REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

P-622/2024-42

(ranije spis br. P-1067/2019)

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], Grisia – [adresa], zastupanog po punomoćniku Milanu Mileusniću, odvjetniku u Zagrebu, Vlaška 10, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB:92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćnicima - odvjetnicima Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 13. ožujka 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja i odsutnosti punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dana 25. travnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

''I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3207754397, broj partije: 7103374248 od 27.10.2006.g., zaključenog između tužitelja AĐ, kao korisnik kredita i tuženika Zagrebačka banka d.d., kao kreditora, solemniziranog po javnom bilježniku Nevenki Osmanović iz Bjelovara, pod poslovnim brojem: OU-659/06 od 27. lipnja 2006.g., kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, sadržana u članku 2. Ugovora, u dijelu koji glasi: „…koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.“.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3207754397, broj partije: 7103374248 od 27.10.2006.g., zaključenog između tužitelja AĐ, kao korisnik kredita i tuženika Zagrebačka banka d.d., kao kreditora, solemniziranog po javnom bilježniku Nevenki Osmanović iz Bjelovara, pod poslovnim brojem: OU-659/06 od 27. lipnja 2006.g., sadržana u članku 7. (ranije spis br. P-1067/2019)

Ugovora, u dijelu u kojem je iskazana promjenjiva kamatna stopa, a koji glasi: „ Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.“.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. OIB: 92963223473, Zagreb,Trg bana J. Jelačića 10, da isplati tužitelju ĐĐ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] – [adresa], na ime razlike između ugovorene kamate i kamate koja se mijenjala jednostranom odlukom Banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo iznos od 2.106,93 Eura sa zateznim kamatama na iznose:

- 16,17 Eura, od 14.11.2007. godine,

- 15,86 Eura, od 14.12.2007. godine,

- 16,36 Eura, od 15.01.2008. godine,

- 16,28 Eura, od 15.02.2008. godine,

- 32,08 Eura, od 18.03.2008. godine,

- 31,45 Eura, od 15.04.2008. godine,

- 30,67 Eura, od 14.05.2008. godine,

- 30,81 Eura, od 16.06.2008. godine,

- 30,54 Eura, od 14.07.2008. godine,

- 30,40 Eura, od 13.08.2008. godine,

- 30,66 Eura, od16.09.2008. godine,

- 31,60 Eura, od 15.10.2008. godine,

- 32,31 Eura, od 17.11.2008. godine,

- 31,16 Eura, od 17.12.2008. godine,

- 34,02 Eura, od 15.01.2009. godine,

- 34,50 Eura, od 18.02.2009. godine,

- 33,03 Eura, od 17.03.2009. godine,

- 33,35 Eura, od 15.04.2009. godine,

- 33,41 Eura, od 13.05.2009. godine,

- 32,86 Eura, od 16.06.2009. godine,

- 33,06 Eura, od 16.07.2009. godine,

- 44,05 Eura, od 14.08.2009. godine,

- 44,74 Eura, od 15.09.2009. godine,

- 44,16 Eura, od 15.10.2009. godine,

- 44,53 Eura, od 16.11.2009. godine,

- 44,48 Eura, od 15.12.2009. godine,

- 45,47 Eura, od 15.01.2010. godine,

- 46,12 Eura, od 15.02.2010. godine,

- 45,98 Eura, od 15.03.2010. godine,

- 46,62 Eura, od 15.04.2010. godine,

- 47,78 Eura, od 14.05.2010. godine,

- 42,04 Eura, od 15.06.2010. godine,

- 43,41 Eura, od 16.07.2010. godine,

- 43,20 Eura, od 16.08.2010. godine,

- 45,69 Eura, od 15.09.2010. godine,

- 44,24 Eura, od 15.10.2010. godine,

- 44,57 Eura, od 15.11.2010. godine,

- 32,22 Eura, od 15.12.2010. godine,

- 32,67 Eura, od 14.01.2011. godine,

- 31,85 Eura, od 16.02.2011. godine,

(ranije spis br. P-1067/2019)

- 32,60 Eura, od 16.03.2011. godine,

- 31,91 Eura, od 14.04.2011. godine,

- 33,14 Eura, od 13.05.2011. godine,

- 34,44 Eura, od 15.06.2011. godine,

- 36,19 Eura, od 15.07.2011. godine,

- 30,99 Eura, od 16.08.2011. godine,

- 28,53 Eura, od 15.09.2011. godine,

- 27,83 Eura, od 14.10.2011. godine,

- 27,77 Eura, od 14.11.2011. godine,

- 27,88 Eura, od 15.12.2011. godine,

- 28,59 Eura, od 16.01.2012. godine,

- 28,80 Eura, od 15.02.2012. godine,

- 28,57 Eura, od 15.03.2012. godine,

- 28,51 Eura, od 13.04.2012. godine,

- 28,65 Eura, od 15.05.2012. godine,

- 28,84 Eura, od 14.06.2012. godine,

- 28,61 Eura, od 13.07.2012. godine,

- 28,60 Eura, od 14.08.2012. godine,

- 28,06 Eura, od 14.09.2012. godine,

- 28,44 Eura, od 15.10.2012. godine,

- 28,68 Eura, od 14.11.2012. godine,

- 28,56 Eura, od 14.12.2012. godine,

- 28,33 Eura, od 15.01.2013. godine,

do 31.12.2007.godine, po stopi određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. godine do 31. srpnja 2015. godine, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine, do isplate po stopi koja se određuje u smislu čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a sve u roku od 15 dana.

IV. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 1.Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3207754397, broj partije: 7103374248 od 27.10.2006., zaključenog između tužitelja AĐ, kao korisnik kredita i tuženika Zagrebačka banka d.d., kao kreditora, solemniziranog po javnom bilježniku Nevenki Osmanović iz Bjelovara, pod poslovnim brojem: OU-659/06 od 27. lipnja 2006.g., u dijelu kojim se glavnica i obveza vraćanja kredita određuju uz primjenu valutne klauzule vezane za CHF.

V. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl.2. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3207754397, broj partije: 7103374248 od 27.10.2006.g., zaključenog između tužitelja AĐ, kao korisnik kredita i tuženika Zagrebačka banka d.d., kao kreditora, solemniziranog po javnom bilježniku Nevenki Osmanović iz Bjelovara, pod poslovnim brojem: OU-659/06 od 27. lipnja 2006.g., u dijelu kojim je određeno da se kredit, redovne kamate otplaćuju uz primjenu valutne klauzule vezane za CHF, koji glasi: „…CHF….. sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja“.

VI. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3207754397, broj partije: 7103374248 od 27.10.2006.g., zaključenog između tužitelja AĐ, kao korisnik kredita i tuženika (ranije spis br. P-1067/2019)

Zagrebačka banka d.d., kao kreditora, solemniziranog po javnom bilježniku Nevenki Osmanović iz Bjelovara, pod poslovnim brojem: OU-659/06 od 27. lipnja 2006.g., u dijelu kojim je određeno da se kredit i kamata otplaćuju u mjesečnim anuitetima uz primjene valutne klauzule vezane za CHF, koji glasi: „…u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja“.

VII. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, da isplati tužitelju ĐĐ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] – [adresa], na ime preplaćenog iznosa po osnovi valutne klauzule iznos od 13.390,11 Eura, sa zateznim kamatama na iznose:

- 2,88 Eura, od 18.03.2008. godine,

- 4,80 Eura, od 17.11.2008. godine,

- 19,41 Eura, od 15.01.2009. godine,

- 23,51 Eura, od 18.02.2009. godine,

- 10,94 Eura, od 17.03.2009. godine,

- 13,64 Eura, od 15.04.2009. godine,

- 14,17 Eura, od 13.05.2009. godine,

- 9,48 Eura, od 16.06.2009. godine,

- 11,21 Eura, od 16.07.2009. godine,

- 7,82 Eura, od 14.08.2009. godine,

- 12,16 Eura, od 15.09.2009. godine,

- 8,54 Eura, od 15.10.2009. godine,

- 10,88 Eura, od 16.11.2009. godine,

- 10,51 Eura, od 15.12.2009. godine,

- 16,83 Eura, od 15.01.2010. godine,

- 20,89 Eura, od 15.02.2010. godine,

- 20,01 Eura, od 15.03.2010. godine,

- 24,05 Eura, od 15.04.2010. godine,

- 31,38 Eura, od 14.05.2010. godine,

- 33,03 Eura, od 15.06.2010. godine,

- 42,98 Eura, od 16.07.2010. godine,

- 41,42 Eura, od 16.08.2010. godine,

- 59,44 Eura, od 15.09.2010. godine,

- 48,95 Eura, od 15.10.2010. godine,

- 51,37 Eura, od 15.11.2010. godine,

- 62,77 Eura, od 15.12.2010. godine,

- 67,39 Eura, od 14.01.2011. godine,

- 58,88 Eura, od 16.02.2011. godine,

- 66,70 Eura, od 16.03.2011. godine,

- 59,49 Eura, od 14.04.2011. godine,

- 72,27 Eura, od 13.05.2011. godine,

- 85,73 Eura, od 15.06.2011. godine,

- 103,84 Eura, od 15.07.2011. godine,

- 123,61 Eura, od 16.08.2011. godine,

- 92,39 Eura, od 15.09.2011. godine,

- 83,46 Eura, od 14.10.2011. godine,

- 82,65 Eura, od 14.11.2011. godine,

- 84,04 Eura, od 15.12.2011. godine,

- 93,10 Eura, od 16.01.2012. godine,

(ranije spis br. P-1067/2019)

- 95,83 Eura, od 15.02.2012. godine,

- 92,86 Eura, od 15.03.2012. godine,

- 92,09 Eura, od 13.04.2012. godine,

- 93,92 Eura, od 15.05.2012. godine,

- 96,31 Eura, od 14.06.2012. godine,

- 93,43 Eura, od 13.07.2012. godine,

- 93,32 Eura, od 14.08.2012. godine,

- 86,44 Eura, od 14.09.2012. godine,

- 91,27 Eura, od 15.10.2012. godine,

- 94,28 Eura, od 14.11.2012. godine,

- 92,77 Eura, od 14.12.2012. godine,

- 89,78 Eura, od 15.01.2013. godine,

- 10.591,18 Eura, od 21.01.2013. godine,

do 31.12.2007. godine, po stopi određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. godine do 31. srpnja 2015. godine, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine, do isplate po stopi koja se određuje u smislu čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a sve u roku od 15 dana.

VIII. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja, koji glasi: "Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3207754397, broj partije: 7103374248 od 27.10.2006.g., zaključenog između tužitelja AĐ, kao korisnik kredita i tuženika Zagrebačka banka d.d., kao kreditora, solemniziranog po javnom bilježniku Nevenki Osmanović iz Bjelovara, pod poslovnim brojem: OU-659/06 od 27. lipnja 2006.g., sadržana u članku 7. Ugovora, a koji glasi: " O izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora", a odbijaju se kao neosnovana i sva ostala sporedna potraživanja tužitelja u vezi zatezne kamate na zatražene novčane iznose u vezi preplate zbog promjenjive kamatne stope, ali i preplate po valutnoj klauzuli, preko dosuđene zatezne kamate.

IX. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.650,98 Eura, sa zateznim kamatama tekućim od dana 25. travnja 2025. godine, pa sve do isplate, po stopi koja se određuje u smislu čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podneskom od 11. lipnja 2019. godine, podnio tužbu protiv tuženika, radi isplate na temelju ništetnih odredaba ugovora o kreditu (sklopljenog u valuti CHF). Tužbu je tužitelj dopunio podneskom od 22. studenog 2019. godine (kada je istu preinačio).

2. U historijatu tužbe, tužitelj je naveo da je kao korisnik kredita sklopio dana 27. listopada 2006. godine s tuženikom Ugovor o namjenskom kreditu (u daljnjem tekstu: Ugovor), na iznos od 70.500,00 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem (ranije spis br. P-1067/2019)

tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a što je utvrđeno čl. 1. Ugovora o kreditu, s rokom vraćanja u 240 mjesečna anuiteta. S tim u vezi navodi da je bila riječ o stambenom kreditu bez počeka, a koji kredit je tužitelj otplatio u cijelosti još 21. siječnja 2013. godine.

