Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž R-109/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, po sutkinji Sanji Dujmović, u pravnoj stvari tužitelja HČ OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koga zastupaju punomoćnici-odvjetnici u Odvjetničkom društvu Klaić & Klaić iz Kutine, Kolodvorska 24, protiv tuženice ABC, [osobni identifikacijski broj], ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-137/2023-4 od 3. lipnja 2024., dana 25. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se djelomično kao neosnovana žalba tuženice ABC i djelomično potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-137/2023- 4 od 3. lipnja 2024. pod toč. I. i II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju HČ iznos od 2.439,07 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 3. lipnja 2024. do isplate.

II Preinačava se djelomično presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-137/2023-4 od 3. lipnja 2024. pod toč. II. izreke i sudi tako da se preko iznosa od 2.439,07 eura do iznosa od 2.579,69 eura tj. za iznos od 140,62 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 3. lipnja 2024. do isplate, zahtjev tužitelja HČ odbija kao neosnovan.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja HČ za naknadom troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suđeno je:

"I.

Tuženik ABC dužna je tužitelju KČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] plati iznos od 9.901,60 KN / 1.314,17 EUR sa zakonskom zateznom kamatom i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015.g., a od 01. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, izuzev zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenim iznosima bruto plaće, a od 01. siječnja 2023.g. do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana i to:

- na iznos od 459,79 KN / 61,02 EUR od 16. studenog 2011. godine do isplate,

- na iznos od 419,81 KN / 55,72 EUR od 16. studenog 2012. godine do isplate,

- na iznos od 279,96 KN / 37,16 EUR od 16. lipnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 407,21 KN / 54,05 EUR od 16. studenog 2013. godine do isplate,

- na iznos od 1.443,93 KN / 191,64 EUR od 16. ožujka 2014. godine po do isplate,

- na iznos od 247,78 KN / 32,89 EUR od 16. travnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 4.239,53 KN / 562,68 EUR od 16. svibnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 2.403,59 KN / 319,01 EUR od 16. lipnja 2014. godine do isplate.

II.

Tuženik ABC dužna je tužitelju KČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknaditi trošak parničnog postupka isplatom iznosa 2.579,69 EUR sa zakonskim zateznim kamtama koje teku od presuđenja tj. 03. lipnja 2024. godine, pa do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotnih poena, a sve u roku od 15 dana.“

