Republika Hrvatska
Općinski sud u Virovitici
Stalna služba u Slatini
Slatina, Trg sv. Josipa 12
Poslovni broj: P-487/2021-40
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
P R E S U D A
Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sucu pojedincu Josipu Bočkai, u pravnoj stvari tužitelja ĐR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po odvjetnicima iz OD Volić & Ružička & Cabadaj Cafuta d.o.o. iz Garešnice, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po odvjetnicima iz OD Kallay & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 26. ožujka 2025., održane u prisutnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja Davorina Tamaša, odvjetnika iz Slatine, te zamjenika punomoćnika tuženika Branka Jurline, odvjetnika iz Slatine, 25. travnja 2025. objavio i
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535 da tužitelju ĐR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od ukupno 5.304,53 EUR, zajedno sa zateznim kamatama, tekućim:
na iznos od 22,12 EUR počam od dana 28.10.2008. pa do isplate, na iznos od 11,81 EUR počam od dana 7.11.2008. pa do isplate, na iznos od 20,53 EUR počam od dana 16.1.2009. pa do isplate, na iznos od 24,38 EUR počam od dana 18.2.2009. pa do isplate, na iznos od 16,85 EUR počam od dana 25.3.2009. pa do isplate, na iznos od 17,91 EUR počam od dana 27.4.2009. pa do isplate, na iznos od 12,33 EUR počam od dana 26.5.2009. pa do isplate, na iznos od 9,81 EUR počam od dana 29.6.2009. pa do isplate,
na iznos od 11,54 EUR počam od dana 27.7.2009. pa do isplate, na iznos od 11,67 EUR počam od dana 28.8.2009. pa do isplate, na iznos od 12,07 EUR počam od dana 29.9.2009. pa do isplate, na iznos od 9,41 EUR počam od dana 28.10.2009. pa do isplate, na iznos od 13,79 EUR počam od dana 30.11.2009. pa do isplate, na iznos od 17,24 EUR počam od dana 29.12.2009. pa do isplate, na iznos od 19,23 EUR počam od dana 21.1.2010. pa do isplate, na iznos od 21,49 EUR počam od dana 23.2.2010. pa do isplate, na iznos od 25,76 EUR počam od dana 12.4.2010. pa do isplate, na iznos od 24,85 EUR počam od dana 24.5.2010. pa do isplate, na iznos od 28,51 EUR počam od dana 14.6.2010. pa do isplate, na iznos od 46,89 EUR počam od dana 14.7.2010. pa do isplate, na iznos od 42,47 EUR počam od dana 28.8.2010. pa do isplate, na iznos od 104,78 EUR počam od dana 18.10.2010. pa do isplate, na iznos od 85,68 EUR počam od dana 12.11.2010. pa do isplate, na iznos od 71,00 EUR počam od dana 22.12.2010. pa do isplate, na iznos od 60,78 EUR počam od dana 24.1.2011. pa do isplate, na iznos od 63,83 EUR počam od dana 18.2.2011. pa do isplate, na iznos od 58,70 EUR počam od dana 14.4.2011. pa do isplate, na iznos od 71,92 EUR počam od dana 13.5.2011. pa do isplate, na iznos od 78,00 EUR počam od dana 15.6.2011. pa do isplate, na iznos od 89,08 EUR počam od dana 21.7.2011. pa do isplate, na iznos od 110,6 EUR počam od dana 11.8.2011. pa do isplate, na iznos od 98,04 EUR počam od dana 21.9.2011. pa do isplate, na iznos od 89,98 EUR počam od dana 24.10.2011 pa do isplate, na iznos od 85,53 EUR počam od dana 29.11.2011. pa do isplate, na iznos od 86,55 EUR počam od dana 16.12.2011. pa do isplate, na iznos od 90,15 EUR počam od dana 17.1.2012. pa do isplate, na iznos od 95,07 EUR počam od dana 18.2.2012. pa do isplate, na iznos od 95,78 EUR počam od dana 23.3.2012. pa do isplate, na iznos od 91,75 EUR počam od dana 25.4.2012. pa do isplate, na iznos od 190,72 EUR počam od dana 14.6.2012. pa do isplate, na iznos od 94,49 EUR počam od dana 18.7.2012. pa do isplate, na iznos od 67,63 EUR počam od dana 13.9.2012. pa do isplate, na iznos od 207,46 EUR počam od dana 12.10.2012. pa do isplate, na iznos od 93,44 EUR počam od dana 12.11.2012. pa do isplate, na iznos od 94,24 EUR počam od dana 17.12.2012. pa do isplate, na iznos od 93,35 EUR počam od dana 17.1.2013. pa do isplate, na iznos od 85,85 EUR počam od dana 15.2.2013. pa do isplate, na iznos od 91,71 EUR počam od dana 15.3.2013. pa do isplate, na iznos od 103,92 EUR počam od dana 15.7.2013. pa do isplate, na iznos od 132,13 EUR počam od dana 14.9.2013. pa do isplate, na iznos od 132,25 EUR počam od dana 15.10.2013. pa do isplate, na iznos od 62,24 EUR počam od dana 19.11.2013. pa do isplate, na iznos od 92,85 EUR počam od dana 13.12.2013. pa do isplate, na iznos od 92,16 EUR počam od dana 16.1.2014. pa do isplate, na iznos od 93,61 EUR počam od dana 18.2.2014. pa do isplate, na iznos od 96,70 EUR počam od dana 13.3.2014. pa do isplate, na iznos od 95,37 EUR počam od dana 14.4.2014. pa do isplate, na iznos od 92,82 EUR počam od dana 13.5.2014. pa do isplate, na iznos od 91,65 EUR počam od dana 14.6.2014. pa do isplate, na iznos od 91,37 EUR počam od dana 21.7.2014. pa do isplate, na iznos od 96,23 EUR počam od dana 13.8.2014. pa do isplate, na iznos od 98,06 EUR počam od dana 12.9.2014. pa do isplate, na iznos od 1,52 EUR počam od dana 15.10.2014. pa do isplate, na iznos od 195,26 EUR počam od dana 6.11.2014. pa do isplate, na iznos od 101,47 EUR počam od dana 12.12.2014. pa do isplate, na iznos od 100,17 EUR počam od dana 14.1.2015. pa do isplate, na iznos od 211,69 EUR počam od dana 11.3.2015. pa do isplate, na iznos od 196,01 EUR počam od dana 13.4.2015. pa do isplate, na iznos od 160,28 EUR počam od dana 15.5.2015. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa sve do isplate, sve u roku 15 dana.
