REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-4631/2023-21
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Lauri Crnić Klapšić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Stipanka Mandac, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Strukan Delić Mandac d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, koje zastupaju članovi Uprave, a njih punomoćnica Sanja Porobija, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 10. travnja 2025. u prisutnosti tužitelja osobno i njegove punomoćnice Stipanke Mandac, odvjetnice i zamjenice punomoćnice tuženika Pie Gaie Baučić, odvjetnice, 25. travnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb isplatiti tužitelju ZČ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 16.950,06 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:
39,24 € od
18.08.2010. godine do isplate,
57,57 € od
30.09.2010. godine do isplate,
52,15 € od
26.10.2010. godine do isplate,
59,05 € od
25.11.2010. godine do isplate,
83,23 € od
06.01.2011. godine do isplate,
73,83 € od
21.01.2011. godine do isplate,
73,10 € od
23.02.2011. godine do isplate,
72,61 € od
16.03.2011. godine do isplate,
74,78 € od
28.04.2011. godine do isplate,
98,03 € od
11.06.2011. godine do isplate,
98,03 € od
11.06.2011. godine do isplate,
120,89 € od
22.07.2011. godine do isplate,
109,79 € od
16.09.2011. godine do isplate,
109,79 € od
16.09.2011. godine do isplate,
94,47 € od
21.10.2011. godine do isplate,
101,79 € od
29.11.2011. godine do isplate,
104,79 € od
29.12.2011. godine do isplate,
107,97 € od
03.01.2012. godine do isplate,
114,02 € od
16.02.2012. godine do isplate,
109,82 € od
16.04.2012. godine do isplate,
109,60 € od
19.04.2012. godine do isplate,
115,44 € od
12.06.2012. godine do isplate,
113,96 € od
25.06.2012. godine do isplate,
111,87 € od
22.07.2012. godine do isplate,
109,41 € od
06.09.2012. godine do isplate,
99,91 € od
16.09.2012. godine do isplate,
109,16 € od
17.10.2012. godine do isplate,
112,42 € od
20.11.2012. godine do isplate,
106,58 € od
16.01.2013. godine do isplate,
106,58 € od
16.01.2013. godine do isplate,
110,06 € od
01.03.2013. godine do isplate,
104,37 € od
16.03.2013. godine do isplate,
112,22 € od
16.04.2013. godine do isplate,
100,68 € od
16.05.2013. godine do isplate,
98,79 € od
16.06.2013. godine do isplate,
99,92 € od
16.07.2013. godine do isplate,
101,56 € od
24.08.2013. godine do isplate,
102,95 € od
16.09.2013. godine do isplate,
105,69 € od
16.10.2013. godine do isplate,
107,02 € od
16.11.2013. godine do isplate,
111,77 € od
16.12.2013. godine do isplate,
106,98 € od
16.01.2014. godine do isplate,
103,02 € od
16.02.2014. godine do isplate,
105,73 € od
16.03.2014. godine do isplate,
103,37 € od
16.04.2014. godine do isplate,
98,98 € od
17.05.2014. godine do isplate,
100,72 € od
16.06.2014. godine do isplate,
103,14 € od
16.07.2014. godine do isplate,
105,06 € od
16.08.2014. godine do isplate,
105,56 € od
16.09.2014. godine do isplate,
107,62 € od
16.10.2014. godine do isplate,
110,59 € od
16.11.2014. godine do isplate,
111,16 € od
16.12.2014. godine do isplate,
111,59 € od
16.01.2015. godine do isplate,
111,36 € od
22.02.2015. godine do isplate,
111,36 € od
16.03.2015. godine do isplate,
111,36 € od
24.04.2015. godine do isplate,
111,36 € od
16.05.2015. godine do isplate,
111,36 € od
16.06.2015. godine do isplate,
111,36 € od
29.07.2015. godine do isplate,
111,36 € od
16.08.2015. godine do isplate,
111,36 € od
17.09.2015. godine do isplate,
111,36 € od
16.10.2015. godine do isplate,
111,36 € od
19.11.2015. godine do isplate,
111,36 € od
16.12.2015. godine do isplate,
111,36 € od
26.01.2016. godine do isplate,
147,55 € od
16.02.2016. godine do isplate,
144,43 € od
18.03.2016. godine do isplate,
142,58 € od
16.04.2016. godine do isplate,
138,72 € od
16.05.2016. godine do isplate,
148,09 € od
16.06.2016. godine do isplate,
142,81 € od
16.07.2016. godine do isplate,
143,72 € od
16.08.2016. godine do isplate,
140,29 € od
16.09.2016. godine do isplate,
144,27 € od
16.10.2016. godine do isplate,
151,65 € od
16.11.2016. godine do isplate,
151,20 € od
16.12.2016. godine do isplate,
153,46 € od
16.01.2017. godine do isplate,
150,37 € od
16.02.2017. godine do isplate,
146,38 € od
16.03.2017. godine do isplate,
149,07 € od
16.04.2017. godine do isplate,
137,71 € od
17.05.2017. godine do isplate,
139,15 € od
16.06.2017. godine do isplate,
130,78 € od
16.07.2017. godine do isplate,
117,46 € od
18.08.2017. godine do isplate,
117,80 € od
16.09.2017. godine do isplate,
119,38 € od
20.10.2017. godine do isplate,
116,78 € od
16.11.2017. godine do isplate,
116,02 € od
16.12.2017. godine do isplate,
107,47 € od
16.01.2018. godine do isplate,
115,47 € od
21.02.2018. godine do isplate,
109,32 € od
16.03.2018. godine do isplate,
102,43 € od
16.04.2018. godine do isplate,
96,80 € od
16.05.2018. godine do isplate,
108,35 € od
16.06.2018. godine do isplate,
107,40 € od
16.07.2018. godine do isplate,
122,46 € od
16.08.2018. godine do isplate,
122,89 € od
21.09.2018. godine do isplate,
115,64 € od
16.10.2018. godine do isplate,
119,82 € od
16.11.2018. godine do isplate,
122,96 € od
16.12.2018. godine do isplate,
124,54 € od
16.01.2019. godine do isplate,
119,81 € od
20.02.2019. godine do isplate,
120,63 € od
20.03.2019. godine do isplate,
119,41 € od
19.04.2019. godine do isplate,
121,02 € od
16.05.2019. godine do isplate,
125,45 € od
16.06.2019. godine do isplate,
128,50 € od
16.07.2019. godine do isplate,
137,04 € od
16.08.2019. godine do isplate,
134,70 € od
16.09.2019. godine do isplate,
135,74 € od
20.10.2019. godine do isplate,
137,03 € od
22.11.2019. godine do isplate,
135,71 € od
16.12.2019. godine do isplate,
146,84 € od
18.01.2020. godine do isplate,
152,00 € od
16.02.2020. godine do isplate,
162,75 € od
16.03.2020. godine do isplate,
166,85 € od
21.04.2020. godine do isplate,
158,23 € od
21.05.2020. godine do isplate,
154,03 € od
18.06.2020. godine do isplate,
155,22 € od
16.07.2020. godine do isplate,
151,15 € od
19.08.2020. godine do isplate,
150,94 € od
16.09.2020. godine do isplate,
155,95 € od
19.10.2020. godine do isplate,
151,51 € od
21.11.2020. godine do isplate,
151,38 € od
16.12.2020. godine do isplate,
152,10 € od
16.01.2021. godine do isplate,
151,49 € od
17.02.2021. godine do isplate,
141,88 € od
21.03.2021. godine do isplate,
142,49 € od
16.04.2021. godine do isplate,
142,87 € od
16.05.2021. godine do isplate,
142,97 € od
17.06.2021. godine do isplate,
145,61 € od
16.07.2021. godine do isplate,
150,47 € od
21.08.2021. godine do isplate,
142,33 € od
16.09.2021. godine do isplate,
153,54 € od
16.10.2021. godine do isplate,
158,55 € od
16.11.2021. godine do isplate,
165,96 € od
21.12.2021. godine do isplate,
167,14 € od
21.01.2022. godine do isplate,
164,34 € od
21.02.2022. godine do isplate,
176,46 € od
16.03.2022. godine do isplate,
i to od dospijeća pojedinog iznosa pa do 31. srpnja 2015. sukladno čl.29. Zakona o obveznim odnosima u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za pet postotnih poena, pa od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023., pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb naknaditi tužitelju ZČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 3.625,00 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 25. travnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 362,67 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi do 31.12.2007. koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.08.2007. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. do 31.12.2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine do 29.12.2023. po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30.12.2023. pa do isplate, po stopi propisanoj prema čl. 29.st.2. ZOO koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine tekućim na iznose od:
- 0,05 EUR od 15.05.2006. pa do isplate,
- 1,35 EUR od 15.06.2006. pa do isplate,
- 3,61 EUR od 15.07.2006. pa do isplate,
- 6,65 EUR od 15.08.2006. pa do isplate,
- 2,77 EUR od 15.09.2006. pa do isplate,
- 2,76 EUR od 16.10.2006. pa do isplate,
- 7,39 EUR od 15.11.2006. pa do isplate,
- 6,18 EUR od 15.12.2006. pa do isplate,
- 8,76 EUR od 15.01.2007. pa do isplate,
- 12,22 EUR od 15.02.2007. pa do isplate,
- 7,99 EUR od 15.03.2007. pa do isplate,
- 12,54 EUR od 15.04.2007. pa do isplate,
- 19,10 EUR od 17.05.2007. pa do isplate,
- 18,99 EUR od 16.06.2007. pa do isplate,
- 21,02 EUR od 17.07.2007. pa do isplate,
- 17,42 EUR od 15.08.2007. pa do isplate,
- 17,45 EUR od 17.09.2007. pa do isplate,
- 23,67 EUR od 15.10.2007. pa do isplate,
- 16,41 EUR od 15.11.2007. pa do isplate,
- 21,92 EUR od 15.12.2007. pa do isplate,
- 11,51 EUR od 16.01.2008. pa do isplate,
- 4,42 EUR od 12.03.2008. pa do isplate,
- 1,88 EUR od 19.03.2008. pa do isplate,
- 13,91 EUR od 30.04.2008. pa do isplate,
- 17,54 EUR od 21.05.2008. pa do isplate,
- 15,40 EUR od 26.06.2008. pa do isplate,
- 15,42 EUR od 18.07.2008. pa do isplate,
- 18,44 EUR od 22.08.2008. pa do isplate,
- 16,18 EUR od 18.09.2008. pa do isplate,
- 5,49 EUR od 15.10.2008. pa do isplate,
- 5,61 EUR od 28.11.2008. pa do isplate,
- 8,62 EUR od 15.12.2008. pa do isplate.
IV. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tuženika za isplatu troškova parničnog postupka.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je kao korisnik kredita 16.02.2006. sklopio s tuženikom kao kreditorom Ugovor o namjenskom kreditu, broj ugovora: 3205796724/2006, kreditna partija: 7102949850, potvrđen po javnom bilježniku Igoru Martinoviću , 22.02.2006. broj OU-74/06, kojim mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 108.000,00 CHF, prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita. CHF kredit je još u otplati, nije konvertiran. Pošto je tečaj CHF, tijekom otplate kredita rastao, u odnosu na tečaj CHF-a kada je kredit pušten u promet, na taj način došlo je do preplate uplata izraženih u CHF valuti jer su uplate vršene u kunskoj protuvrijednosti po samom tečaju kakav je bio u trenutku plaćanja.
1.1. Ništetne su odredbe predmetnog potrošačkog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita, koja ja vezana za tečaj CHF-a, a na koje odredbe se odnosi utuženo potraživanje. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu u vezi korištenja valutne klauzule u CHF valuti vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu (dalje: TSZG), koji je 04. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012 (slučaj „Franak“ ili kolektivni spor) kojom je u konačnici pravomoćno utvrđeno da su: tuženici, među njima i tuženik iz ovog postupka, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača na način da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Predmetno razdoblje obuhvaća i dan u kojem je zaključen ovopredmetni ugovor o kreditu, a presuda iz kolektivnog spora obuhvaća i ovdje tuženika.
1.2. Odlukom Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. odbijene su žalbe svih osam banaka i u cijelosti je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. (preinačena je u pogledu troška), u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu pod posl. br. Rev 2221/2018 je 03. rujna 2019. donio presudu kojima su odbijene revizije banaka protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Dodatno je Ustavni sud Republike Hrvatske u postupcima U-III-4150/2019 U-III-4388/2019 U-III-
4389/2019 U-III-4390/2019 U-III-4396/2019 U-III-4516/2019 U-III-4532/2019 dana 03.02.2021. donio odluku kojom je odbio ustavne tužbe banaka podnesene u povodu presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a rješenjem je odbacio ustavne tužbe banaka podnesene u povodu presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
1.3. Tužitelj se ovom tužbom poziva na činjenični supstrat navedenih sudskih odluka, odnosno odluka koje su održane i imaju pravnu snagu vezano za ništetnu CHF klauzulu, a koje se imaju primijeniti i kao materijalno pravo. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77., 36/77., 36/80., 6/80., 69/82., 43/82., 58/84., 74/87., 57/89., 20/90., 27/90., 35/91., "Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. - dalje: ZPP) i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/2014, 110/2015, 14/2019) te čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 19/22.) Ukazuje da je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača. Predmet ovog postupka je isplata preplaćenih iznosa na temelju dijela odredbi ugovora istovjetnima onima koje su pravomoćno utvrđene ništetnima u postupku povodom kolektivne tužbe. Kod odlučivanja o kondemnatornom zahtjevu na isplatu u ovom postupku, potrebno je (jedino) kao o prethodnom pitanju suditi o tome je li dio predmetnog ugovora o kreditu ništetan. U prilog ovim navodima tužitelj ukazuje na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br.: Revd 452/2020-2 od 15. prosinca 2020. kao i na odluku Ustavnog suda RH broj: U-III-4223/2021 od 01.12.2021.
1.4. Također se na predmet spora, s obzirom na vrijeme njegova pokretanja i razdoblje u odnosu na koje se traži zaštita, ima primjenjivati nacionalni propis uz njegovo tumačenje u duhu prava Europske unije, pa u tom smislu tužitelj ukazuje na relevantne odluke suda Europske unije posl. br. C-26/13 od 30.04.2014. , zatim posl. br. C-118/17 od 14. ožujka 2019., C-26/13 i C-186/16, koje u bitnom citira. Slijedom ništetnih odredbi ugovora obveza je uspostaviti činjeničnu i pravnu situaciju kao da ništetnih odredbi nije bilo. S obzirom na to da, po sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, tuženik nikada nije učinio, onda tužitelju nedvojbeno pripada pravo da najmanje s osnove djelomične ništetnosti ugovora (ništetno ugovaranje i korištenje valute CHF) ima pravo na restituciju preplaćenih iznosa. Tužitelj ukazuje na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., koju u bitnom i citira kao i odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020.
1.5. Dodatno tužitelj ukazuje kako je nedvojbeno da je riječ o potrošačkom kreditu, a što proizlazi iz dokumentacije u spisu. Naime, korisnik kredita (tužitelj) fizička, a ne pravna osoba, odnosno da tužitelj ne sklapa ugovor kao vlasnik obrta ili nositelj slobodne djelatnosti nego u privatne svrhe. Evidentno je sukladno dokumentaciji priloženoj uz tužbu, da je tužitelj fizička osoba, a isto tako je tužitelj fizička osoba koja je pravni posao sklopila izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tuženik kao kreditna institucija bio je obvezan, prilikom odobravanja potrošačkog kredita i obrade dokumentacije za kredit, ustanoviti svrhu, odnosno namjenu kredita. Svojstvo potrošača se procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora. Nadalje, tužitelj ističe kako je sukladno kogentnim normama tužena banka, prije stupanja u kreditni odnos, a i za vrijeme njegovog trajanja, bila ne samo ovlaštena, već i obvezna vršiti financijsku i tehničku kontrolu te opći nadzor namjenskog korištenja kredita, naročito ako je korisniku odobren namjenski kredit. Dakle, da je riječ o potrošačkom ugovoru dokazuje već sam ugovor. Nijednim činom taj ugovor nije naknadno iz bilo kojeg razloga postao nepotrošački.
1.6. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valuta CHF to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema, odnosno nije imao, pravo na naplatu iznosa na temelju takvih ugovornih odredbi. U konkretnom slučaju tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u primitku većeg iznosa nego što bi ostvario ništetnih odredbi o valuti CHF nije bilo, pa je stoga u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe, odnosno odredbi, predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1 ZOO-a. Odredbom članka 1115. ZOO-a propisana je obveza kod vraćanja stečenog bez osnove zajedno sa plodovima i zateznim kamatama, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. Tužitelj nastavno ističe kako njegovo potraživanje nije u zastari imajući u vidu kako one odredbe, koje se tiču utjecaja odluka u kolektivnim sporovima na prava svakog pojedinog korisnika u pojedinačnim postupcima, te tako i sa time vezanim odredbama, kojima je reguliran institut zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava ( pod poslovnim brojem P-1401/12) je najmanje prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 13. lipnja 2014. (za PKS) zastara počela teći ispočetka, a za ovdje utuženu „valutu“ Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Stoga pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača najmanje dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe - VSRH, Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Također je rečeno da takvi zahtjevi zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina.
1.7. Konačno specificiranim tužbenim zahtjevom u podneskom od 13.11.2024. (list 208-216 spisa) tužitelj je predložio da sud naloži tuženiku isplatu iznosa od 16.950,06 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedine iznose, a kako je detaljno naznačeno u tom podnesku i izreci ove presude, sve uz naknadu troškova parničnog postupka.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbeni zahtjev kao neosnovan u pogledu pravne osnove, visine kao i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje koje je dospjelo prije 19.8.2015. Tuženik osporava svojstvo potrošačkog ugovora CHF kreditu koji je predmet spora, a smatra da tužitelj nije aktivno legitimiran jer iz prometa po kreditu nema podatka o osobi uplatitelja. Dalje tuženik obrazlaže prigovor zastare te navodi da je valutna klauzula zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba, koja nakon što je valjano ugovorena ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Također napominje da se kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može smatrati protivnim Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom, a kako je i suđeno u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Nadalje ističe da je tečaj CHF prema EUR/DEM i prema hrvatskoj kuni dugi niz godina bio stabilan banka nije znala niti mogla znati za rast tečaja CHF, a nije imala niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute. Posebno ističe da je tuženik prilikom sklapanja ugovora pružio sve potrebne informacije, da na strani tuženog nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem tečaju te da je tuženik imao razloga vjerovati u stabilnost tečaja te da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorila na sve poznate specifičnosti kredita s valutnom klauzulom u ponudi, da se od banke ne može očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sama nema saznanja, odnosno o budućem kretanju tečaja i da tužitelj nije ničim dokazao da je banka znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF, pa da je jasno kako banka nije propustila tužitelju pružiti ključnu informaciju uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva u smislu Direktive 93/13. Slijedom navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnih troškova. Podneskom od 28.3.2025. (list 222-230 spisa) tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja u iznosu od 362,67 € s pripadajućim kamatama.
3. Sud je tijekom postupka pročitao kompletnu spisu priloženu dokumentaciju i to: presliku Ugovora o namjenskom kreditu (list 41-48 spisa), otplatnu tablicu (list 49-60 spisa), presliku presude ovog suda posl.br. P-4929/2019-19 od 14.7.2021. (list 61-68 spisa), promete po kreditu (list 69-86 spisa), financijsko vještačenje u predmetu P- 4929/2019 (list 87-92 spisa), izračun konverzije na dan 30.9.2015. (list 96-104 spisa), informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30.9.2015. (list 105-106 spisa), prijedlog izmjene ugovora o kreditu (list 107 spisa), izvadak iz sudskog registra za društvo Sembako d.o.o. (list 122-124 spisa), izvadak iz sudskog registra za društvo Insignum d.o.o. (list 125-128 spisa), izvadak iz sudskog registra za društvo Cosmos informatika i elektronika d.o.o. (list 129-131 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. (list 190-198 spisa), a pročitana je i priložena sudska praksa, izlaganja vice-guvernera Švicarske narodne banke ZČG uz ovjereni prijevod s engleskog jezika, novinski članci (list 132-176 spisa).
4. Na temelju tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, na temelju čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev, kako je konačno postavljen, u cijelosti osnovan.
5. Tužitelj je u svom iskazu na ročištu 10.4.2025. (list 238-239 spisa) naveo da mu je kredit bio potreban za kupnju stana za stanovanje i da taj stan nikada nije davao u najam niti zakup, a kasnije su u njemu stanovali njegovi roditelji. Naveo je i da je vlasnik trgovačkog društva, koje ima adresu sjedišta na adresi predmetnog stana, međutim, tamo ne posluje, a niti je ikada poslovala. Iskazao je da mu je u banci rečeno da za iznos kredita ispunjava uvjete za kredit u valuti CHF i drugo mu ništa nije ponuđeno, a nije mu ništa posebno objašnjeno glede rizika takvog ugovora kako u banci tako ni kod javnog bilježnika. Naveo je da je ugovor prije potpisivanja pročitao i da nije našao nekih nejasnoća te da su mu anuiteti kredita porasli 60 do 70% i tu mogućnost mu nitko nije izložio kod sklapanja ugovora, a da je, sigurno bi podrobnije razmislio bi li uzeo predmetni kredit. Naveo je i da nije znao da HNB ne štiti CHF kao euro niti mu je to netko u banci rekao te nije znao niti postoji li razlika glede rizika za valutu CHF u odnosu na druge valute, a kredit i dalje otplaćuje. Iskazao je da mu je ponuđena konverzija predmetnog kredita kad je svima nuđeno, ali na iznos koji je trenutno bio za otplatu, pa bi isti otplaćivao daleko duže i nije mu ponuđena niža kamata. Naveo je da društvo Sembako d.o.o. ima vlastite prostore na adresi [adresa], a isti su u vlasništvu društva te da su po potrebi imali u najmu prostor, društvo Insignum d.o.o. i društvo Cosmos informatika i elektronika d.o.o. imaju unajmljene prostore na adresi [adresa] i Rudeška 146, a nikada nisu obavljali poslove u predmetnom stanu, kupljenom sredstvima kredita. Iskazao je i da nije tražio pojašnjenje vezano za valutu CHF i da je imao povjerenje u banku i svog bankara čiji je klijent od 1993. godine. Naveo je i da nije bio svjestan da se tečaj CHF može mijenjati, već je mislio da se neće mijenjati, a nije mu poznat pojam valutne klauzule te da je znao da će anuitete plaćati u kunskoj protuvrijednosti CHF. Naveo je da nije išao u druge banke jer je dugogodišnji klijent tuženika. Iskazao je da je usmeno prigovarao povećanju anuiteta te da su ga uvjeravali da će se to smiriti i nije znao je li bio kreditno sposoban za kredit u kojoj drugoj valuti. Iskazao je i da nije tražio izmjenu pojedine odredbe ugovora jer to nije bilo moguće, budući je ugovor bio pripremljen i službenik u banci nije mu rekao da nema mogućnosti izmjene pojedinih odredbi ugovora.
6. Sud je ocijenio vjerodostojnim iskaz tužitelja jer je iskren, o onome čega se sjećao i stoga je i logičan i životno uvjerljiv. Ovaj sud nije u držanju tužitelja tijekom iskazivanja, našao elemenata za zaključak da bi on nešto prešućivao ili lagao. Tužitelj je sasvim iskreno naveo da je vlasnik trgovačkih društava te da ista imaju svoje poslovne prostore u kojima djeluju, a stan, kojeg je tužitelj kupio sredstvima kredita, nije korišten u druge svrhe, osim za stanovanje.
7. Ocjena je ovog suda da je iskazom tužitelja otklonjena kao neosnovana tuženikova tvrdnja da predmetni kredit nema potrošačko svojstvo. Valja navesti i to da je, prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, potrošač svaka fizička osoba, koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Budući je iz samog Ugovora o kreditu jasno da je isti zaključio tužitelj kao fizička osoba i nema nigdje podatka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti, to je takav tuženikov prigovor ocijenjen neosnovanim. Kao što je navedeno, sud je na tu okolnost saslušao tužitelja i u cijelosti ocijenio njegov iskaz vjerodostojnim, a tuženik baš ničim nije potkrijepio svoju tvrdnju da tužitelj nije potrošač niti je u tom pravcu predlagao izvođenje kakvih dokaza. Tužitelj je iskreno naveo da je vlasnik trgovačkih društava i to mu sud vjeruje, a jasno je objasnio da u nekretnini, kupljenoj sredstvima kredita, društva ne posluju te da predmetna nekretnina služi isključivo za stanovanje, a koja je namjena i navedena u samom ugovoru. Povrh toga, ovom je sudu vrlo teško povjerovati da bi tuženik, kao specijalizirana bankarska ustanova, bio toliko aljkav u svom poslovanju da bi sklopio namjenski kredit sa fizičkom osobom za kupnju stana, a koji bi bio za kakve poslovne svrhe i da u toj situaciji ne bi provjeravao bonitet firme i navedeno stavio kao naznaku u sam Ugovor, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj, radi čega takav prigovor tuženika ovaj sud ocjenjuje u potpunosti proizvoljnim, paušalnim, ničim dokazanim i stoga neosnovanim.