3. Nadalje, tužitelj ističe da je člankom 2. predmetnog Ugovora, propisano da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama te da je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 4,50 %, a pored toga je naveo da je iz Ugovora razvidno, kako je taj ugovor o kreditu standardni ugovor o kreditu s valutnom klauzulom koja sadrži ugovornu odredbu prema kojoj je ugovorena kamata promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora, odnosno ovdje tuženika.

4. Tužitelj ističe da se o odredbi čl. 1. Ugovora i čl. 2. Ugovora, nije pojedinačno pregovaralo prije sklapanja ugovora o kreditu, niti je odredba čl. 2. Ugovora bila vezana za egzaktan parametar i metodu izračuna takvih parametara pa je kao takva izazvala neravnotežu u pravima i obvezama između tužitelja kao potrošača i tuženika kao kreditora.

5. Tužitelj navodi da je prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine, donesenoj povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača zauzeto stajalište da je ništetna odredba ugovora o kreditu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom je ugovorena redovita kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovi jednostrane odluke tuženika kao banke bez da su prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili točne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time po tužitelju, tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

6. Nadalje, tužitelj je naveo da je prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, utvrđeno da podnošenje kolektivne tužbe prekida zastaru potraživanja pojedinačnih restitucijskih zahtjeva za koje zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke donesene povodom kolektivne tužbe. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 postala je postala pravomoćna dana 13. lipnja 2014. godine, a donesena je u predmetu zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, slijedom čega ukazuje tužitelj da nije istekao petogodišnji rok zastare za podnošenje tužbe u ovom predmetu.

7. Podneskom od 22. studenog 2019. (list 63-65 spisa), kojim je činjenično dopunio tužbu i proširio i povisio tužbeni zahtjev (tužba je bila preinačena), tužitelj je naveo da je Vrhovni sud Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: VSRH) odlučujući povodom revizije podnesene protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: VTS) posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, a kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu (u daljnjem tekstu: TSZ) br. P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013.g., donio presudu broj Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. godine, kojom je potvrdio drugostupanjsku presudu u dijelu izreke kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe (ranije spis br. P-1067/2019)

ugovaranjem valute uz koju je vezan švicarski franak, zbog čega je preinačio tužbu na način da je tužbenim zahtjevom povisio iznos koji potražuje na ime preplate iznosa razlike između ugovorene kamate i kamate koja se mijenjala jednostranom odlukom, zatim na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, te naknadu štete u visini iznosa koje tužitelj preplatio tuženiku po osnovi valutne klauzule uz naknadu parničnog troška uvećano za zateznu kamatu tekuću od prvostupanjske presude.

8. Nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem, tužitelj je podneskom od 06. svibnja 2021. godine, visinu svog potraživanja uskladio sa matematičkim izračunom vještaka, a nakon ukidanja prvostupanjske presude koja je bila donesena dana 10. siječnja 2022. godine u ovoj parnici, tužitelj je podneskom od 13. studenog 2024. godine, istakao konačni tužbeni zahtjev, kojom prilikom je konkretizirao i precizno istakao dijelove pojedinih odredba Ugovora, za koje je predložio svojim deklaratornim zahtjevom da se utvrde ništetnim.

9. U pisanom odgovoru na tužbu (list 41-47 spisa), tuženik je u cijelosti osporio istaknuti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uključujući pravnu osnovu, visinu i izračun te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. S tim u vezi, tuženik je istakao prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su predmet zahtjeva tužitelja, a dospjeli su prije 17. lipnja 2014. godine. Nadalje, tuženik je također istakao prigovor promašene aktivne legitimacije jer iz izvoda prometa po kreditu proizlazi da su osim tužitelja i druge osobe otplaćivale obveze po kreditu, dok dokazi na koje se tužitelj poziva u tužbi, po tuženiku ne odgovaraju činjenicama koje tužitelj navodi u tužbi i kojima se obrazlaže da je tuženik stekao neku korist bez osnove na teret tužitelja.

10. Tuženik smatra da je kolektivna tužba na koju se tužitelj poziva nije prekinula zastaru za tražbinu tužitelja unatoč shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018 godine. Pozivajući se na odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku, tuženik navodi da tužitelj nije ni bio stranka kolektivnog postupka te da ne postoji stoga niti jedna njegova radnja koja bi prekinula tijek zastare. Osim toga, smatra da je pitanje zastare i prekida zastarnih rokova u zaštiti potrošača uređeno i na razini Europske unije, na način da je Europska komisija predložila novu direktivu kojom bi se stavila izvan snage Direktiva 2009/22/EZ. Tuženik ukazuje da zastarni rok s osnova stjecanja bez osnove, počinje teći od trenutka kad se imovina stjecatelja povećala, a istječe protekom roka od pet godina, od dana svake pojedine uplate.

11. Nadalje u odnosu na način promjene kamatne stope, tuženik ističe da se ista mijenjala počevši od 01. siječnja 2013. godine, ovisno o izmjeni varijabilnog parametra, a sve obzirom na zakonom predviđene zahtjeve. Tome u prilog ističe da tuženik donio 11. prosinca 2012. godine, Opće uvjete promjene kamatnih stopa u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim osobama koje su u primjeni od 01. siječnja 2013. godine, a kojima su implementirane odredbe oko definiranja parametara u korekciji promjenjive kamatne stope koji su jasni i poznati potrošačima te da je tužitelj o tome obavješten 08. siječnja 2013. godine.

12. Tuženik je predložio da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu troškova ovog postupka tuženiku, a nakon isticanja tužbenog zahtjeva tužitelja prema podnesku od 06. svibnja 2021. godine (kada je tužitelj sa nalazom financijskog (ranije spis br. P-1067/2019)

vještaka uspješno uskladio visinu glavnog zahtjeva, ali djelomično bezuspješno visinu sporednog potraživanja u vezi zatezne kamate na pojedine iznose), tuženik je uz osporavanje osnove zahtjeva osporio zatraženi tijek istaknutog zahtjeva tužitelja u vezi zateznih kamata, smatrajući da tužitelju u slučaju osnovanosti zahtjeva, pripada zatezna kamata od dana podnošenja zahtjeva, pozivajući se pri tome na sudsku praksu VSRH iz 2004. godine, koja se odnosila na ništetni ugovor o zajmu.

13. Podneskom od 24. studenog 2019. godine, tuženik je naveo da je deklaratorni zahtjev tužitelja neodređen, te je uputio da iz prometa po kreditu proizlazi da se značajan broj uplata tužiteljevih obveza po kreditu ne može povezati sa tužiteljem, pa u tom smislu ustraje na prigovoru nedostatka aktivne legitimacije. Također, tuženik je tim podneskom osporio tužitelju svojstvo potrošača, ali i da je sporni Ugovor, potrošački ugovor.

14. Radi razrješenja spornih odlučnih činjenica izvedeni su dokazi uvidom u sve materijalne dokaze koji se nalaze u spisu, te je saslušan tužitelj (list 159, 228 i 341) u svojstvu stranke, a izveden je dokaz i financijskim vještačenjem po vještaku Marineli Vuković, odnosno uvid u pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka Marinele Vuković od 28. siječnja 2021.g. (list 167-173). Iako je jedan od razloga zbog kojih je bila ukinuta, prvostupanjska presuda datirana sa 10. siječnjem 2022. godine, što ovaj sud prije donošenja presude nije saslušao u svojstvu svjedoka, osobu čije je saslušanje predložio tuženik, a radi se o osobnom bankaru i svjedokinji NĐ, ta svjedokinja nije saslušana niti u nastavnom postupku jer je tuženik povukao prijedlog za njezinim saslušanjem na raspravi održanoj dana 19. prosinca 2024. godine.

15. Izvedeni dokazi su ocijenjeni u smislu čl. 8. ZPP.

16. Tužbeni zahtjev tužitelja, koji je konačno bio konkretiziran nedatiranim podneskom, zaprimljenim kod ovoga suda dana 04. prosinca 2024. godine (list 316- 321), ocijenjen je djelomično osnovanim.

17. Nakon djelomično nespretno sročene tužbe i djelomično nepotpunog i neodređenog tužbenog zahtjeva, ali nakon što je tužitelj podneskom od 22. studenog 2019. godine, činjenično dopunio tužbu i svoj tužbeni zahtjev, posredstvom odvjetnika, te pogotovo nakon što je tužitelj podneskom kojeg je dostavio sudu dana 04. prosinca 2024. godine, istakao konačni zahtjev, između stranaka je bilo sasvim jasno da je predmet spora deklaratorni zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora, koje odredbe se odnose na promjenjivu kamatnu stopu (na temelju jednostrane odluke tuženika) i na valutnu klauzulu, ali i kondemnatorni zahtjev za isplatom iznosa od 2.106,93 Eura i 13.390,11 Eura, po osnovi preplaćenih tečajnih razlika i preplaćene kamate.

18. Među strankama nije bilo sporno da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor (list 7-12 spisa), potvrđen po javnom bilježniku Nevenki Osmanović u Bjelovaru, pod posl.br. OU-659/06 od 27. listopada 2006. godine, a kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 70.500,00 CHF, obračunatih prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, uz rok otplate kredita na 240 mjeseci. Nije bilo sporno niti da se navedeni iznos tuženik obvezao vratiti čl. 2. Ugovora u anuitetima uz redovnu kamatu koja je promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika koja na dan sklapanja (ranije spis br. P-1067/2019)

ugovora o kreditu iznosi 4,50 % godišnje, te uz interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.

19. Među strankama nije sporno da su ugovorile u čl. 7. Ugovora, da će tužitelj otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 442,60 CHF obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, a koji iznos sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ugovora o kreditu kao i da je navedeni iznos promjenjiv u slučaju izmjene redovne kamate stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Također, nije bilo sporno između stranaka, niti da je tužitelj taj kredit otplatio prijevremeno.

20. Nadalje, između stranaka nije bilo sporno da je za trajanja ugovornog odnosa došlo do povećanja kamatne stope u odnosu na onu ugovorenu u vrijeme sklapanja ugovora, tako da je prvotno ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 4,50 % tuženik svojim Odlukama povisio u više navrata, a kako to proizlazi iz Pregleda promjena kamatnih stopa po kreditu (list 29 spisa), kao i da je dolazilo tijekom otplate kredita do promjene tečaja CHF u odnosu na nacionalnu valutu hrvatsku kunu, a što je bilo od utjecaja na povećanje mjesečnih anuiteta za otplatu kredita.

21. Između stranaka je bila sporna pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva, s obzirom na to da je tuženik istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije, prigovor zastare te prigovor da predmetni ugovor o kreditu nije potrošački ugovor, odnosno da tužitelj nema status potrošača.

22. Pored navedenoga, sporno je bilo mogu li se na konkretan predmet primijeniti pravna utvrđenja iz presude TSZ donesene u parničnom predmetu broj P-1401/2012, ali i iz drugostupanjskih odluka VTS broj Pž-6632/17 i broj Pž-7129/13, odnosno je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja te je li tuženik primjenom ugovorne odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa od 4,50% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, kao i ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak neosnovano ostvario korist u visini razlike iznosa koje je tužitelj uplaćivao, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početnu kamatnu stopu i početnu vrijednost švicarskog franaka.

23. Valja posebno naglasiti da je u ovome predmetu već bila donesene presuda Općinskog suda u Bjelovaru broj P-1067/2019-31 od 10. siječnja 2022. godine, a ta presuda je bila ukinuta, rješenjem Županijskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Gospiću broj Gž-172/2022-3 od 24. svibnja 2024. godine, iz više razloga, pri čemu su svi razlozi zbog kojih je bila ukinuta navedena ovosudna presuda bili navedeni u obrazloženju drugostupanjske odluke.

24. Također, valja istaći da je prvostupanjski sud svojevremeno propustio donositi procesne odluke o preinaci tužbe tužitelja u fazi postupka vođenog do donošenja prve presude, iako je tužitelj u dva navrata svojim podnescima tijekom ove parnice, do donošenja navedene ovosudne presude, preinačio početnu tužbu.

(ranije spis br. P-1067/2019)

25. Shodno tome, unatoč tuženikovom protivljenju pojedinim preinakama tužbe tužitelja (neovisno o tome, radi li se o zadnjoj preinaci tužbe tužitelja, kada je istaknut konačni zahtjev ili o ranijim preinakama tužbe, prije donošenja predmetne presude), sud je na zadnja dva održana ročišta (dana 19. prosinca 2024. godine, ali i 13. ožujka 2025. godine), dopustio preinake tužbe tužitelja (što je zapisnički konstatirano na zapisnicima s održanih ročišta), prema podnescima tužitelja dostavljenim sudu dana 04. prosinca 2024. godine (list 177-181), 25. studenog 2024. godine (list 63-65 spisa) i 06. svibnja 2021. godine (list 177-181), na temelju čl. 190.st.3. ZPP, obzirom da je sve te preinake sud ocijenio svrsishodnim za konačno rješenje odnosa među strankama (tim više što je i tuženik upozorio u odgovoru na tužbu na ne određenost deklaratornog zahtjeva tužitelja, a preinake tužbe od strane tužitelja su se djelomično odnosile na te deklaratorne zahtjeve). Vezano za preinaku tužbe tužitelja u vezi visine tužbenog zahtjeva, kada je tužitelj usklađivao visinu zahtjeva sa matematičkim izračunom vještakinje iz ove parnice, takvoj preinaci se tuženik ne može s uspjehom niti protiviti u kontekstu činjenice da je tuženik još u odgovoru na tužbu osporavao visinu početnog zahtjeva tužitelja, te da nije prihvatio tužiteljev preliminarni izračun, što je zahtijevalo da se u ovoj parnici izvodi dokaz financijskim vještačenjem na okolnost visine zahtjeva, pa kako se radilo ujedno o generičnoj novčanoj tražbini sukladno pravnom stajalištu VSRH, tuženik se u takvoj pravnoj situaciji s uspjehom ne može protiviti preinaci tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva tužitelja u vezi visine u fazi glavne rasprave.

26. Isticanje novog novčanog potraživanja uz već postojeći novčani zahtjev, sukladno podnesku tužitelja od 22. studenog 2019. godine, a što podrazumijeva preinaku tužbe isticanjem novog uz postojeći tužbeni zahtjev i to u fazi prethodnog postupka, sud je također ocijenio svrsishodnim za konačno rješenje odnosa među strankama, imajući u vidu i da je tuženik u odgovoru na tužbu prigovarao neodređenosti tužbenog zahtjeva tužitelja, ali i da je početnim deklaratornim tužbenim zahtjevom tužitelja već bila obuhvaćenost i ništetnost odredbe Ugovora u vezi valutne klauzule, sukladno čl. 7. Ugovora, pa je podneskom od 22. studenog 2019. godine, tužitelj samo konkretizirao taj deklaratorni zahtjev i istakao novi novčani zahtjev u vezi isplate iznosa od 101.731,28 kuna u vezi novčane tražbine utemeljene na ništetnoj odredbi Ugovora, koja se odnosi na valutnu klauzulu.

27. Napokon, zadnja preinaka tužbe iz podneska dostavljenog sudu dana 04. prosinca 2024. godine, odnosila se na konačni deklaratorni zahtjev tužitelja ili preinaku tužbe u pogledu istovjetnosti tužbenog zahtjeva i tužitelj nije besmisleno ili nepotrebno konkretizirao svoj deklaratorni zahtjev u toj fazi parničnog postupka, nego ga je na taj način učinio konkretnim upravo sukladno sadržaju drugostupanjske odluke datirane sa 24. svibnjem 2024. godine. Naime, navedeni drugostupanjski sud je u odluci broj Gž- 172/2022-3 od 24. svibnja 2024. godine, jasno i izričito naveo da tuženik u svojoj žalbi osnovano ukazuje na neodređenost deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva, te da nije bilo u tužbenom zahtjevu precizno označen dio teksta konkretne ugovorne odredbe na koju se odnosi deklaratorni zahtjev tužitelja u vezi ništetnosti. Shodno tome, niti ovakvoj preinaci tužbe tužitelja se tuženik ne može osnovano protiviti.

28. Na ovu parnicu se svakako trebaju primijeniti pravna utvrđenja iz pravomoćne prvostupanjske presude, odnosno drugostupanjskih odluka kojima je potvrđena prvostupanjska presuda, a kojima su prihvaćeni zahtjevi tužbe iz čl. 502. a. st.1.ZPP u smislu čl. 502.c.ZPP, tim više što je sudska praksa na nivou Republike Hrvatske u (ranije spis br. P-1067/2019)

ovakvim pravnim situacijama kada se radi o ovakvim ugovorima o kreditu u valuti CHF, bez konverzije, praktički jednosmjerna već godinama.

29. Međutim, tuženik posredstvom odvjetnika uspijeva i u ovakvim slučajevima, ponekad, nepotrebno oduljiti vođenje sudskih postupaka, primjerice predlaganjem da se saslušaju u svojstvu svjedoka pojedini zaposlenici banaka, odnosno kasnijim povlačenjem tih dokaznih prijedloga, što upućuje na zaključak da tuženiku niti mnogobrojne nižestupanjske pravomoćne odluke sa predmetom spora kao u ovom slučaju (kada se radi o predmetima "švicarci bez konverzije"), ali niti mnogobrojne odluke najvišeg suda u Republici Hrvatskoj nisu putokaz u vezi vlastitih budućih postupanja u pojedinim parnicama, te tuženik i nadalje osporava u ovakvim parnicama, kao što je to osporavao još 2019. godine, ali sada bez prijedloga da se sasluša bilo kakav svjedok u vidu zaposlenika banke, sve što se osporiti može u ovakvim situacijama, dakle i svojstvo potrošača tužitelju i pravnu osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, a kontinuiranom isticanju prigovora zastare iz istih razloga koji su bili obrazloženi 2019. godine (koji prigovori su u pravnom smislu neosnovani, a što proizlazi iz stotina i stotina pravomoćnih sudskih odluka sa ovakvim predmetom spora) u ovakvim parnicama, također nema kraja i ne nazire se kraj unatoč mnogim sudskim odlukama, koje su pravomoćne i iz kojih jasno proizlazi da su ti prigovori neosnovani. Shodno tome, valjalo je ponovo obrazložiti zbog čega je pravno osnovan tužbeni zahtjev tužitelja u pretežitom deklaratornom dijelu, ali i u kondemnatornom dijelu, odnosno zbog čega je pravno osnovana visina tužbenog zahtjeva predmetnog tužitelja.

30. Ništetne odredbe svih potrošačkih ugovora u pogledu ugovorene promjenjive kamate i valutne (CHF) klauzule u određenom razdoblju koje je sklapao tuženik sa svojim klijentima na način na koji ih je sklapao, navedenom odlukom TSZ broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a koje stajalište je potvrđeno i drugostupanjskim odlukama i odlukama revizijskog suda, nisu utvrđene ništetnima primjerice stoga što u kritično vrijeme ne bi bilo dopušteno sklapati ugovore sa promjenjivom kamatnom stopom ili sa valutnom klauzulom, već iz sasvim drugih razloga koji su detaljno opisani u toj odluci na desecima stranica obrazloženja, ali i u izreci te odluke, pa je u tom kontekstu sasvim nebitno slaže li se tuženik ili ne sa zaključcima TSZ, VTS ili VSRH iz svih odluka donesenih u predmetu povodom početno podnesene „kolektivne tužbe“ pred TSZ, te da li tuženik, kao banka ili stranka iz sudskog postupka, smatra „nepravilnim i nezakonitim“ odluku VTS broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine i odluku VSRH broj Rev 2221/18 od 03. rujna 2019. godine (kojom odlukom je potvrđena odluka VTS broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine).

31. Iz iskaza tužitelja proizlazi da mu nitko od zaposlenika banke nije ništa rekao prije sklapanja Ugovora da bi na njegovu štetu moglo doći do promjene tečaja u pogledu valute CHF, niti mu je itko išta pojašnjavao u vezi promjenjive kamatne stope, odnosno davao mu neke informacije u kojim to uopće slučajevima može doći do promjene ugovorene kamatne stope, te na temelju kojih parametara banka može promijeniti kamatnu stopu. Tužitelj je naveo da je u vrijeme sklapanja Ugovora bio bravar po struci i hrvatski ratni vojni invalid, tako da je u vrijeme sklapanja Ugovora primao mirovinu, te mu je bilo rečeno da nije kreditno sposoban, bez jamaca, za realizaciju kredita u valuti Eura, ali da je kreditno sposoban za realizaciju kredita u valuti CHF, za kakav kredit mu nije bio potreban niti jamac. Tužitelj je naveo da je namjena kredita bila da kupi sebi stan u [adresa] u [adresa], te je od (ranije spis br. P-1067/2019)

sredstava kredita kupio taj stan na toj adresi u Zagrebu i da za njega nitko nikada pod svojim imenom nije platio anuitet rate za otplatu kredita, te da je isključivo samostalno posredstvom otvorenog trajnog naloga, otplaćivao taj kredit tijekom nekih 6-7 godina, pa kako zbog povećanih mjesečnih rata više nije mogao redovno otplaćivati te povišene rate za otplatu kredita, prodao je svoj apartman (stan) kojeg je imao u [adresa] i gotovinskom uplatom od dobivenih sredstava prodajom svog stana, zatvorio sporni kredit tijekom siječnja 2013. godine (ta činjenica o vremenu zatvaranja kredita je navedena još u tužbi).

32. Prema tome, ukoliko se analizira samo iskaz tužitelja, sam za sebe, a u ovoj parnici inače nije saslušan niti jedan zaposlenik banke jer je tuženik povukao nakon donošenja navedene drugostupanjske odluke, na ročištu dana 19. prosinca 2024. godine, prijedlog za saslušanje svjedoka NĐ, ne može se zaključiti da bi tužitelju u vrijeme pregovora oko sklapanje Ugovora, bili uručeni od strane zaposlenika banke, bilo kakvi obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, da mu je uručena nekakva brošura u vezi stambenih kredita u kojoj je primjerice vidljivo da je tuženik upozoravao tužitelja na potencijalni rizik podizanja mjesečnih rata kredita, sklopljenih sa promjenjivom kamatnom stopom uz valutnu klauzulu u švicarskim francima, pa i brošura sa grafičkim prikazom kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998.g., do 2006.g., te da bi tužitelj bar usmeno od strane zaposlenika tuženika, bio upozoren sa potencijalnim rizicima sklapanja ugovora u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom, odnosno da bi zbog toga, tužitelj, kao bravar po struci, imao sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi mogao razumjeti ekonomske posljedice sklapanja navedenog Ugovora, odnosno ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak i to sa promjenjivom kamatnom stopom.

33. U drugu ruku o navedenim ništetnim odredbama (kako u vezi valutne klauzule, tako i u vezi promjenjive kamate) iz svih potrošačkih ugovora, kakav je u konačnici i navedeni Ugovor sklopljen između stranaka, koje su sve tužene banke iz te parnice sklapale, svaka u određenom razdoblju, u valuti CHF sa promjenjivom ugovorenom kamatnom stopom koja se mijenjala temeljem jednostranih odluka banaka, raspravljalo se detaljno i izuzetno dugotrajno u postupku povodom kolektivne tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, a koji postupak je tuženik uz sve ostale banke koje su bile tužene u toj parnici izgubio, te koji postupak je ujedno rezultirao i donošenjem presude TSZ br. P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, ali i odlukama VTS br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. godine, te Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, na kojim odlukama je tužitelj i utemeljio svoj novčani zahtjev u ovom postupku, koji polazi od već u tim odlukama utvrđenog pravnog shvaćanja o ništetnim odredbama ugovora o kreditu u vezi valute CHF i promjenjive kamatne stope.