2. Protiv citirane presude tuženica je izjavila žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o troškovima parničnog postupka. U žalbi ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Poziva se na obrazloženje u 7. odlomku pobijane presude te dalje ističe da tuženici nije poznato na temelju čijeg naloga i kako je vještak izradio drugu varijantu dopune vještačenja. Nije jasno kako je na temelju vjerodostojnih iskaza svjedoka i vjerodostojne druge varijante dopune vještačenja sud utvrdio da je tužitelj u čitavom razdoblju na svakom terenu uvijek radio dvanaest sati dnevno, kada je vještak u toj varijanti utvrdio i obračunao da je tužitelj radio dvanaest sati dnevno u dane terena u kojima nije naznačena satnica (koja nosi oznaku "TR", a nema iskazane sate rada). Sud ne daje ocjenu vjerodostojnosti službene dokumentacije o radu tužitelja niti činjenice koje je utvrdio na temelju te dokumentacije i prve varijante dopune vještačenja u kojoj su uračunati slobodni dani ostvareni za prekovremeni rad na terenu, sukladno propisima. Naglašava da je tuženica postupala po odredbama čl. 4. st. 1. i 2. Zakona o radu te vodila evidencije o tužitelju kao djelatnoj vojnoj osobi i njegovom radnom vremenu sukladno čl. IV. Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika uz naznaku oblika i trajanja rada tužitelja. Ujedno se poziva na čl. 230. Zakona o parničnom postupku da službene evidencije predstavljaju isprave u smislu navedene odredbe. Nadalje, tužitelj da nije predočio dokaz o tome da je u nadležnom postupku utvrđeno da je odgovorna osoba prilikom sastava evidencija neistinito unosila podatke u evidenciju, a tužitelj nije u upravnom postupku osporavao evidencije o svom radu na terenu. Osvrće se na iskaze svjedoka te tužitelja navodeći da se iz tih iskaza može zaključiti da su o spornim činjenicama iskazivali dogovorno te da su iskazivali uopćeno, paušalno iznoseći podatke o vremenu početka i kraja rada tijekom dana, kao i ukupnom trajanju rada na terenu. Smatra da tužitelj svojim iskazom nije osporio vjerodostojnost službene dokumentacije o svom radu niti je na temelju uopćenih personalnih dokaza moguće utvrditi stvarni radni angažman tužitelja. Jedino na temelju službenih evidencija i prve varijante dopune vještačenja sud je mogao utvrditi radni angažman tužitelja kroz utuženo razdoblje i da li je tužitelj ostvario razliku bruto plaće za prekovremeni rad na terenu, subotom, nedjeljom i noću, blagdanom i u smjenama ili su za prekovremene sate iskorišteni slobodni dani. Poziva se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-4029/2019 od 26. siječnja 2021. Tuženica smatra da je pogrešno utvrđen omjer uspjeha stranaka u postupku radi čega nije pravilna odluka o troškovima postupka. Naime, tuženica je podneskom od 2. veljače 2018. priznala osnovanost zahtjeva po osnovi prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanom u razdoblju od 1. veljače 2011. do 31. svibnja 2014. i naknade plaće za godišnji odmor od 1. veljače 2011. do 7. svibnja 2014. S obzirom da je tužitelj podneskom kojim je precizirao zahtjev povukao tužbu za preostalo utuženo razdoblje i po ostalim prvotno utuženim osnovama, tužitelj nije uspio u 100 % iznosu. Smatra da u odnosu na povučeni dio tužbe sud treba postupiti po čl. 158. u svezi čl. 163. Zakona o parničnom postupku te tuženiku dosuditi troškove parničnog postupka. Ukazuje kako nije bilo osnova za priznavanje troškova sastava čak šest podnesaka posebno upirući na onaj od 22. veljače 2019., zatim sastav podnesaka od 19. svibnja 2020., 8. lipnja 2021., 7. lipnja 2022., kojim se precizira tužba s obzirom na provedeno vještačenje, podneska od 22. prosinca 2022. jer se radi o preciziranju tužbe i izrade prvog nalaza i mišljenja vještaka budući da je provedeno pogrešnom metodologijom tako da je bila potrebna provedba dopune vještačenja, na temelju kojeg je, po jednoj od varijanti, konačno postavljen tužbeni zahtjev. Predlaže se uvažiti žalbu i preinačiti prvostupanjsku presudu i tužitelju naložiti da tuženiku naknadi razmjerni dio troška.

3. U odgovoru na žalbu tuženice tužitelj ističe da se u cijelosti protivi žalbenim navodima. Prvenstveno ističe da zbog nedostavljanja potpune radno pravne dokumentacije kako evidencija o stvarno odrađenim satima rada na teretu, tako i nedostavljanja naloga ili rješenja o korištenju slobodnih dana s osnove prekovremeno odrađenog rada isključivo na terenu proveden je dokaz saslušanjem tužitelja i svjedoka. Ukazuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3773/2018 u pogledu tereta dokazivanja radnog vremena. Također ukazuje na odredbu čl. 5. Zakona o radu, smatrajući da kako tuženica nije pravilno vodila evidencije radnog vremena da je teret dokaza takvih činjenica u dijelu slobodnih dana sukladno čl. 135. Zakona o radu upravo na tuženici, a ne tužitelju. Predlaže odbiti kao neosnovanu žalbu tuženice te istoj naložiti naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Prema odredbi čl. 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst i 25/13.; dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19.) te čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22.), sporovi u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 1.320,00 eura, su sporovi male vrijednosti.

5.1. U ovom predmetu stupnjevita tužba je podnesena 16. lipnja 2016. te je nakon izvedenog dokaza vještačenjem zahtjev postavljen na isplatu iznosa od 10.091,89 kn, a tužitelj je podneskom od 22. prosinca 2022. smanjio tužbeni zahtjev na iznos od 9.901,60 kn/1.314,17 eur.

5.2. Prema odredbi čl. 464. st. 2. ZPP, ako tužitelj do zaključenja glavne rasprave koja se vodi prema odredbama ZPP o redovnom postupku smanji tužbeni zahtjev tako da više ne prelazi svotu od 1.320,00 eura, daljnji postupak provest će se prema odredbama ZPP o postupku u sporovima male vrijednosti.

6. Predmet spora u ovoj fazi postupka predstavlja zahtjev tužitelja kao djelatne vojne osobe za isplatu razlike plaće na ime ostvarenih prekovremenih sati rada odrađenih na terenu odnosno noću, subotom i nedjeljom, državnim blagdanima i praznicima te na ime naknade za godišnji odmor za razdoblje od listopada 2011. do svibnja 2014. u iznosu od 1.314,17 EUR sa zateznim kamatama na pojedine iznose specificirane u izreci pobijane presude pod toč. I.

6.1. Odlučujući o tužbenom zahtjevu, prvostupanjski sud je imajući u vidu odredbe čl. 61. st. 1., čl. 90. st. 1., čl. 92. st. 3. i 4. te čl. 94. Zakona o radu ("Narodne novine broj 93/14., 127/17. i 98/19.), odredbe Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika ("Narodne novine" broj 118/09., 118/12. na snazi do 31. svibnja 2014., 66/14. i 84/15. na snazi od 1. lipnja 2014.), Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 93/08., 90/10., 89/12.,104/13. i 123/16.), te Zakona o službi u oružanim snagama ("Narodne novine" broj 33/02., 124/09., 73/13. i 50/16.) i ocjenjujući iskaz svjedoka GČ da se na terenu radilo od ponedjeljka do subote od 06,00 do 19,00 sati, te svjedoka EČ da se radilo od ponedjeljka do subote od 07 do 19,00 sati, a nekad i do 23 sata, - utvrđenim našao da je radno vrijeme tužitelja na terenu bilo 12 sati, kao i da isto nije bilo upisano u evidencijama radnog vremena. Zaključuje da iz provedenog dokaznog postupka slijedi da je obračunati prosječni dnevni rad na terenu trajao 12 sati, a što je upravo dio obračuna varijante 2 nalaza i mišljenja za prekovremene sate ostvarene radom na terenu za utuženo razdoblje od 1. veljače 2011. do 1. lipnja 2014. te je dosudio tužitelju iznos od 1.314,17 EUR bruto sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose.

6.2. Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev uz utvrđenja, koja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud:

- da je tužitelj u utuženom razdoblju radio kao djelatna vojna osoba Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Hrvatska kopnena vojska, gardijska mehanizirana brigada,

- da je knjigovodstveni vještak na temelju uvida iz evidencija rada za tužitelja uzeo u obzir upisane prekovremene sate i obilježeni rad na terenu u razdoblju od početka utuženog razdoblja do 1. lipnja 2014., pa je prekovremeni rad obračunao u dvije varijante; - prvoj varijanti na temelju prekovremenih sati upisanih u dnevne evidencije rada i obračun slobodnih dana obračunatih kako je tražio tuženik (za pet prekovremenih sati 1 slobodni dan), - drugoj varijanti na temelju rada na terenu za koji nisu upisani sati rada sa obračunatim prosječnim dnevnim radom od 12 sati i obračun slobodnih dana obračunatih kako je tražio tuženik (za pet prekovremenih sati 1 slobodni dan),

- da prema prvoj varijanti tužitelj ostvaruje razliku plaće za prekovremeni rad zbog obračuna prekovremenih sati u iznosu od 1.010,21 kn i po mjesecima prema kako je navedeno odnosno samo za obračunate dodatke za vrstu rada, jer su slobodni dani za prekovremeni rad iskorišteni,

- da prema drugoj varijanti obračuna ostvaruje razliku plaće u iznosu od 24.185,46 kn, ako se ne oduzimaju slobodni dani te po obračunu iskorištenih slobodnih dana kako je tražio tužitelj u iznosu od 9.901,60 kn, odnosno po mjesecima kako je navedeno,

