REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

Poslovni broj: Pn-210/2023-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji Ani Kuzmanić, u pravnoj stvari tužitelja VB, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima Željku Lubini i Jeleni Mandarić, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Lubina i Čutura j.t.d. Split, protiv tuženika Republike Hrvatske OIB: 52634238587, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 27. ožujka 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja SB, odvjetničkog vježbenika u OD Lubina i Čutura j.t.d. Split i zz tuženika HB, na ročištu za objavu presude, 25. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e :

I Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju VB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 300,00 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. travnja 2020. pa do isplate, i to za razdoblje od 10. travnja 2020. pa do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 30. prosinca 2023.g. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 31. prosinca 2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se zahtjev tužitelja odbija u dijelu kojim traži isplatu više zatraženih zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos od 300,00 eura te u dijelu kojim traži isplatu iznosa od 390,58 eura (preko dosuđenog iznosa od 300,00 eura do iznosa od 690,58 eura) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od 195,29 eura od 24. ožujka 2010. te na iznos od 195,29 eura od 18. travnja 2010. pa do isplate.

II Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana, naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 380,86 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od presuđenja (25. travnja 2025.) pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj je ovom sudu 18. svibnja 2023. podnio tužbu u kojoj je naveo da je protiv tužitelja pod brojem K-13/18 vođen kazneni postupak pred Županijskim sudom u Splitu, da je tužitelj bio optužen za kazneno djelo ubojstva iz odredbe čl. 90. Kaznenog zakona/97, te da je presudom od 16. listopada 2018. tužitelj pravomoćno oslobođen optužbe.

1.2. U tužbi se dalje navodi da je u tom postupku tužitelj bio u pritvoru/istražnom zatvoru 1240 dana, pa da je od Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske zatražio da mu, temeljem odredbe čl. 480. st. 1. t. 1. Zakona o kaznenom postupku/97, a prema propisu iz odredbe čl. 25. st. 4. Ustava Republike Hrvatske, nadoknadi štetu koju je trpio za vrijeme dok je bio lišen slobode i dok se nalazio u istražnom zatvoru.

1.3. Ministarstvo pravosuđa i uprave da je u predmetu UP/I-702- 03/20-01/52 dopisom od 2. veljače 2023. utvrdilo da je zahtjev tužitelja pravno osnovan te je tužitelju ponuđena isplata iznosa od 46.078,40 eura radi povrede prava osobnosti neosnovanim lišenjem slobode ''s obzirom na trajanje uhićenja, narav i težinu kaznenog djela i ostale okolnosti slučaja''. Po mišljenju tužitelja taj iznos da nije primjeren. Naime, da je protiv tužitelja vođen postupak pod sumnjom da je ubio svoju majku, državni organi (policija, državno odvjetništvo i sud) da su javnost kontinuirano obavještavali o toj sumnji, kao i da je tužitelj to i učinio, premda je istina sasvim drugačija.

1.4. Tužitelj da je trpio povredu prava osobnosti prouzročenu neosnovanim lišenjem slobode u trajanju od 1240 dana jer je lišen slobode 9. veljače 2010. u 16,00 sati.

1.5. Dan 23. ožujka 2010. tužitelj da je proveo u zatvoru, da je vrlo malo spavao, da je bio iscrpljen, da je slabo jeo i da je trpio duševne boli jer ga je tuženik osumnjičio da je ubio svoju majku, radi čega da tužitelju pripada iznos od 345,29 eura na ime naknade štete zbog povrede prava osobnosti uz obrazloženje da mu je ponašanjem tuženika oduzeto pravo na slobodu, pravo na ugled, pravo na čast, pravo na dostojanstvo i pravo na uživanje u obiteljskom životu sa suprugom i kćeri. Lišenjem slobode tužitelju da je i onemogućen rad, a radio je kao pomorac.

1.6. Stoga predlaže donošenje presude kojom će se tuženiku naložiti isplata iznosa od 345,29 eura s pripadajućim kamatama.

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik je prvenstveno istaknuo kako uz tužbu nije priložena valjana punomoć za zastupanje tužitelja.

2.2. Nadalje, tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti te je istaknut prigovor zastare potraživanja tužitelja, a budući da je tužitelj u siječnju 2020. zaprimio odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-679/18 od 17. prosinca 2019., a tužba je podnesena 10. svibnja 2023., pa je za predmetnu tražbinu nastupila zastara, a temeljem odredbi čl. 477. i čl. 478. ZKP-a, u svezi s odredbom čl. 238. Zakona o obveznim odnosima.

2.3. Tuženik u odgovoru na tužbu dalje navodi da nije sporno da se tužitelj nalazio u pritvoru od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013. i da je u tužbi navedenom presudom Županijskog suda u Splitu, koja je potvrđena već spomenutom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pravomoćno oslobođen optužbe.

2.3. U konkretnoj pravnoj stvari tužitelj da potražuje naknadu štete zbog povrede prava osobnosti prouzročene neosnovanim lišenjem slobode za tri (1) dan proveden u pritvoru te da je pred ovim sudom podnio više desetaka tužbi kojima se na isti način i u istom iznosu traži naknada štete za svaki pojedini dan proveden u pritvoru, što se osporava jer takvo potraživanje ne može egzistirati kao samostalna cjelina, a budući da se prilikom ocjene osnovanosti zahtjeva vodi računa o cjelokupnom trajanju neosnovanog lišenja slobode te se radi o zloupotrebi procesnih ovlaštenja.

2.4. Tuženik se usprotivio i visini zahtjeva i tijeku zateznih kamata, smatrajući kako iste ne mogu teći od dana kada je proveo dan u pritvoru već mu iste, sukladno odredbi članka 1103. ZOO-a, pripadaju od dana podnošenja pisanog zahtjeva. Dodatno ukazuje i to da stopa zatezne kamate za razdoblje nakon siječnja 2023. nije u skladu s čl. 29. st. 2. ZOO-a.