34. Činjenica jest da je pravna utvrđenja iz navedenih odluka, ovaj sud dužan primijeniti u ovom postupku i to ne samo zato jer primjerice po svom slobodnom uvjerenju misli da tako valja ili bi trebalo valjati, nego prvenstveno zato što na to jasno i izričito upućuju upravo dva zakona (koje odredbe je sud dužan poštovati i primijeniti) i to čl. 502.c. ZPP i čl. 118. u vezi čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br.41/2014).

35. Dakle, niti nakon dugogodišnje pravne i legitimne "borbe" pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1401/2012, kada je donesena prvostupanjska presuda postala pravomoćna i kada su analogno tome bili sasvim bezuspješni pokušaji svih u tom postupku tuženih banaka, pa tako i tuženika iz ove parnice, da dokažu u tom (ranije spis br. P-1067/2019)

postupku opravdanost svojih tvrdnji i iznesenih činjenica, ali niti nakon bezuspješno podnesenih žalbi i revizija kada su sve banke, pa tako i tuženik iz ove parnice, bezuspješno pokušale promijeniti pravna utvrđenja iz prvostupanjske presude, tijekom drugostupanjskog i revizijskog postupka, tuženik očito ne može prihvatiti činjenicu da je izgubio krucijalnu parnicu u vezi podnesene kolektivne tužbe, sukladno pozitivnim propisima, već nasuprot tome, osobno i/ili posredstvom svog odvjetnika smatra da su navedene odluke primjerice nepravilne ili nezakonite u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača ugovarajući u potrošačkim ugovorima o kreditu u točno određenom razdoblju, valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a podredno i što je ugovorio promjenjivu kamatnu stopu na način na koji su inače bile ugovorene te odredbe potrošačkih ugovora o kreditima ili da ta pravna utvrđenja nisu od značaja za ovu parnicu, kao da je to tuženikovo neutemeljeno i sasvim subjektivno, nerealno i proizvoljno uvjerenje, iole bitno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, tim više što je uvjerenje tuženika u direktnoj suprotnosti sa pravomoćnim sudskim odlukama i odredbama navedenih dvaju zakona.

36. Naime, kada zakonske norme prvostupanjskom sudu nalažu izričito da postupi na način propisan čl. 502.c. ZPP i čl. 118. u vezi čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br.41/2014), ne može ovaj sud ili bilo koji drugi sud, zauzeti stajalište da te odredbe ne treba primijeniti zbog toga što se tuženik osobno ili posredstvom svog odvjetnika, fizičke osobe koja ga zastupa u ovoj parnici, eto nakon pravomoćnog okončanja navedene parnice koja je vođena kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/2012, povodom tužbe podnesene temeljem čl. 502.a. ZPP, sjetio na primjer ustvrditi da su navedene sudske odluke (drugostupanjska i revizijska), a time, dakle, i prvostupanjska presuda donesena u predmetu P-1401/2012, nepravilne ili nezakonite, odnosno neprimjenjive u ovom slučaju. Takvo utvrđenje tuženika je potpuno besmisleno, neutemeljeno, protuzakonito i proizvoljno jer su navedene odluke upravo i donesene u postupku reguliranom raznim zakonima, pa taj pravni stav tuženika ovaj sud nije prihvatio, niti ga je uopće mogao prihvatiti, a jasno je da ga ne može prihvatiti niti jedan sud u Republici Hrvatskoj. Ovdje valja naglasiti da svi ugovori koje su razne banke sklapale u točno određenom razdoblju navedenom u izreci presude TSZ broj P-1401/12, nisu proglašeni ništetnim u vezi valutne klauzule stoga što u kritično vrijeme ne bi bilo dopušteno ugovarati valutu kredita švicarski franak (pa tako i okolnost na koju drugostupanjski sud upućuje u točci 6.2. svog obrazloženja rješenja od 24. svibnja 2024. godine, je notorna, a odnosi se na činjenicu da je valutna klauzula, bila i jest legitimna ugovorna odredba), već iz sasvim drugog razloga, a što tuženik posredstvom svog odvjetnika iz njemu poznatog razloga, ne želi akceptirati.

37. Nadalje, prigovor koji je tuženik iznio tijekom postupka, kao dodatni razlog zbog kojeg želi u ovoj parnici uspjeti i osporiti pravnu osnovu zahtjeva tužitelja, se odnosio na zastaru potraživanja tužitelja (kojeg inače tuženik, kao i sve ostale banke već bezuspješno iznose u ovakvim parnicama dugi niz godina), a taj prigovor je također bio neosnovan.

38. Naime, o spornom pitanju zastare potraživanja u ovakvim situacijama pravno shvaćanje je sasvim na konkretan i jasan način zauzeo VSRH u svojoj odluci br. Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine (međutim, tuženik i/ili njegov odvjetnik očito ne poštuje niti to pravno shvaćanje najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, kada izričito navodi u zadnjoj rečenici točke 9., odgovora na tužbu, da tuženik "drži kako kolektivna tužba na koju se tužitelj poziva nije prekinula zastaru za tražbinu konkretnog tužitelja, (ranije spis br. P-1067/2019)

unatoč pravnom shvaćanju VSRH u presudi broj Rev-2245/17-2 od 20.03.2018.", prilikom donošenja koje odluke je povodom izvanredne revizije, taj najviši nacionalni sud u hrvatskom zakonodavstvu, odlučivao upravo o pravnom pitanju koje se odnosi i na predmetnu parnicu, između ostalih istovrsnih parnica, a to je predstavlja li tužba za zaštitu potrošača tužbu definiranu čl. 241. ZOO, kao radnju vjerovnika kojom se prekida zastara.

39. U odnosu na to pitanje VSRH je zauzeo potpuno jasan i potpuno određen stav (kojeg su po uvjerenju ovoga suda, bez obzira što o tome misli tuženik ili njegov odvjetnik, dužni prihvatiti niži sudovi u svojim odlukama i to svakako bez obzira je li taj pravni stav prihvatljiv kojem odvjetniku pojedine banke, odnosno kojoj banci ili ne, te bez obzira je li taj pravni stav prihvatljiv kojem sucu, imajući u vidu dosege praktične primjene pravnih stavova VSRH u pojedinim parnicama na koje se odnose ti isti pravni stavovi) da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. godine (kada je inače donesena odluka VTSRH br. Pž-7129/2013-4 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti promjenjive kamatne stope), odnosno od 14. lipnja 2018. godine (kada je inače donesena odluka VTSRH br. Pž-6632/2017-10 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti valutne klauzule), pa kako je tužba u ovome predmetu podnesena 12. lipnja 2019. godine u smislu navedenog shvaćanja VSRH nije istekao zastarni rok od 5 godina u vezi novčanog potraživanja na ime stjecanja bez osnove zbog ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli CHF, niti je istekao rok zastare od 5 godina, zbog ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi.

40. Dakle u konkretnom slučaju s obzirom da je predmetnu tužbu tužitelj podnio dana 12. lipnja 2019. godine, odnosno da je tek od dana 13. lipnja 2014. godine i 14. lipnja 2018. godine (kada su inače donesene odluke VTS br. Pž-7129/2013-4 i Pž- 6632/2017-10 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamati i valutne klauzule) počeo teći zastarni rok od 5 godina u vezi novčanog potraživanja na ime stjecanja bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli CHF, nije istekao navedeni rok zastare tužitelju u vezi predmetnog novčanog zahtjeva po osnovi preplate kamate i preplate u vezi tečajnih razlika jer se u ovom slučaju nedvojbeno radi upravo o individualnom restitucijskom zahtjevu tužitelja na koji se upravo odnosi navedeni pravni stav VSRH iz odluke Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine, dakle odluke VSRH koja se direktno i određeno odnosi upravo na ovakvu predmetnu pravnu situaciju.

41. Činjenica da tužitelj nije bio stranaka postupka vođenog pred TSZ pod brojem P-1401/12, nikakve veze nema sa navedenim neosnovanim tuženikovim prigovorom zastare i primjenom pravnog stajališta VSRH iz navedene odluke broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine, a tuženik sasvim pogrešno u ovoj parnici smatra da je ta činjenica iole bitna u vezi njegovog neosnovano istaknutog prigovora zastare potraživanja.

42. Da je tužitelj potrošač u konkretnom slučaju, upućuje i sadržaj spornog Ugovora i činjenica da je na temelju prihvaćenog kao istinitog sadržaja iskaza tužitelja, saslušanog u svojstvu stranke utvrđeno da je tužitelj, kao fizička osoba, od novčanih (ranije spis br. P-1067/2019)

sredstava dobivenih Ugovorom, kupio sebi stan u [adresa] u [adresa], odnosno da taj stan tužitelj nije kupio kao obrtnik ili u svojstvu odgovorne osobe pravne osobe, a nikakvog dokaza u spisu nema iz kojih bi primjerice proizlazilo da bi tužitelj ostvarivao bilo kakvu zaradu iznajmljivanjem toga stana, pa se tužitelju svakako treba priznati svojstvo potrošača u vezi Ugovora, a tom Ugovoru svojstvo potrošačkog ugovora, sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju. Stoga je bio neosnovan uz tuženikov prigovor zastare i tuženikov prigovor u pogledu nedostatka svojstva potrošača na strani tužitelja ili da tužitelj nije dokazao da bi bio potrošač u vezi spornog Ugovora, a neosnovan je i tuženikov prigovor da se tom Ugovoru ne može priznati svojstvo potrošačkog ugovora. Tuženik uostalom nije dao niti svoj stav o tome o kakvom bi se to uopće radilo ugovoru o kreditu, nego li o potrošačkom u ovom slučaju.

43. Kako je tužitelj u historijatu tužbe i tijekom postupka u podnesku od 22. studenog 2019. godine, pozivajući se što direktno, a što indirektno, na pravna utvrđenja Presude VTS broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. godine, te Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, (a time indirektno i na utvrđenja iz presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine), ali i iz odluke VSRH br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. godine, predložio svojim konačnim zahtjevom (list 316-321) da se utvrde ništetnim konkretne odredbe Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, valja istaći da je predmetna tužba tužitelja nesporno utemeljena na čl. 502.c. ZPP i čl. 118. ZZP/14, pa je po uvjerenju ovoga suda, tužitelj dokazao u ovoj parnici da na predmetni Ugovor, sklopljen između stranaka, imaju učinak pravna utvrđenja iz presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine. Na opravdanost ovakvog zaključka u pravnom smislu (kada se govori o primjeni navedenih pravnih utvrđenja iz istaknutih odluka TSZ, VTSRH i VSRH) jasno upućuju i odluke Ustavnog suda RH br. U-III-2521/2015, te br. U-I-3685/2015.

44. Prema tome, ovom presudom je u cijelosti udovoljeno glavnim deklaratornim zahtjevima tužitelja u dijelu koji se specificirano odnosio na utvrđenje ništetnim dijela odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, kako je to pobliže navedeno u točkama I., II., IV., V. i VI., izreke ove presude (tim više, što je preostala novčana tražbina tužitelja, bila utemeljene isključivo na tim ništetnim odredbama Ugovora o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi), a sud je praktički odluku o osnovanosti novčanog potraživanja tužitelja koje potraživanje predstavlja restitucijski zahtjev, mogao donijeti samo pod uvjetom da je prethodno utvrdio, a što i jest, da se na ovaj postupak, odnosno na predmetni Ugovor sklopljen između stranaka primjenjuju pravna utvrđenja iz pravomoćne presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a podredno i iz odluka viših sudova kojima su potvrđena pravna utvrđenja iz te prvostupanjske presude. Dakle, ništetnost odredaba predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli – CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi je bila utemeljena upravo na navedenoj utvrđenoj ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz sklopljenih potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik (kao banka i kreditor) sklapao sa potrošačima na dan 27. listopada 2006. godine (kada je sklopljen i predmetni Ugovor), istaknutoj u opisanim odlukama, donesenim povodom kolektivne tužbe jer se tužitelj praktički pozivao tijekom ove parnice, što direktno, a što indirektno, i na čl. 502.c., u vezi čl. 502.a.st.1. ZPP i na čl. 118. u vezi čl. 106. st.1. navedenog Zakona o zaštiti potrošača.

