na kondemnatnorni dio presude sadržan u točki III. izreke valjalo je temeljem čl. 370. ZPP prvostupanjsku presudu ukinuti i u tom dijelu vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

31. S obzirom da obveza naknade troškova ovisi o konačnom rješenju spora, to je ukinuta i odluka o troškovima parničnog postupka u dosuđujućem dijelu sadržana u točki IV. izreke.

32. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavljena je za konačnu odluku, sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

33. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će imajući u vidu pravna shvaćanja izražena u ovom rješenju, kao i iznos preplate utvrđen sporazumom o konverziji, ponovno utvrditi visinu tužiteljeve tražbine. U tom smislu sud prvog stupnja će imajući u vidu utvrđenu djelomičnu ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu, utvrditi da li je, kada se uzme u obzir i iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije, nakon provedene konverzije ostvarena potpuna restitucija tj. da li je uspostavljeno stanje kao da nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu nije bilo. Pritom će posebice imati u vidu da se iznos preplate koji je utvrđen prilikom konverzije ne može kumulirati sa iznosom koji tužitelju pripada temeljem restitucije zbog nepoštenosti i ništetnosti odredbi u potrošačkom ugovoru, već da u tom slučaju tužitelj ima pravo na razliku koja se utvrđuje financijskim vještačenjem.

34. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 25. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj