REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-559/2019-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

i

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu po sutkinji toga suda Anđeli Bionda, u pravnoj stvari tužitelja MH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćnici Svjetlani Lidmila, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane 11. ožujka 2025., zaključene istoga dana u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnika tužitelja Svjetlane Lidmila, odvjetnice u Zagrebu, te punomoćnici tuženika Hani Porobija, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija d.o.o., iz Zagreba, nakon javne objave presude, 25. travnja 2025.

r i j e š i o  j e

I Dopušta se preinaka tužbe od 15. rujna 2022., uređena podneskom od 18. veljače 2025.

II Tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u ovom postupku i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka dio odredbe sadržane u članku 2. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3207593132 solemniziran po javnom bilježniku Dražen Zima, Nova Gradiška, Trg Kralja Tomislava 5, dana 11. listopada 2006. godine pod poslovnim brojem OU-401/2006, u dijelu koji glasi: "…promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. …".

II Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka dio odredbe sadržane u članku 2. st. 3. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3207593132 solemniziran po javnom bilježniku Dražen Zima, Nova Gradiška, Trg Kralja Tomislava 5, dana 11. listopada 2006. godine pod poslovnim brojem OU-401/2006, u dijelu koji glasi: "…u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora…".

III Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka dio odredbe sadržane u članku 1. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3207593132 solemniziran po javnom bilježniku Dražen Zima, Nova Gradiška, Trg Kralja Tomislava 5, dana 11. listopada 2006. godine pod poslovnim brojem OU-401/2006, u dijelu koji se odnosi na otplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti, a prema srednjem tečaju HNB-a za CHF važećem na dan plaćanja.

IV Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka dio odredbe sadržane u članku 7. st. 2 Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3207593132 solemniziran po javnom bilježniku Dražen Zima, Nova Gradiška, Trg Kralja Tomislava 5, dana 11. listopada 2006. godine pod poslovnim brojem OU-401/2006 u dijelu koji glasi: "za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete."

V. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju preplaćeni iznos s osnove promjenjive kamatne stope u iznosu od 4.125,40 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 28,49 EUR od 14.11.2007. godine do isplate,

- 27,88 EUR od 14.12.2007. godine do isplate,

- 28,71 EUR od 15.01.2008. godine do isplate,

- 28,53 EUR od 15.02.2008. godine do isplate,

- 58,89 EUR od 18.03.2008. godine do isplate,

- 57,64 EUR od 15.04.2008. godine do isplate,

- 55,56 EUR od 16.06.2008. godine do isplate,

- 55,76 EUR od 14.07.2008. godine do isplate,

- 55,42 EUR od 13.08.2008. godine do isplate,

- 55,80 EUR od 16.09.2008. godine do isplate,

- 57,40 EUR od 15.10.2008. godine do isplate,

- 58,58 EUR od 17.11.2008. godine do isplate,

- 56,38 EUR od 17.12.2008. godine do isplate,

- 61,45 EUR od 15.01.2009. godine do isplate

- 62,21 EUR od 18.02.2009. godine do isplate,

- 59,43 EUR od 17.03.2009. godine do isplate,

- 59,88 EUR od 15.04.2009. godine do isplate,

- 59,87 EUR od 13.05.2009. godine do isplate,

- 59,06 EUR od 15.06.2009. godine do isplate,

- 58,64 EUR od 16.06.2009. godine do isplate,

- 58,87 EUR od 16.07.2009. godine do isplate,

- 76,79 EUR od 14.08.2009. godine do isplate,

- 77,83 EUR od 15.09.2009. godine do isplate,

- 76,67 EUR od 15.10.2009. godine do isplate,

- 77,15 EUR od 16.11.2009. godine do isplate,

- 76,88 EUR od 15.12.2009. godine do isplate,

- 78,44 EUR od 15.01.2010. godine do isplate,

- 79,37 EUR od 15.02.2010. godine do isplate,

- 78,96 EUR od 15.03.2010. godine do isplate,

- 79,87 EUR od 15.04.2010. godine do isplate,

- 81,67 EUR od 14.05.2010. godine do isplate,

- 74,42 EUR od 16.07.2010. godine do isplate,

- 73,88 EUR od 16.08.2010. godine do isplate,

- 77,94 EUR od 15.09.2010. godine do isplate,

- 75,28 EUR od 15.10.2010. godine do isplate,

- 75,65 EUR od 15.11.2010. godine do isplate,

- 78,13 EUR od 15.12.2010. godine do isplate,

- 55,42 EUR od 14.01.2011. godine do isplate,

- 53,87 EUR od 16.02.2011. godine do isplate,

- 55,00 EUR od 16.03.2011. godine do isplate,

- 53,66 EUR od 14.04.2011. godine do isplate,

- 55,57 EUR od 13.05.2011. godine do isplate,

- 57,58 EUR od 15.06.2011. godine do isplate,

- 60,32 EUR od 15.07.2011. godine do isplate,

- 63,31 EUR od 16.08.2011. godine do isplate,

- 46,99 EUR od 15.09.2011. godine do isplate,

- 45,49 EUR od 15.10.2011. godine do isplate,

- 45,43 EUR od 15.11.2011. godine do isplate,

- 45,46 EUR od 15.12.2011. godine do isplate,

- 46,47 EUR od 15.01.2012. godine do isplate,

- 46,65 EUR od 15.02.2012. godine do isplate,

- 46,11 EUR od 15.03.2012. godine do isplate,

- 45,89 EUR od 15.04.2012. godine do isplate,

- 45,91 EUR od 15.05.2012. godine do isplate,

- 46,05 EUR od 14.06.2012. godine do isplate,

- 45,50 EUR od 16.07.2012. godine do isplate,

- 45,21 EUR od 15.08.2012. godine do isplate,

- 44,30 EUR od 14.09.2012. godine do isplate,

- 44,73 EUR od 15.10.2012. godine do isplate,

- 44,93 EUR od 14.11.2012. godine do isplate,

- 44,56 EUR od 14.12.2012. godine do isplate,

- 44,02 EUR od 15.01.2013. godine do isplate,

- 43,48 EUR od 14.02.2013. godine do isplate,

- 43,44 EUR od 15.03.2013. godine do isplate,

- 44,03 EUR od 15.04.2013. godine do isplate,

- 43,84 EUR od 15.04.2013. godine do isplate,

- 42,53 EUR od 14.05.2013. godine do isplate,

- 42,34 EUR od 13.06.2013. godine do isplate,

- 41,99 EUR od 12.07.2013. godine do isplate,

- 41,93 EUR od 14.08.2013. godine do isplate,

- 41,97 EUR od 12.09.2013. godine do isplate,

- 42,15 EUR od 14.10.2013. godine do isplate,

- 42,00 EUR od 13.11.2013. godine do isplate,

- 42,29 EUR od 13.12.2013. godine do isplate,

- 41,59 EUR od 15.01.2013. godine do isplate,

i to od dospijeća pa do 31. prosinca 2007. godine prema Uredbi o visini stope zatezne kamate po stopi zateznih kamata od 15% godišnje, od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule u iznosu od 7.532,26 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 2,70 EUR od 18.03.2008. godine do isplate,

