REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U VELIKOJ GORICI

Velika Gorica, Trg kralja Tomislava 36

Poslovni broj P-185/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Velikoj Gorici, po sutkinji Zorani Matešić, u pravnoj stvari tužitelja UF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Antonio Medić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, koju zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 12. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženice, u smislu odredbe čl. 335. st. 4. ZPP, 25. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnima dio Ugovora o kreditu broj: 3205704280 sklopljen dana 10. studenoga 2005., između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora, solemniziran po javnom bilježniku Ivanu Malekoviću iz Velike Gorice, pod brojem OU- 986/05 dana 22. studenoga 2005., na iznos od 28.780,22 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunat prema srednjem tečaju HNB-a važećem na dana korištenja kredita,

iz čl. 1., koji glasi: „ Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 28.780,22 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu“,

te iz čl. 6 Otplata kredita, koji glasi: „ Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF 415,65 obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. “

II. Nalaže se tuženici ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB : 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju UF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 2.466,54 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- iznos od 24,70 eura od 3. siječnja 2006. pa do isplate,

- iznos od 7,59 eura od 11. siječnja 2009. pa do isplate,

- iznos od 9,91 eura od 11. veljače 2009. pa do isplate,

- iznos od 17,53 eura od 11. ožujka 2009. pa do isplate,

- iznos od 6,45 eura od 11. travnja 2009. pa do isplate,

- iznos od 6,26 eura od 10. svibnja 2009. pa do isplate,

- iznos od 4,16 eura od 11. lipnja 2009. pa do isplate,

- iznos od 5,46 eura od 16. srpnja 2009. pa do isplate,

- iznos od 4,65 eura od 15. kolovoza 2009. pa do isplate,

- iznos od 9,35 eura od 15. rujna 2009. pa do isplate,

- iznos od 6,14 eura od 15. listopada 2009. pa do isplate,

- iznos od 8,55 eura od 15. studenog 2009. pa do isplate,

- iznos od 7,43 eura od 15. prosinca 2009. pa do isplate,

- iznos od 14,31 eura od 15. siječnja 2010. pa do isplate,

- iznos od 18,38 eura od 15. veljače 2010. pa do isplate,

- iznos od 17,50 eura od 15. ožujka 2010. pa do isplate,

- iznos od 22,02 eura od 15. travnja 2010. pa do isplate,

- iznos od 28,64 eura od 15. svibnja 2010. pa do isplate,

- iznos od 31,63 eura od 15. lipnja 2010. pa do isplate,

- iznos od 41,89 eura od 15. srpnja 2010. pa do isplate,

- iznos od 38,44 eura od 15. kolovoza 2010. pa do isplate,

- iznos od 54,02 eura od 15. rujna 2010. pa do isplate,

- iznos od 45,22 eura od 15. listopada 2010. pa do isplate,

- iznos od 48,27 eura od 15. studenog 2010. pa do isplate,

- iznos od 58,58 eura od 15. prosinca 2010. pa do isplate,

- iznos od 64,00 eura od 15. siječnja 2011. pa do isplate,

- iznos od 54,84 eura od 15. veljače 2011. pa do isplate,

- iznos od 60,98 eura od 15. ožujka 2011. pa do isplate,

- iznos od 56,22 eura od 15. travnja 2011. pa do isplate,

- iznos od 66,35 eura od 15. svibnja 2011. pa do isplate,

- iznos od 84,72 eura od 15. lipnja 2011. pa do isplate,

- iznos od 94,65 eura od 15. srpnja 2011. pa do isplate,

- iznos od 119,21 eura od 15. kolovoza 2011. pa do isplate,

- iznos od 88,55 eura od 15. rujna 2011. pa do isplate,

- iznos od 73,63 eura od 14. listopada 2011. pa do isplate,

- iznos od 74,50 eura od 14. studenog 2011. pa do isplate,

- iznos od 76,23 eura od 14. prosinca 2011. pa do isplate,

- iznos od 84,14 eura od 14. siječnja 2012. pa do isplate,

- iznos od 86,78 eura od 14. veljače 2012. pa do isplate,

- iznos od 86,39 eura od 14. ožujka 2012. pa do isplate,

- iznos od 83,76 eura od 14. travnja 2012. pa do isplate,

- iznos od 85,37 eura od 14. svibnja 2012. pa do isplate,

- iznos od 87,78 eura od 17. lipnja 2012. pa do isplate,

- iznos od 85,07 eura od 14. srpnja 2012. pa do isplate,

- iznos od 85,37 eura od 14. kolovoza 2012. pa do isplate,

- iznos od 79,22 eura od 14. rujna 2012. pa do isplate,

- iznos od 82,95 eura od 14. listopada 2012. pa do isplate,

- iznos od 85,70 eura od 14. studenog 2012. pa do isplate,