- da je specificirani tužbeni zahtjev u iznosu od 9.901,60 kn u skladu sa varijantom nalaza kada su prekovremeni sati ostvarenim radom na terenu umanjeni za korištene slobodne dane te

- da je obračunati prosječni dnevni rad na terenu trajao 12 sati, a što je upravo dio obračuna varijante 2 nalaza i mišljenja što da slijedi iz iskaza svjedoka GČ i EČ, pa da je radno vrijeme tužitelja na terenu bilo 12 sati, kao i da isto nije bilo upisano u evidencijama radnog vremena.

7. Žalbeni navodi kako iz dokumentacije koju je priložila tuženica tijekom postupka, nedvojbeno proizlazi da je vodila preciznu evidenciju radnog vremena i da su tužitelju davane na uvid tako vođene evidencije radnog vremena, koje je potpisivao i na njih nije nikada iznio primjedbe ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude jer iz spisa predmeta slijedi da je tužitelj iznosio primjedbe odnosno iste odbijao potpisati pa primjerice tako za studeni 2013., a potpisana nije niti evidencija za svibanj 2013., ožujak 2013., kao niti za 2012. ( l.s. 68-73) i 2011. (l.s.80-85).

7.1. Nadalje, u prilog tvrdnji žaliteljice svakako ne ide činjenica što iz spisa predmeta slijedi da su točni navodi tužitelja da se vodila različita evidencija radnog vremena pa tako na listu spisa 59 slijedi evidencija radnog vremena za mjesec svibanj 2013. koja nije potpisana od strane tužitelja i datirana je s danom 11. svibnja 2013. u kojoj je upisan početak radnog vremena 08, a završetak 22.00 sati, dok je u drugoj evidenciji za isti mjesec i isti dan i istu vrstu rada i poslova upisivano radno vrijeme drugačije odnosno početak radnog vremena 08, a završetak 16.00 sati.

8. Žalbeni navodi tuženice u pogledu ocijene evidencije o radu zbirnim mjesečnim evidencijama nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude budući da je prvostupanjski sud obrazložio da je tuženica svojim podneskom od 26. ožujka 2021. dostavila mjesečne evidencije (l.s. 193-197) ali da nisu dostavljene zbirne mjesečne evidencije jer da se radi tek o evidenciji nazočnosti na poslu koja dokumentacija da je identična u pogledu određenih dana, kao i evidencija dostavljena uz podnesak od 20. prosinca 2016. pod nazivom Dnevne evidencije radnog vremena.

8.1. Kako iz toč. 13. i 13.1. obrazloženja ove odluke jasno slijedi u čemu se sastoji manjkavost evidencije o radu to žalbeni navodi kako sud prvog stupnja nije iznio razloge zbog čega smatra da je tome tako nisu osnovani te je isti sud usporedio rezultate vještačenja i dopune vještačenja u pojedinim varijantama sa evidencijama o radu, personalnim dokazima i prijedlozima tužitelja za provedbu vještačenja koje je izvedeno prema zadatku suda prvog stupnja po rješenju od 24. svibnja 2021., a po prijedlogu tuženice (l.s.252) izveden je i dokaz dopunskim vještačenjem pa žalbeni navod kako nije poznato na temelju čijeg naloga i kako je vještak izradio drugu varijantu dopune vještačenja ne dovode u pitanje pravilnost pobijane presude.

9. Osim toga u slučaju manjkavosti evidencija o radu sporna činjenica utvrđuje se saslušanjem predloženih svjedoka i tužitelja te se isti dovode u svezu sa vještačenjem koje je provedeno, a što je u skladu sa stavom iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-3773/2018 od 8. siječnja 2019., a kako se ne radi o identičnim činjeničnim utvrđenjima to stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci broj Revr-4029/2019 od 26. siječnja 2021., na koji se poziva tuženica, nije od utjecaja na donošenje ove drugostupanjske odluke.