- 5,19 EUR od 17.11.2008. godine do isplate,

- 24,01 EUR od 15.01.2009. godine do isplate,

- 29,30 EUR od 18.02.2009. godine do isplate,

- 13,10 EUR od 17.03.2009. godine do isplate,

- 16,58 EUR od 15.04.2009. godine do isplate,

- 17,26 EUR od 13.05.2009. godine do isplate,

- 13,07 EUR od 15.06.2009. godine do isplate,

- 11,22 EUR od 16.06.2009. godine do isplate,

- 13,44 EUR od 16.07.2009. godine do isplate,

- 9,07 EUR od 14.08.2009. godine do isplate,

- 14,67 EUR od 15.09.2009. godine do isplate,

- 10,00 EUR od 15.10.2009. godine do isplate,

- 13,02 EUR od 16.11.2009. godine do isplate,

- 12,54 EUR od 15.12.2009. godine do isplate,

- 20,69 EUR od 15.01.2010. godine do isplate,

- 25,92 EUR od 15.02.2010. godine do isplate,

- 24,79 EUR od 15.03.2010. godine do isplate,

- 29,99 EUR od 15.04.2010. godine do isplate,

- 39,44 EUR od 14.05.2010. godine do isplate,

- 54,40 EUR od 16.07.2010. godine do isplate,

- 52,39 EUR od 16.08.2010. godine do isplate,

- 75,62 EUR od 15.09.2010. godine do isplate,

- 62,09 EUR od 15.10.2010. godine do isplate,

- 65,22 EUR od 15.11.2010. godine do isplate,

- 79,91 EUR od 15.12.2010. godine do isplate,

- 85,86 EUR od 14.01.2011. godine do isplate,

- 74,89 EUR od 16.02.2011. godine do isplate,

- 84,98 EUR od 16.03.2011. godine do isplate,

- 75,68 EUR od 14.04.2011. godine do isplate,

- 92,15 EUR od 13.05.2011. godine do isplate,

- 109,50 EUR od 15.06.2011. godine do isplate,

- 132,86 EUR od 15.07.2011. godine do isplate,

- 158,34 EUR od 16.08.2011. godine do isplate,

- 118,10 EUR od 15.09.2011. godine do isplate,

- 104,56 EUR od 15.10.2011. godine do isplate,

- 105,46 EUR od 15.11.2011. godine do isplate,

- 107,33 EUR od 15.12.2011. godine do isplate,

- 119,01 EUR od 15.01.2012. godine do isplate,

- 122,53 EUR od 15.02.2012. godine do isplate,

- 118,70 EUR od 15.03.2012. godine do isplate,

- 118,12 EUR od 15.04.2012. godine do isplate,

- 120,06 EUR od 15.05.2012. godine do isplate,

- 123,15 EUR od 14.06.2012. godine do isplate,

- 119,23 EUR od 16.07.2012. godine do isplate,

- 118,07 EUR od 15.08.2012. godine do isplate,

- 110,42 EUR od 14.09.2012. godine do isplate,

- 116,64 EUR od 15.10.2012. godine do isplate,

- 120,53 EUR od 14.11.2012. godine do isplate,

- 118,59 EUR od 14.12.2012. godine do isplate,

- 114,73 EUR od 15.01.2013. godine do isplate,

- 110,93 EUR od 14.02.2013. godine do isplate,

- 112,42 EUR od 15.03.2013. godine do isplate,

- 120,63 EUR od 15.04.2013. godine do isplate,

- 120,63 EUR od 15.04.2013. godine do isplate,

- 108,45 EUR od 14.05.2013. godine do isplate,

- 108,53 EUR od 13.06.2013. godine do isplate,

- 106,77 EUR od 12.07.2013. godine do isplate,

- 108,08 EUR od 14.08.2013. godine do isplate,

- 110,68 EUR od 12.09.2013. godine do isplate,

- 114,72 EUR od 14.10.2013. godine do isplate,

- 115,24 EUR od 13.11.2013. godine do isplate,

- 120,57 EUR od 13.12.2013. godine do isplate,

- 115,15 EUR od 15.01.2014. godine do isplate,

- 121,99 EUR od 20.02.2014. godine do isplate,

- 122,82 EUR od 12.03.2014. godine do isplate,

- 121,97 EUR od 14.04.2014. godine do isplate,

- 117,51 EUR od 13.05.2014. godine do isplate,

- 117,91 EUR od 12.06.2014. godine do isplate,

- 121,17 EUR od 14.07.2014. godine do isplate,

- 123,47 EUR od 13.08.2014. godine do isplate,

- 124,21 EUR od 13.09.2014. godine do isplate,

- 125,69 EUR od 14.10.2014. godine do isplate,

- 129,57 EUR od 12.11.2014. godine do isplate,

- 130,15 EUR od 12.12.2014. godine do isplate,

- 130,90 EUR od 13.01.2015. godine do isplate,

- 130,87 EUR od 12.02.2015. godine do isplate,

- 130,87 EUR od 12.03.2015. godine do isplate,

- 130,87 EUR od 14.04.2015. godine do isplate,

- 130,87 EUR od 13.05.2015. godine do isplate,

- 130,87 EUR od 12.06.2015. godine do isplate,

- 130,87 EUR od 14.07.2015. godine do isplate,

- 130,87 EUR od 12.08.2015. godine do isplate,

- 130,87 EUR od 14.09.2015. godine do isplate,

i to od dospijeća pa do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

VII Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju MH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.848,98 EUR (jednu tisuću osam stotina četrdeset i osam eura i devedeset i osam centi), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 25. travnja 2025. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

VIII Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja MH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], za više zatraženi iznos od 0,01 EUR (jedan cent) na ime troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika 10. lipnja 2019. podnio ovome sudu tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnim dijela odredaba članka 2. stavak 1., članka 2. stavak 3., članka 1 i 7, te članka 7. stavak 2. Ugovora o nenamjenskom kreditu broj: 3207593132 solemniziran po javnom bilježniku Draženu Zima, U [adresa] 11. lipnja 2006. pod broje: OU-401/2006, kao i radi isplate iznosa od 20.161,70 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na svaki pojedini anuitet.

1.1. Tužitelj je u tužbi naveo kako su parnične stranke 6. listopada 2006. sklopile Ugovor o nenamjenskom kreditu broj: 3207593132 solemniziran po javnom bilježniku Draženu Zima, U [adresa] 11. lipnja 2006. pod broje: OU-401/2006. Nadalje, naveo je kako je predmetnim ugovorom tuženik tužitelju isplatio kunsku protuvrijednost iznosa 79.000,00 CHF, po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita, ugovoren je rok otplate od 17 godina, uz ugovorenu kamatu od 4,90% godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukama o kamatnim stopama tuženika, uz zateznu kamatu po dospijeću.

1.2.Tužitelj je naveo kako je u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu, nakon sklapanja ugovora o kreditu, tuženik temeljem obavijesti o promijeni kamatne stope konstantno mijenjao, odnosno povisivao kamatnu stop da 4,90% na 5,55%, a zatim na 6,30%, itd., sa primjenom od 1. listopada 2007., 1. veljače 2008., 1. srpnja 2009., itd., a bez da je prethodno o tome prigovarao s tužiteljem. Dakle, tužitelj je naveo kako je tuženik samoinicijativno mijenjao kamatnu stopu, a o tome je tužitelju odaslao samo kratak dopis kojim je tužitelja obavijestio. Nadalje, tužitelj je naveo kako mu tuženik uz takvu obavijest nije dostavio Odluku na koju se poziva niti je dao ikakva objašnjenja. S tim u svezi tužitelj je naveo kako ga je tuženik samo obavijestio da je s određenim danom kamatna stopa po njegovom kreditu promijenjena, odnosno da mjesečni anuitet posljedično tome iznos više nego je to ugovoreno u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, stoga isti nije više 566,96 CHF, kako je prvotno ugovoreno, nego je iznosio 597,60 CHF, zatim 628,30 CHF, itd. Tužitelj smatra kako je takav način promjene kamatne stope ništetan, i to s obzirom da se ista mijenjala bez jasnih parametara i bez posebnog pregovaranja.

1.3. Tužitelj je, nadalje, naveo kako je, u odnosu na razlike u tečaju vezano za primjenu valutne klauzule, odredbom članka 1. u svezi s člankom 7. predmetnog ugovora o kreditu, ugovorena otplata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF, važećem na dan plaćanja. Tužitelj je naveo kako je na dan stavljanja predmetnog kredita u otplatu predmetnog ugovora o kreditu, tečaj CHF iznosio 4,650 kuna, koji tečaj je rapidno rastao, te je na dan otplate posljednjeg obroka iznosio 7,051 kuna. Nadalje, naveo je kako prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik nije ni na koji načini informirao tužitelja niti mu objasnio što znači promjenjiva kamatna stopa, ni ga je informirao o valuti CHF i rizicima takvog ugovaranja, nego je tuženik ponudio tužitelju jedino sklapanje ugovora o kreditu u valuti u CHF. U svezi s navedenim tužitelj je dodatno naveo kako sam ugovor o kreditu ne sadrži određenja valutne klauzule, niti su u istome vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjem, mogao predvidjeti predmetne ekonomske i financijske posljedice. Tužitelj je naveo da ga je tuženik adekvatno informirao i na razumljiv način ga obavijestio o svim bitnim razlozima i rizicima takvog ugovaranja, kao i da ga je upoznao sa činjenicom da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku, u odnosu kako to čini prema valuti euro, kao i činjenicu da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“, koji rizik ne postoji kod valutne klauzule u euru, on sigurno ne bi pristao na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu. S obzirom na navedeno tužitelj smatra da je on oštećen, budući da je on na ime valutne klauzule uplatio 66.151,64 kune više nego što je prvotno ugovoreno.

1.4. Tužitelj je naveo kako predmetni ugovor o kreditu sadrži standardne odredbe usporedivih ugovora o kreditiranju, međutim, odredbe o visini redovne kamate, odnosno same vrijednosti (cijene) novca koje je tužitelj primio od tuženika kao kreditora nisu jasne niti uočljive odnosno odredive. Tužitelj je naveo kako nije sporno da je tuženik sve, pa tako i odredbe o visini kamatne stope kao dio svog standardnog ugovora sastavio unaprijed te o njima nije pregovarao s tužiteljem kao korisnikom, stoga tužitelj smatra, pozivajući se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012, koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-7129/13, da je navedeno uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja i tuženika.

1.5. Tužitelj je naveo kako je on mogao jedino razaznati da ugovorena kamatna stop a u trenutku sklapanja predmetnog ugovora iznosi 4,90% godišnje u odnosu na iznos plasmana, dok je u odnosu na valutnu klauzulu njemu jedino bila poznata visina tečaja u trenutku sklapanja ugovora.