(ranije spis br. P-1067/2019)

45. Sud prihvaćajući primjenu pravnih utvrđena iz navedene pravomoćne prvostupanjske presude TSZ, odnosno iz navedenih drugostupanjskih odluka VTS od 13. lipnja 2014. godine i 14. lipnja 2018. godine, kojima su potvrđena prvostupanjska utvrđenja u vezi ništetnosti ugovorene promjenjive kamatne stope i valutne klauzule (CHF), odnosno u vezi povreda kolektivnih interesa i prava svih potrošača u razdoblju navedenom u tim odlukama, a koje odluke su donesene i u odnosu na tuženika kao banku (pored drugih banaka koje su sudjelovale u tom postupku na strani tuženika), smatra da je navedena ništetnost navedenih ugovornih odredaba iz Ugovora o valutnoj klauzuli, ustanovljena upravo u odluci od 14. lipnja 2018. godine, donesenoj povodom tužbe podnesene u smislu čl. 502.a.st.1. ZPP, a konačno i u revizijskoj odluci koja se odnosila na tu drugostupanjsku odluku.

46. U drugu ruku, tuženik niti personalnim niti materijalnim dokazima, nije dokazao u ovoj parnici da bi tužitelj bio na pravilan način obaviješten o svim potencijalnim rizicima realizacije kredita u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom, ali i da bi mu uopće bili uručeni ikakvi obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, da mu je uručena i nekakva potencijalna brošura u vezi kredita za kupnju stana ili nekretnine u kojoj je vidljivo da je tuženik, svog klijenta upozoravao na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima, sa promjenjivom kamatnom stopom, pa primjerice i svojevrsna brošura sa grafičkim prikazom kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998.g., do 2006.g., te da bi uslijed toga tužitelj, kao bravar po struci, imao sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, sa promjenjivom kamatnom stopom.

47. Nesporna činjenica jest da tužitelj doista nije bio stranka u parnici povodom tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, međutim ta činjenica, kako je to već istaknuto u ovom obrazloženju, nije u ovoj pravnoj situaciji uopće od bilo kakvog značaja za primjenu utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa u ovom postupku, tim više što je na primjenu tih utvrđenja na koja upućuje odredbe navedenih dvaju različitih zakona, u ovakvim pojedinačnim parnicama uputio i VSRH u nizu svojih odluka.

48. S obzirom da se ovaj sud prilikom obrazlaganja zbog čega nisu osnovani pojedini prigovori tuženika, pozivao u više navrata, na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja nije postala pravomoćna samo protekom roka za žalbu, dakle bez drugostupanjskog postupka, odnosno bez podnesenih žalbi tuženika i bezuspješnih pokušaja tuženika da se ta prvostupanjska presuda ukine, a tuženik iz ove parnice (kao i mnoge druge banke kada u ovakvim predmetima, kojih ima na tisuće na nivou Republike Hrvatske, relativiziraju pravna utvrđenja iz navedene presude TSZ, na razne načine) i dalje osporava pravnu osnovu tužbenog zahtjeva i očito smatra da ta pravna stajališta nisu primjenjiva u ovom slučaju, valja podsjetiti da je tom prvostupanjskom presudom koja je pravna osnova, temelj ili polazišna točka pravnih utvrđenja koja su kasnije bila prihvaćena u navedene dvije drugostupanjske odluke od 13. lipnja 2014. godine, te 14. lipnja 2018. godine, odlučeno da je Zagrebačka banka d.d. Zagreb (druge banke koje su također navedene u izreci te odluke nisu sada bitne u kontekstu ovog parničnog postupka): "u razdoblju od 01.04.2005. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, (ranije spis br. P-1067/2019)

a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora prvotužena Zagrebačka banka d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time prvotužena Zagrebačka banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.04.2005.godine do 06.08.2007.godine i to člancima 81.,82.i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003.godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju -ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom prvotužene Zagrebačke banke d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora prvotužena Zagrebačka banka d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku prvotužene Zagrebačke banke d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time prvotužena Zagrebačka banka d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81.,82., 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje , protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 , 133/09) i to člancima 96.i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima".

49. Vezano za osporenu po tuženiku, pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja u navedenom dijelu, sud je pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja, ocijenio osnovanom imajući pri tome u vidu odredbe čl. 4., 225., 241., 269., 270., 295., 323., 324., 1046., 1111., te 1115. ZOO, odnosno čl. 59., 81., 82. i 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, ali i čl. 106.st.1., te čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br.41/2014 - u daljnjem tekstu ZZP/14), a također i čl. 3.st.1. Direktive 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine, prihvaćajući pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem su ista izričito istaknuta u izreci te odluke u vezi utvrđenih povreda prava potrošača i Zakona o zaštiti potrošača od strane tuženika, a ujedno i izričito citirana u prethodnoj točci obrazloženja ove odluke, a koja pravna utvrđenja su dobila karakter pravomoćnih pravnih utvrđenja ne sama po sebi ili bez pokušaja da ih se pobije legitimnim pravnim lijekom, nego tek po donošenju odluke VTSRH br. Pž-7129/2013- 4 od 13. lipnja 2014. godine, te br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, a konačno i nakon donošenja odluke VSRH broj Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. godine.

(ranije spis br. P-1067/2019)

50. Da je tuženik u konkretnom slučaju povrijedio prava i interese tužitelja, tj. da je i na njegovu štetu koristio nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja na temelju jednostrane odluke tuženika, bez za to u Ugovoru navedenih odgovarajućih parametara i razloga, osim što to proizlazi iz sadržaja pravnih utvrđenja iz navedenih odluka donesenih povodom tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, to proizlazi i iz sadržaja tipiziranog Ugovora, kojeg je sastavila upravo pravna služba tuženika (posebice kada se isti dovede u vezu sa izrekom navedene pravomoćne presude TSZ i sa iskazom tužitelja saslušanim u svojstvu stranke u ovoj parnici).

51. Prema tome, kako je ovom presudom ocijenjen osnovanim zahtjev tužitelja u pogledu pravne osnove, a utvrđenje ništetnosti odredaba iz svih potrošačkih ugovora koje je sklopila Zagrebačka banka d.d. Zagreb na dan 27. listopada 2006. godine u valuti CHF, pa analogno tome i iz odredaba navedenog predmetnog Ugovora od 30. ožujka 2007. godine, bilo je utemeljeno upravo na utvrđenoj ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, iz pravomoćne presude TSZ donesene u postupku br. P-1401/2012, povodom podnesene "kolektivne tužbe" jer se tužitelj tijekom ovog postupka pozvao na čl. 118. ZZP/14, a indirektno i na čl. 502.c., u vezi čl. 502.a.st.1. ZPP, ovaj sud smatra da je navedena ništetnost tih odredaba o valutnoj klauzuli CHF i u vezi promjenjive kamatne stope iz Ugovora, ustanovljena upravo u tim sudskim odlukama, donesenim povodom podnesene tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP.

52. Naime, donošenjem navedenih drugostupanjskih odluka od 13. lipnja 2014. godine i od 14. lipnja 2018. godine, nedvojbeno je utvrđeno da su sve tužene banke u tom predmetu postupale nepošteno kada su u potrošačkim ugovore o kreditima, glavnicu kredita vezale uz valutu švicarski franak, a koje odredbe su prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene i slijedom toga ništetne jer su banke propustile informirati potrošače o svim rizicima koji proizlaze iz ugovaranja takve ugovorne odredbe, a nedvojbeno je utvrđeno i da je tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom Zagrebačke banke d.d i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora Zagrebačka banka d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku Zagrebačke banke d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

53. Polazeći od pravila da odluka suda (ili bolje reći odluke s obzirom da se radi i o prvostupanjskoj, ali i o navedenim drugostupanjskim odlukama, pa čak i revizijskoj odluci – opaska suca) donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu utvrđivanja postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, sud smatra kako je osnovan predmetni deklaratorni zahtjev tužitelja u vezi utvrđenja ništetnosti navedenih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je to navedeno u izreci ove presude u točkama I., II., IV., V. i VI. Osim toga, s obzirom (ranije spis br. P-1067/2019)

da je osnovan navedeni deklaratorni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti navedenih dijelova odredaba Ugovora (dijela čl. 1. i dijela čl. 2. i dijela čl. 7. Ugovora), što je prvenstveno trebalo raspraviti u pogledu pravne osnove u ovome predmetu da bi se odlučilo o preostalom novčanom potraživanju tužitelja po pravilima stjecanja bez osnove, osnovan je i restitucijski zahtjev, odnosno novčani zahtjev za isplatom – vraćanjem (restitucijom) svega onoga što je tuženik više primio na osnovi utvrđenih ništetnih odredaba ugovora o kreditu, a koje odredbe se odnose na vezanje glavnice uz valutu švicarski franak, ali i na ništetnu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi.

54. Obzirom da je u ovom slučaju ocijenjen osnovanim deklaratorni dio tužbenog zahtjeva u vezi utvrđenja ništetnim navedenih u izreci ove odluke dijelova odredaba Ugovora, te da je bilo u tim okolnostima slučaja, po uvjerenju ovoga suda, sasvim jasno da je zbog navedene ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, kod utvrđivanja visine opravdanosti novčanog zahtjeva tužitelja po osnovi preplate ili stečenog bez osnove, odnosno uz osnovu koja je otpala, bilo potrebno primijeniti tečaj koji je bio na snazi u odnosu na CHF na dan isplate kredita, ali i ugovorenu kamatnu stopu, vještaku je rješenjem od 07. siječnja 2021. godine, određen predmet vještačenja. Taj predmet vještačenja je u bitnome bio određen u smislu da vještak obračuna i utvrdi koliki novčani iznos tužitelju pripada ili koliki mu je iznos tuženik dužan isplatiti temeljem Ugovora, zbog stečenog bez osnove, odnosno zbog ništetnosti navedenih odredaba Ugovora, uz navedene parametre koji su bili zadani predmetnom vještačenja.

55. Vještak Marinela Vuković je u pisanom nalazu i mišljenju od 25. siječnja 2021. godine, na temelju materijalnih dokaza koji prileže u spisu, tabelarno prikazala svoj matematički izračun i u bitnome navela da ukupan iznos preplate temeljem tečajnih razlika iznosi 100.887,76 kuna u valuti koja je bila u primjeni u Republici Hrvatskoj na dan vještačkog izračuna, po kojoj valuti preplata u vezi kamata iznosi 15.874,70 kuna, time da je iz tabelarnog vještačkog matematičkog izračuna bio vidljiv način izračuna i svaka pojedina preplata po pojedinim mjesecima. Prilikom tog izračuna vještakinja je imala u vidu da je na dan isplate kredita kunski srednji tečaj Hrvatske narodne banke za 1 CHF, iznosio 4,637405 kuna, te da u tom matematičkom izračunu nisu bile uračunate tzv. negativne razlike, odnosno razlike koje su nastale u korist tužitelja, kada je tečaj bio manji od početnog (na dan sklapanja Ugovora). Dakle, na opisani način je vještakinja utvrdila ukupnu preplatu u iznosu od 116.762,46 Eura.

56. Niti jedna stranka nije iznijela bilo kakvu konkretnu primjedbi na matematički izračun vještaka, pa je matematički izračun vještaka u cijelosti prihvaćen kao stručan i točan, odnosno utemeljen na pravilima struke.