3.1. Ovom predmetu pripojen je radi zajedničkog raspravljanja i donošenja jedinstvene odluke predmet poslovni broj Pn-263/2023 (tužba podnesena 30. svibnja 2023.) koji se vodi među parničnim strankama, a čiji istovjetan tužbeni zahtjev glasi na naknadu štete za dan 17. travnja 2010. proveden u pritvoru/istražnom zatvoru. Tuženik je u predmetu Pn-263/2023 podnio odgovor na tužbu sa istim prigovorima iznesenim u točki 2. obrazloženja. U oba predmeta podnesen je zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

3.2. Spajanje svih spisa koje je podnio tužitelj iz iste činjenične i pravne osnove pred ovim sudom, kako to predlaže tuženik u odgovoru na tužbu nije moguće, jer je ovom spisu uopće moguće pripojiti samo spise u kojima je tužba podnesena nakon podnošenja tužbe u ovom predmetu. Budući da se tužitelj inicirao postupke u kojima se postupa i odlučuje prema pravilima o sporovima male vrijednosti, sud je našao svrsishodnim i ekonomičnim spojiti ovom predmetu kasnije podnesenu tužbu zavedenu pod posl. br. Pn-263/2023, kako bi se postupak proveo i dovršio prema odredbama Glave tridesete Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 14/22, 155/23; dalje ZPP), posebice jer je u oba predmeta tužitelj podnio zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

4. Stranke su popisale parnični trošak.

5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

6. U konkretnom slučaju radi se o sporu male vrijednosti, zbog čega je u postupku trebalo primijeniti odredbe čl. 457. do 467.a ZPP-a jer se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 1.320,00 eura.

6. Odredbom članka 461.a st. 2. ZPP-a određeno kako su stranke u sporovima male vrijednosti dužne najkasnije u tužbi, odnosno odgovoru na tužbu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica. Nadalje, odredbom st. 9. istog članka propisano je kako stranke mogu na pripremnom ročištu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti u tužbi. Zaključno, st. 10. istog članka navodi kako sud neće uzeti u obzir nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile na pripremnom ročištu protivno st. 9. ovog članka.

7. U postupku su izvedeni dokazi čitanjem i pregledom zahtjeva za naknadu štete od 10. travnja 2020. kojeg je Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske podnio tužitelj putem punomoćnika Željka Lubine, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Lubina i Čutura j.t.d. Split, rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj II Kž-288/13-4 od 2. srpnja 2013., spisa Županijskog suda u Splitu, poslovni broj K-13/2018, uz suglasnost stranaka pročitan je iskaz tužitelja dat na ročištu glavne rasprave 26. rujna 2024. u predmetu ovog suda pod posl. br. Pn 269/23, te je pročitano rješenje ovog suda pod posl. br. 39 Su-664/2024 od 10. travnja 2024. koje se nalazi u prilogu spisa.

8. Sud nije izveo dokaze koje tužitelj predložio na pripremnom ročištu 15. siječnja 2025., pribavu i pregled spisa Općinskog suda u Puli-Pola pod posl. br. P-402/2007, spisa ovog suda pod posl. br. Pnš-391/2013 te provođenje medicinskog-psihijatrijskog vještačenja tužitelja, kojim dokazima se tuženik usprotivio, a budući da je tužitelj inicirao brojne sporove male vrijednosti u istovjetnoj pravnoj stvari, a u tužbi nije predložio navedene dokaze, niti naveo da postoje opravdani azlozi zbog kojih ih nije mogao predložiti već u tužbi.

9. Predmet ovog postupka je zahtjev za naknadu neimovinske štete radi neosnovanog lišenja slobode tužitelja to za dan 23. ožujka 2010. i 17. travnja 2010.

10.1. Među strankama nije sporno, a navedeno proizlazi i iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj II Kž-288/13-4 od 2. srpnja 2013, da je tužitelj bio u istražnom zatvoru u periodu od 9. veljače 2010. g. do 2. srpnja 2013. g., odnosno ukupno 1240 (tisućudvjestočetrdeset) dana ili u godinama: tri pune godine i 144 dana, računajući kao prvi dan 9. veljače 2010., a kao zadnji dan 2. srpnja 2013. , odnosno nije sporno da je tužitelj bio u istražnom zatvoru dana 23. ožujka 2010. i 17. travnja 2010.

10.2. Među stankama nije sporna ni osnova odgovornosti tuženika odnosno da tužitelju pripada pravo na naknadu štete zbog neosnovanog boravka u istražnom zatvoru, a temeljem odredbi Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20, 80/22 i 36/24, dalje ZKP/08). Nije sporno da se tužitelj prije pokretanja parnice obratio nadležnom ministarstvu radi naknade štete, čiju nagodbu tužitelj nije prihvatio niti mu je u tom postupku isplaćena bilo kakva naknada.

11. Među strankama je sporna valjanost punomoći za zastupanje tužitelja, visina tužbenog zahtjeva, odnosno iznos naknade štete koju tužitelj u ovom postupku zahtjeva, koju tuženik ocjenjuje previsoko postavljenom, je li je potraživanje tužitelja zastarjelo te početak i tijek zatraženih zateznih kamata.

12. Sud nije ocjenjivao valjanost punomoći za zastupanje tužitelja, koju tuženik osporava u odgovoru na tužbu, budući da je tužitelj podneskom od 18. veljače 2025. izvijestio sud o pohrani opće punomoći tužitelja kod ovog suda pod posl. br. Su- 664/2024, koju je sud pregledao, a kojom je tužitelj ovlastio odvjetnike Željka Lubinu, Branka Ćuturu i Jelenu Mandarić iz Odvjetničkog društva Lubina i Ćutura j.t.d. da ga zastupaju u svim predmetima koji se vode pred Općinskim sudom u Splitu, pa je zastupanje tužitelja u ovoj parnici valjano.

13. U dokaznom postupku sud je utvrdio sljedeće činjenice:

- tužitelj je bio optužen da bi 26. siječnja 2010. oko 11,00 sati na adresi [adresa] ušao u stan svoje tete DB, znajući da se u to vrijeme u njemu nalazila njegova majka ČB, te da je u cilju oduzimanja života nasrnuo na nju dok se nalazila u kupaonici, da ju je udario tupotvrdim predmetom u predjelu desne strane čela i obrve, zadavši joj dvije razderotne rane, uslijed čega je ona pala na pod, a potom je iz neposredne blizine iz vatrenog oružja ispalio dva hica na nju, zadavši joj dvije strijelne ozljede prsnog koša, prijelom desne nadlaktice, ključnih kosti, lopatica, prvog, drugog desnog i trećeg i četvrtog lijevog rebra, koje predstavljaju osobito teške ozljede za život uslijed kojih je preminula, to jest da je počinio kazneno djelo protiv života i tijela – ubojstva, djelo opisano i kažnjivo po čl. 90. Kaznenog zakona;

- odlukom Županijskog suda u Splitu K-45/10 od 10. listopada 2011. tužitelj je proglašen krivim za naprijed navedeno kazneno djelo ubojstva, te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 15 godina u koju je uračunato vrijeme koje je provedeno u pritvoru od 9. veljače 2010. pa nadalje;

- rješenjem Vrhovnog suda RH I Kž-983/11 od 6. ožujka 2012. ukinuta je naprijed navedena prvostupanjska odluka i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje;

- presudom Županijskog suda u Splitu K-20/12 tužitelj je ponovno proglašen krivim za kazneno djelo ubojstva, te mu je izrečena ista kazna zatvora u trajanju od 15 godina u koju je uračunato vrijeme koje je provedeno u pritvoru od 9. veljače 2010. pa nadalje;

- rješenjem VRSH broj I Kž-404/13 od 2. srpnja 2013. ponovno je ukinuta prvostupanjska odluka i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje;

- presudom Županijskog suda u Splitu broj K-43/13 od 21. srpnja 2017. tužitelj je oslobođen optužbe zbog navedenog kaznenog dijela ubojstva;

- rješenjem VSRH broj I Kž-483/17 od 10. srpnja 2018. ukinuta je odluka Županijskog suda u Splitu K-43/13 te predmet vraćen tom sudu na ponovno suđenje;

- presudom Županijskog suda u Splitu K-13/18 tužitelj je oslobođen optužbe da je počinio kazneno djelo ubojstva svoje majke ČB **.**.2020.

- presudom VSRH I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. odbijena kao neosnovana žalba državnog odvjetnika te potvrđena oslobađajuća prvostupanjska presuda broj K- 13/2018;

- punomoćnik tužitelja naprijed navedenu presudu VSRH I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. zaprimio 3. siječnja 2020., a sam tužitelj 9. siječnja 2020.;

- tužitelj u istražnom zatvoru boravio u razdoblju od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013., ukupno 1240 dana, ili u godinama, 3 godine i 144 dana;

- tužitelj se obratio Ministarstvu pravosuđa radi sporazuma o utvrđenju, vrsti i visini štete zahtjevom od 10. travnja 2020., sa zahtjevom da mu se isplati 500,00 kuna po danu provedenom u pritvoru, sa zateznom kamatom tekućom od dana provedenog u pritvoru

- Ministarstvo pravosuđa RH u predmetu UP/I-702-03/20-01/52 dopisom od 2. veljače 2023. utvrdilo je da tužitelj kao oštećenik zahtijeva da mu se na ime neimovinske i imovinske štete nastale uslijed neutemeljenog uhićenja nadoknadi šteta u iznosu od 123.000.000,00 kuna/ 16.324.905,43 eura. Traženje na ime neimovinske štete je osnovano, ali previsoko postavljeno, pa je ocijenjena pravična naknada u iznosu od 46.078,40 eura (odnosno 37,16 eura po danu), dok je za imovinsku štetu potrebno utvrđivanje činjenica i dokaza koje ministarstvo ne provodi

- tužbe na koje se odnosi tužbeni zahtjev podnesene su 18. svibnja 2023. (Pn- 210/2023), i 30. svibnja 2023 (Pn-263/2023).

14.1. Pravnu osnovu naknade štete čine pravila međunarodnog i ustavnog prava prema kojima je naknada štete subjektivno javno pravo neopravdano osuđene ili neutemeljeno uhićene ili pritvorene osobe, za koju odgovara država koja je dužna tu štetu nadoknaditi.

14.2. Odredbom čl. 22. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014) propisano je da su čovjekovo pravo i sloboda nepovredivi te da se nikome ne smije oduzeti ili ograničiti sloboda osim kada je to određeno zakonom, o čemu odlučuje sud.

14.3. Odredbom čl. 25. st. 1. Ustava Republike Hrvatske propisano je da svatko tko je nezakonito bio lišen slobode ili osuđen ima, u skladu sa Zakonom, pravo na odštetu i javnu ispriku. Riječ je o posebnom nenovčanom obliku naknade nematerijalne štete zbog povrede prava osobe, ugleda, časti i slobode.

14.4. Odredbom čl. 9. st. 5. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, a koje je RH prihvatila retroaktivno počev od 06. listopada 1991., propisano je da svaka osoba koja je bila žrtva nezakonitog uhićenja ili pritvora ima pravo na naknadu štete.

14.5. Pravo na slobodu i sigurnost, uključujući i pravo na odštetu žrtvama nezakonitog uhićenja ili pritvaranja propisano je odredbom čl. 5. st. 1. i 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN – Međunarodni ugovori 6/99, 88/99). Članak 3.

15.1 Pitanje naknade štete neopravdano osuđenim i neutemeljeno uhićenim osobama razrađeno je u materijalno pravnim i procesno pravnim odredbama Zakona o kaznenom postupku i Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO).