Tužitelj se pozvao na odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju navodeći da isti jasno definira dužnost vjerovnika u slučaju ugovorene promjenjive kamatne stope, te je tuženik bio dužan: definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji primjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametara iz točke 1. toga stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Tužitelj je naveo i kako je predmetnim zakonom propisana obveza vjerovnika potrošaču pružiti odgovarajuća objašnjenja kako bi ga doveli u položaj koji mu omogućuje da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i njegovoj financijskoj situaciji i kada je primjereno, pojašnjavanjem informacija koje se pružaju u razdoblju prije sklapanja ugovora, bitnih značajki predloženih proizvoda i posebnih učinaka koje bi oni mogli imati na potrošača, uključujući i posljedice ako potrošač ne ispuni obvezu plaćanja. S tim u svezi tužitelj je naveo kako davanje informacija mora biti jasno, određeno i vidljivo putem reprezentativnog primjera te sadržavati: kamatnu stopu sa pojedinostima o svim naknadama uključenim u ukupne troškove kredita za potrošača, iznos kredita, efektivnu kamatnu stopu, trajanje ugovora o kreditu, cijenu za gotovinu i iznos predujma, kada je posrijedi kredit u obliku odgode plaćanja za određene proizvode ili usluge vjerovnika, ukupan iznos koji potrošač treba platiti te koji iznos obroka.

1.6. Tužitelj je naveo kako u konkretnoj pravnoj stvari tuženik nije postupio u skladu s odredbom članka 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju, odnosno tuženik ni na koji način tužitelju nije pružio informacije o kreditu, niti mu je dao odgovarajuća objašnjenja o istome.

Tužitelj se pozvao i na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj Pž 6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, kojom presudom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, prema kojemu su Zagrebačka banka d.d., kao i ostale tužene banke, povrijedila kolektivne interese potrošača tako što je u Ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su time postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, naveo je kako je predmetnim presudama naloženo svim bankama da potrošačima ponude izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora.

Tužitelj je naveo kako propust tuženika da tužitelja upozna sa ekonomskim posljedicama sklapanja ugovora o kreditu koji sadrži odredbe o promjenjivoj ugovorenoj kamatnoj stopi predstavlja odlučnu okolnost za ocjenu nepoštenosti postupanja, u tom smislu pozvao se u na stav Ustavnog suda Republike Hrvatske, odluka broj: U-111-2521/2015 od 13. prosinca 2016.

1.7. U prilog svojih navoda tužitelj se pozivao i na odredbe članka 247. i članka 4. Zakona o obveznim odnosima, kao i članka 49. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje, tužitelj je naveo kako je prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj: C-26/13, članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli potrošaču ne bude samo gramatički razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu, na koji se poziva dotična odredba, kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

1.8. Tužitelje je naveo kako je on bio u situaciji da nema utjecaja na sadržaj budućeg ugovora te se o pojedinim odredbama nije pregovaralo, stoga se tužitelj nalazio u slabijem položaju od tuženika, kako pregovarački tako i u pogledu razumijevanja financijskih posljedica ugovora, nadalje, naveo je kako mu prilikom sklapanja ugovora tuženik ni na koji način nije dao informacije i obrazloženja koja bi tužitelju kao prosječnom potrošaču dala pravovaljana tumačenja odredbi ugovora te rizika koji iz istih proizlaze. Tužitelj je naveo kako je tuženik samoinicijativno, ponovno bez pregovaranja mijenjao kamatnu stopu te samim time obvezu tužitelja, stoga tužitelj, zbog svega navedenoga smatra da je očito nepošteno postupanje tuženika koje ukazuje na ništetnost odredbi Ugovora o kreditu, što je za posljedicu imalo nastanak štete za tužitelja.

1.9. Tužitelj je nadalje, naveo kako je s tuženikom 19. siječnja 2016. sklopio Dodatak Ugovora o kreditu, solemniziran kod javnog bilježnika Dražena Oreškovića, Nova Gradiška, Trg kralja Tomislava 5, pod poslovnim brojem: OV-577/16, kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denomiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Nadalje, naveo je kako se predmetni Aneks i konverzija primjenjuju s danom 30. rujna 2015. S tim u svezi tužitelj se pozvao na ranije spomenute pravomoćne presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, navodeći da je istima utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju od 1. rujna 2003. do 21. prosinca 2008., kao i ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. siječnja 2004. i 31. prosinca 2008. S obzirom na navedeno tužitelj smatra da je tuženik sukladno odredbi članka 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što je primi na temelju takvih odredbi ugovora. Tužitelj smatra da temeljem članka 1111. stavak 1. i 3., te članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, dakle, temeljem instituta stjecanja bez osnove tužitelj ima vratiti tuženiku utuženi iznos. Sve navedeno, uzimajući u obzir utvrđenja iz kolektivnog spora, pozivajući se na odredbu članka 502.c Zakona o obveznim odnosima.

1.10. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je podneskom od 15. rujna 2022. tužbeni zahtjev uskladio s rezultatima vještačenja te potraživao iznos od 31.082,26 kuna, on je dakle povećao kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva jer je prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom potraživao isplatu iznosa od 20.161,70 kuna.

1.11. Podneskom od 18. veljače 2025. tužitelj je uredio kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva, a s obzirom na uvođenje valute EUR kao službene valute u Republici Hrvatskoj, tako da je u kondemnatornim tužbenim zahtjevom potraživao iznos od 4.125,40 EUR.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako i deklaratorni i kondemnatorni tužbeni zahtjev tužitelja osporava u cijelosti kao neosnovane u pogledu pravne osnove, visine (izračuna), kao i činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu. Tuženik je također osporavao osnovu i tijek zateznih kamata.

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik se protivio predloženom provođenju financijskog vještačenja, navodeći da je u konkretnoj pravnoj stvari predmet spora pravno pitanje. Tuženik je istaknuo prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 10. lipnja 2014.

2.2. Nadalje, tuženik je naveo kako je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/2015 - u nastavku „ZID ZPK/ 15”), s obzirom na to da su tužitelj i tuženik 19. siječnja 2016. godine sklopili dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Tuženik je s tim u svezi naveo kako sve tužiteljeve uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, u skladu s odredbama ZID ZPK/15.

Tuženik je naveo i kako je on sukladno odredbi članka 19.d. ZID ZPK/ 15 prije objave kalkulatora konverzije bio dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15, te je bio dužan takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama . Prema tome, tuženik smatra kako na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, s obzirom da je to potvrdio neovisni revizor. Nadalje, tuženik je naveo kako je konverzija kredita nastupila na temelju očitovanja volje tužitelja koji se kreditno zadužio uz valutnu klauzulu u CHF, da se njegov kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, i to nakon što je tužitelj u skladu s odredbama ZID ZPK/15 dobio od tuženika, zakonom propisane iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li ili ne prihvatiti konverziju, uključujući podatak o pretplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate, u brojčanom iznosu, pri čemu je sam način izračuna konverzije zakonodavac izričito propisao člankom 19.c ZID ZKP/15. U svezi s tim tuženik je naveo kako je on bio dužan početno odobrenu CHF glavnicu kredita pretvoriti u EUR glavnicu po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, početno ugovorenu kamatnu stopu CHF kredita zamijeniti EUR kamatnom stopom koju je tužena banka primjenjivala na EUR kredite na datum sklapanja CHF ugovora o kreditu. Nadalje, tuženik je naveo kako je bio dužan iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih CHF anuiteta pretvoriti u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate pri čemu su takvi iznosi pretvoreni u EUR predstavljali osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih po novom EUR otplatnom planu, ukupno uplaćene iznose (preračunate u EUR), a koji su veći od iznosa potrebnih uplata po usporednom EUR kreditu rasporediti kao preplatu te iskoristiti za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplatiti korisniku kredita, ovisno koji je od dva moguća, zakonom propisana slučaja, nastupio. Nadalje, naveo je da pri navedenome na iznose pretplate tuženik nije bio dužan obračunati niti kamatu niti tečajnu razliku, već je njih, sukladno izričitoj zakonskoj odredbi snosio potrošač.

Tuženik je naveo kako je opisano zakonsko rješenje iz ZID ZPK/15 bilo propagirano u javnosti, i od strane zakonodavca, ali i od strane interesnih skupina potrošača, između ostalog radi „trajnog eliminiranja neravnopravnog položaja dužnika u CHF s ciljem otklanjanja posljedica velikih tečajnih neravnoteža u odnosu nacionalne hrvatske valute i CHF" i rasterećenja općinskih sudova smanjenjem broja tužbi. Nadalje, naveo je kako je tuženik bio u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao kojim se implementira volja tužitelja da konvertira svoj kredit, što je tuženik i učinio pod prijetnjom strogih prekršajnih sankcija. Tuženik je naveo kako je na navedeni način, a intencijom zakonodavca, tužitelj stavljen u položaj kao da je otpočetka, svo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR, čijem je isključivo po svojem slobodnom izboru izjednačen s položajem potrošača, koju su se zadužili kreditom u EUR.

2.3. Tuženik je naveo kako je tužitelj svojom slobodnom voljom prihvatio konverziju, te je sklapanjem dodatka/aneksa ugovora o kreditu između parničnih stranaka nastao pravni odnos, kojega je zakonodavac imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije, koju mu tuženik nije mogao uskratiti.