II Odbija se kao neosnovan prigovor prijeboja tuženika u iznosu od 32,90 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:
- 7,09 EUR od dana 01.07.2008. godine pa do isplate
- 8,02 EUR od dana 01.08.2008. godine pa do isplate
- 9,07 EUR od dana 01.09.2008. godine pa do isplate
- 7,74 EUR od dana 01.10.2008. godine pa do isplate
- 0,97 EUR od dana 01.01.2009. godine pa do isplate
sve po kamatnoj stopi i to, za razdoblje od 01.07.2008. do 31.07. 2015. sukladno članku 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima po eskontnoj stopi HNB- a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31.12.2022. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01.01.2023. god. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. god. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
III Tuženik je dužan tužitelju naknaditi troškove postupka u iznosu od 2.771,90 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 25. travnja 2025. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
IV Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 738,10 EUR .
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu broj 538-50- 4740957 od 4. ožujka 2008.. Tim ugovorom je tuženik, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju, kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 28.052,35 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan puštanja kredita. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseci, u jednakim mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja. Navedenim Ugovorom ugovorena je valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik tužitelja nije informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke u svezi sklapanja ugovora o kreditu. 2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632.2017-10 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. u dijelu kojom je utvrđeno da je tuženik razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je sve ista postupila suprotno odredbi čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zašiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP) tj. suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 03.09.2019. utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. potvrđena. Dakle, iz navedenih presuda vidljivo je da su ovi sudovi utvrdili kako ugovorne odredbe, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakve kriterije. Iz navedenoga proizlazi ništetnost dijela odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF. S obzirom da je presudama pobliže opisanim u točki 2. tužbe utvrđena ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 001.06.2004. do 31.12.2008, to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO. Tužitelj je izračunom utvrdio da razlike između iznosa koje je tuženiku uplatio na ime porasta tečaja CHF u odnosu na kn tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužitelj platilo da je tečaj CHF u odnosu na kn ostao onakav kakav je bio na dan sklapanja ugovora o kreditu iznose 40.236,33 kn. Čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP) propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. istoga Zakona da su određenim postupanje, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07, 125/07 i 79/09, dalje ZZP) koji određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača…obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Slijedom navedenog, tužitelj je predložio da sud donese presudu kojom će se utvrditi da je djelomično ništetan Ugovor o kreditu broj 538-50-4740957 od 4. ožujka 2008., i to ugovorna odredba čl. 2. Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te čl. 7. Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno ispunjenje s valutnom klauzulom odnosno valutna klauzula za CHF (švicarski franak) prema srednjem tečaju tužene banke za devize na dan dospijeća, te naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 40.236,33 kn, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dospjelosti svakog mjesečnog iznosa preplate pa do isplate, te naknadi troškove postupka sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, sve u roku od 15 dana, sve u roku od 15 dana.