- iznos od 83,05 eura od 14. prosinca 2012. pa do isplate,

po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007. (Narodne novine broj 72/02), a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženici ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB : 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju UF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.733,27 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 25. travnja 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 150,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 25. travnja 2025. do isplate kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 eura pa do isplate kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 11. svibnja 2023. navodi da je 10. studenoga 2005. sklopio s tuženicom Ugovor o kreditu broj: 7102932220 (dalje: Ugovor), solemniziran kod javnog bilježnika Ivana Malekovića iz [adresa], pod brojem OU-986/05 22. studenoga 2005., kojim je tuženica kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 28.780,22 CHF obračunatom prema srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan korištenja kredita. U članku 2. i 6. Predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju HNB-a za CHF važećem na dan plaćanja. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu.

1.1. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

1.2. Sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, odnosno obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Imajući u vidu sve navedeno u točkama II i III ove tužbe, tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka pa do kraja otplate za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. To nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita. Tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune.

1.3. Stoga je uslijed utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku tužitelj preplatio svaki mjesec na ime dužnih anuiteta koje su se zbog enormnog povećanja tečaja CHF spram kune uvelike povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita. Tužiteljeva preplata stoga iznosi 2.328,24 eura[1] /17.542,15 kn (glavnica) s pripadajućim zateznim kamatama, kada se zbroje preplaćeni iznosi po osnovi ništetnosti valutne klauzule.

2. Tuženica je 10. srpnja 2023. podnijela odgovoru na tužbu u kojem je cijelosti osporila tužbeni zahtjev kao neosnovan u pogledu pravne osnove i visine, kao i razloge kojima je tužitelj obrazložio tužbu u ovom sporu.

2.1. Nadalje, tuženica je tužitelju tijekom postupka osporila svojstvo potrošača. Ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Smatra da je na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača.

2.2. Ističe prigovor zastare. Smatra da se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 11. svibnja 2023., to tuženica ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno, ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja opet nastupila zastara.

2.3. Ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženica je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli. Konkretno, iz Ugovora o kreditu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženice bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005. godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila.

2.4. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako 8 uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

2.5. U odnosu na toč. I. tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem tužitelj zahtjeva da se utvrdi ništetnim čl. 2. Ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope ističe prigovor pravomoćno presuđene stvari te ističe da se predmetni postupak vodio pred ovim sudom pod poslovnim brojem P-171/2020., te u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva tuženica predlaže da se isti odbaci sukladno odredbi članka 333. stavak 2. Zakona o parničnom postupku.

2.6. Osporava tijek zateznih kamata. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Podneskom od 8. veljače 2024. (list 79-81 spisa) tužitelj navodi da je omaškom u pisanju u točki I. tužbenog zahtjeva zatražio utvrđenje ništetnosti članka 2. predmetnog ugovora o kreditu koji se odnosi na kamatnu stopu s obzirom da je u ovo ovosudnom predmetu poslovni broj P-171/2020 o tome pravomoćno odlučeno, te tužbeni zahtjev u tom dijelu točke I. povlači.