8. Čitanjem preslike Ugovora o namjenskom kreditu od 16.2.2006. (list 41-48 spisa; dalje: Ugovor) sud je utvrdio da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita ugovorili visinu kredita u iznosu od 108.000,00 CHF (čl.1. Ugovora), da je ugovorena redovna kamatna stopa u visini 4,50% promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. Ugovoreni rok otplate kredita iznosi 30 godina (čl.3.), a čl.7. ugovoreno je da će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 541,45 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB-a za CHF, važećem na dan plaćanja.
9. Navedene okolnosti odredaba predmetnog Ugovora nisu sporne među strankama Sporna je primjena valute CHF i visina zahtjeva, odnosno razlika između više naplaćenih anuiteta kao rezultat primjene valutne klauzule, odnosno razlike u odnosu na tečaj koji je važio na dan sklapanja Ugovora.
10. Sporno je mogu li se na konkretan predmet primijeniti utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17, jesu li ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja te je li tuženik primjenom ugovorne odredbe, koja se odnosi na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, neosnovano ostvario korist u visini razlike iznosa koje je tužitelj uplaćivao, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početnu vrijednost CHF.
11. Tužitelj se pravilno, tijekom ovog postupka, poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je, između ostalih i u odnosu na tuženika, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12. Odlučujući o reviziji protiv presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.6.2018., Vrhovni sud RH je svojom presudom i rješenjem posl. br. Rev-2221/18 od 3.9.2019., u odnosu na ovdje tuženika, odbio kao neosnovanu reviziju protiv drugostupanjske presude Pž-6632/17 kojom je utvrđeno da je ta banka u razdoblju od 1.5.2005. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je tuženik time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima te je naloženo tuženom prekinuti s takvim postupanjem i zabranjeno takvo ili slično postupanje.
12. Učinci odluka suda o tužbama za zaštitu kolektivnih interesa su obvezujući za ostale sudove u postupku, koji potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu, sukladno članku 502c ZPP-a. U odnosu na tuženikov prigovor zastare potraživanja tužitelja Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci od 20.3.2018. broj Rev-2245/17-2 zauzeo stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Imajući na umu da je odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, vezano za ovdje tuženika, postala pravomoćna u odnosu na utvrđenje nepoštenim ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli po donošenju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018., zastara je počela teći od dana pravomoćnosti. Slijedom izloženog, razvidno je da je tužitelj, koji je tužbu podnio 1. lipnja 2023., istu podnio unutar zastarnog roka (4 godine, 11 mjeseci, 2 tjedna i 4 dana), pa je takav tuženikov prigovor neosnovan.
13. Imajući na umu gore izložena utvrđenja najvišeg suda u Republici Hrvatskoj iz kolektivnog spora jasno je da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetna te suprotna razlaganja tuženika nisu prihvaćena kao osnovana niti sud smatra potrebnim o tome detaljno elaborirati.
14. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08,125/11 i 78/15; dalje: ZOO), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj, koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora, odgovoran je svome suugovaratelju za štetu, koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnoj situaciji, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit na osnovu razlike u tečaju CHF. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa, koji proizlazi iz razlike između tečaja zbog ništetne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO. Posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi je vraćanje preplaćenih iznosa sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 1115.
ZOO-a od dana stjecanja do isplate.
15. Slijedom svih izloženih razloga, ovaj sud prihvatio je stav tužitelja da se radi o ništetnosti predmetnog dijela odredbe Ugovora o kreditu i na okolnost utvrđivanja razlike, koju je tužitelj preplatio na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o.
16. U nalazu i mišljenju, dostavljenom sudu 4.10.2024. (list 190-198 spisa), stalni sudski vještak Petra Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. navodi da je tužitelj 16.02.2006. sklopio Ugovor o kreditu broj: 3205796724/2006 s kreditorom Zagrebačka banka d.d. te je isplaćen 09.03.2006. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, koja je iznosila 4,50% godišnje te je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima na rok otplate od 360 mjeseci. Dospijeće prvog anuiteta, prema inicijalnom otplatnom planu, bilo je 01.05.2006., u iznosu od 541,45 CHF što je na dan isplate kredita iznosilo 2.540,70 kn, a sljedećih anuiteta svakog prvog dana u mjesecu. Ugovoreno je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja (čl. 6. Ugovora o kreditu). Na temelju u spisu dostupne dokumentacije, vještak je uvidom u dostavljeni Ugovor o namjenskom kreditu te Promet po kreditu/ Specifikacija uplate ustanovio da su se u promatranom razdoblju promjene kamatnih stopa kretale kako slijedi:
4,50% godišnje do 01.10.2007. ,
5,15% godišnje do 01.02.2008.,
5,80% godišnje do 01.07.2009.,
6,30% godišnje do 01.05.2010.,
6,05% godišnje do 01.11.2010.,
5,50% godišnje do 01.07.2011.,
5,25% godišnje do 01.01.2014.,
3,23% godišnje do kraja utuženog razdoblja.