15.2. Odredbom članka 14. ZKP/08 propisano je kako osoba koja je neopravdano osuđena za kazneno djelo ili je neosnovano uhićena ima pravo na svekoliku rehabilitaciju, pravo na naknadu štete iz sredstava državnog proračuna te druga prava utvrđena zakonom. Postupak za naknadu štete i ostvarivanje drugih prava neopravdano osuđenih ili neutemeljeno uhićenih osoba propisan je u ranijem Zakonu o kaznenom postupku (Narodne novine broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06, dalje ZKP/97) u glavi XXX. s tim da su, temeljem odredbe čl. 573. čl. 3. ZKP/08, odredbe Glave XXX. ZKP/97 i nadalje u primjeni do donošenja posebnog zakona, a koji propis nije donesen.

15.3. Članak 480. u st. 1. toč. 1. ZKP/97 propisuje da pravo naknadu štete pripada osobi koja je bila u pritvoru, a nije došlo do pokretanja kaznenog postupka, ili je postupak obustavljen pravomoćnim rješenjem, ili je pravomoćnom presudom oslobođena optužbe, ili je optužba odbijena. U primjeni navedene zakonske odredbe Vrhovni sud Republike Hrvatske je u nizu svojih odluka (Rev-766/09, Rev-474/09, Rev- 505/23 i dr.) izrazio pravno shvaćanje da naknada za neutemeljeno pritvaranje (uhićenje) predstavlja naknadu za jedinstveni vid štete u kojoj su obuhvaćene sve štetne posljedice nematerijalne štete vezane uz neosnovano pritvorenog proistekle iz neosnovane povrede slobode, a to znači i pretrpljeni strah i duševne boli zbog povrede ugleda i časti.

16. Pravna osnova tužbenog zahtjeva, pravo na naknadu štete zbog neosnovanog boravka u istražnom zatvoru zbog ishođenja pravomoćne oslobađajuće presude među strankama nije sporna, a osnovanost zahtjeva je potvrđena dopisom Ministarstva pravosuđa i uprave od 2. veljače 2023. Sporna je dopuštenost tužbe za iznos razlike u odnosu na iznos zatražen u mirnom postupku pred nadležnim ministarstvom te visina naknade štete, koju tužitelj u ovom postupku postavlja u iznosu od 345,29 eura po danu provedenom u istražnom zahtjevu.

17.1. Neutemeljen je prigovor tužene u kojem navodi kako bi tužbu trebalo odbaciti za iznos koji se odnosi razliku koju je tužitelj potraživao u mirnom postupku (66,36 eura), u odnosu na potraživanje po pojedinom predmetnom zahtjevu (345,29 eura) za jedan dan boravka u pritvoru/istražno zatvoru, jer u tom postupku nije postignuta nagodba niti je tužitelj isplaćen za kakav nesporni dio naknade. Naime, čitanjem dopisa Ministarstva pravosuđa i uprave od 2. veljače 2023. utvrđeno je da je tužitelju ponuđen iznos pravične naknade od 46.078,40 eura na ime povrede prava osobnosti zbog neosnovanog lišenja slobode, te je navedeno da prihvatom ponuđenog iznosa tužitelj nema više potraživanja prema Republici Hrvatskoj s naslova neimovinske štete zbog neutemeljenog uhićenja, odnosno tužitelju nije dana mogućnost da prihvatom nagodbe traženu razliku ostvaruje pred sudom. Stoga tužitelj ima pravo zahtijevati da pravičnu novčanu naknadu radi popravljanja neimovinske štete utvrđuje sud i nije ograničen iznosima traženima i priznatima u postupku mirnog rješenja spora pred nadležnim ministarstvom.

17.2. I prema starijoj sudskoj praksi, odluci Vrhovnog suda, Rev 1798/81 od 25.XI.1981.g. (objavljenoj u PSP 20/67) "ako stranke ne postignu sporazum i oštećenik zatraži sudsku zaštitu, on nije ograničen visinom zahtjeva postavljenog upravnom tijelu jer pregovori što prethode sklapanju ugovora (a takva je pravna priroda postupka koji se pred organom uprave vodi o zahtjevu osobe neopravdano lišene slobode) ne obvezuje stranke."

18.1. Odredbom članka 1100. st. 1. ZOO-a propisano je da će sud, u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Stavkom 2. istog članka ZOO-a propisano je da će sud pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

18.2. Prava osobnosti i njihova zaštita propisana su odredbama članka 19. stavak 1. i 2. ZOO-a. Prava osobnosti fizičke osobe su pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr., što znači da prava osobnosti nisu taksativno navedena niti je njihov broj ograničen.

18.3. Pravičnu naknadu sud određuje prema slobodnoj ocjeni, a uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, ocjenjujući intenzitet povrijeđenih prava osobnosti u odnosu na objektivne (trajanje lišenja slobode, trajanje sudskog postupka, priroda i narav kaznenog djela, uvjeti u istražnom zatvoru, starost tužitelja, ranija osuđivanost i dr.) i subjektivne kriterije (psihičke smetnje, odnos sa obitelji i sredinom i dr.), pa dostavljena sudska praska o visini pravičnih naknada u drugim postupcima naknade štete radi neutemeljenog uhićenja/pritvaranja ne bi bila primjenljiva u ovoj parnici, posebice što se dosuđeni iznosi uvelike razlikuju, a razlog tome jest različitost navedenih kriterija te nepostojanje tarife i mjerila za određivanje naknade štete za neosnovani boravak u pritvoru/istražnom zatvoru.

19.1. Sud je u dokazne svrhe, uz suglasnost stranaka izveo dokaz čitanjem zapisnika sa ročišta glavne rasprave 26. rujna 2024. u predmetu ovog suda pod posl. br. Pn 269/23. na kojoj je tužitelj saslušan kao parnična stranka.