57. Iako je tužitelj posredstvom odvjetnika uskladio svoj konačni glavni novčani zahtjev sa matematičkim izračunom vještaka podneskom od 06. svibnja 2021. godine, kada je potraživao iznos od 15.874,70 kuna po osnovi preplaćene kamate i iznos od 100.887,76 kuna po osnovi tečajnih razlika, koje svote je potraživao i konačnim zahtjevom iz podneska kojeg je dostavio sudu, posredstvom odvjetnika, od 04. prosinca 2024. godine, kada je svoju glavnu tražbinu izrazio u sada važećoj valuti Eura u iznosima od po 2.106,93 Eura (što doista predstavlja svotu od 15.874,70 kuna u ranije važećoj valuti) i 13.390,11 Eura (što doista predstavlja svotu od 100.887,76 kuna u ranije važećoj valuti), tuženik je djelomično matematički pogrešno uskladio visinu (ranije spis br. P-1067/2019)

svog sporednog potraživanja sa nalazom vještaka, počevši od tražbine po osnovi preplaćene kamate u iznosu od 402,57 kuna sa zateznom kamatom od 15. siječnja 2009. godine, pa nadalje (sud dopušta da se radilo o pogrešci u pisanju od strane odvjetnika tužitelja, prilikom sastavljanja podnesaka koji se nalaze u spisu na listovima 177-181 i 316-321, no to je sada manje bitno jer tužitelj objektivno može tražiti manje nego li mu pripada, ali ne može tražiti zateznu kamatu na veće iznose nego li mu pripada), za dio utuženih iznosa.

58. Iako je tuženiku vještački nalaz, a kasnije i podnesak tužitelja kojim je tužitelj uskladio svoje glavno potraživanje sa nalazom vještaka, dostavljen samo i isključivo radi znanja i očitovanja, ali i potencijalnog predlaganja da se vještak usmeno sasluša, tuženik je posredstvom odvjetnika podneskom od 07. listopada 2021. godine, podsjetio sud na svoj prigovor iz odgovora na tužbu koji se odnose na nedostatak aktivne legitimacije tužitelja, a istakao je i prigovor zastare u kontekstu preinačene tužbe i istaknutog novčanog zahtjeva u većem iznosu, te je prigovorio tijeku zatražene zatezne kamate, smatrajući da tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od dana podnošenja zahtjeva (kad bi njegov zahtjev bio pravno osnovan, što tuženik inače osporava), pozvavši se pri tome na sudsku praksu VSRH iz 2004. godine, koja se odnosi na ništetnost jednog ugovora o zajmu. Također, tim podneskom je tuženik uputio na sudsku praksu Suda EU broj C-81/19 (koja odluka po uvjerenju ovoga suda nije od značaja za ishod ove parnice u kontekstu pravomoćne odluke donesene u vezi navedenog predmeta TSZ u kolektivnom sporu, ali i dvije navedene drugostupanjske odluke VTS koje se odnose na tu prvostupanjsku odluku, a napokon i na revizijsku odluku VSRH broj Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019.g., odnosno u kontekstu dvaju navedenih Zakona koji upućuju na primjenu tih pravnih stajališta u ovoj parnici – opaska suca).

59. Kako se sud nije očitovao u ranijoj fazi obrazloženja ove odluke o neosnovanom prigovoru tuženika u pogledu aktivne legitimacije tužitelja, valja istaći da iz iskaza tužitelja (koji je prihvaćen kao istinit u cijelosti) ne proizlazi da bi netko drugi za tužitelja plaćao neke anuitete u vezi otplate Ugovora, a tako nešto ne proizlazi niti iz prihvaćenog u cijelosti, kao točnog i potpunog, nalaza i mišljenja financijske vještakinje, pa kako iz spisa proizlazi da je vještakinja sve uplate po Ugovoru, a na koje upućuju materijalni dokazi koji se nalaze u spisu (prije svega plan otplate kredita i promet po kreditu), imala u vidu prilikom utvrđivanja visine preplaćenih iznosa, a tuženik nije dokazao tijekom ove parnice na neki konkretan način da tužitelj ne bi bio aktivno legitimiran potraživati isplatu bilo kojeg utuženog iznosa (tuženik je i prilikom iznošenja tog prigovora nedostatka aktivne legitimacije bio dosta nekonkretan i nije naveo za koje to uplate smatra da ih tužitelj nije platio tuženiku, već da bi ih platio netko drugi) ili da bi za tužitelja neka druga osoba vršila isplatu pojedinih anuiteta, sud je ocijenio neosnovanim i ujedno nekonkretnim tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja u vezi bilo kojeg dijela novčane tražbine tužitelja.

60. Obzirom da su u ovom slučaju ocijenjeni osnovanim navedeni deklaratorni zahtjevi tužitelja za utvrđenjem ništetnim pojedinih dijelova odredaba Ugovora, koji dio zahtjeva je bio od značaja za preostali novčani, kondemnatorni zahtjev, ali i da je analogno tome ocijenjen osnovanim i restitucijski novčani zahtjev tužitelja u pogledu pravne osnove, na temelju prihvaćenog nalaza i mišljenja financijskog vještaka, s obzirom da je tužitelj visinu svog potraživanja uskladio sa matematičkim izračunom vještaka, tuženik je obvezan isplatiti tužitelju konačno utužene novčane iznose od (ranije spis br. P-1067/2019)

13.390,11 Eura i 2.106,93 Eura i to isključivo sa pripadajućom (ali ne i sa cjelokupno zatraženom), zateznom kamatom na sve pojedine mjesečne iznose prikazane u tabeli vještaka u predzadnjem stupcu, pod stavkom "kamatna stopa".

61. Naime, kako je to već istaknuto u točci 57., obrazloženja ove odluke, za čitav niz novčanih iznosa je tužitelj posredstvom punomoćnika u osobi odvjetnika, svojim sporednim zahtjevom potraživao zateznu kamatu na potpune neadekvatne svote, dakle novčane iznose suprotno prihvaćenom matematičkom izračunu vještaka, zbog čega je trebalo u tom dijelu korigirati tu sporednu tražbinu tužitelja, odnosno usvojiti samo dio sporedne tražbine tužitelja jer je tužitelj tražio više nego li mu pripada, te u ostalom dijelu odbiti kao neosnovan zahtjev tužitelja, preko dosuđenog iznosa do zatraženog u vezi zatezne kamate.

62. Prema tome, kako je za prvih 14 mjesečnih iznosa po osnovi preplaćene kamate (koje potraživanje tužitelja u vezi zatezne kamate datira za razdoblje od 14. studenog 2007. godine, pa sve do 17. prosinca 2008. godine), tužitelj potraživao zateznu kamatu svojim konačnim zahtjevom iz podneska dostavljenog sudu dana 04. prosinca 2024. godine (list 316-321) u točnim svotama koje je i vještakinja utvrdila kao preplatu, tužitelju je i dosuđena zatražena zatezna kamata na te novčane iznose u sada važećoj valuti Eura, sukladno matematičkom izračunu vještakinje koji je prihvaćen počevši od dana dospijeća, odnosno od dana izvršenih plaćanja, pri čemu je zadnji dosuđeni iznos bio 31,16 Eura, sa zateznom kamatom od 17. prosinca 2008. godine.

63. U ostalom dijelu, za narednih 16 mjeseci, tužitelju je dosuđena zatezna kamata na iznose koje je vještakinja utvrdila kao preplatu i to iznos od 34,02 Eura sa zateznom kamatom od 15. siječnja 2009. godine (tužitelj je iz nerazumljivih razloga potraživao primjerice 53,43 Eura za taj mjesec), na iznos od 34,50 Eura, sa zateznom kamatom od 18. veljače 2009. godine (tužitelj je iz nerazumljivih razloga potraživao 58,02 Eura za taj mjesec), na iznos od 33,03 Eura, sa zateznom kamatom od 17. ožujka 2009. godine (tužitelj je iz nerazumljivih razloga potraživao 43,97 Eura za taj mjesec), na iznos od 33,35 Eura, sa zateznom kamatom od 15. travnja 2009. godine (tužitelj je iz nerazumljivih razloga potraživao 46,99 Eura za taj mjesec), na iznos od 33,41 Eura, sa zateznom kamatom od 13. svibnja 2009. godine (tužitelj je iz nerazumljivih razloga potraživao 47,58 Eura za taj mjesec), na iznos od 32,86 Eura, sa zateznom kamatom od 16. lipnja 2009. godine (tužitelj je iz nerazumljivih razloga potraživao 42,34 Eura za taj mjesec), na iznos od 33,06 Eura, sa zateznom kamatom od 16. srpnja 2009. godine (tužitelj je iz nerazumljivih razloga potraživao 44,27 Eura za taj mjesec), na iznos od 44,05 Eura, sa zateznom kamatom od 14. kolovoza 2009. godine (tužitelj je iz nerazumljivih razloga potraživao 51,87 Eura za taj mjesec), na iznos od 44,74 Eura, sa zateznom kamatom od 15. rujna 2009. godine (tužitelj je iz nerazumljivih razloga potraživao 56,90 Eura za taj mjesec), na iznos od 44,16 Eura, sa zateznom kamatom od 15. listopada 2009. godine (tužitelj je iz nerazumljivih razloga potraživao 52,70 Eura za taj mjesec), na iznos od 44,53 Eura, sa zateznom kamatom od 16. studenog 2009. godine (tužitelj je iz nerazumljivih razloga potraživao 55,41 Eura za taj mjesec), na iznos od 44,48 Eura, sa zateznom kamatom od 15. prosinca 2009. godine (tužitelj je iz nerazumljivih razloga potraživao 54,98 Eura za taj mjesec), na iznos od 45,47 Eura, sa zateznom kamatom od 15. siječnja 2010. godine (tužitelj je iz nerazumljivih razloga potraživao 62,31 Eura za taj mjesec), na iznos od 46,12 Eura, sa zateznom kamatom od 15. veljače 2010. godine (tužitelj je iz nerazumljivih razloga potraživao 67,01 Eura za taj mjesec), na iznos od 45,98 Eura, sa zateznom kamatom od 15. ožujka 2010. (ranije spis br. P-1067/2019)

godine (tužitelj je iz nerazumljivih razloga potraživao 65,99 Eura za taj mjesec), na iznos od 46,62 Eura, sa zateznom kamatom od 15. travnja 2010. godine (tužitelj je iz nerazumljivih razloga potraživao 70,66 Eura za taj mjesec).

64. Kako je tužitelj odjednom, posredstvom odvjetnika nakon prethodnog mjeseca ili nakon prethodnih 16 mjeseci kada je tražio kamatu na veće iznose nego li mu pripada, počeo točno potraživati svojim konačnim tužbenim zahtjevom zateznu kamatu na preplaćene iznose, sukladno matematičkom izračunu navedene vještakinje, tužitelju je sve za slijedeće mjesece počevši od svote u iznosu od 47,78 Eura, sa zateznom kamatom od 14. svibnja 2010. godine, dosuđena zatezna kamata u vezi slijedeća 32 zatražena novčana iznosa ili 32-dvije mjesečne preplate, zaključno sa svotom od 28,33 Eura, sa zateznom kamatom od 15. siječnja 2013. godine, pa sve do isplate.