Posljedično na promjenu kamatne stope anuitet tužitelja se mijenjao od 541,45 CHF početno do 661,83 CHF kao najveći iznos anuiteta odnosno kod smanjenja kamatne stope u konačnici je anuitet iznosio 494,26 CHF, pri čemu je tužitelju bila niže obračunavna kamatna stopa u odnosu na kamatnu stopu iz ugovora u razdoblju počevši od 01.01.2014. pa do kraja utuženog razdoblja.
16.1. U razdoblju od početka otplate kredita do kraja utuženog razdoblja, tečaj CHF je oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj, koji je vrijedio, prilikom isplate kredita. Posljedično na promjenu tečaja, tužitelj je plaćao veći i manji iznos u odnosu na anuitet, koji je vrijedio prilikom ugovaranja kredita. Vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan isplate kredita, predstavljaju potraživanje korisnika kredita i iskazane su s pozitivnim predznakom dok su vrijednosti anuiteta i/ili tečaja, koji su bili niži od uvjeta, koji su vrijedili prilikom sklapanja ugovora i isplate kredita iskazani s negativnim predznakom. Sveukupna preplata po kreditu je zbroj više i manje plaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja. Zakonom o dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju , stupio na snagu 26.01.2015., se navodi da za ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, za anuitete odnosno obroke u redovitoj otplati, tečaj CHF prema kuni utvrđuje se na razini 6,39 kuna za 1 CHF za razdoblje od jedne godine od stupanja na snagu ovoga Zakona. S obzirom da je u utuženom razdoblju službena valuta u RH bila kuna dok je na dan izrade vještačenje službena valuta euro, vještak će inicijalno, informativno, sve izračune izvršiti u valuti koja je bila izvještajna i obračunska te u kojoj su izvršena plaćanja u utuženom razdoblju. Nadalje, vještak je iznose utvrđene u izvještajnoj valuti u utuženom razdoblju preračunao u službenu valutu RH na dan izrade vještačenja, primjenom odredbi čl. 7. i 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22) kao i primjenom fiksnog tečaja konverzije kune u euro temeljem Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 85/2022) koji iznosi 7,53450 kuna za jedan euro.
16.2. Izračun razlika u iznosu anuiteta po mjesecima i godinama u odnosu na obveze na dan isplate kredita, a zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj, koji je vrijedio prilikom isplate kredita, kao i izračun svakog pojedinačnog iznosa u EUR primjenom tečaja konverzije HRK u EUR (1 EUR = 7,534500 HRK) dan je u tabeli za utuženo razdoblje. Vještak je napomenuo da je, prilikom izračuna potraživanja u razdoblju nakon 01.01.2014., koristio stvarno plaćene iznose anuiteta jer su bili niži od početno ugovorene visine anuiteta.
16.3. Na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak je dao mišljenje na postavljeni zadatak: Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogao mijenjati tečaj:
Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose 17.312,73 EUR, Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 362,67 EUR.
Slijedom navedenog, sveukupan iznos, koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 16.950,06 EUR.
17. Tužitelj je podneskom od 13.11.2024. (list 208-216 spisa) zahtjev uskladio s nalazom vještaka s time da je izvršio prebijanje više i niže plaćenog, budući je u nalazu naznačeno i razdoblje kad je tužitelj anuitet plaćao po nižem tečaju od tečaja na dan isplate.
18. Tuženik u podnesku od 28.3.2025. (list 222-230 spisa) nije navodio nikakve prigovore na nalaz i mišljenje vještaka, a i ovaj sud isti prihvaća kao vjerodostojan, stručan, objektivan i sačinjen u skladu s pravilima financijske znanosti i prakse. Tuženik se istim podneskom protivio preinaci tužbe i istaknuo prigovor radi prebijanja u iznosu od 362,67 € s pripadajućim kamatama. Prvenstveno, u odnosu na preinaku, ističe se da je tužitelj zahtjev snizio jer je izvršio prebijanje, a kako je to navedeno u točci 17. obrazloženja, pa se uopće ne radi o preinaci jer nije došlo do promjene istovjetnosti zahtjeva, povećanja zahtjeva ili isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći, niti se tuženik sniženju zahtjeva može protiviti kao preinaci (čl. 191.st.3. ZPP). Međutim, sve i da je tome tako, tuženiku treba skrenuti pažnju na Zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Su IV162/2021 od 26. studenog 2021., koji glasi:“ U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.“ U odnosu na daljnju tvrdnju tuženika da je u konkretnoj situaciji riječ o djelomičnom povlačenju tužbe te da za povučeni dio tužitelj ima snositi troškove za naglasiti je da tuženik nema pravo na zatražene troškove jer je riječ o razmjerno manjem dijelu zahtjeva u odnosu na koji, po ocjeni ovog suda, nije nastao poseban trošak (čl. 154.st.5. ZPP).