Slijedom navedenoga tuženik je osporavao navode tužitelja da ga iskazana volja u pravnom poslu sklopljenom radi prihvata konverzije ne obvezuje, navodeći da njegova stajališta nemaju uporišta u primjeni materijalnog prava jer tužitelj unatoč prihvatu konverzije traži povrat uplaćenih iznosa temeljem stjecanja bez osnove, pozivajući se na ništetnost odredbe o primjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, iz izvornog ugovora o kreditu sklopljenog u CHF.

2.4. Tuženik je, nadalje, naveo kako se pravni posao, odnosno dodatak ugovora, kojim je izvršena konverzija odnosi na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio, i to u oba bitna sastojka, i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope. S tim u svezi tuženik je naveo kako su predmetnim dodatkom ugovora, ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu, različitu od ugovora o kreditu u CHF, koji je bio predmetnom konverzije, a temeljem koje pravne osnove su se tužitelj (dobrovoljno) i tuženik (po sili zakona), sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope) iskoristiti do tada uplaćene svote. Tuženik je naveo kako je predmetni pravni posao bio ekonomski nepovoljan za tuženik, ali je on postupio u skladu sa zakonom.

2.5. Tuženik je naveo da je on sukladno ZID ZPK/15 bio dužan napraviti „novi otplatni plan“ i njime zamijeniti „početno utvrđeni otplatni plan“, s novim anuitetima u EUR, te svim izmjenama ugovornih uvjeta koji uključuju iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta.

Nadalje, tuženik je naveo da kada je tužitelj razmatrao mogućnost konverzije, on je najprije prihvaćao „izračun konverzije“ utemeljen na „novom otplatnom planu“, predviđen odredbom članka 19.c ZID ZPK/15, a u kojemu su, između ostaloga, točnom brojkom bile navedene sve kamatne stope koje su se morale primijeniti kroz svo već proteklo razdoblje otplate.

2.6. Tuženik je naveo kako su sklapanjem predmetnog dodatka, tužitelj i tuženik, u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka, što smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove, pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u, koji je konverzijom ab initio, otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor), temeljem koje je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate.

Tuženik je naveo kako su voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab initio), pa je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor, stoga tuženik smatra da tužitelj više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita. S tim u svezi tuženik se pozvao i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 1172/2018 od 19. ožujka 2019., a u kojoj je navedeno: „U odnosu na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim: Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora Tuženik smatra da tužitelj, ukoliko je smatrao da mu zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi jer je mislio da bi trebali biti drukčiji, tada nije trebao prihvatiti konverziju, koja je bila moguća samo pod zakonom propisanim uvjetima. S obzirom na sve navedeno tuženik smatra da su razlozi na koje se tužitelj poziva pravno irelevantni.

2.7. Tuženik je osporavao i tužiteljevo pozivanje na praksu suda Europske unije, navodeći da okolnosti postupaka vođenih pred tim sudom nisu istovjetne okolnostima u konkretnom predmetnu i drugim sličnim postupcima u Republici Hrvatskoj. Tuženik je naveo kako konverzija ugovora o kreditu sklopljenom uz valutnu klauzulu u CHF-u u ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u EUR, u Republici Hrvatskoj nije bila posljedica intervencije državnog suda u sadržaj ugovora o kreditu, kao što nije niti posljedica intervencije zakonodavca u sadržaj ugovora između tužitelja i tužene banke, na način da bi potrošač bio prisiljen prihvatiti konverziju. U Hrvatskoj nijednom potrošaču, pa tako ni tužitelju nitko nije nametnuo da prihvati konverziju, dakle ni sud, ni zakonodavac, a ponajmanje tužena banka.

2.8. Tuženik je osporavao i tužiteljevo pozivanje na pravomoćnu presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske donesene u kolektivnom sporu vođenom pod poslovnim brojem: Pž-7129/13, kao i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/14, te ocjenu Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-1112521/15, koje su potvrdile da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u konkretnim ugovorima svih banaka u Republici Hrvatskoj u CHF kreditima bile nejasne, nerazumljive odnosno nepoštene, jer nisu omogućavale potrošaču da predvidi buduće posljedice njihove primjene tijekom razdoblja trajanja ugovora o kreditu. S tim u svezi tuženik je naveo kako predmetne odluke ne potvrđuju osnovanost tužiteljevih navoda iz tužbe, nego ih izravno demantiraju.

3. Podneskom od 9. prosinca 2019. tužitelj se očitovao na tuženikove navode iz odgovora na tužbu te je u istome ostao kod svih navoda iz tužbe. Tužitelj je osporavao istaknuti prigovor zastare, navodeći da je Vrhovni sud u svojoj odluci poslovni broj: Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. zauzeo jasan stav prema kojemu u slučajevima pokretanja parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe u predmetu posl.br. P-1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu, i to tek istekom roka od 5 godina, stoga tužitelj navodi da nema mjesta zastari predmetnih potraživanja. Tužitelj osporava i tuženikove navode o konverziji navodeći da tuženik iste pogrešno tumači, i to u dijelu u kojemu je tuženik naveo da se retroaktivnost odredaba predmetnog Aneksa očituje u otplatnom planu koji je Tuženik izradio u valuti EUR-a po predmetnom kreditu. S tim u svezi naveo je kako se novi otplatni plan (plan u EUR- ima) za ranije razdoblje otplate kredita koristi samo kao metoda izračuna predmetne konverzije iz dosadašnje valute CHF u valutu EUR, i to na način da su se sve uplate preračunale u EUR u trenutku uplate, a po uvjetima koji su tada važili za EUR tuženika. Iz navedenog slijedi da "novi" otplatni plan nije osnovica za retroaktivnu primjenu novih odredaba Aneksa, nego je isti osnovica izračuna konverzije sukladno odredbama navedenog zakona. Dakle, izradom predmetnog otplatnog plana ne očituje se retroaktivnost odredaba Aneksa niti su se na taj otklonile posljedice ništetnih odredaba Ugovora o kreditu.

Tužitelj smatra kako su posljedice spornih odredbi Ugovora o kreditu takve, da se iste nisu mogle otkloniti niti konvalidirati sklapanjem Dodatka ugovoru, a osobito se ne mogu retroaktivno konvalidirati ništetne odredbe ugovora u pogledu promjenjivosti kamatne stope. U svezi s tim tužitelj je naveo kako u našem pravnom sustavu, u pogledu konvalidacije postoji pravilo prema kojem ono što je od početka nevaljano ne može protekom vremena postati valjano, ali u suvremenom pravu postoje moguće iznimke u raznim granama prava pa tako i u obveznom pravu, međutim, ovdje to nije slučaj i to upravo radi ništetnosti odredaba koje tuženik pokušava "osnažiti” odnosno zamijeniti. Tužitelj je naveo kako ništetan ugovor ili određena ugovorna odredba bez obzira na uzrok ništetnosti ne može postati valjanim čak i ako nakon sklapanja ništetnog ugovora uzrok ništetnosti otpadne. Tužitelj je naveo kako odluka suda kojom se proglašava ništetnost ima samo deklarativno značenje, jer pravni posao nije ništetan zato što ga je sud takvim proglasio, nego zato što postoje bitni nedostaci za sklapanje valjanog ugovora. Bez obzira na kasnije utvrđenje suda o ništetnosti, ugovor ili pojedine odredbe istog su ništetni od samog početka (ex tunc), tj. od trenutka njegova sklapanja.

4. U podnesku od 23. lipnja 2021. tuženik je ustrajao kod svojih navoda iz odgovora na tužbu, osporavajući tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te se u tom smislu pozivao na brojnu sudsku praksu. U predmetnom podnesku tuženik je naveo kako i nadalje osporava osnovu i visinu zateznih kamata. U tom smislu naveo je da čak i da se tuženika može smatrati nepoštenim i nesavjesnim, što tuženik osporava, tužitelj je tek nakon uspjeha kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i uspjeha iste pred Visokim Trgovačkim sudom Republike Hrvatske dana 13. lipnja 2014.g. (kamata), odnosno od 14. lipnja 2018.g. (CHF valuta), istaknuo svoj zahtjev i ukazao na nepoštenje predmetnih ugovornih odredaba, a do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu tužitelj nije ukazivao na ništetnost tih ugovornih odredbi zbog njihovog navodnog nepoštenja. Slijedom toga, tuženik smatra da ga se nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem od 2009.g. Prema tome, čak i da treba vratiti navodno stečeno bez osnove tužitelju vraćanje sa zateznim kamatama ne bi smjelo uslijediti prije nego od dana podnošenja tužbe u ovom predmetu. Kod navedenog, tuženik se poziva na stav sjednice Građanskog odjela VS RH održane 5. ožujka 2004. g.: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva."