19.2. Prema iskazu tužitelja koji je dao u postupku pred ovim sudom broj Pn 269/23 (list 55-58 spisa), tužitelj je preko dvije godine proveo je u ćeliji broj 39, u toj je ćeliji danima, mjesecima pa i godinama bilo i po deset potpuno nepoznatih ljudi u skučenom prostoru u kojem se ne može hodati ni kretati. Nakon toga da je premješten u ćeliju u koju je inače moglo stati šest osoba u kojoj da je uvijek bilo četvero ili petero ljudi. I konačno, zadnji put da je premješten u sobu-ćeliju broj 36. Naveo je da je bio zadužen za skupljanje posuđa poslije ručka što da mu je odgovaralo jer se mogao kretati, a za što bi donio minimalnu novčanu naknadu. Opisao je da nije noćima spavao, plakao je, nije mogao jesti, bio je tužan, potišten i deprimiran, nije bilo ni do čega, izgubio je kontakt s rodbinom jer su uglavnom svi, pa i njegov brat, povjerovali onome što se pisalo u novinama i drugim medijima. Osim rodbine, leđa su m mu okrenuli stariji susjedi i prijatelji za koje je mislio da su mu vjerni. Što se tiče fizičkog zlostavljanja tijekom boravka u zatvoru, iskazao je da je bilo naguravanja, ali više vrijeđanja od strane drugih zatvorenika. Upitan o odnosu djelatnika u zatvoru prema njemu kazao je da se za svaku stvar osim odlaska na WC trebala pisati molba koja je znala biti iskidana, ne bi vidio od koga, primjerice ako se ne bi na vrijeme ustao. Rekao je da mu je život uništen, da je izgubio sam sve što je u životu imao i radio. U trenutku kada je bio lišen slobode radio je kao gas inženjer na brodu te pohađao je pomorski fakultet te imao namjeru završiti školovanje za upravljanje strojem neograničene snage duge plovidbe. U zatvoru je smršavio dvadeset kila. Posjećivala ga je odrasla kćer i povremeno supruga koja da je bolesna. Prijatelj koji je dovodio kći u posjet od tužitelja bi za to tražio novčanu naknadu. Tužitelj se posebno osvrnuo na pisanja u javnim glasilima, na Internetu i televiziji o tome da je ubio vlastitu majku što da predstavlja zlostavljanje i silovanje istine, a sve to da ga i na dan davanja iskaza i nadalje muči jer su posljedice neopisive.

20.1. Iz obrazloženja prvostupanjske presude broj K 13/18 od 16. listopada 2018. proizlazi, nadalje, da je tužitelju optužnicom bilo stavljeno na teret da bi dana 26. siječnja 2010. oko 10,53 sati u Splitu, na adresi [adresa] ušao u stan svoje tete DB, znajući da se u to vrijeme u stanu nalazi njegova majka ČB i u cilju oduzimanja života nasrnuo na nju dok se nalazila u kupaonici, te je udario tupotvrdim predmetom u predjelu desne strane čela i obrve, zadavši joj dvije rane razderotine, a potom iz neposredne blizine iz vatrenog oružja ispalio dva hica u nju, zadavši joj pri tome ozljede koje su detaljno opisane i koje predstavljaju osobito teške i po život opasne tjelesne ozljede, uslijed kojih je oštećenica preminula, dakle, drugog usmrtio, pa da bi time počinio kazneno djelo protiv života i tijela – ubojstvo – djelo opisano i kažnjivo po čl. 90. KZ/97. Nadalje, u obrazloženju je završno navedeno da je sud imao situaciju da dio dokaza doista tereti optuženika, a dio, i to u dominantnom dijelu, ide in favorem optuženog, da materijalni dokazi nisu potvrdili osnovanost optužnice, jer nije dokazano da su tragovi papilarnih linija, koji su pronađeni u kupaonici stana DB, i nesporno potječu od optuženog VB, nastali upravo kritične prigode, već je ostala mogućnost da su ti tragovi od ranije kad je optuženik, što nije sporno, dolazio u stan svoje tete, da nije utvrđeno ni dokazano da su GSR čestice pronađene na jakni optuženika nastale, kako tvrdi optužnica, prilikom ispaljivanja hitaca iz vatrenog oružja u oštećenu, već je ostala mogućnost da su nastale na druge načine, da posredni dokazi odnosno indicije, kad ih se dovede u međusobnu vezu ali i suprotstavi s drugim indicijama, ipak ne čine nužno potreban zatvoreni krug da bi se na nesumnjiv način i bez ikakve dvojbe moglo zaključiti da je upravo optuženik počinio predmetno kazneno djelo, a posebno imajući u vidu da nije pronađen niti jedan motiv za počinjenje djela, a niti su pronađeni materijalni DNK tragovi na tijelima i odjeći optuženog i oštećene, a koji da su doista trebali biti pronađeni u slučaju da je optuženik počinitelj. I konačno, da je iz provjerenog alibija optuženika na pouzdan način utvrđeno je da je optuženik u vrijeme zločina bio na drugom mjestu, odnosno na drugom kraju grada. Stoga da su dokazi o počinjenju kaznenog djela na kojima se optužnica temelji bili nedovoljni i nedostatni za izricanje osuđujuće presude. U situaciji kad sud nije s potpunom sigurnošću i izvjesnošću mogao utvrditi je li optuženik počinitelj ili ne, i kad je u dvojbi, dužan je to riješiti presudom na način koji je povoljniji za optuženika, te je primijenjen institut "in dubio pro reo". Drugim riječima, na temelju raspoloživih i provedenih dokaza, da sud nije mogao sa potpunom sigurnošću i na pouzdan način utvrditi postojanje svih odlučnih činjenica radi čega je optuženika oslobodio od optužbe.