19. U odnosu na istaknuti prigovor tuženika radi prebijanja ovaj sud ocjenjuje da je neosnovan u cijelosti. Naime, plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio, pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time ne postoji niti tražbina tuženika. U odnosu na valutnu klauzulu, tj. manje plaćene anuitete zbog nižeg tečaja CHF od onog koji je bio trenutku isplate kredita, posebno valja istaknuti da tuženik nema svojstvo potrošača te se ne njega ne primjenjuje zaštita, koja je potrošačima pružena u kolektivnom sporu. Tuženik je banka, tj. financijska institucija, čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Međutim, valja naglasiti da je sam tužitelj izvršio prebijanje s iznosom, koji je nalazom vještaka utvrđen da je plaćen za vrijeme dok je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog, a kako je to navedeno u točci 18. obrazloženja, pa i zbog toga nisu ostvareni uvjeti, tj. pravila vraćanja, na temelju kojih bi tužitelj bilo što trebao vratiti, odnosno isplatiti tuženiku. Stoga sud zaključuje da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja za manje plaćene anuiteta zbog tečajne razlike u iznosu 362,67 €, sve sa zateznim kamatama te je odlučeno kao u toč. III. izreke presude.
20. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl.1115. ZOO i čl. 29. st. 2. i 8. ZOO, a iste su dosuđene od dana kada je tužitelj obavio plaćanje više zaračunatih iznosa na ime redovnih kamata, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene tečaja valute rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio, iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.
21. Kamate su dosuđene za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u smislu odredbe čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 114/22; dalje: ZOO) te Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22). Kamata je od 30.12.2023. dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narode novine broj 155/2023).
22. Odluka o parničnim troškovima se temelji na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23; dalje: OT). Kako je tužitelj u cijelosti uspio u sporu sa konačno postavljenim zahtjevom, priznat mu je trošak kako slijedi:
-za sastav tužbe 500,00 € (Tbr. 7. t. 1. OT),
-za pristup na ročišta 8.5.2024. i 10.4.2025. po 500,00 € za svako (Tbr. 9.t.1. OT),
-za sastav podneska od 13.11.2024. i 2.4.2025. od po 500,00 € za svaki (Tbr.8. toč.1. OT), što ukupno iznosi 2.500,00 €, a uvećano za 25 % po osnovi PDV iznosi 3.125,00 € te uvećano za troškove plaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 500,00 € (l- 185 i 207 spisa), ukupno dosuđeni troškovi iznose 3.625,00 €. Tužitelj ima pravo na zatražene zakonske zatezne kamate na dosuđeni trošak od presuđenja, po odredbi čl. 151.st.3. ZPP-a i po stopi iz čl. 29.st.2. ZOO-a. Tužitelju nije priznat kao potreban u smislu čl. 155. ZPP-a zatraženi trošak pristupa na ročište za objavu presude jer je to ročište prezakazano, sukladno ovlastima suda o upravljanju postupku, i održano u skladu s čl. 335.st.6. ZPP-a, unatoč neurednoj dostavi za obje parnične stranke, stoga ti troškovi nisu tužitelju ni nastali jer je dostava presude obavljena sukladno čl. 335.st.11. ZPP.
23. Tuženik je izgubio spor, pa je njegov zahtjev za naknadu troškova odbijen kao neosnovan. Kao što je to naznačeno u točci 18. obrazloženja, dio zahtjeva za koji je tužitelj svoj zahtjev snizio u odnosu na prvotno postavljen, prema ocjeni ovog suda, predstavlja razmjerno manji dio zahtjeva u odnosu na koji nije nastao poseban trošak, pa je u skladu s čl. 154.st.5. ZPP-a odluka ovog suda da tuženik ima snositi sve troškove. Naime, tužitelj je u tužbi potraživao isplatu iznosa od 19.000,00 €, a nakon vještačenja zahtjev je uskladio s istim na iznos od 16.950,06 €, dakle, nije uspio za iznos od 2.049,94 €, što je oko 10% početno postavljenog zahtjeva, a o kojem se nije ništa posebno raspravljalo da bi nastali tuženiku neki posebni troškovi. Osim toga, u pravu je tužitelj kada ukazuje na brojnu sudsku praksu u istovjetnim predmetima, poglavito odluku najvišeg suda u Republici Hrvatskoj Rev-1249/2021-2 od 1. ožujka 2022., kojom se ukazuje na potrebu vođenja računa o tome jesu li, prema tarifnom razredu s obzirom na vrijednost predmeta spora, nastali posebni troškovi. Budući u konkretnoj situaciji, sniženjem zahtjeva isti je ostao u istom tarifnom razredu, niti po toj osnovi tuženik nema pravo na naknadu troškova, pa je stoga odlučeno kao u izreci pod točkom IV.
Zagreb, 25. travnja 2025.
S u d a c:
Laura Crnić Klapšić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:
-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno
-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.
DNA:
- pun. tužitelja
- pun. tuženika