10. Slijedom navedenog, neosnovanim se ocjenjuju žalbeni razlozi tuženice izneseni u dijelu pod toč. I. izreke prvostupanjske presude.

11. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda prvostupanjski sud je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo pri donošenju odluke o troškovima postupka.

11.1. Vezano za odluku o trošku najprije je navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske 26. travnja 2021. zauzeo pravno shvaćanje broj: Su-IV-16/2021-8 koje glasi: ''Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika.'', te se navedeno shvaćanje reflektira na odluku o troškovima prouzročen povlačenjem dijela tužbe.

11.2. Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj tijekom postupka nakon provedenog vještačenja podneskom od 22. prosinca 2022. smanjio zahtjev (a koji se smatra djelomičnim povlačenjem tužbe za koje je potreban pristanak tuženika) te da se tuženik nije protivio tom smanjenju niti je odmah zatražio trošak postupka prouzročen povlačenjem tužbe, to tuženik nema pravo na trošak nastao u svezi s time.

11.3. Dakle, u toj procesnoj situaciji omjer uspjeha tužitelja u parnici treba ocijeniti prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u iznosu od 1.314,17 eura, te i visinu nagrade odrediti prema vrijednosti konačno postavljenog zahtjeva odnosno u visini 75 bodova za svaku poduzetu radnju, kako je to, suprotno žalbenim navodima, pravilno učinio prvostupanjski sud.

11.4. Nadalje, donoseći pobijanu odluku o trošku pravilno je primijenio materijalno pravo kada je tužitelju priznao trošak za sastav od podneska od 22. veljače 2019. koji je, suprotno žalbenim navodima, dostavljen tuženici na očitovanje16. rujna 2019., a kojim se tužitelj očitovao na dokumentaciju dostavljenu od tuženice, pa je pravilno primijenjena odredba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23.; dalje Tarifa) Tbr. 8. toč. 1. Tarife, kao i Tbr. 8. toč. 3. Tarife za sastav podneska od 19. svibnja 2020. koji je, također suprotno navodima žalbe, dostavljen tuženici 9. lipnja 2020. U pogledu troška sastava podneska od 8. lipnja 2021. reći je da se radi o obrazloženom podnesku za sastav kojeg tužitelju pripada nagradama po Tbr. 8. toč. 1. Tarife kako je to i dosuđeno, dok je u pogledu podneska od 7. lipnja 2022. reći da isti tužitelj nije zatražio (l.s. 498) niti mu je isti dosuđen, pa je žalbeni navod neosnovan. Također nisu osnovani žalbeni navodi koji dovode u pitanje trošak izrade nalaza i mišljenja vještaka budući da je isto bilo nužno za donošenje odluke u predmetnoj pravnoj stvari.

11.5. Međutim, osnovanim se ocjenjuju žalbeni navodi tuženika u pogledu parničnog troška priznatog za sastav podneska od 22. prosinca 2022. kojim podneskom je tužitelj uskladio tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka budući da za sastav istog tužitelju pripada trošak po Tbr. 8. toč. 4. Tarife odnosno 25 % nagrade što u konkretnom slučaju iznosi 18,75 bodova, a ne 75 bodova po Tbr. 8. toč. 1. Tarife koliko je priznao prvostupanjski sud što je sukladno pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela ovog suda od 12. lipnja 2023.

12.6. Dakle, valjalo je tužitelju obistiniti ukupni trošak u iznosu od 2.439,07 eura, a za iznos od 140,62 eura odbiti kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška.

13. Slijedom svega navedenog primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. st. 3. ZPP odlučeno je kao pod toč. I i II izreke ove drugostupanjske odluke.

14. Tuženici nije priznat trošak sastava žalbe po čl. 154. st. 5. ZPP budući da je postigla uspjeh sa žalbom samo u razmjerno neznatnom dijelu u pogledu sporednog traženja, ne i glavnog.

15. U odnosu na zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu, odlučeno je primjenom odredbe čl. 155. ZPP budući da isti trošak nije bio neophodan za vođenje ovog postupka.

U Zadru 25. travnja 2025.

Sutkinja

Sanja Dujmović