3.1. Tuženica je podneskom od 9. veljače 2024. (list 87 spisa) navela da se ne protivi povlačenju tužbenog zahtjeva u dijelu pod točkom I. tuženog zahtjeva ali da sukladno članku 158. stavak 1. Zakona o parničnom postupku o tužitelja potražuje trošak za povučeni dio i to za odgovor na tužbu u iznosu od 200,00 eura uvećano za PDV od 25% odnosno ukupan trošak od 250,00 eura.

3.2. Raspravnim rješenjem od 16. veljače 2024. (list 84 spisa) utvrđeno je da je povučen dio tužbenog zahtjeva pod točkom I. kojim se utvrđuje ništetnim dio ugovora o kreditu koji se odnosi na kamatnu stopu. Stranke su se odrekle prava na žalbu na povučeni dio i nisu tražile pisani otpravak rješenja. Navedeno rješenje postalo je pravomoćno 16. veljače 2024.

4. Tužitelj je na ročištu održanom 13. ožujka 2025. (list 104 spisa) naveo da ostaje kod tužbenog zahtjeva pod točkom I. kako ga je specificirao na ročištu održanom 16. veljače 2024. (list 84 spisa), dok je podneskom od 12. ožujka 2025. (list 102-103 spisa) u odnosu na točku II. tužbeni zahtjev uskladio sa nalazom i mišljenjem vještaka od 9. srpnja 2024. (list 92-94 spisa) , te je istim predložio da sud naloži tuženici isplatiti mu iznos od 2.466,54 eura sa zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako je to naznačeno u petitu.

5. U nastavku postupka tuženica je na ročištu održanom 13. ožujka 2025. (list 104 spisa) navela da se protivi preinaci tužbe kako je to učinio tužitelj svojim podneskom od 12. ožujka 2025. u odnosu na točku II. tužbenog zahtjeva, te ističe prigovor zastare na preinačeni dio.

5. 1. Naime, sud je raspravnim rješenjem dopustio preinaku tužbe iz podneska tužitelja od 12. ožujka 2025. u odnosu na točku II. tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju vještaka od 9. srpnja 2024. kojim je tužitelj povisio tužbeni zahtjev u odnosu na točku II. iz razloga što je ista svrsishodna za rješenje spora između stranaka u smislu odredbe čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11. i 148/11. – pročišćeni tekst 25/13, 28/13, 89/14., 70/19., 80/22, 114/22 i 155/23 dalje u tekstu: ZPP). Naime, tužitelj nije mogao bez svoje krivnje preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka s obzirom da je konačna visina tužbenog zahtjeva utvrđena tek nakon izvedenog financijskog vještačenja (tako i u zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su IV-162/2021 sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 26. studenoga 2021., a u kojem je zauzet izričit stav da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem).

6. Sud je tijekom postupka izveo dokaze uvidom i čitanjem u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3205704280 od 10. studenog 2005. solemniziran kod javnog bilježnika Ivana Malekovića pod br. OU-986/05 (list 6-10 spisa), dostavu podataka po kreditnoj partiji broj 7102932220 od 25.9.2018. (list 11 spisa), početni otplatni plan (list 12-14 spisa), pregled promjena kamatnih stopa (list 15 spisa), preliminarni izračun pretplate po kreditu-račun za usluge (list 16 spisa), sudsku praksu vidljivu u e-spisu (list 27-35, 37-41, 49-53 spisa), izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održane 5. ožujka 2004. (list 36 spisa), prometi po kreditu-specifikacija uplate (list 44-48 spisa), izveden je dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke u postupku (list 86 spisa), izvedeno je financijsko vještačenje po vještaku prof. dr. sc. dipl. oec. Vatroslavu Zovku (list 92-94 spisa).

6.1. Nije izveden dokaz usmenim saslušanjem vještaka prof.dr.sc. Vatroslava Zovka iz razloga što su stranke na ročištu održanom 13. ožujka 2025. (list 104 spisa) suglasno navele da istog nije potrebno usmeno s obzirom da su prigovori od strane tuženice na nalaz i mišljenje vještaka pravne prirode, te iste nemaju prigovor na njegov matematički izračun.