20.2. U drugostupanjskoj presudi broj I Kž-679/18 od 17. prosinca 2019. kojom je odbijena žalba državnog odvjetnika i potvrđena prvostupanjska presuda broj K 13/18 od 16. listopada 2018. Vrhovni sud RH naglasio je da za vrijeme u koje se prema optužnici dogodilo ubojstvo optuženik imao alibi, s obzirom na to da ga je u to vrijeme više osoba vidjelo na drugom mjestu, da su dvije najčvršće i najkvalitetnije indicije, odnosno posredni dokazi, koji bi upućivali na to da se optuženik u vrijeme ubojstva nalazio na mjestu počinjenja (otisak ruke na zidu u kupaonici i GSR čestice na optuženikovoj jakni) otpale jer je dvojbeno na koji su način ti dokazi nastali pa je primjenom pravno logičkog pomagala ''in dubio pro reo'' zaključeno da su nastali na način koji je najpovoljniji za optuženika. Vrhovni sud je ponovio da je, u situaciji kad se zaključak o kaznenoj odgovornosti počinitelja temelji samo na indicijama, kao posrednim dokazima, potrebno s potpunom sigurnošću utvrditi svaku od njih, a nakon toga ocijeniti čine li te indicije u svojoj ukupnosti takav zatvoreni krug koji bez rezerve omogućuje zaključke jednake onima koji bi se temeljili na izravnim dokazima. U konkretnom slučaju, da utvrđene indicije niti pojedinačno, a niti ukupno, a posebno imajući na umu činjenicu da nisu pronađeni materijalni DNK tragovi na tijelima i odjeći optuženika i oštećenice, a koji su trebali biti pronađeni u slučaju da je optuženik počinitelj djela koje mu se stavlja na teret, nemaju takvu kvalitetu da bi omogućavali zaključak da je upravo optuženik počinio kazneno djelo ubojstva na štetu svoje majke, kako mu je to optužnicom stavljeno na teret. Stoga da je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da u konkretnoj situaciji nije dokazano da je optuženik počinio djelo za koje se optužuje zbog čega ga je na temelju odredbe čl. 453. t. 3. ZKP/08 trebalo osloboditi optužbe.

21.1. Iz izvedenih dokaza jasno je da neosnovani boravak tužitelja u istražnom zatvoru radi optužbe za ubojstvo vlastite majke predstavlja tešku povredu temeljnih čovjekovih prava te prava osobnosti tužitelja i to pravo na slobodu, čast i ugled, pravo na dostojanstvo i uživanje u obiteljskom životu sa suprugom i kćeri, a i pravo na duševno zdravlje koje mu je zasigurno nepovratno narušeno.

21.2. Tužitelj je u istražnom zatvoru proveo pune tri godine i 144 dana, optužen je za teško kazneno djelo ubojstva, a kazneni postupak trajao je skoro 10 godina, u tom postupku je dva puta je nepravomoćno proglašen krivim za naprijed navedeno kazneno djelo ubojstva te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 15 godina, da bi na posljetku bio oslobođen optužbe prema načelu "in dubio pro reo", a do danas nije pronađen počinitelj. Kazneni postupak je bio medijski popraćen te je tužitelj na televiziji, novinama i internetu proglašen ubojicom, o čemu je imao saznanja tijekom boravka u istražnom zatvoru iz novina, od novih zatvorenika, a o tome su ga izvještavali i branitelj te kćerka kada bi dolazila u posjete.

21.3. Što se tiče uvjeta u istražnom zatvoru, tužitelj je gotovo dvije godine bio u ćeliji u kojoj je znalo biti i po 10 ljudi, dakle u skućenom (malom) prostoru s njemu nepoznatim ljudima, a potom u ćeliji sa 4-5 ljudi, nakon čega mu je ponuđen premještaj u sobu. Iz tog dijela iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj u nehumanim uvjetima uz minimalnu mogućnost kretanja proveo više od dvije godine. Tužitelj nije doživio teže zlostavljanje od strane drugih zatvorenika za koje bi trebao zahtijevati liječničku pomoć, radilo se o naguravanjima i vrijeđanjima, što je kod tužitelja izazvalo posljedice psihosomatske prirode. U odnosu na postupanje djelatnika zatvora, ne iskazuje o nezakonitom ponašanju prema njemu kao zatvoreniku, spominje samo neprimjereno pravilo za pisanje zamolnice za sve osim odlaska na WC.

21.4. Za vrijeme boravka u istražnom zatvoru tužitelj nije tražio nikakvu liječničku ili medicinsku pomoć zbog narušenja zdravlja, ali je naveo da je smršavio 20 kilograma, da noćima nije spavao, plakao bi, nije mogao jesti ni živjeti. Izgubio je kontakt s rodbinom i prijateljima, a i pok. bratom koji je povjerovao u osnovanost optužbe i okrenuo mu leđa. Tužitelj nije iskazivao da je tijekom boravka u zatvoru trpio strah ili kakve fizičke bolove, ali je zasigurno trpio duševne boli jakog intenziteta u vidu anksioznosti i tuge.

21.5. Tužitelj je uhićen u dobi od 46 godina, oženjen i otac tada 20-godišnje kćeri, zaposlen kao pomorac te je imao veliku plaću, a namjeravao je završiti i pomorski fakultet koji je u to vrijeme pohađao. Tužitelj je za vrijeme boravka u istražnom zatvoru bio lišen i uživanja i privatnosti obiteljskog života te mogućnosti privređivanja za obitelj, što je za cijelu obitelj sigurno ostavilo trajne tegotne posljedice. Naveo je da se nakon boravka u istražnom zatvoru zaposlio i radio 10 godina, a fakultet nije završio. Posljedice neosnovane optužbe i boravka u istražnom zatvoru ostavile su posljedice na kasniji život u pogledu radne i profesionalne karijere, budući da je ugled tužitelja nepovratno uništen, jer ga prati stigma ubojice, kako je bio nepravomoćno osuđen i predstavljen u medijima.

21.6. Zaključno, tužitelj je tijekom boravka u istražnom zatvoru zbog optužbe za kazneno djelo ubojstva vlastite majke, u kaznenom postupku u kojem je za vrijeme boravka u istražnom zatvoru dva puta nepravomoćno proglašen krivim, odvojen od obitelji, onemogućen raditi, trpio duševne boli jakog intenziteta, a koje štetne posljedice nisu prestale po puštanju tužitelja iz istražnog zatvora, niti će tužitelj moći svoj privatni i obiteljski život dovesti u stanje koje je bilo prije toga.