5. Sud među strankama smatra neprijepornim i utvrđenim i to:

- da su tuženik i tužitelj sklopili Ugovor o nenamjenskom kreditu broj: 3207593132 solemniziran po javnom bilježniku Draženu Zima, U [adresa] 11. lipnja 2006. pod brojem: OU-401/2006;

- da je tužitelju odobren namjenski kredit za adaptaciju stambenog objekta u iznosu od 79.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, na rok otplate od 17 godina uz promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,90 % godišnje;

- da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF 566,96 obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, a iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora;

- da je kamatna stopa promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika;

- da su stranke sklopile19. siječnja 2016. Dodatak Ugovora o kreditu, solemniziran kod javnog bilježnika Dražena Oreškovića, Nova Gradiška, Trg kralja Tomislava 5, pod poslovnim brojem: OV-577/16, kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR;

6. Među strankama je prijeporno i to:

- da li su ništetni dijelovi odredbi navedenih Ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu;

- da li tužitelj ima pravni interes za pokretanje ovog postupka;

- da li tužitelj ima pravo na povrat stečenog bez osnove temeljem navodno navedenih ništetnih predmetnih odredbi s obzirom da je između stranaka zaključen

Dodatak uz ugovor o kreditu;

- da li je osnovani istaknuti tuženikovi prigovor zastare potraživanja,

- ima li tužitelj pravo na zakonsku zateznu kamatu od dospijeća svakog pojedinog anuiteta.

7. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u ugovor o namjenskom kreditu broj 3207593132 od 6. listopada 2006. ovjeren po javnom bilježniku Draženu Zima iz Nove Gradiške broj OU-401/2006 (str. 11 do 16), ispis efektivne kamatne stope za kredit broj kreditne partije 7103340788 (str. 17 do 23), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103340788 (str. 24), promet po kreditu (str. 25 do 32), dodatak ugovora o kreditu temeljem zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju, konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR od 19. siječnja 2016. solemniziran po javnom bilježniku Draženu Oreškoviću u [adresa] broj OV- 577/16 (str. 33 do 36), dopis obavijest tuženika upućen tužitelju kojim se dostavlja izračun konverzije (str. 51 do 52), izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. (str. 53 do 60), informativni sažetak izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR (str. 61 do 64), prijedlog izmjene ugovora o kreditu (str. 65 do 68), pisani nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka JH od 31. kolovoza 2022. (str. 189 do 211), očitovanje vještaka na prigovor od 4. ožujka 2025. (str. 288 do 295), na okolnost visine kondemnatornog tužbenog zahtjeva provedeno je knjigovodstveno-financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku JH, te je saslušan tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja.

8. Saslušan kao stranka u svrhu dokazivanja tužitelj MH iskazao je kako je on 2006. godine namjeravao riješiti stambeno pitanje i tada je otišao u poslovnicu tuženika s namjerom da ishodim kredit. S tim u svezi naveo je kako u to vrijeme nije samoinicijativno razmišljao o kreditu nego su tada banke nazivale građane i nudile kredite pa se je on tako i odlučio za kredit jer mu je novac trebao. S tim u svezi iskazao je da nije tražio ponudu drugih banaka jer je bio klijent tuženika gdje je imao otvoren račun na koji je primao mirovinu. Nadalje, iskazao je kako je po dolasku u poslovnicu tuženika, djelatnica tuženika pogledala njegove prihode te mu ponudila predmetni kredit navodeći kako je to najpovoljniji kredit. Tužitelj je iskazao kako je tuženik procijenio da bi početna rata otplate iznosila oko 2.870,00 kuna, jet u tom iznosu otplatu kredita može podnijeti tužiteljeva mirovina. Nadalje je iskazao da je u početku nakon sklapanja ugovora mjesečna rata bila 2.000,00 kuna, a onda je ona drastično porasla i iznosila oko 4.000,00 kuna što je jako utjecalo na njega i njegovo zdravstveno stanje jer je zbog šoka i zabrinutosti za egzistenciju sebe i svoje obitelji kao i za stambeno pitanje doživio srčani udar i dobio karcinom debelog crijeva. Iskazao je kako je predmetni ugovor sastavio tuženik te ga je on samo potpisao, on je predmetni ugovor pročitao, ali nije sve odredbe ugovora razumio. S tim u svezi iskazao je kako su predmetni Ugovor ovjerili u [adresa] kod javnog bilježnika Dražena Zime i ondje mu javni bilježnik nije pročitao predmetni ugovor, istumačio ga niti mu dao kakva upozorenja za predmetni ugovor. Tužitelj je iskazao kako je po struci autoelektričar i nema znanja, izobrazbe niti edukacije iz područja bankarstva, ekonomije ili računovodstva. Tužitelj je iskazao kako ne zna značenje pojmova "valutna klauzula" i "promjenjiva kamatna stopa", u svezi s tim naveo je da nije nikoga pitao za pojašnjenje tih pojmova, prilikom sklapanja ugovora, te je dodao da mu nitko nije savjetovao što drugo, tuženik je samo procijenio da je predmetni kredit, s obzirom na tužiteljevu mirovinu, najpovoljniji za tužitelja. Tužitelj je iskazao kako mu od strane tuženika nisu uručeni nikakvi informativni materijali (letci, brošure ili drugi informativni materijal), putem kojega se sam mogao informirati o uvjetima i prirodi ugovora. Tužitelj je, nadalje, iskazao kako se on, nakon što je primijetio znatno povećanje mjesečnih obroka nije obraća tuženiku, samo je strahovao i čekao kada će ga iseliti jer nije imao novca za tako velike rate. Kredit je u cijelosti isplatio. Tužitelj je iskazao kako je predmetni ugovor konvertiran jer su ga iz banke zvali i ponudili su mu sklapanje aneksa te su mu rekli da svi to sklapaju i da će to olakšati otplatu i smanjiti iznos rate. S tim u svezi naveo je da je konverzijom došlo do smanjenja iznosa anuiteta, ali ne drastično.

Tužitelj je iskazao kako mu prilikom sklapanja dodatka ugovora o kreditu, kojim je isti konventiran, tuženik nije objasnio na koji način je tuženik obračunao preplatu, te da on tuženika nije ništa pitao, pa tako niti da mu pojasni značenje provedbe konverzije, a nije ništa pitao jer mu je rečeno da će na taj način umanjiti rate kredita i olakšati otplatu, zbog čega je bio jako sretan. Nadalje, tužitelj je, a s obzirom da iz članka 5. ugovora proizlazi da je odobreni kredit u visini 50% isplaćen na račun tužitelja, a u visini 50% na račun dobavljač, iskazao da je sav novac uložen u adaptaciju kuće. Nadalje, iskazao je kako je od novca ostvarenog kreditom adaptirana predmetna kuća, dok je od novca njegove supruge kupljena mala kuća u kojoj stanuje tužitelj sa suprugom. Iskazao je kako on ima dvije kćeri iz prethodnog braka i za njih je renovirao kuću u [adresa] da bi one imale riješeno stambeno pitanje, te je predmetna nekretnina osigurana hipotekom, te se ta kuća nalazi u [adresa], na adresi [adresa]. S tim u svezi iskazao je kako na adresi na kojoj se nalazi predmetna kuća nije bio registriran obrt, trgovačko društvo niti je ista davana u najam ili zakup.

9. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku mr. sc. JH, dipl. oec. Iz uvida u pismeni nalaz i mišljenje i to zaključka vještaka mr. sc. JH, dipl. oec., od 31. kolovoza 2022. zasnovanog na financijsko-knjigovodstvenoj dokumentaciji priloženoj spisu, iz tablice 3 pisanog nalaza i mišljenja razvidna je razlika između plaćene kamate u kunama unutar svakog anuiteta po stopi koju je tužena primjenjivala naspram početno ugovorene kamatne stope. Vještak je naveo kako se navedena razlika očituje u razlici između plaćene kamate po svakom anuitetu po Primijenjenom otplatnom planu (u Tablici 2) i kamate u svakom anuitetu po Ugovorenom otplatnom planu (početni u Tablici 1). Nadalje, vještak je naveo kako je navedena razlika nastala uslijed promjena kamatne stope od strane tužene, a sve sukladno Prometima po kreditu, kredit broj 7103340788 koji se nalaze u Spisu. S tim u svezi vještak je naveo da su promjene kamatnih stopa bile slijedeće: 5,55%, 6,30%, 6,80%, 6,55%, 6,00%, 5,75% i 3,23%. Iz Tablice 3. je vidljivo da prva razlika u iznosu od 214,68 kn nastaje uplatom 14. studenog 2007. godine, jer tužena od 1. listopada 2007. godine mijenja kamatnu stopu sa 4,90% (početno ugovorena) na 5,55%. Ukupan iznos pretplate kamate u razdoblju od zaključenja Ugovora o kreditu (točnije početka otplate) do 15. siječnja 2014. god. (do primjene kamate od 3,23% godišnje koju je propisao Zakonodavac) je 31.082,86 kuna. Navedenu kamatnu stopu (3,23% godišnje) Zakonodavac je donio Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 143/13). Navedenim Zakonom od 1. siječnja 2014. god. je za kredite vezane za valutu CHF u primjeni, a slijedom aprecijacije valute CHF više od 20% te slijedom izračuna HNB da je prosječna kamatna stopa za kredite u CHF iznosila 4,62% utvrđena nepromjenjiva kamatna stopa od 3,23% godišnje. Vještak je također naveo kako je utvrdio razlike u odnosu na razlike u tečaju CHF, a koja razlika je nastala zbog više plaćenog po kreditu zbog primjene tečaja CHF na dan otplate kredita u odnosu na tečaj CHF koji je bio na dan isplate kredita.

Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka mr. sc. JH, dipl. oec., razvidno je da je tužitelj na dan 14. rujna 2015. (do konverzije) više platio iznos od 56.751,78 kuna, kao razliku tečaja za CHF kojeg je tužena primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama, naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita. Vještak je naveo kako je navedeni iznos utvrdio primjenjujući otplatu kredita na korištenu glavnicu u kunama u iznosu od 367.412,72 kn uz početnu ugovorenu kamatnu stopu 4,90% godišnje (mjesečni anuitet 2.636,81 kn). Nadalje, vještak je naveo kako je tužitelj na dan 14. rujna 2015. god manje platio iznos od 2.021,35 kuna.

9.1. Očitujući se na pisani nalaz i mišljenje vještaka JH tužitelj je u podnesku od 15. rujna 2022. naveo da na pisani nalaz i mišljenje vještaka nema primjedbi, te je istim podneskom tužbeni zahtjev uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka tako da je kondemnatornim tužbenim zahtjevom potraživao isplatu iznosa od 31.082,86 kuna (stranica spisa 215-219).

9.2. Podneskom od 19. rujna 2022. tuženik se očitovao na pisani nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka te je naveo da prigovora Nalazu i mišljenju iz razloga što vještak nije uzeo u obzir i preplatu priznatu tužitelju prilikom provođenja konverzije u iznosu od 28.256,62 kn. Tuženik je, nadalje, naveo kako nema nikakve pravne osnove, činjenične osnove, pravnog instituta ili zakonske odredbe da tužitelj, kojeg obvezuje Dodatak kojim je izvršena konverzija i koji taj Dodatak ne poništava niti predlaže utvrditi ništetnim, ima istovremeno pravo zadržati priznati iznos preplate iz konverzijskog dodatka (28.256,62 kn) te pored toga, tražiti dodatne iznose razlike kako to predlaže tužitelj. Tuženik je naveo kako nalazu i mišljenju vještaka prigovora i iz razloga što vještak u izračunu iz nepoznatog razloga dva puta zbraja iznose na datum 04/2013 i 06/2019, dok sa druge strane preskače iznos na datum 06/2010.

9.2.1. Podneskom od 4. ožujka 2025. stalni sudski vještak mr.sc. JH, dipl. oec. očitovao se na prigovore tuženika. Vještak JH naveo je kako je uvidom u čl. 5. st. 1. Dodatka predmetnom Ugovoru u kreditu utvrdio da je tužitelju prilikom provođenja konverzije utvrđena pretplata u iznosu od 28.256,62 kn. Naveo je kako predmetnu pretplatu nije uzeo u obzir iz razloga što mu to nije bilo naloženo rješenjem suda kojim je određeno vještačenje. Nadalje, naveo je da kada bi se predmetna pretplata uzela u obzir, bila bi manja pretplata utvrđena u Nalazu i mišljenju od 31. kolovoza 2022. god. Nadalje, u odnosu na tuženikov prigovor da je vještak iz nepoznatog razloga dva puta zbrajao iznose na datum 04/2013 i 06/2019, dok sa druge strane je zanemario („preskočio“) iznose na datum 06/2010, vještak je naveo kako je ponovno izvršio uvid u Promete po kreditu broj 7103340788 i izračun konverzije na dan 30. rujna 2015., te je naveo kako je utvrdio da je tužitelj kasnio u plaćanju svojih obveza po predmetnom kreditu, a što je vidljivo iz Tablice 2. Osnovnog Nalaza i mišljenja od 31. kolovoza 2022. god. (stupci Datum dospijeća – Datum plaćanja).

S tim u svezi vještak je naveo da anuitet u iznosu 610,54 CHF koji je dospio na plaćanje 1. ožujka 2013. tužitelj nije podmirio u cijelosti po dospijeću istog, nego je izvršio uplatu 15. ožujka 2013. god. u iznosu od 634,93 CHF, ali tuženik je sa navedenom uplatom zatvorio tužiteljeve obveze po anuitetu koji je dospio 1. veljače 2013. god. (dug tužitelja po navedenom anuitetu je bio 31,14 CHF nakon uplate 15.02.2013.), te je na dan 15. ožujka 2013. bila dospjela a neplaćena tužiteljeva obveza u iznosu od 6,75 CHF. Vještak je, nadalje, naveo kako je 15. travnja 2013. tužitelj vršio 2 uplate u ukupnom iznosu od 622,58 CHF te tuženik sa navedenim uplatama zatvara ostatak duga po anuitetu od 15. ožujka 2013. te anuitet kojemu je bilo dospijeće 1. travnja 2013. god.

Nadalje, vještak je naveo kako mu datum 06/2019 nije poznat budući da je radio izračun do konverzije (30.9.2015.). U odnosu na datum 06/2010 vještak je naveo da je tužitelj anuitet koji je dospio 1. svibnja 2010. god. u cijelosti izmirio uplatom 14. svibnja 2010. te na taj dan je imao pretplatu od 14,47 CHF. Idući anuitet u iznosu od 638,41 CHF je dospio 1. lipnja 2010. god. te po tom anuitetu tužitelj vrši uplatu 15. lipnja 2010. u iznosu od 609,93 CHF, nedovoljnom iznosu da se u cijelosti izmiri dugovanje te nakon navedene uplate tužitelj ima dug u iznosu od 14,01 CHF. Uplatom u iznosu od 592,98 CHF od 16. srpnja 2010. tuženik zatvara dospio dug od 15. lipnja 2010. Vještak je stoga naveo kako je nesporno da je bila tužiteljeva uplata u 06/2010, ali ista nije bila u dovoljnom iznosu da se zatvorio dospio dug. Iz navedenog obrazloženja je vidljivo da je vještak izračunavao razlike prema datumima kada su zatvarane u cijelosti tužiteljeve obveze sa uplatama, a ne po datumima djelomičnih uplata ili datumima dospijeća anuiteta.

Vještak je stoga naveo kako je ukupan iznos pretplate kamate u razdoblju od zaključenja Ugovora o kreditu (točnije početka otplate) do 15. siječnja 2014. god. (do primjene kamate od 3,23% godišnje koju je propisao Zakonodavac) je 31.082,86 kuna ili 4.125,39 EUR. Tužitelj je na dan 14. rujna 2015. god. (do konverzije) više platio iznos od 56.751,78 kuna ili 7.532,24 eura, kao razliku tečaja za CHF kojeg je tužena primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama, naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita. Vještak je naveo da je tužitelj na dan 14. rujna 2015. manje platio iznos od 2.021,35 kuna ili 268,27 EUR. Vještak je naveo da su ukupne pretplate tužitelja 87.834,64 kn (31.082,86 kn + 56.751,78 kn). Ako bi se od iste oduzela pretplata priznata tužitelju prilikom provođenja konverzije u iznosu od 28.256,62 kn, dobio bi se iznos od 59.578,02 kn (87.834,64 kn – 28.256,62 kn).

9.3. Usmeno izlažući svoj nalaz i mišljenje, na ročištu za glavnu raspravu održanom 11. ožujka 2025. stalni sudski vještak naveo je da u cijelosti ostaje kod pisanog nalaza i mišljenja od 31. kolovoza 2022. kao i kod očitovanja od 4. ožujka 2025. Vještak je dodatno naveo da u obzir nije uzeo iznos 28.256,62 kuna, koji je tužitelju priznat konverzijom jer to nije bio zadatak vještačenja, a kako je tuženik tome prigovarao on je u svome očitovanju od 4. ožujka 2025. na stranici 7 uzeo u obzir navedeni iznos priznat tužitelju konverzijom, u tom smislu naveo je kako je riječ o pravnom pitanju na koji se ne može i ne smije očitovati.

Nadalje, na pitanje punomoćnice tuženika vještak je odgovorio da ukoliko se tužitelju ne uzme u obzir iznos 28.256,62 KN, smatra li on da bi u tom slučaju došlo do dvostrukog namirivanja tužitelja za navedeni iznos, vještak je iskazao da ukoliko se taj iznos ne bi uzeo u obzir, tada bi zapravo tužitelj ostvario namirenje kroz konverziju i dodatno u ovom postupku što znači da bi bio dvostruko namiren za navedeni iznos.

Vještak je nadalje iskazao da prilikom izrade pisanog nalaza i mišljenja nije provjeravao i nije utvrdio ispravnost pretplate koju je utvrdila i primijenila banka, jer se radi o opsežnom i dugotrajnom poslu koji je složen i u kojem bi on morao utvrđivati ispravnost provedene konverzije u razdoblju od prosinca 2006. do rujna 2015. te bi morao utvrđivati ispravnost tuženikova dokumenta pod nazivom izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. (str. spisa 53 do 60), a što nije bio zadatak vještačenja.