65. Iako matematički zbroj pojedinih mjesečnih iznosa u vezi preplate zbog promjene kamatne stope, naveden u izreci pod točkom III. ove presude ne daje ukupno dosuđenu svotu od 2.106,93 Eura, već daje neznatno manju svotu, legitimno je pravo tužitelja da traži zateznu kamatu na manji ukupan iznos od visine opravdanog i dosuđenog glavnog zahtjeva u pogledu preplaćene kamate. Sud ovdje smatra potrebnim naglasiti, obzirom da je i drugostupanjski sud u svojoj ukidnoj odluci 24. svibnja 2024. godine, napomenuo, između ostalog, na različitost dosuđenog iznosa po osnovi glavnice i zbroja pojedinih iznosa na koje je tužitelju dosuđena zatezna kamata (u slučaju ove presude je ta razlika doista simbolična, za razliku od sadržaja ranije donesene presude) da je kojim slučajem zbroj pojedinih mjesečnih iznosa u vezi kojih je tužitelju dosuđena zatezna kamata na preplaćenu kamatu, veći od ukupno dosuđene glavnice po toj osnovi, da tako nešto također ne bi bilo od značaja za pravilnost odluke jer je sud prilikom dosude novčanog iznosa tužitelju u pogledu glavnice, ali i sporedne tražbine morao preračunavati po vještaku utvrđene kunske iznose preplate u sada važeću na području Republike Hrvatske valutu Eura, prilikom kojeg preračunavanja se ponekad zadnja znamenka valute Eura, mora zaokružiti na veći broj, ukoliko treća decimala iznos 5 ili više, pa takvo zaokruživanje novčanih iznosa u sada važećoj valuti Eura, uglavnom dovodi do činjenice kako zbroj pojedinih mjesečnih iznosa u vezi kojih je tužitelju dosuđena zatezna kamata, ne odgovara i ne može odgovarati ukupno dosuđenom iznosu po osnovi preplate kamate. Međutim, tako nešto ne znači ni po čemu, da je sud odlučivao preko granica istaknutog tužbenog zahtjeva u ovom slučaju ili da je pogrešno dosudio tužitelju bilo koji novčani iznos koji mu je i dosuđen.

66. Vezano za dosuđen iznos tužitelju po osnovi tečajnih razlika ili u vezi preplate zbog ništetne valutne klauzule, tužitelju je točkom VII. izreke predmetne presude, dosuđen ukupan iznos od 13.390,11 Eura, ali i pripadajuća zatezna kamata na sve pojedine novčane iznose sukladno matematičkom izračunu vještakinje, koje iznose je ponovo trebalo preračunavati u sada važeću valutu Eura, sa obračunatih svota po vještaku u ranije važećoj kunskoj valuti. Navedeni novčani iznos je dosuđen tužitelju po osnovi isključivo pozitivnih tečajnih razlika, a zatezna kamata je dosuđena na novčane iznose koji predstavljaju isključivo pozitivne razlike (što znači da je do preplate po osnovi tečajnih razlika došlo samo i jedino kada je tečaj kune u odnosu na valutu CHF, bio nepovoljniji za tužitelja u odnosu na početni tečaj na dan isplate kredita koji je iznosio za 1 CHF = 4,637405 kuna, a što je dovelo do toga da je tužitelj zbog (ranije spis br. P-1067/2019)

promjene tečaja na svoju štetu, morao platiti tuženiku veći mjesečni anuitet od početnog).

67. Imajući u vidu tu činjenicu, te pravilno analizirajući tabelu vještakinje broj 2., pogotovo u stupcima naslovljenim s riječima "plaćeni anuitet u kunama", "anuitet s početnim tečajem", "srednji tečaj HNB na dan plaćanja" i posljedično tome "preplata valutna klauzula", sud je došao do zaključka da je za razdoblje od prvih 15 mjeseci otplate kredita, promjena tečaja u vezi CHF išla u korist tužitelju i zbog toga je vještakinja prikazala u svojoj tabeli novčane iznose koji predstavljaju tzv., negativne razlike za tih prvih 15 mjeseci otplate kredita, dok je već u 16 mjesecu otplate, došlo do promjene tečaja na štetu tužitelja (tečaj je porastao na 4,686740 za 1 CHF, što je vidljivo iz tabele vještakinje) i radilo se o preplati u iznosu od 21,70 kuna, a analogno tome je narednih 7 mjeseci opet promjene tečaja išla u korist tužitelju i vještakinja je ponovo u navedena 4 stupca uputila na iznos koji bi tužitelj trebao platiti po početnom tečaju na dan isplate kredita, na iznos koji je tužitelj platio i prikazala je negativnu razliku u vezi kojih novčanih iznosa se ni ne radi o preplati i na koje iznose tužitelj ne može s uspjehom potraživati zateznu kamatu (jer je tužitelj platio manju mjesečnu svotu, prilikom otplate kredita tih mjeseci, nego li bi platio po početnom tečaju od 4,637405 za 1 CHF).

68. Iako je vještakinja za te mjesece u kojima je promjena tečaja kune u odnosu na CHF išla u korist tužitelju, a ne na njegovu štetu, u svojoj tabeli označila znak " – " (minus), na koji način je istakla da se radi o tzv. negativnoj razlici "na štetu banke", a na što upućuju uostalom i podaci koje je vještakinja navela u ostala tri u prethodnoj točci ovog obrazloženja, citirana stupca u tabeli vještakinje, tužitelj je posredstvom odvjetnika sasvim nerealno i potpuno neosnovano potraživao zateznu kamatu i na te novčane iznose koji predstavljaju tzv. negativne razlike jer nije pravilno protumačio matematički izračun vještaka iako je tabelarni obračun vrlo jasan, precizan i lagano ga se može pratiti i provjeriti. Ta omaška tužitelja ili njegovog odvjetnika je također dovela i do pogreške suda prilikom dosude zatezne kamate na iznose pozitivnih tečajnih razlika prilikom izrade ranije presude jer je sud također pogrešno u točci VII. izreke ranije presude dosudio tužitelju zateznu kamatu i na svote koje je vještakinja utvrdila kao negativne razlike i na svote koje je utvrdila kao pozitivne razlike.

69. Za razliku od toga, ovom presudom je tužitelju dosuđena samo i isključivo pripadajuća zatezna kamata na novčane iznose koje je vještakinja utvrdila samo i jedino kao tzv. pozitivne razlike (dakle, za mjesece kada je tečaj kune iznosio više od 4,637405 za 1 CHF) jer je jedino taj dio novčane tražbine tužitelja osnovan i može biti osnovan u ovom slučaju, po uvjerenju ovoga suda.

70. Analogno tome, tužitelju je dosuđena zatezna kamata na utvrđenu preplatu po osnovi ništetne valutne klauzule na iznose navedene u točci VIII. izreke ove presude jer ti iznosi samo predstavljaju, prema prihvaćenom matematičkom izračunu vještakinje, preplaćene svote u vezi kojih iznosa tužitelj može potraživati zateznu kamatu od izvršenih plaćanja, kako je i dosuđeno, a ujedno zbroj tih novčanih iznosa i daje ukupno dosuđenu svotu od 13.390,11 Eura u vezi preplate po osnovi tečajnih razlika ili u vezi ništetne valutne klauzule.

(ranije spis br. P-1067/2019)

71. Preko tih dosuđenih iznosa je u točci VIII. izreke ove presude odbijen, sporedni zahtjev tužitelja u vezi zatražene zatezne kamate na pojedine novčane iznose, koju kamatu je tužitelj posredstvom svog odvjetnika sasvim površno i neosnovano tražio iz nerazumljivih razloga, a istom točkom je ujedno odbijen i dio deklaratornog zahtjeva tužitelja koji se odnosio na odredbu sadržana u članku 7. Ugovora, a koji glasi: " O izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora", obzirom da za taj citirani sadržaj ugovorne odredbe sklopljene između stranaka, po uvjerenju ovoga suda, ne postoje opravdani zakonski razlozi da ju se utvrdi ili proglasi ništetnom, a sadržaj iste nije od značaja za ostale dijelove ugovornih odredaba koje su utvrđene ništetnim i zbog koje ništetnosti citiranih dijelova odredaba Ugovora u točkama I., II., IV., V. i VI. izreke ove presude, postoje zakonski uvjeti da se utvrdi pravno osnovanim i kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva tužitelja, kao u pogledu osnove, tako i u pogledu visine navedene u točkama III. i VII. izreke ove presude.

72. Vodeći računa o tome da je ovom odlukom, sud odlučujući u granicama istaknutog konačnog zahtjeva tužitelja iz podneska dostavljenog sudu dana 04. prosinca 2024. godine, dosudio tužitelju na ukupno utvrđene novčane iznose preplate, zateznu kamatu počevši od dana plaćanja pojedinih novčanih iznosa tuženiku od strane tužitelja, a koji novčani iznosi su u ovoj pravnoj situaciji predstavljali preplatu ili stečeno po tuženiku bez osnove, odnosno stečeno uslijed otpadanja pravne osnove (a pravna osnova je inače otpala tuženiku, po utvrđivanju ništetnosti dijela odredaba Ugovora, sklopljenog između stranaka), valja naglasiti da je ta kamata dosuđena u smislu navedene Uredbe o visini stope zatezne kamate, ali i čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, vodeći računa o sadržaju čl. 1111.st.3., te čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima.

73. Međutim, kada je riječ o sporednom potraživanju tužitelja koje se odnosilo na zatraženu zateznu kamatu na pojedine iznose navedene u konačnom tužbenom zahtjevu tužitelja, sud je također imao u vidu da su posljedice ništetnosti propisane čl. 323. ZOO, pa kako je čl. 1111. st.3. ZOO, propisano da obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja je kasnije otpala, a čl. 1115. ZOO, propisuje da se u slučaju nepoštenosti stjecatelja, moraju platiti zatezne kamate, kada se vrača ono što je stečeno bez osnove i to od dana stjecanja, tužitelju je zatezna kamata dosuđena upravo od dana kada je tuženik stekao kao nepošteni stjecatelj koji je i sastavljao nepoštene odredbe Ugovora, koje su izrekom ove presude utvrđene ništetnim.

74. Prema tome, obzirom da je temeljem pravomoćne presude TSZ donesene u predmetu br. P-1402/2012, odnosno u drugim navedenim pravomoćnim odlukama više stupanjskih sudova donesenim u povodu parnice koja je bila pokrenuta radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, ali i u vezi promjenjive kamatne stope iz takvih potrošačkih ugovora sklopljenih u valuti CHF, a koja utvrđenja je prihvatio ovaj sud u smislu čl. 502.c.ZPP i čl. 118.ZZP/14, jer se tužitelj na njih pozvao u svojoj predmetnoj tužbi, odnosno tijekom ove parnice, a koja ništetnost dijela pojedinih odredbi Ugovora je zbog toga utvrđena i u ovom postupku u vezi ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, zbog čega je uostalom i usvojen kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva tužitelja, te se dakle radilo u ovom slučaju o otpadanju pravne osnove po kojoj je tuženik imao pravo primiti od tužitelja novčani iznos koji mu je tužitelj (ranije spis br. P-1067/2019)

isplatio prema ugovorenoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tuženik je dužan tužitelju vratiti (odnosno isplatiti) svu razliku što ju je primio na temelju navedenih ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatanoj stopi, odlučujući u granicama tužbenog zahtjeva i prihvaćenog vještačkog izračuna u tom smislu, dakle onu razliku koja predstavlja novčanu svotu koja je tuženiku više plaćena nego li bi mu bila plaćena po početno ugovorenom tečaju švicarskog franka u odnosu na nacionalnu valutu na dan isplate kredita, ali i u odnosu na početno ugovorenu kamatu od 4,50% godišnje.

75. Zahtjev tužitelja u vezi zatezne kamate na dosuđene iznose je ocijenjen osnovanim u cijelosti jer tužitelj po uvjerenju ovoga suda ima pravo potraživati zateznu kamatu po stopi određenoj navedenom Uredbom i čl. 29. ZOO, na sve preplaćene iznose svakako od dana kada je izvršena preplata, odnosno u smislu čl. 1115. ZOO, od dana kada je tuženik, kao nepošteni stjecatelj i ujedno kao sastavljač nepoštenih ugovornih odredbi, stekao svaki od preplaćenih iznosa navedenih u točci I. izreke ove presude (a koje dane i koje iznose je stalni sudski vještak utvrdio u ovoj parnici na temelju materijalnih dokaza i naveo u svom nalazu, te od kojih dana je sukladno navedenom od strane vještaka, tužitelju i dosuđena zatezna kamata na pojedine osnovano zatražene novčane iznose), jer su navedeni iznosi upravo stečeni od strane tuženika na temelju ništetnih odredaba Ugovora, koji Ugovor je upravo tuženik sastavio.