1.1. Nakon provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja tužitelj je, podneskom od 1. listopada 2024., specificirao tužbeni zahtjev, na način da temeljem iste činjenične i pravne osnove sada potražuje iznos od 5.304,53 EUR, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na svaki mjesečni iznos preplate, tekućim od dana stjecanja pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
2. U odgovoru na tužbu tuženik uvodno ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, pozivajući se na odredbe čl. 46. i 48. ZPP-a, prema kojima je, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a to je sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište. Osim toga, prema čl. 70. ZPP-a stranke mogu u pisanom obliku sklopiti sporazum o mjesnoj nadležnosti nekog drugog stvarno nadležnog suda, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost određenog suda. Upravo takav sporazum su stranke ovog postupka i sklopile, a što je vidljivo iz čl. 12. Ugovora o kreditu broj 538-50-4740957, kojim su ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika. Imajući u vidu navedeno, jasno je da naslovljeni sud ni u kojem slučaju ne može biti mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, već bi to mogao biti isključivo sud u mjestu sjedišta tuženika. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode i iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev. Pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018., u cijelosti je promašeno. Naime, navedena presuda donesena je u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takva zaštita se pruža na općenitoj razini, te se njome štiti: „… kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obavještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku…“. Dakle, predmetnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnom postupku utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne. Da bi sudovi to mogli učiniti, obveza je svakog potrošača, pa tako i tužitelja u ovom postupku, da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a istaknu određene činjenice za koje smatraju da im idu u prilog, predlože odgovarajuće dokaze i postave određeni tužbeni zahtjev, a što u konkretnoj pravnoj stvari nije učinjeno, već se argumentacija iz tužbe iscrpljuje u paušalnim i općenitim navodima. Naime, sama činjenica da je Visoki trgovački sud donio gore navedenu presudu nije dovoljna da sud u konkretnom slučaju usvoji tužbeni zahtjev, protivno stavu tužitelja koji se može iščitati iz predmetne tužbe. U vezi s navedenim pod prethodnom točkom, tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Dubravke Filipović-Kovačić, pod brojem OU-5347/08, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Na navedene okolnosti, kao i na ostale okolnosti navedene pod ovom točkom, tuženik predlaže sudu saslušati zaposlenika tuženika (voditelja regije), gospodina SR, a koji je upoznat s načinom rada i procedurama prilikom odobravanja namjenskih kredita za kupnju automobila, a o kojem kreditu je ovdje riječ, te koji ima saznanja o konkretnom slučaju. Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF. Sklapajući takav ugovor, tužitelj je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na način kako isti zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari. U prilog navedenome govori i okolnost da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od sedam godina, to nije životno uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, a iz čega jasno proizlazi da tužitelj ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF, samim time nije bio stavljen u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu. Tuženik ovime, opreza radi, a sve ako bi sud unatoč svemu navedenom bilo iz kojeg razloga smatrao da tužitelj ima prema tuženiku potraživanje koje je predmetom ovog postupka, temeljem čl. 214. st. 3. ZOO ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja. Tuženik opreza radi osporava sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužitelja i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u odgovoru na tužbu i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima. Nastavno svemu iznesenom, tuženik se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu u cijelosti te predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz obvezu da tužitelj naknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude, pa sve do isplate.
3. Rješenjem posl. br. P-487/2021-17 od 21. ožujka 2024. (list 99-101), koje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž-2117/2024-2 od 8. svibnja 2024., odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.
4. U postupku je sud izveo dokaze čitanjem preslike Ugovora o kreditu br. 538-50- 4740957 od 4. ožujka 2008., početnog otplatnog plana, preslike zahtjeva za kredit od 6. ožujka 2008., suglasnosti o zaplijeni plaće tužitelja od 6. ožujka 2008. knjigovodstveno financijskim vještačenjem po vještakinji Dajani Vuković,. stalnoj sudskoj vještakinji, čitanjem pisanog očitovanje vještakinje od 25. listopada 2024. te saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke.
5. Nije sporno, kako je to razvidno iz početnog otplatnog plana, preslike zahtjeva za kredit od 6. ožujka 2008. i suglasnosti o zaplijeni plaće tužitelja od 6. ožujka 2008., da je između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora, zaključen Ugovor o kreditu br. 538-50-4740957 od 4. ožujka 2008., kojim je tužitelju od odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznos 28.052,35 CHF kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s rokom vraćanja kredita od 84 mjeseci i uz ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 6,75 % godišnje, s tim da je u čl. 2. Ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a u čl. 7. Ugovora ugovorena je otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, prema srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća.