9.4. Nakon usmenog izlaganja nalaza i mišljenja vještaka, tuženik je i nadalje ustrajao s prigovorom da je vještak iz nepoznatog razloga dva puta zbrojio iznose za travanj 2013. i lipanj 2019., dok je preskočio iznos na datum lipanj 2010. Tuženik iako ustraje sa svojim prigovorom, izrijekom navodi da nije potrebno da se vještak dodatno očituje, te je naveo da je vještak dao svoje očitovanje na prigovor, ali tuženik takvo očitovanje ne prihvaća.

Tuženikovo ustrajanje s prigovorom da vještak dvostruko zbrajao iznose za travanj 2013. i lipanj 2019., a preskočio iznos za lipanj 2010. sud cijeni paušalnim jer iz očitovanja vještaka od 4. ožujka 2025. proizlazi da je tužitelj bio u zakašnjenju s uplatama pa su se pojedini anuiteti otplaćivali, odnosno zatvarali kroz dvije uplate, a vještak je uzimao u obzir konačnu otplatu. Ovakvo očitovanje vještaka sud je prihvatio, stoga tuženikov prigovor sud smatra neosnovanim.

10. Sud je u cijelosti prihvatio pismeni nalaz i mišljenje vještakinje jer je isti dan po pravilima struke i na osnovi knjigovodstvene dokumentacije priložene spisu, sud nije prihvatio dio usmenog izlaganja nalaza i mišljenja u kojemu je vještak naveo kako bi u slučaju da se ne uzme u obzir iznos koji je priznat konverzijom tužitelj bio dvostruko namiren kroz konverziju i u ovom postupku, jer je pitanje prava na isplatu po ništetnim odredbama, po svojoj prirodi pravno pitanje u koje se vještak ne smije upuštati.

Analizirajući navode tužbe i tužbenog zahtjeva, odgovora na tužbu, iskaz tužitelja, materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno, kao i rezultat cjelokupnog postupka, sve to u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku ( "Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – dalje: ZPP) sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

11. Tužitelj je prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom, u kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva potraživao isplatu iznosa od 20.161,70 kuna, nakon provedenog vještačenja tužitelj je tužbeni zahtjev uskladio s rezultatima vještačenja te je podneskom od 15. rujna 2022. potraživao iznos od 31.082,26 kuna, dok je podneskom od 18. veljače 2025. kondmenatorni tužbeni zahtjev naznačio u valuti EUR te je potraživao iznos od 4.125,40 EUR. Podneskom od 4. ožujka 2025. tuženik se protivio preinaci tužbe

12. Odredbom članka 191. stavak 1. ZPP propisano je da je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Odredbom članka 190. stavak 3. ZPP propisano je da je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Uzimajući u obzir da se tuženik preinaci protivio, sud je temeljem odredbe članka 190. stavak 3. ZPP dopustio preinaku, jer je preinaka učinjena na način da je kondemnatorni tužbeni zahtjev usklađen s nalazom i mišljenjem vještaka pa sud smatra preinaku svrsishodnom za konačno rješenje spora među strankama. Slijedom navedenoga sud je odlučio kao u rješenju.

13. U odnosu na tuženikove prigovore nalazu i mišljenju vještaka, u kojima tuženik ističe da je pri utvrđivanju razlike pretplate po valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi potrebno uobziriti i pretplatu priznatu konverzijom u iznosu od 28.256,62 KN, iako sud nije postavio zadatak vještaku da navedeni iznos uzme u obzir, ali je vještak u povodu prigovora tuženika u svom očitovanju od 4. ožujka 2024. isto uzeo u obzir i naveo da su ukupne pretplate tužitelja 87.834,64 kn (31.082,86 kn + 56.751,78 kn). Ako bi se od iste oduzela pretplata priznata tužitelju prilikom provođenja konverzije u iznosu od 28.256,62 kn, dobio bi se iznos od 59.578,02 kn (87.834,64 kn – 28.256,62 kn). U svezi s navedenim ovaj sud smatra važnim istaknuti da prema sudskoj praksi presudi i rješenju Županijskog suda u Rijeci broj Gž- 2320/2012 od 20.ožujka 2024. sud mora voditi računa o iznosu pretplate koji je tužitelju priznat prilikom konverzije kredita i to ukoliko je iznos pretplate iskorišten u otplati budućih mjesečnih anuiteta, da je tada taj iznos potrebno uračunati u pretplaćeni iznos na temelj ništetnih ugovornih odredbi prema pravilu o uračunavanju iz čl. 172. ZOO-a, a ako sud uzme u obzir da bi prema navedenom očitovanju vještaka, oduzimanjem preplate priznate konverzijom tužitelj imao pravo na 59.578,02 kn, a on potražuje 31.082,26 kuna, dakle manje od onoga što bi prema očitovanju vještaka mogao potraživati, stoga sud njegov zahtjev cijeni osnovanim.

14. Po ocijeni suda, nije prijeporno da su stranke ugovorile valutu uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, te da je tužitelj dobrovoljno pristao na ugovaranje valutne klauzule, no po stavu suda tuženik prije i u vrijeme zaključenja citiranog ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je postupio suprotno odredbama čl. 5. u vezi sa čl.62.st.1. ZZP-a (NN 96/03.).

14.1. Po stavu ovoga suda ovdje je prijeporno pitanje predvidivosti određenih ekonomskih kretanja za tužitelja, kao potrošača i za tuženika, kao banku odnosno gospodarstvenika-trgovca. O valutnoj klauzuli tužitelj kao obični građanin ne može znati puno, u odnosu na tuženika koji je banka i gospodarstvenik-trgovac. Naime, banke su po definiciji trgovačka društva koja se bave kreditiranjem, pa sve što se tiče valutne klauzule, tečajeva valuta, a u konkretnom slučaju kamatnih stopa banci je poznato u najvišem stupnju, pa stoga nije moguće njeno neznanje o kretanjima tečajeva i kamatnih stopa, kao što je to slučaj kod tužitelja koji je obični građanin- potrošač.

14.2. Tuženik je znao, odnosno mogao je predvidjeti kretanje tečaja švicarskih franaka, ali i kretanje kamatnih stopa na svjetskim tržištima za tečaj švicarskog franka, pa je za nju kretanje tečajeva valuta i referentnih kamata predvidivo, u odnosu na tužitelja koji je neuk po tom pitanju.

14.3. Stav je suda da je materija rizika i kamatnih stopa predmet poslovanja banke, a pravni standard Zakona o obveznim odnosima prema kojem se to neznanje i nepredvidivost procjenjuje, nije jednak za građane i za banke, jer je banka kao profesionalac u ovom području dužna postupati uz povećanu pažnju prema pravilima struke i običajima, a što je nepošteno i u suprotnosti načelu savjesnosti i poštenja propisano čl.4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05. dalje: ZOO).

14.4. Navedeno isto tako uzrokuje i značajnu neravnotežu, odnosno neravnopravnost u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu tužitelja kao potrošača, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima propisanom čl.3. ZOO-a.

14.5. O ugovornoj odredbi vezanoj za rast tečaja švicarskog franka trebalo se posebno pregovarati s tužiteljem, a kako to nije učinjeno ovo se smatra nepoštenim ponašanjem tuženika i u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja, te ravnopravnosti u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja. Dakle, tužitelj prilikom zaključenja ugovora kao neuka strana nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, a što je tuženik kao bankarska organizacija svakako mogao predvidjeti, budući da je znao da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF, onako kako to čini u odnosu prema EUR, čime je rizik uzimanja kredita u CHF veći, pa je sklapanjem citiranog ugovora tužitelj doveden u izrazito nepovoljan položaj.

15. Sud smatra da tužitelj prigodom ponude i ugovaranja kredita nije bio adekvatno informiran o svim uvjetima kredita, pa tako niti o rastu tečaja švicarskog franka.

15.1. Imajući u vidu navedeno, sud prihvaća navode tužitelja da su odredbe Ugovora o kreditu koje predviđaju jednostranu izmjenu kamatne stope odlukom tuženika i kojom su glavnica i kamate vezane uz CHF ništetne i primijenjene protivno članku 3. ZOO-a, načelu savjesnosti i poštenja iz čl.4. ZOO-a, suprotno načelu zabrane zlouporabe prava iz čl.6. ZOO-a i suprotno načelu jednake vrijednosti činidba iz čl.7. ZOO-a, suprotno načelu uzdržavanja od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta iz čl. 8. ZOO-a, suprotno načelima ponašanja pažnjom dobrog gospodarstvenika u ispunjavanju obveza i ostvarivanja prava iz čl. 10. ZOO-a, čl. 27. ZOO-a vezano za ništetnost odredbi ugovora kojom se predviđa da će na kamate kada dospiju za isplatu, početi teći kamate ako ne budu isplaćene.

15.2. Osim toga, postupanje tuženika protivno je i odredbi čl.270, čl.295.st.4, čl.296, čl.322. i čl.329. ZOO-a, te čl.5. u svezi čl. 62.st.1. i čl. 74. ZZP-a.