7. Ocjenjujući rezultate izvedenih dokaza, u skladu s odredbom člankom 8. ZPP sud je utvrdio da je zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je ništetna odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula, te zahtjev za isplatu razlike između anuiteta po početnom tečaju te anuiteta koje je tuženica obračunavala prema tečaju CHF na dan dospijeća anuiteta.

9. Između stranka nije sporno da je tužitelj je s tuženicom 10. studenog 2005. sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3205704280, broj kreditne partije: 7102932220 (dalje: Ugovor o kreditu) kojim je tuženica tužitelju stavila na raspolaganje iznos kunske protuvrijednosti 28.780,22 CHF.

10. U ovom je postupku sporna je valjanost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, u vezi koje tuženica kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takve ugovorne odredbe, je li tužitelj bio potrošač, tijek zakonskim zateznih kamata koju je zatražio tužitelj, zastara, te zastara na preinačeni dio.

11. Iz odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu proizlazi da je iznos kredita kunska protuvrijednost iznosa od 28.780,22 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Iz odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu proizlazi da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 415,65 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.

12. Presudom VSRH poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom VTS poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je tuženica u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11., 29/18., 126/21., 114/22 i 156/22-dalje ZOO).

13. Prema odredbi čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14 i 110/15, dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se u ovom slučaju radi. U odnosu na navode tuženice da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da prema članku 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP-a, dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na to nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a

15. Imajući na umu da je Ugovor o kreditu, između tužitelja i tuženice sklopljen upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda. Da je tome tako, proizlazi iz okolnosti predmetnog slučaja- sadržaja Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženice, koji sadrži sporne odredbe o ugovorenoj valuti CHF uz koju je vezana glavnica. Navedene odredbe spornog Ugovora o kreditu, identične su odredbama razmatranim presudom VSRH broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019., te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

16. U svrhu utvrđivanja činjenice informiranosti tužitelja prilikom zaključenja Ugovora o kreditu, saslušan je tužitelj koji je u svom iskazu u bitnome naveo da je predmetni ugovor o kreditu od 11. studenog 2005. sklopio s tuženicom radi kupnje automobila i upravo je za tu namjenu potrošio dobivena sredstva te je predmetni automobil koristio za osobne svrhe. Naveo je da mu osobna bankarica nije posebno pojašnjavala svaku odredbu ugovora prije njegovog potpisivanja, niti mu je pojašnjavala pravne posljedice zaključenja ugovora upravo sa takvim odredbama, da je u svezi navedenog kredita u svezi tečaja dobivao obavijesti od banke te je isto tako vidjelo na ratama kredita da su mu se iste povećale. Nije razmatrao da bi sklopio ugovor o kreditu u nekoj drugoj valuti. Isto tako navodi da prije ovog ugovora o kreditu, niti poslije, nije nikad sklapao neki drugi kredit s valutnom klauzulom. Isto tako navodi da ga nitko nije upozorio na mogućnost rasta kredita, da prilikom dolaska u banku nije mogao utjecati na pojedine odredbe ugovora, da je ugovor bio standardiziran i unaprijed pripremljen od strane banke. Iz Ugovora o kreditu proizlazi da je namjena kredita kupnja vozila marke ŠKODA, tip OCTAVIA ELEGANCE 2.0 TDI PD (A), model 1Z338C godina proizvodnje 2005. (čl. 5. Ugovora) te da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba. Iz navedenoga slijedi da ne postoje iznimke iz čl. 3. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16, dalje ZPK). zbog kojih predmetni Ugovor ne bi bio potrošački Ugovor, zbog čega je ovaj sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

17. Sud je prihvatio iskaz tužitelja u cijelosti kao vjerodostojan budući da je isti iskazivao jasno, uvjerljivo i konzistentno. Naime, iz predmetnog iskaza proizlazi da je isti temeljem sklopljenog predmetnog Ugovora o kreditu kupio osobni automobil za vlastite svrhe (tzv. auto-kredit), da se radilo o tipskom ugovoru te da mu djelatnici banke nisu niti jednu odredbu ugovora posebno objasnili, da Ugovor o kreditu ne sadrži parametre pomoću kojih je tužitelj mogao shvatiti promjenu visine anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, da je isti po zanimanju ekonomist, kao to da isti nije mogao pregovarati niti o jednoj odredbi iz tog ugovora tj. nije mogao mijenjati sadržaj unaprijed pripremljenih standardnih odredaba ugovora o kreditu, a niti su mu prilikom potpisivanja Ugovora dana dokumentacija iz koje bi jasno proizlazili parametri promjenjivosti.