6. Sporno je da li su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, odnosno konkretno odredba čl. 2. Ugovora, u dijelu gdje je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te odredba čl. 7. Ugovora, u dijelu ugovorena je otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, prema srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća, sporno je da li je nastupila zastara utuženog potraživanja te da li je tuženik u obvezi tužitelju isplatiti novčani iznos specificiran u podnesku tužitelja od 1. listopada 2024. i ako je, po kojem osnovu, sporan je prigovor zastare, prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja i prigovor promašene pasivne legitimacije tuženika.
7. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, pokretanjem parničnog postupka pri Trgovačkom sudu u Zagrebu posl. broj P-1401/12, u predmetu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pokrenutog tužbom Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, protiv banaka, između ostalih i protiv ovdje tuženika, došlo je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 242. Zakona o obveznim odnosima (NN- 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje ZOO). Ovo stoga što je citiranom zakonskom odredbom određeno da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja, dok je odredbom čl. 392. st. 1. istog Zakona propisano da nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Ovakav pravni stav izražen je i u presudi Vrhovnog suda RH posl. broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u povodu te tužbe.
7.1. Istovjetni pravni stav izražen je u presudi Vrhovnog suda RH posl. broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018., prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje ponovno teći tek od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u povodu te tužbe.
7.2. Budući da je navedena presuda Trgovačkog sudu u Zagrebu, u dijelu gdje je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., tj. danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda RH posl. broj Pž-6632/2017-10, kojom je u tom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda, utvrđeno je da nije nastupila zastara utužene tražbine, budući da od pravomoćnosti citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu, u dijelu gdje je utvrđeno da su ništetne ugovorne odredbe s valutnom klauzulom u CHF, pa do podnošenja tužbe 16. prosinca 2021. nije protekao opći zastarni rok od pet godina.
8. Tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja te prigovor promašene pasivne legitimacije tuženika, sud smatra neosnovanim. Kada je riječ o aktivnoj legitimaciji, tužitelj ima status potrošač u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP/07),
Zakona o zaštiti potrošača (NN-41/14, dalje ZZP/14) i Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN-75/09,112/12,143/13, 147/13 i 09/15, dalje ZPK/09). Naime, odredbom čl. 3. st. 1. toč. 1. ZZP/07 definirano je da je "potrošač" svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Na gotovo identičan način pojam "potrošač" definira odredba čl. 3. st. 1. toč. 1. ZZP/14, prema kojoj je "potrošač" fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. U odredbi čl. 2. toč. 1. ZPK/09 pojam "potrošač" definirana je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja.
8.1. Iz provedenih dokaza utvrđeno je da je tužitelj zaključio predmetni Ugovor o kreditu radi kupnje osobnog automobila u svrhu koja nije namijenjena njegovoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti njegovog slobodnog zanimanja te je prilikom sklapanja ugovora tužitelj djelovao izvan svoje poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja. Slijedom toga, tužitelj uživa zaštitu navedenih zakona te je, kao ugovorna strana potrošačkog ugovora – korisnik kredita iz predmetnog Ugovora o kreditu, ovlašten i ima pravni interes tužbom upravo protiv tuženika, kao kreditora iz predmetnog ugovornog odnosa, zahtijevati povrat iznosa preplate kredita ako je do preplate došlo temeljem ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF.
9. Iako u tužbenom zahtjevu tužitelj nije zahtijevao utvrđenje ništenosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, cijeneći da se u činjeničnim navodima tužbe tužitelj pozvao na ništetnost odredi predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF, te da sud, sukladno odredbi čl. 327. st. 1. ZOO) na ništetnost ugovora pazi i po službenoj dužnosti, na te okolnosti izvedeni su određeni dokazi temeljem kojih je utvrđeno da su ništetne odredba čl. 2. Ugovora te odredba čl. 7. Ugovora, u dijelu u gdje je ugovoreno ispunjenje ugovorne obveze tužitelja za vraćanje kredita s valutnom klauzulom u CHF.
10. Kada je riječ o ugovaranju valutne klauzule potrebno je istaknuti da je odredbom čl. 22. st. 1. ZOO propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u domaćoj valuti izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja domaće valute u odnosu prema stranoj valuti. Rješenjem Ustavnog suda RH, broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016., utvrđeno je da je citirana zakonska odredba suglasna sa Ustavom RH, a da je, prema pravnom stajalištu Vrhovnog suda RH izraženog u presudi i rješenju br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., navedena zakonska odredba u skladu sa prisilnim propisima.