22.1. Zbog svega navedenog, a posebice zbog trajanja istražnog zatvora od 1240 dana, trajanja kaznenog postupka u kojemu mu je 4 puta suđeno, o kojem postupku se redovito medijski izvještavalo, prirode i težine kaznenog djela ubojstva vlastite majke koje mu je stavljeno na teret, negativan odnos okoline, rodbine i prijatelja prema tužitelju te utvrđenu trajnu povredu duševnog zdravlja tužitelja, sud je ocijenio primjerenim i tužitelju dosudio naknadu štete u iznosu od 150,00 eura po danu provedenom u istražnom zatvoru.

22.2. Kada bi se dosuđena naknada po danu pomnožila sa brojem dana provedenih u istražnom zatvoru (1240), koju naknadu je u cjelini tužitelj mogao tražiti jednom tužbom, a nije, došlo bi se do iznosa od 186.000,00 eura, što bi predstavljalo primjeren i pravičan iznos koji po stavu ovog suda tužitelju mogao pružiti simboličnu satisfakciju i zadovoljštinu za pretrpljene povrede prava osobnosti, odnosno iznos koji bi mogao tužitelju omogućiti pribavu materijalnih dobara, njemu i njegovoj obitelji, kojom bi ublažio psihičke posljedice s kojima se nosi zbog oduzete slobode i izgubljenog života tijekom dugog trajanja istražnog zatvora, a što je svrha pravične naknade.

22.3. Kako je tužitelj inicirao brojne parnične postupke, zahtijevajući naknadu za pojedini (1) dan boravka u istražnom zatvoru, što je slučaj i u ovoj parnici, to mu je dosuđena naknada štete za dane 23. ožujka 2010. i 17. travnja 2010. po 150,00 eura, odnosno ukupno 300,00 eura.

22.4. Na navedeni iznos tužitelju pripada kamata koja teče od dana podnošenja pisanog zahtjeva nadležnom Ministarstvu temeljem odredbe čl. 1103. ZOO-a, to jest od 10. travnja 2020., po stopi propisanoj odredbom čl. 29. ZOO-a., zbog čega je traženje tužitelja za isplatu zateznih kamata od narednog dana od dana boravka u pritvoru do isplate neosnovano.

23.1. U odnosu na tuženikov prigovor zastare, odredbom članka čl. 477. ZKP/97 pravo na naknadu štete zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višeg suda. Prema stavku drugom iste zakonske odredbe, prije podnošenja tužbe za naknadu štete oštećenik je dužan svojim zahtjevom obratiti se Ministarstvu pravosuđa radi postignuća nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade. Daljnjom odredbom čl. 478. st. 1. ZKP/97 određeno je da, ukoliko zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete. Prema st. 2. ove odredbe dok traje postupak iz st. 1. ne teče zastara predviđena odredbom čl. 481. st. 1. tog Zakona.

23.2. Imajući u vidu sadržaj odredbe čl. 481. st. 1. ZKP/97 koja doslovce glasi: "Ako je slučaj na koji se odnosi neopravdana osuda ili neosnovano oduzimanje slobode prikazivan u sredstvima javnog priopćavanja i time bio povrijeđen ugled te osobe, sud će, na njezin zahtjev objaviti u novinama ili drugome javnom sredstvu priopćavanja priopćenje o odluci iz koje proizlazi neopravdanost prijašnje osude, odnosno neosnovanosti uhićenja. Ako slučaj nije prikazan u sredstvu javnog priopćavanja, takvo će se priopćenje, na zahtjev te osobe, dostaviti njezinu poslodavcu. Nakon smrti osuđene osobe pravo na podnošenje toga zahtjeva pripada njezinom bračnom ili izvanbračnom drugu, djeci, roditeljima, braći i sestrama.“, te daljnje odredbe tog članka prema kojima se zahtjev iz stavka 1. tog članka može podnijeti i ako nije stavljen zahtjev za naknadu štete (stavak 2.) te da se takav zahtjev podnosi u roku šest mjeseci prvostupanjskom sudu (stavak 3.), jasno je da ta odredba nema nikakve veze sa institutom zastare, odnosno tom odredbom nije predviđena nikakva zastara za vrijeme dok traje postupak povodom zahtjeva oštećenika za naknadu štete podnesen Ministarstvu pravosuđa iz čl. 478. st.1. ZKP-a.

23.3. Unatoč gramatičkom tekstu odredbe čl. 478. st. 2. ZKP/97, sud je stajališta da se logičnim, smislenim i sadržajnim tumačenjem te odredbe mora zaključiti da zastara predviđena u čl. 477. st. 1. ZKP/97 (tri godine od pravomoćnosti prvostupanjske presude) ne teče dok traje postupak povodom zahtjeva oštećenika za naknadu štete podnesenog Ministarstvu pravosuđa budući da je jedino odredbom čl. 477. st. 1. ZKP/97 propisan rok zastare za naknadu štete i od kada počinje teći, te da je očito omaškom u stavku drugom pogrešno navedeno da ne teče zastara predviđena u čl. 481. stavku 1. ovog Zakona, koja očita greška je ispravljena prilikom izrade pročišćenog teksta ZKP-a objavljenog u Narodnim novinama broj: 62/03. Naime, u tom pročišćenom tekstu ZKP-a odredba čl. 477. dobila je brojčanu oznaku 495., a odredba čl. 478. brojčanu oznaku 496. time da stavak 2. tog članka u tom pročišćenom tekstu doslovce glasi: “Dok traje postupak iz stavka 1. ovog članka, ne teče zastara predviđena i članku 495. stavku 1. ovog Zakona.“

