Republika Hrvatska
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Zagreb
Broj: Ppž-5268/2022
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Kristine Gašparac Orlić, predsjednice vijeća te Roberta Završkog i Goranke Ratković, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. NE, zbog prekršaja iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“ broj 5/1990., 30/1990., 47/1990. i 29/1994.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 4. veljače 2022., broj: 8. Pp -7451/2021-9, u sjednici vijeća održanoj 25. travnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba okr. NE kao neosnovana i potvrđuje se pobijana prvostupanjska presuda.
II. Na temelju članka 138. stavak 2. točke 3.c Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/2007., 39/2013., 157/2013., 110/2015., 70/2017., 118/2018. i 114/2022.), okr. NE je dužan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka 60,00 (šezdeset) eura, u roku 15 dana od primitka ove presude.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 4. veljače 2022., broj: 8. Pp - 7451/2021, proglašen je krivim okr. NE da je, na način činjenično opisan u izreci prvostupanjske presude, počinio prekršaj iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji mu je, izrečena novčana kazna u 567,00 kuna, što je protuvrijednost 150,00 DEM, koju je dužan platiti u roku 15 dana po pravomoćnosti presude te je obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka 500,00 kuna.
2. Protiv te presude, okr. NE pravodobno je po braniteljima Ivici Restoviću i Ivani Restović, odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu Ivica Restović i Ivana Rstović podnio žalbu naznačujući da se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, dok iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se žalba prihvati.
3. Žalba nije osnovana.
4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju članka 202. stavak 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenom zakonskom propisu, pazi po službenoj dužnosti.
5. Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenik u bitnom navodi da je pogrešno prvostupanjski sud odluku o krivnji okrivljenika utemeljio samo na iskazima svjedokinje OE (ujedno i oštećenice) te svjedokinje VE koja je u srodstvu sa oštećenom i čiji iskaz je kao takav pristran. Osim toga, okrivljenik prigovara ocjeni prvostupanjskog suda provedene dokazne radnje suočavanja između okrivljenika i svjedokinje OE te da je sud u toj ocjeni ušao u ulogu psihologa, a što je nedopustivo.
5.1. Međutim, suprotno žalbenim navodima okrivljenika, prvostupanjski sud je temeljitom analizom i ocjenom provedenih dokaza i na njima utvrđenih činjenica, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo valjane zaključke, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Osnovano je, prvostupanjski sud ocijenio iskaz svjedokinje OE, obzirom da je o događaju inkriminirane prilike iskazivala objektivno i detaljno u opisu tijeka događaja te u njenom iskazu nije bilo kontradiktornosti niti nelogičnosti. Na vjerodostojnost iskaza svjedokinje OE ukazuje i iskaz svjedokinje VE, a iz kojeg iskaza proizlazi da je čula viku od strane okrivljenika iako nije potvrdila riječi koje je okrivljenik vikao, a što je i logično jer je viku čula kroz zatvoren prozor. U tom smislu pravilno je prvostupanjski sud ocijenio iskaz svjedokinje VE objektivnim za što je iznio valjane razloge u 16. odlomku obrazloženja pobijane odluke, na koje se upućuje žalitelj radi nepotrebno ponavljanja.
5.2. U odnosu na žalbene navode tužitelja kojim prigovara ocjeni provedene dokazne radnje suočenja od strane prvostupanjskog suda, ističe se da načelo slobodne ocjene dokaza podrazumijeva da iskaze osoba sud mora ocijeniti ne samo sa stajališta zakona logike nego i psihološki, te na temelju pravila općeg ljudskog iskustva, primjenjujući načelo neposrednosti koje omogućuje sudu utvrđivanje činjeničnog stanja. Suočavanjem okrivljenika i oštećene je prvostupanjski sud utvrđivao pomoćne činjenice koji služe ocjeni čiji iskaz od suočenih je vjerodostojniji i pouzdaniji.
5.3. Sve provedene dokaze, prvostupanjski je sud, sukladno odredbi članka 88. stavka 2. Prekršajnog zakona, slobodno cijenio, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak da je okrivljenik predmetne zgode počinio prekršaj za koji se tereti.
5.4. Stoga, ocjena je ovog suda da žalbeni navodi, predstavljaju bezuspješan pokušaj otklanjanja vlastite prekršajne odgovornosti te da provedeni dokazi ne ostavljaju nikakvu dvojbu u pogledu odlučnih činjenica, pa nije osnovana žalba okrivljenika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
6. Iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenik nije žalio zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, no Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi članka 202. stavak 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.
6.1. Razmotrivši odluku o prekršajnopravnoj sankciji, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, te je okrivljeniku za počinjeni prekršaj utvrdio novčanu kaznu primjerenu težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti i svrsi kažnjavanja iz članka 6. i članka 32. Prekršajnog zakona. Po ocjeni ovog suda, izrečena novčana kazna od 567,00 kuna, primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja te predstavlja novčanu kaznu izrečenu u iznosu iznad zakonom propisanog minimalnog iznosa za prekršaj iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, kao blažu vrstu kazne, s obzirom da je za taj prekršaj, propisana novčana kazna u iznosu od 50 do 200 DEM, odnosno novčana protuvrijednost izražena u kunama, odnosno kao teža kazna, kazna zatvora u do 30 dana.
6.2. Ističe se da je nakon donošenja nepravomoćne presude, stupio na snagu Zakon o izmjenama Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“ broj 114/2022.), kao posljedica stupanja na snagu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/2022., 88/2022.), a koji u konkretnom slučaju zbog konverzije novčane valute propisuje manji iznos najniže i najviše novčane kazne ( u iznosu od 20,00 do 100,00 eura, što prema fiksnom tečaju konverzije – 7.53450, iznosi 150,69 do 753,45 kuna), dok je Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“ broj 5/90., 30/90., 47/90. i 29/94.) koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja propisivao za taj prekršaj nešto strožu najnižu i najvišu novčanu kaznu (u iznosu od 50 dem do 200 dem, revalorizirano po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 31. prosinca 2001., odnosno od 25,56 do 102,30 eura prema obračunskom koeficijentu konverzije DEM-a u eur-e Hrvatske narodne banke na dan 1. siječnja 2002.). Budući da je, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud pravilno odmjerio novčanu kaznu i okrivljeniku za prekršaj iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, izrekao novčanu kaznu od 567,00 kuna, a koja je unutra okvira novčanih kazni propisanih Zakonom o prekršajima protiv javnog reda i mira koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela, kao i unutar okvira novčanih kazni propisanih Zakonom o izmjeni Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mir, ovaj drugostupanjski sud novi zakon nije primijenio, ocijenivši da je prema načelu konkretnosti, novčana kazna pravilno odmjerena i primjerena svim okolnostima slučaja.
7. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 138. stavak 2. točke 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s člankom 138. stavkom 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj 18/2013.), koja iznosi od 100,00 do 5.000,00 kuna (što je protuvrijednost 13,27 do 663,61 eura) pa iznos od 60,00 eura predstavlja iznos neznatno iznad minimalno mogućeg iznos paušalne svote, a time po ocjeni ovog suda, neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje okrivljenika kao ni osoba koje je isti eventualno dužan uzdržavati.
8. Slijedom navedenog, na temelju članka 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.
Zagreb, 25. travnja 2025.
Zapisničarka:
Predsjednica vijeća:
Emina Bašić,v.r.
Kristina Gašparac Orlić,v.r.
Rješenje se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 4 otpravka: za spis, okrivljenika i tužitelja.