10.1. Unatoč tome što je ugovaranje valutne klauzule nije u suprotnosti s Ustavom RH i u skladu je s prisilnim propisima, kada je riječ ugovorima o kreditu, kao potrošačkim ugovorima, u kojima je ugovorena glavnica vezana za CHF, utvrđeno je da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, nepoštene, a time i ništetne. Temeljem provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja utvrđeno je da su ništetne odredbe čl. 2. i čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za CHF, jer se o tim odredbama između ugovornih stranaka prije zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik tužitelja informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
10.2. Da o navedenim ugovornim odredbama prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu tuženik, kao trgovac, i tužitelj, kao korisnik kredita - potrošač, nisu pojedinačno pregovarali, niti je tuženik tužitelja informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, proizlazi iz iskaza tužitelja. Naime, tužitelj je iskazao da je predmetni Ugovor o kreditu zaključio u poslovnici Raiffeisenbanke u Virovitici. Temeljem zaključenog ugovora na raspolaganje stavljen mu je kredit u iznosu od 125.000,00 kn sa valutnom klauzulom u CHF, u protuvrijednosti navedenog iznosa u valuti CHF. Predmetni kredit je podigao radi kupnje osobnog automobila marke "Opel Astra" i kredit je iskoristio za kupnju navedenog automobila, koji je koristio isključivo za svoje vlastite potrebe, a ne u poslovne svrhe. Navedeni automobil kupio je u Auto kući Šatrak u Virovitici, naime, u to vrijeme je u toj Auto kući bila je povoljna kupnja automobila s popustom te su ga u navedenoj Auto kući uputili da se radi ostvarenja kredita obrati banci, a s obzirom da je u Raifeisenbanci tada imao otvoren tekući račun za primanje plaće u tu banku je otišao gdje mu je bio ponuđen kredit s valutnom klauzulom u CHF, jer je prema objašnjenju banke takav kredit tada bio najpovoljniji, odnosno najjeftiniji. Prilikom razgovora o kreditu nije bio upozoren na moguće rizike ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u CHF, a niti mu je ponuđen od strane banke kredit sa valutom EUR. Kada je došao u poslovnicu banke radi realizacije kredita tada ga je već dočekao napisani Ugovor o kreditu te nije sa djelatnicima banke vodio nikakve razgovore o sadržaju samog ugovora. Bilo mu je bitno da zna koliko će mu iznositi mjesečna rata. Čjenica da je ugovorena valutna klauzula u CHF mu je bila poznata, no tada nije mogao znati niti predvidjeti da će mjesečna rata znatno porasti zbog porasta tečaja CHF u odnosu na kunu. Naime, početna mjesečna rata iznosila je oko 1.200,00 kn, da bi se nakon nekog vremena mjesečna rata povećala skoro duplo i iznosila od 2.100,00 do 2.300,00 kn. U vrijeme kada je imao namjeru podići kredit za kupnju automobila nije se raspitivao kod drugih banaka za mogućnost ostvarenja tog kredita, naime, u auto kući Šatrak su ga savjetovali da zaključi ugovor o kreditu sa valutom u CHF, a kako je u Raifeisenbanci već imao otvoren tekući račun, smatrao je da je najjednostavnije da u toj banci ostvari taj kredit. Sam pojam valutne klauzule mu je tada bio razumljiv i poznat, naime, bio je svjestan da će otplata mjesečnih rata kredita biti vezna za kretanje tečaja valute CHF, no tada nije mogao znati da će baš toliko rasti. Nije vlasnik obrta niti ima udjela u nekakvim tvrtkama. Na upit da li je u potpunosti razumio sam Ugovor o kreditu naveo je da je razumio ono što mu je najbitnije i to koliki iznos kredita mu je odobren i koliko će iznositi mjesečna rata kredita. Što se tiče preostalog sadržaja Ugovora o kreditu nije bilo ništa što mu ne bi bilo razumljivo. Predmetni kredit po zaključenom Ugovoru u cijelosti je otplatio prema uvjetima i rokovima kako je to utvrđeno ugovorom, naime, otplata kredita je ugovorena na rok od 7 godina i u tom roku je kredit u cijelosti otplatio. Kreditna sredstva koja je ostvario temeljem ovog Ugovora direktno na njegov račun nisu isplaćena, već na račun Auto kuće Šatrak, kod koje je kupio navedeni osobni automobil.