23.4. Za takvo stajalište sud nalazi uporište i u ranije važećim odredbama Zakona o krivičnom postupku („Narodne novine“ broj:53/91, 91/92 i 28/96), konkretno, odredbi čl. 542., odnosno odredbi čl. 530. Zakona o krivičnom postupku („Narodne novine“ broj: 34/93 - pročišćeni tekst) koja odredba je identična odredbi čl. 478. ZKP-a, a odredba čl. 541. st. 1. i 2., odnosno 529. st. 1. i 2. pročišćenog teksta Zakona o krivičnom postupka, identična odredbi 477. st.1. i 2. ZKP-a. Naime, i u ranijem Zakonu o krivičnom postupku propisano je da pravo na naknadu štete zastaruje za tri godine od dana pravomoćnosti prvostepene presude kojom je okrivljenik oslobođen od optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostepenog rješenja kojim se postupak obustavlja, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višeg suda (čl. 529. st.1. pročišćenog teksta) i da se prije podnošenja tužbe za naknadu štete oštećenik dužan sa svojim zahtjevom obratiti Ministarstvu pravosuđa i uprave, radi postizanja sporazuma o postojanja štete te vrsti i visine naknade (st.2.), dok je odredbom čl. 530. st.1. pročišćenog teksta bilo propisano: „Ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete. Ako je postignuta nagodba samo o dijelu zahtjeva, oštećenik može tužbu podnijeti glede ostatka zahtjeva.“, a odredbom čl. 530. st. 2. ZKP-a „Dok traje postupak iz stavka 1. ovog članka, ne teče zastara predviđena u čl. 529. stavku 1. ovog Zakona.

23.5. Zbog navedenog sud smatra da je podnošenjem zahtjeva za naknadu štete Ministarstvu pravosuđa dana 10. travnja 2020. došlo do zastoja zastarijevanja u smislu odredbe čl. 238. st. 2. ZOO-a, te da je zastara nastavila teći u veljači 2023. dakle nakon što je tužitelj primio očitovanje Ministarstva pravosuđa, s tim da se vrijeme od idućeg dana kada je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-679/ postala pravomoćna (3. siječnja 2020.) do podnošenja zahtjeva za naknadu štete (10. travnja 2020.) uračunava u propisani trogodišnji rok zastare. Računajući vrijeme koje je proteklo nakon pravomoćnosti kaznene presude do nastupa zastoja i vrijeme nakon kojeg je zastara nastavila teći, jasno je da prije podnošenja tužbi u ovom predmetu 18. svibnja 2023. (Pn-210/2023), i 30. svibnja 2023. (Pn-263/2023) nije protekao odredbom čl. 477.st.1. ZKP/97 propisani zastarni rok od tri godine u kojem zastarijeva pravo na naknadu štete.

23.6. Tuženik smatra kako zastara tužiteljevog potraživanja počinje teći nakon proteka tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva Ministarstvu pravosuđa odnosno od 10. srpnja 2020., jer Ministarstvo u tom roku nije odlučilo o zahtjevu tužitelja, budući tako propisuje odredba čl. 478. st. 1. ZKP/97., a radi ranije iznesenog, sud nije prihvatio ovakav stav tuženika te prigovor zastare smatra neosnovanim.

24. Slijedom svega naprijed navedenog i obrazloženog sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 300,00 eura (150,00 eura po danu), sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. travnja 2020. pa do konačne isplate, dok je za više zatraženi iznos zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos te za iznos od 390,58 eura (preko dosuđenog iznosa od 300,00 eura do iznosa od 690,58 eura) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od 195,29 eura (razlika između traženih 345,29 i dosuđenih 150,00 eura) od 24. ožujka 2010., i na iznos od 195,29 od 18. travnja 2010. pa do isplate sa pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, radi čega je odlučeno kao u točki I izreke presude.

25.1 Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2., 155 i 164. ZPP- a, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/2022, te 138/2023), te označenoj vrijednosti predmeta spora (početnoj 345,29 eura i konačnoj 690,58 eura), kao i uspjehu u ovoj parnici.

25.2. U odnosu na uspjeh tužitelja u ovoj parnici, sud je imajući u vidu činjenicu da je tužitelj glede osnova potraživanja uspio u omjeru od 100%, glede visine u omjeru od 43%, cijenio uspjeh tužitelja u iznosu od 72%. Tuženik je uspio u sporu u omjeru od 28%, pa tužitelju, sukladno odredbi članka 154. st. 2. ZPP-a, pripada trošak u omjeru od 44%.

25.3. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbi (2 radnje sastava tužbe) od po 50 bodova (sukladno vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja radnje), koji trošak je popisao u tužbi, te trošak zastupanja na ročištima 15. siječnja 2025., 18. veljače 2025 i 27. ožujka 2025. po 75 bodova, dakle ukupno 325 bodova, odnosno 650,00 eura, što s PDV-om od 25% iznosi 812,50 eura, kojem iznosu treba nadodati trošak sudske pristojbe na podnesene 2 tužbe po 13,27 eura te sudske pristojbe na presudu 26,54 eura, ukupno 865,58 eura.

25.4. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 18. veljače 2025. jer nije bio potreban za vođenje ove parnice, a obavijest o pohrani opće punomoći tužitelj je mogao iznijeti i na pripremnom ročištu.

25.5. Razmjerno uspjehu tužitelja u ovoj parnici te odredbi članka 154. st. 2. ZPP-a, tužitelju je dosuđen trošak u iznosu od 380,86 eura. Na dosuđeni iznos troška tužitelju pripada zatražena zatezna kamata od dana presuđenja, dakle od 25. travnja 2025. pa do konačne isplate.

25.6. Slijedom iznijetog, o trošku parničnog postupka odlučeno je kao u točki II izreke presude.

U Splitu, 25. travnja 2025.

SUTKINJA:

Ana Kuzmanić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu), odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud Republike Hrvatske.

Presuda kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a (čl. 467. st. 1. ZPP-a).

Žalba protiv ove presude ne odgađa ovrhu (čl. 467.a ZPP-a).

DNA:

- e oglasna ploča

- u spis