76. Pri tome je sud tuženikovo pozivanje (iz podneska datiranog sa 31. siječnjem 2025. godine) u ovom postupku na pravno stajalište VSRH iz 2004. godine, koje se u tom slučaju odnosilo na određeni ugovor o zajmu u kojem ugovoru o zajmu su očito obje stranke sudjelovale u sklapanju ništetnog ugovora na aktivan način za razliku od sklapanja predmetnog Ugovora koji je sastavio tuženik po principu "uzmi ili ostavi", tretirao neprimjerenom okolnostima ovog slučaja i činjenici da je isključivo tuženik kao sastavljač ništetnih odredaba Ugovora, bio nepošteni stjecatelj preplaćenih iznosa, koji su specificirano bili navedeni u vještačkom nalazu, te da tuženik nije aktivno sudjelovao u sastavljanu tog ništetnog ugovora, niti je uostalom mogao utjecati na sadržaj ništetnih odredaba Ugovora u vezi valute kredita ili promjenjive kamatne stope.

77. Cijeneći okolnost da je zakonska odredba kojom se regulira zatezna kamata (čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima), periodično dosta promjenjiva i da već sada tekstualno iznosi sama za sebe više od 15-tak redova s obzirom na razdoblje predmetne tražbine tužitelja, a ujedno da će se ta odredba periodično dosta mijenjati, sud je našao primjerenim zateznu kamatu od određenog razdoblja dosuditi u smislu čl. 29.st.2. i 8. ZOO, a čime je ta sporedna tražbina tužitelja bez svake dvojbe dovoljno određena ili odrediva.

78. Ako se treba osvrnuti na drugostupanjsku odluku od 24. svibnja 2025. godine (list 304-310 spisa), valja prije svega naglasiti da je tužitelj u nastavnom postupku ispravio tužbu i tužbeni zahtjev u pogledu adrese svog prijavljenog prebivališta, te da je također deklaratorni zahtjev učinio određenim, sukladno uputi drugostupanjskog suda, a obrazloženjem ove presude je pojašnjeno zbog čega ovaj sud smatra da tužitelj može potraživati zateznu kamatu na pojedine iznose, kao u ovom slučaju u vezi preplate po osnovi kamate, zbroj kojim pojedinih iznosa daje manju svotu od ukupno dosuđene, ali i zbog čega bi mogao potraživati analogno tome i zateznu kamatu na iznose, zbroj kojih daje veću svotu od eventualno utužene. Također, obrazlažući ovu (ranije spis br. P-1067/2019)

presudu, sud je pojasnio i obrazložio zbog čega je pravno osnovan i deklaratorni i kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva tužitelja, koji se odnosio na potraživanje u vezi ništetne valutne klauzule, pri čemu je svakome sudioniku ovog postupka dobro poznato ili bi bar moralo biti poznato, da je valutna klauzula inače i sada i na dan sklapanja Ugovora, bila legitimna mogućnost prilikom sklapanja Ugovora, no također bi svakom sudioniku ovog postupka trebalo biti poznato, da presudom donesenom u kolektivnom sporu nije utvrđeno da su ništetni svi potrošački ugovori koje je tuženik sklapao u određenom razdoblju, zbog toga što valutna klauzula nije bila ili ne bi bila dopuštena pri sklapanju potrošačkih ugovora sa valutom CHF, nego iz sasvim drugih razloga (koji razlozi su izričito navedeni i citirani u točci 48. ovog obrazloženja).

79. Vezano za dio ukidne navedene drugostupanjske odluke u kojoj se u obrazloženju ustvrđuje da je ovaj sud "povrijedio pravo na jednakost oružja", povlačenjem dokaznog prijedloga od strane tuženika da se u ovoj parnici sasluša kao svjedok NĐ, postalo je sasvim jasno da tuženik manipulira takvim dokaznim prijedlozima za saslušanje bankarskih službenika (osobnih bankara) tijekom parnice (ne samo u ovom parničnom predmetu) i da se tu ne radi ni o kakvom "pravu na jednakost oružja", obzirom da dokazni prijedlog tuženika koji je egzistirao u vezi saslušanja navedene svjedokinje u vrijeme kada je po pravnom stajalištu VSRH, bilo sasvim suvišno i nepotrebno saslušavati u ovakvim parnicama bankarske službenike, te kada je to odjednom postalo biti potrebno u smislu određenih odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske (broj U-III-4150/2019 od 03.02.2021.g.), a zbog čega je između ostalog bila i ukinuta ranije ovosudna presuda, više ne egzistira jer se tuženik nakon ukidne drugostupanjske odluke sjetio povući prijedlog za saslušanje te svjedokinje iz sasvim nebitnog razloga (naime, činjenica da ta svjedokinja navodno više ne radi kod tuženika ili da je eventualno dotična dala do znanja tuženiku da ne želi svjedočiti, nema nikakve veze sa razlozima zbog kojih je tuženik predložio saslušanje te svjedokinje, a ujedno tvrdnja da je svjedokinja "dala do znanja" tuženiku da ne želi svjedočiti, samo upućuje po uvjerenju suda na zaključak da je tuženik na neki način pokušao instruirati svjedokinju na koji način bi trebala svjedočiti, pa je tako nešto svjedokinja odbila jer ne postoji neko drugo valjano objašnjenje zbog čega bi uopće svjedokinja davala do znanja tuženiku da ne želi svjedočiti), pa u opisanim okolnostima slučaja nije bilo nikakve mogućnosti saslušavati svjedokinju NĐ u nastavku ove parnice. Kako je na ovaj način ovaj sud obuhvatio sve bitne činjenice na koje je ukazao drugostupanjski sud u svojoj ukidnoj odluci, te temeljito obrazložio predmetnu presudu, valjalo je odlučiti kao u izreci ove odluke.

80. Odluka o parničnom trošku je donesena u smislu čl. 154. st.5. ZPP, na način da tuženik snosi sve opravdane parnične troškove tužitelju, obzirom da je neuspjeh tužitelja samo u vezi jedne rečenice deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva i u vezi sporedne tražbine koja se odnosila na zatraženu zateznu kamatu na novčane iznose koji tužitelju ne pripadaju, ocijenjen neznatnim, tim više što u vezi tog i takvog neuspjeha tužitelja nisu nastali neki posebni parnični troškovi u ovome predmetu.

81. Međutim, imajući u vidu da je tuženik ipak uspio sa podnesenom žalbom u odnosu na ranije donesenu presudu u ovome predmetu, a u vrijeme kada je tužitelj doista površno i neodređeno istakao tijekom ove parnice svoje deklaratorne zahtjeve, što je bez ikakve dvojbe bilo od bitnog značaja za ukidanje ranije presude, valjalo je u smislu čl. 156.st.1. ZPP, priznati tuženiku kao opravdan trošak, trošak u vezi sastavljanja žalbe podnesene protiv ranije presude (te trošak pripadajućeg poreza na (ranije spis br. P-1067/2019)

dodanu vrijednost u vezi tog troška, ali i trošak opravdanog iznosa sudske pristojbe na tu žalbu), a koji opravdan trošak tuženika je u konačnici prebijen sa svim opravdanim troškovima tužitelja, predmetnom odlukom o naknadi parničnog troška.

82. Parnični trošak tužitelja je utvrđen sukladno vrijednosti predmeta spora, na temelju troškovnika odvjetnika tužitelja datiranog sa 13. ožujkom 2025. godine, a primjenom Odvjetničke tarife, a kako tužitelj nije niti naznačio vrijednost predmeta spora u podnescima od 11. lipnja 2019. godine, kojim je podnio predmetnu tužbu i od 22. studenog 2019. godine, kojim je povisio novčani zahtjev za iznos od 101.731,28 kuna, te je vrijednost predmeta spora u vezi deklaratornih zahtjeva utvrđena na pripremnom ročištu održanom dana 13. listopada 2020. godine, sud je od podnošenja tužbe vrijednost predmeta spora tretirao sa iznosom od 2.692,74 Eura (što je bila protuvrijednost početne novčane tražbine tužitelja istaknute u tužbi od 20.288,44 kuna), dok je nakon preinake tužbe isticanjem novih zahtjeva uz postojeći i povećanjem novčanog zahtjeva za iznos od 101.731,28 kuna, vrijednost predmeta spora tretirao sa iznosom od 17.522,03 Eura (koja svota predstava u sadašnjoj valuti zbroj kondemnatornih novčanih tražbina tužitelja istaknutih u iznosima od po 20.288,44 kuna i 101.731,28 kuna, te vrijednost deklaratornog zahtjeva u iznosu od 10.000,00 kuna), a nakon usklađivanja visine tražbine tužitelja po provođenju financijskog vještačenja, sa nalazom i mišljenjem vještaka (podnesak tužitelja od 06. svibnja 2021. godine), vrijednost predmeta spora je bila utvrđena u iznosu od 16,824,27 Eura, cijeneći okolnost da je tužitelj tek na ročištu dana 13. listopada 2020. godine, istakao posebnu vrijednost predmeta spora za svoje deklaratorne zahtjeve.

83. Shodno tome, tužitelju je za sastav tužbe, priznat iznos od 200,00 Eura (V.P.S. = 2.692,74 Eura), za zastupanje na ročištu održanom dana 25. studenog 2019. godine, temeljem Tbr. 9.t.5. Odvjetničke tarife je priznat iznos od 125,00 Eura (V.P.S. = 17.522,03 Eura), za zastupanje na ostalim ročištima održanim dana 13. listopada 2020. godine, 22. listopada i 29. studenog 2021. godine, 19. prosinca 2024. godine, ali i 13. ožujka 2025. godine, priznat je iznos od 500,00 Eura po zastupanju ili 2.500,00 Eura, ukupno. Za sastav podnesaka tužitelja od 22. studenog 2019. godine (kojim je tužba bila preinačena), nedatiranih obrazloženih podnesaka dostavljenih sudu dana 06. listopada 2020. godine, te 06. svibnja 2021. godine (kojim se tužitelj očitovao o nalazu vještaka), 15. listopada 2021. godine, ali i nedatiranog podneska dostavljenog sudu dana 04. prosinca 2024. godine, tužitelju je priznat iznos od 500,00 Eura po podnesku ili 2.500,00 Eura ukupno za svih 5 podnesaka.

84. Ovim ukupnim opravdanim troškovima u iznosu od 5.325,00 Eura, valjalo je pribrojiti i iznos od 308,65 Eura u vezi opravdanih troškova financijskog vještačenja, što je tužitelj financirao u ovome predmetu, pa je utvrđen ukupan opravdan trošak tužitelja u iznosu od 5.633,65 Eura.

85. Obzirom da je tuženiku, sud priznao u smislu čl. 156.st.1. ZPP, kao opravdan trošak, trošak za sastavljanje žalbe podnesene protiv presude koja je bila ranije donesena u ovome predmetu, odnosno za trošak sastavljanja podneska od 21. siječnja 2022. godine, u smislu Tbr. 10.t.1. Odvjetničke tarife i to u iznosu od 625,00 Eura, sa pripadajućim porezom na taj iznos od 156,25 Eura i troškom sudske pristojbe na tu žalbu u iznosu od 201,42 Eura, odlučujući u granicama istaknutog zahtjeva tuženika za naknadu tog troška u vezi sudske pristojbe istaknutom na samoj žalbi (iako je sudska pristojba na tu žalbu i veća od zatražene svote), taj opravdan trošak tuženika (ranije spis br. P-1067/2019)

koji mu je tužitelj nanio svojom krivnjom iznosi ukupno 982,67 Eura odlučujući u granicama istaknutog zahtjeva po tuženiku, pa kada se taj iznos prebije sa opravdanim troškovima tužitelja i to svotom od 5.633,65 Eura, tuženik je obvezan tužitelju nadoknaditi preostale opravdane parnične troškove u iznosu od 4.650,98 Eura, zajedno sa opravdano zatraženom zateznom kamatom od dana donošenja ove odluke.

U Bjelovaru, 25. travnja 2025. godine.

Sudac

Sanjin Milošević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 26. travnja 2025. godine, a putem ovoga suda.