15.3. Naime, tuženik je jednostranom odlukom mijenjao kamatnu stopu o kojoj se nije pregovaralo, pa je to jednostrano mijenjanje kamatne stope ništetno u odnosu na ugovorenu kamatu stopu od 4,90 % i učinjeno je isključivo na štetu tužitelja, jer mu se zbog toga znatno povećala rata kredita, a kamatu je tuženik mijenjao bez prethodne obavijesti i pregovaranja s tužiteljem o jednostranim povećavanjem kamatne stope.

16. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13- dalje: ZZP) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16.1. Prema Direktivi Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., u čl. 5. propisano je da u slučaju ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelj usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom.

16.2. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16.3. Osim toga, čl. 322. ZOO-a propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

16.4. Prema odredbama čl. 81. ZZP/2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

16.5. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izražen u odluci broj: Revt. 249/14-2 od 9. travnja 2015. je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati u smislu sadržaja odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, skrenuti pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa, budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju, zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom čl. 11. Zakona o potrošačkom kreditiranju i formalno propisano sve što treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

16.6. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. između ostalog utvrđeno je u odnosu na ovdje tuženika da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze o ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom predvidjeli egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa su time banke postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 6. kolovoza 2007.g. i to čl. 81., 82. 90., a od 07.08. 2007.g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75,09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakonu o obveznim odnosima.

17. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/2014 od 9. travnja 2015.

17.1. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g. u toč. 1., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012, od 4. srpnja 2013.g. u dijelu točke 1-7 izreke kojom se utvrđuje da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećega Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

17.2. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine, odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018. godine broj: Pž-6632/2017, u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora 1 do 8 banka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

18. Slijedom navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, mišljenje je ovoga suda da je nerazumljiva odredba vezana uz promjenjivu kamatnu stopu, kao i valutnoj klauzuli vezanoj za sve CHF, faktički dovela do izmjena anuiteta kako po osnovi dizanje kamate, tako je po osnovi dizanja tečaja od strane banke su time prijeporne odredbe potpisanog ugovora o kreditu ništetne, a tako i u odnosu na Dodatak ugovoru. Dakle, sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu prema odredbama ZIDZPK ne prestaje pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi Osnovnog ugovora o kreditu

18.1.Takav stav Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima i u odluci Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020., Rev 809/2021 od 21. prosinca 2022. i Rev 57/2024 od 23. siječnja 2024.

18.2. Stoga činjenica da je kredit po spornom ugovoru o kreditu otplaćen i da je sklopljen Sporazum o konverziji ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi osnovnog Ugovora, a što je i već utvrđeno u odlukama u kolektivnom sporu temeljem pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

19. U odnosu na provedenu konverziju i način izračuna konverzije kredita čl. 19.c. ZID ZPK propisuje:

"(1) Konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita;

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF; 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta; 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate;

5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:

– ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR,

– ako iznos preplate prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača,

Iznos preplate iz ove točke preračunava se u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. i na njega vjerovnik nije dužan obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač;

6. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka manji od ukupnog iznosa obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka, namiri vjerovniku od strane potrošača sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača, a obveze po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR nastave ispunjavati od strane potrošača;

7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača;

8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:

– stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i – iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka. (2) Stavak 1. ovoga članka na odgovarajući način primjenjuje se i na izračun obveze vraćanja primljenog nastale zbog prestanka ugovora o kreditu pri čemu se konverzija provodi na dan 30. rujna 2015. odnosno na dan prestanka ugovora o kreditu."

20. Sud smatra da je konverzija u cijelosti provedena sukladno Zakonu, ali iz nalaza i mišljenja vještaka razvidno je da priznatim iznosom preplate u konverziji, nije namirena razlika koja je nastala primjenom metodologije o ništetnosti odredbi o promjeni visine kamatne stope i primjeni valutne klauzule.

20.1. Kako je uslijed ništetnosti takvih odredbi tužitelj oštećen, pripada mu pravo na povrat onoga što je na temelju takvog ugovora tuženik primio, a sve sukladno odredbi čl. 323 st. 1. u svezi čl. 1111. ZOO-a pa je sud usvojio preinačeni tužbeni zahtjev opisan kao izreci ove presude.

21. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, jer isti drži neosnovanim. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku po žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014. (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku, odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Naime, zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Tužba je u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2019. Temeljem odredbe čl. 241. ZOO-a prekinuta je zastara koja je ponovno počela teći 14. lipnja 2014. pravomoćnošću odluke u predmetu Franak. Isto tako u ovom predmetu ne može se primjenjivati odredba vezana za trogodišnji zastarni rok navedena u čl. 226. ZOO-a, s obzirom da je potraživanje tužitelja usmjereno na preplaćeni iznos kamata, a ne na povrat samih kamata. Ne radi se dakle o kamatama u smislu čl. 226. ZOO-a, već se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba čl. 225. ZOO-a.

22. U odnosu na tuženikove prigovore na tijek zakonske zatezne kamate valja istaknuti da je tuženik j u obvezi platiti i zateznu kamatu na svaki preplaćeni iznos anuiteta od dana plaćanja, na temelju članka 1115. ZOO/05, jer se u ovom predmetu radi se o povratu onog što je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi, i to odredbi koje je sam tuženik unio u ugovor, pa je iz tog razloga tuženik nesavjestan stjecatelj, te da je stoga temeljem navedene zakonske odredbe, dužan tužitelju platiti zateznu kamatu na svaki iznos preplate i to od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuitete u kojem je sadržan i iznos preplate.

23. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP. Sud je troškove postupka odmjerio prema naznačenoj vrijednosti predmeta spora od 4.125,40 EUR, uvažavajući činjenicu da tužitelja zastupa punomoćnik iz redova odvjetnika, uz primjenu odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa).

Sud je kao osnovane troškove tužitelju priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 7. točka 1. Tarife. Sud je tužitelju kao osnovan priznao trošak sastava podneska od 16. prosinca 2019., 15. rujna 2022. i 18. veljače 2025. svaki u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 8. točke 1. Tarife, ukupno 600,00 EUR te trošak sastava podneska od 7. siječnja 2025. u iznosu od 50,00 EUR sukladno Tbr. 8. točke 4. Tarife. Sud je osnovanim utvrdio i trošak pristupa ročištima 5. srpnja 2021. i 11. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 EUR svaki, sukladno Tbr. 9. točka 1. Tarife, ukupno 400,00 EUR. Dakle, sveukupno je sud osnovanim utvrdio iznos od 1.250,00 EUR.

U istoj točki izreke sud je kao osnovan tužitelju priznao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 160,99 EUR[1] (1.213,00 kuna), jer je iz stanja spisa, stranica spisa 40, razvidno da je tužitelj u navedenom iznosu podmirio trošak sudske pristojbe. Sud je također kao osnovan priznao tužitelju trošak uplaćenog predujma za financijsko-knjigovodstveno vještačenje u iznosu od 473,99 EUR/ 3.300.00 kuna jer je iz stana spisa (stranica spisa 186) razvidno da je navedeni trošak nastao i isti je bio nužan.

23.1. Kamate na trošak su temeljem članka 151. stavak 3. ZPP i članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, 131/20, 114/22, 06/24 – dalje: OZ) dosuđene od presuđenja do isplate, a prema kamatnoj stopi iz članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23.)

24. Sud je kao neosnovan utvrdio više zatraženi iznos od 0,01 EUR na ime sudske pristojbe na tužbu, jer je tužitelj pristojbu platio u kunama u iznosu od 1.213,00 kuna, što prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK iznosi 160,99 EUR, a kako je tužitelj u popisanom troškovniku na ime sudske pristojbe na tužbu potraživao iznos od 161,00 EUR, za razliku od 0,01 EUR valjalo je odbiti tužitelja sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.

25. Prema odredbi članka 151. stavka 3. ZPP koja se primjenjuje u ovom postupku prema odredbi članka 107. stavka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 80/22), na dosuđeni iznos troškova parničnog postupka kamate teku od dana donošenja presude 29. travnja 2024., a tužitelj je postavio zahtjev za zakonskim zateznim kamatama na trošak postupka.

26. Odluka iz točke IO. rješenja o oslobađanju tužitelja od obveze plaćanja sudskih pristojbi u ovom postupku temelji se na odredbi članka 11. stavka 1. točke 20. ZSP/23 i odnosi se na obveze plaćanja sudske pristojbe koje su za tužitelja nastale nakon stupanja na snagu ZSP/23 (članak 4. stavak 1. točka 4 ZSP/23), stoga je tužitelj oslobođen obveze plaćanja sudske pristojbe za ovu presudu te je istu u obvezi podmiriti tuženik.

27. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude i rješenja.

Slavonski Brod, 25. travnja 2025.

Sutkinja

Anđela Bionda

1 Fiksni tečaj konverzije: 1 EUR = 7,53450 HRK

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka, putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud (članak 348. Zakona o parničnom postupku).

Protiv rješenja nije dopuštena posebna žalba.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Potvrđeni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (članak 335. Zakona o parničnom postupku).

DNA:

1. Tužitelj MH, po punomoćnici Svjetlani Lidmila, odvjetnici u Zagrebu – oglasnom pločom

2. Tuženik Zagrebačka banka d.d., po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu– oglasnom pločom