10.3. Iz ovako danog iskaza tužitelja utvrđeno je da prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu tuženik nije obavijestio tužitelja, a niti ga je uopće informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a koji bi bili jasni i razumljivi prosječnom građaninu, odnosno potrošaču. Naime, predmetni Ugovoru o kreditu tuženika je samostalno sastavio, radi se o ugovoru koji je unaprijed napisan kao uniformirani obrazac. U ugovorima napisanim na uniformiranim obrascima pregovorima se nisu mogli mijenjati uvjeti kreditiranja koje je određivala banka, mijenjala su se samo imena korisnika kredita, iznosi kredita i rokovi otplate, te stoga nema nikakve sumnje da tužitelj kao korisnik kredita nije imao nikakvu mogućnost utjecati na sadržaj spornih odredbi ugovora o valutnoj klauzulu, a kojima mu je kao potrošaču nametnuta obveza koju u vrijeme zaključenja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu. Ugovaranje takvih odredbi suprotno je temeljnim načelima ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrane zlouporabe prava. Ovakav stav suda sukladan je zaključku Vrhovnog suda RH izražen u odluci posl. broj Revt-249/14-2, prema kojem su banke, kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih „proizvoda“, dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.
10.4. U konkretnom slučaju tuženik je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja izraženom u čl. 81. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03, dalje ZZP/03), što sporne ugovorne odredbe, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzulom u CHF, čini nepoštenim i stoga ništetnim. Naime, odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi st. 2. istog članka ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.
10.5. Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN- 96/13), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg ZZP/07. Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019., odbio je revizije banaka u odnosu na utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu u s valutnom klauzulom u CHF.
10.6. S obzirom da je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 4. ožujka 2008., dakle tijekom razdoblja od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. za koje je citiranom pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe s valutnom klauzulom u CHF, te polazeći od toga da je navedena presuda donesena u kolektivnom sporu, ista je u smislu odredbe čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (NN-53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 79/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima te je stoga sud u ovom konkretnom predmetu vezan za utvrđenja iz navedenog kolektivnog spora i dužan ih je primijeniti.
10.7. Istovjetno pravno stajalište izraženo je u presudi Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., prema kojem u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom da temeljem citirane odredbe čl. 502. c ZPP postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/07, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.
11. Utvrdivši da su ništetne odredbe čl. 2. i čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF, obveza tuženika da tužitelju vrati preplaćeni iznos kredita temelji se na odredbama čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO. Naime, odredbom čl. 323. st. 1. ZOO određeno je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je drugoj vratiti sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, s tim da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti, kako to određuje odredba st. 3. istog članka, nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Slijedom toga, tuženik je kao stjecatelj novčanog iznosa, koji je tužitelj preplatio po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, dužan preplaćeni iznos vratiti tužitelju kao ovlašteniku prava na povrat stečenog bez osnove.
12. Na okolnost osnovanosti visine specificiranog tužbenog zahtjeva provedeno je knjigovodstveno financijsko vještačenje po vještakinji Dajani Vuković, koja je u vještačkom nalazu i mišljenju od 24. rujna 2024. (list 198-219) navela da temeljem zaključenog Ugovora o kreditu tuženik, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju, kao korisniku kredita, iznos od 28.052,35 CHF u protuvrijednosti u kunama, prema srednjem tečaju Kreditora važećem na dan korištenja kredita. Rok vraćanja kredita je 84 mjeseca, a visina kamatne stope prilikom zaključenja Ugovora je iznosila 6,75 % godišnje i ugovorena je kao promjenjiva kamatna stopa. Prema podacima iz dokumentacije u predmetu spisa, visina anuiteta je iznosila 4,603498 kn za 1 CHF, a tečaj na dan 07.03.2008. godine je iznosio 4,603498 kn za 1 CHF, pa je nastavno na navedeno anuitet iznosio 419,97 CHF x 4,603498 kn = 1.933,33 kn mjesečno. Kroz razdoblje otplate kredita tužitelj nije u svakom mjesecu i u dospijeću podmirivao svoje obveze. U tablicama su prikazani iznosi sa predznakom - u onim mjesecima u kojima tužitelj nije izvršio obvezu, a sa predznakom + u mjesecima u kojima je izvršio obvezu plaćanja redovnog anuiteta, kao i neplaćenog anuiteta iz nekog od prethodnih mjeseci. Također je sa predznakom - prikazana i negativna tečajna razlika, tako da tečajna razlika, uključujući pozitivnu i negativnu razliku, iznosi 5.271,63 EUR. Da bi prikazala samo pozitivnu tečajnu razliku, prvo je izvršila preknjiženja plaćanja obveza na zatvaranje neplaćenih obveza iz prethodnih mjeseci, neovisno u kojem su mjesecu obveze plaćane, tako da pozitivna tečajna razlika iznosi ukupno 5.304,53 EUR, dok negativna tečajna razlika iznosi - 32,90 EUR (5.304,53 EUR - 32,90 EUR = 5.271,63 EUR).