18. Valja istaći kako u ovom postupku tuženica nije predložila saslušanje svog djelatnika koji je sudjelovao u postupku obrade i sklapanja kredita (osobnog bankara), pa tako niti nije učinio vjerojatnim da je u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredaba.

19. Dakle, kako je sud vezan za utvrđenja iz gore navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, a provedenim dokazima, kao što je već rečeno, tuženica nije uspjela dokazati da je konkretno postupila drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužitelja u potpunosti obavijestila o naravi, rizicima i posljedicama sporne odredbe to je temeljem Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" broj 96/03), članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" broj 14/14, 110/15, 14/19) u vezi s člankom 3-4., čl. 269., čl. 272. i čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 , 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO) valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja kojim predlaže utvrditi dijelove odredbi čl. 1. i čl. 6. Ugovora o kreditu ništetnima, a koje odredbe se odnose na ugovaranje valutne klauzule u CHF i odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

20. Valja istaći kako je tužitelj kao korisnik kredita, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženicu, kao kreditora, pa je teret dokaza da tužitelj eventualno ne bi bio prosječni potrošač upravo na tuženici. Također valja navesti da, ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost suda za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru (Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev- 18/18).

20.1. Uz to je iz Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka razvidno da je predmetni kredit tužitelj podigao kao fizička osoba time da je u iskazu, kojeg sud prihvaća, naveo kako je sporni kredit koristio za kupnju obiteljskog automobila.

20.2. Iz navedenog se ne može zaključiti da bi se radilo o bilo kakvoj eventualnoj poslovnoj djelatnosti, pa stoga iz navedenog proizlazi tužiteljevo svojstvo potrošača.

21. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku prof. dr. sc. Vatroslavu Zovku 9. srpnja 2024. (list 92-94 spisa). U skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza te priležeće dokumentacije vještak je mišljenja da:

 Sveukupno potraživanje tužitelja uslijed ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli iznosi 2.466,54 eura, a pojedinačni mjesečni iznosi prikazani su u tablici 1.

21.1. Navedeni nalaz i mišljenje dostavljen je strankama, te tužitelj i tuženica na isti nisu imale primjedbi. Naime, tuženica ne prigovara samom matematičkom izračunu vještaka te ne traži saslušanje vještaka, međutim i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja.

21.2. Ovaj sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka od 9. srpnja 2024. u kojem utvrđuje pretplatu uslijed rasta tečaja u iznosu od 2.466,54 eura jer je isti objektivan, jasan, neproturječan i u skladu s pravilima struke i u skladu s dokumentacijom u spisu.

22. Nakon uređenja tužbenog zahtjeva podneskom od 12. ožujka 2025. sukladno nalazu i mišljenju vještaka od 9. srpnja 2024. tuženica je istaknula prigovor zastare na preinačeni dio odnosno pravodobnost tužbe u odnosu na novi zahtjev.

23. U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja reći da je isti neosnovan s obzirom na to da je sukladno odredbi članka 241. ZOO-a, došlo do prekida zastare podnošenjem kolektivne tužbe u smislu odredbe članka 502.a – 502.h ZPP-a, 4. travnja 2012., te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 (koja je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu u odnosu na ovdje tuženicu), stoga zastara u ovom slučaju ponovno teče od 14. lipnja 2018., a kako je zastarni rok za restituciju u ovome slučaju opći petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO, a tužba je podnesena 11. svibnja 2023. to potraživanje tužitelja nije zastarjelo, neovisno o tome što je tužba preinačena podneskom od 12. ožujka 2025. imajući u vidu pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024. prema kojem, u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

24. Slijedom svega navedenog sud je utvrdio da je tuženica u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je stekla temeljem djelomično ništetnog ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako iz prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule iznosi 2.466,54 eura, pri čemu su pojedini mjesečni iznosi s datumima dospijeća pobliže navedeni u Tablici 1. to je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao pod točkom II. izreke ove presude, sve temeljem odredbe čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. ZOO.