12.1. U pisanom očitovanju od 22. listopada 2024. vještakinja se očitovala na podnesak tuženika, u kojem je istaknuo kako nije suglasan s vještačkim nalazom i mišljenjem u dijelu koji se odnosi na izračun preplaćenih iznosa, odnosno razlike iznosa plaćenih temeljem Ugovora o kreditu te iznosa izračunatih za slučaj da se tečaj nije mijenjao i da ovakav izračun nema smisla jer je ugovor o kreditu sklopljen s valutnom klauzulom. Vještakinja je s tim u vezi navela da je nalaz sačinjen temeljem rješenja o vještačenju i naloga suda sa jasnom uputom o okolnostima vještačenja. Nadalje, tuženik ističe kako se u vještačkom nalazu i mišljenju navodi da su prikazani iznosi s predznakom – i u onim mjesecima u kojima tužitelj nije izvršio obvezu, a sa predznakom + u mjesecima u kojima je izvršio obvezu plaćanja i redovnog anuiteta i neplaćenog anuiteta iz nekog od prethodnih mjeseci te da iz nalaza i mišljenja nije moguće utvrditi jesu li pojedini anuiteti koji su prikazani sa predznakom + zaista posljedica kretanja tečaja CHF. Vještakinja ističe da navedeno nije točno, s obzirom da je u dijelu nalaza od stranice 15 prikazano preknjiženje iznosa koji su plaćeni sa zakašnjenjem te knjiženje plaćenih iznosa, gdje je negativna tečajna razlika izračunata u visini od 32,90 EUR, te je tuženik za navedeni iznos specificirao prigovor radi prijeboja.
12.2. Sud prihvaća vještački nalaz i mišljenje knjigovodstvene vještakinje, kao i navode vještakinje iz navedenog pisanog očitovanja. Vještački nalaz i mišljenje dan je u skladu s pravilima struke i vještine te nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Potrebno je istaknuti da sud nije posebno cijenio dio vještačkog nalaza gdje je navedeno da se kamatna stopa kroz razdoblje otplate kredita mijenjala na način da je od 3 mjeseca 2009. godine iznosila 7,75 % godišnje, a od 10 mjeseca 2011. godine 7,25 % godišnje, te da ukupno izračunata razlika više plaćenih kamata zbog promjene visine kamatne stope iznosi 445,64 EUR. Naime, povrat preplate kredita zbog promjene visine kamatne stope, koja se mijenjala jednostranom odlukom Banke, nije predmet tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, pa stoga navedeni dio vještačkog nalaza nije od značaja za donošenje meritorne odluke.
13. Utvrdivši da su ništetne citirane odredbe čl. 2. i čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF, a da se obveza tuženika da tužitelju vrati preplaćeni iznos kredita temelji na odredbama čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO, uzimajući u obzir da je knjigovodstveno financijskim vještačenjem utvrđeno da preplaćeni iznos kredita uslijed primjene citiranih ništetnih odredbi Ugovora, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula, iznosi ukupno 5.304,53 EUR, koliko tužitelj potražuje u specificiranom tužbenom zahtjevu, sud je tako postavljeni tužbeni zahtjev usvojio te presudio kao u izreci.
14. Na dosuđeni iznos tuženik je dužan tužitelju platiti zakonske zatezne kamate tekuće od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplate kredita do isplate, budući da je dosuđeni iznosi preplate posljedica primjene ništetnih ugovornih odredbi koje je u predmetni Ugovor o kreditu unio tuženika kao trgovac, a na koje tužitelj kao potrošač nije mogla utjecati. Slijedom toga, tuženik se u pogledu primljenog preplaćenog iznosa ima smatrati nesavjesnim stjecateljem te je stoga dužan na svaki dosuđeni mjesečni iznos preplate tužitelju platiti zakonske zatezne kamate tekuće od dana stjecanja pa do isplate. Identično pravno shvaćanje izneseno je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018.
14.1. Visina zakonske zatezne kamate utvrđena je za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena (čl. 29. st. 2. ZOO/05), za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena (čl. 3. Zakon o izmjenama i dopuna Zakona o obveznim odnosima, NN-78/15), za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (čl. 2. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima, NN-114/22, i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosim, NN-156/22), a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
15. Sud je odbio kao neosnovan tuženikov prigovor prijeboja iznosa od 32,90 EUR, s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta (st. II izreke). Prigovorom prijeboja obuhvaćeni su iznosi tečajne razlike kada je tužitelj plaćao anuitete po nižem tečaju CHF no što je tečaj te valute bio u vrijeme korištenja (plasiranja) kredita, za koje potraživanje ne postoji pravni osnov.