25. Posebno valja dodati kako se odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO i čl. 29. st. 2. ZOO, a iste su dosuđene od dana kada je tužitelj obavio plaćanje više zaračunatih iznosa, s obzirom da je tuženica kao ugovorna strana bila dužna prilikom promjene kamatnih stopa rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinila iako je toga morala biti svjesna, pa joj je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da joj taj više plaćeni iznos ne pripada.

26. Kamate su dosuđene do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke

27. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu. Trošak tužitelja odnosi se na zastupanje po punomoćniku odvjetniku koji je određen Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( Narodne novine broj 138/2023 - dalje Tarifa) a sukladno vrijednosti predmeta, te prema priloženom troškovniku . Tako je tužitelju priznat zatraženi trošak za sastav tužbe od 11. svibnja 2023 . prema Tbr. 7/1 Tarife od 100 bodova, sastav podneska od 8. veljače 2024. prema Tbr. 8/1 Tarife od 100 bodova, sastav podneska od 12. veljače 2024. prema Tbr. 8/4 Tarife od 25 bodova, pristup na ročište 16. veljače 2024. prema Tbr. 9/1 Tarife od 100 bodova, pristup na ročište 21. svibnja 2024. prema Tbr. 9/1 Tarife od 100 bodova, sastav podneska od 12. ožujka 2025. prema Tbr. 8/1 Tarife od 100 bodova, pristup na ročište 13. ožujka 2025. prema Tbr. 9/1 Tarife od 100 bodova, pristup ročištu za objavu presude od prema Tbr. 9/3 Tarife od 50 bodova, odnosno ukupno 675 bodova. Cijeneći da je vrijednost jednog boda 2,00 eura tužitelju je priznat trošak od 1.350,00 eura, Tužitelju valja priznati i zatraženi trošak financijskog vještačenja, koje je bilo potrebno provesti radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, u iznosu od 265,45 eura, trošak preliminarnog vještačenja u iznosu od 82,95 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 34,87 eura. Stoga je tužitelju valjalo dosuditi sveukupan iznos od 1.733,27 eura, te je odlučeno kao pod točkom III. izreke.

28. Odluka o kamatama na dosuđeni parnični trošak temelji se na odredbi članka 151. stavak 3. ZPP-a.

29. Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 150,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 25. travnja 2025. pa do isplate. Naime, trošak sastava podneska od 12. veljače 2024., mogao se cijeniti samo prema Tbr. 8/4 Tarife, a nikako u punom iznosu prema Tbr.8/1 Tarife iz razloga jer se radi o ostalom podnesku, te je odlučeno kao pod točkom IV. izreke.

30 . Odbijen je zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.250,00 eura pa do isplate sukladno čl. 154. st. 1. ZPP iz razloga što isti nije uspio u sporu, te je odlučeno kao pod točkom V. izreke.

30.1. Na temelju članka 158. ZPP u svezi s odredbom članka 154. stavak 5. ZPP tuženici za povučeni dio tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem se on odnosi na utvrđenje kamatne stope nije dosuđen trošak parničnog postupka. To iz razloga što je razvidno da se radi o očitoj grešci tužitelja u pisanju tužbenog zahtjeva, a imajući pritom u vidu činjenične navode i dokaze koji su priloženi uz tužbu (preliminarno financijsko vještačenje za valutnu klauzulu). Naime, iz spisa je razvidno da tužitelj nije postavio takav tužbeni zahtjev s namjerom, a kasnije odustao od tužbenog zahtjeva, a isto tako tuženici zbog takvog tužbenog zahtjeva nisu nastali posebni troškovi

Velika Gorica, 25. travnja 2025.

Sutkinja:

Zorana Matešić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a o žalbi odlučuje županijski sud.