15.1. Ovo stoga što odredba čl. 323. st. 2. ZOO propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao, ili prema okolnostima nije morao znati, za postojanje uzroka ništetnosti. Činjenica da tužitelju, kao prosječnom potrošaču, tuženik nije objasnio rizike povezane s ugovaranjem kredita s valutnom klauzulom, prema kojoj je glavnica vezana za tečaj valute CHF u odnosu na kunu, da u ugovoru o kreditu nisu sadržani pokazatelji i parametri fluktuacije tečaja CHF i mogućih posljedičnih rizika zaključenja takvog ugovora, te da tuženik tužitelja prije zaključenja ugovora nije upoznao sa egzaktnim podacima i parametrima izračuna koji će utjecati na odluke Banke o promjeni početno ugovorene stope redovne kamate, naime, tužitelj je imao samo saznanja o visini početne stope ugovorene kamate u trenutku sklapanja ugovora, no nije mogao znati pod kojim uvjetima će se tijekom predstojećeg razdoblja otplate kredita kamatna stopa mijenjati, upravo stoga iz ovakvog nezakonitog postupanja tuženik ne može crpiti nikakvu koristi. Osim toga, plaćanjem manjih anuiteta po srednjem tečaju Banke za CHF koji je bio manji od srednjeg tečaja na dan korištenja kredita, tužitelj nije ništa neosnovano primio pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja.
16. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, temeljem koje je sud obvezao tuženika da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 2.771,90 EUR, i to 200,00 EUR na ime nagrade punomoćnika za sastav tužbe (Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN-138/23, dalje Tarifa), 800,00 EUR za zastupanje na ročištima od 5. svibnja 2022., 4. srpnja 2024. te 30. siječnja i 26. ožujka 2025. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), 800,00 EUR za sastav obrazloženih podnesaka od 5. travnja, 4. svibnja i 20. lipnja 2022. te 1. listopada 2024. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), 50,00 EUR za sastav podneska od 9. svibnja 2023. (Tbr. 8. toč. 4. Tarife), 100,00 EUR za sastav obrazloženog podneska od 10. veljače 2025. (Tbr. 8. toč. 3. Tarife), 487,50 EUR na ime PDV-a od 25 % (Tbr. 46. Tarife), 200,00 EUR za troškove knjigovodstveno financijskog vještačenja, te 134,40 EUR na ime putnih troškova punomoćnika tužitelja za dolazak na ročišta od 4. srpnja 2024. i 30. siječnja 2025. na relaciji Garešnica - Slatina - Garešnica (160 km x 2 x 0,42 EUR, Tbr. 50. st. 3. Tarife).
16.1. Tužitelju nije dosuđen zatraženi putni trošak punomoćnika za dolazak na ročište od 26. ožujka 2025., budući da je na navedenom ročištu tužitelj bio zastupan po zamjeniku njegovog punomoćnika Davorinu Tamašu, odvjetniku iz Slatine, koji za dolazak na navedeno ročište nije imao putni trošak. Nadalje, tužitelju nije dosuđen putni trošak u iznosu od 30,00 EUR za dolazak na ročište od 30. siječnja 2025., jer tužitelj nije priložio dokaze o osnovanosti visine zatraženog troška. Naime, strankama za troškove puta pripada naknada troškova u visini cijene povratne karte javnog prijevoza, a ne trošak utrošenog goriva za svaki prijeđeni kilometar, kako je to u troškovniku neosnovano zatraženo. Nadalje, tužitelju nije dosuđen niti zatraženi trošak kopiranja i dokumentacije u iznosu od 50,00 EUR, budući da tužitelj ničim nije dokazao da je navedeni trošak imao, niti je priložio dokaze o visini istih. Trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu, u zatraženom iznosu od 300,00 EUR, tužitelju nije dosuđen jer navedene troškove tužitelj nije imao, niti će ih imati. Naime, prema podacima spisa tužitelj do sada nije platio sudsku pristojbu na tužbu, dok sudsku pristojbu na presudu, a sada niti na tužbu, tužitelj nije dužan platiti, budući da je odredbom čl. 6. Zakona i izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (NN-51/23), koji Zakon je stupio na snagu 20. svibnja 2023., izmijenjena odredba čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama (NN-118/18), na način da su od plaćanja pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.
16.2. Slijedom navedenog, sud je usvojio zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 2.771,90 EUR, dok je sa iznosom iznad toga, u visini od 738,10 EUR, zahtjev kao neosnovan odbijen.
16.3. Na dosuđeni iznos troškova tuženik je dužan tužitelju platiti zakonske zatezne kamate, po stopi određenoj sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO, počevši od dana donošenje presude 25. travnja 2025. pa do isplate.
U Slatini, 25. travnja 2025.
S u d a c:
Josip Bočkai
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka. O žalbi rješava županijski sud.
Dostaviti:
1. OD Volić & Ružička & Cabadaj Cafuta d.o.o. iz Garešnice - punomoćnik tužitelja.
2. OD Kallay & Partneri d.o.o. iz Zagreba - punomoćnik tuženika.
