REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 13

35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-157/2023-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu po sucu Marini Vučetić u pravnoj stvari tužitelja DV, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Ivani Đurinac Vuković, odvjetnici iz Slavonskog Broda protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić i Lui iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 18. ožujka 2025. u nazočnosti punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika Mirka Jelića, odvjetnika iz Slavonskog Broda i rasprave održane 25. travnja 2025. na kojoj je objavljena odluka, istog dana

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Magazinska cesta 69, Zagreb, tužitelju ČV iz [adresa], na ime stečenog bez osnove zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplatiti iznos od ukupno 3.574,85 eura (slovima: tritisućepetstosedamdesetčetirieuraiosamdeset- petcenti) sa zateznim kamatama, koje na svaki preplaćeni mjesečni iznos teku od dospijeća do konačne isplate, po kamatnoj stopi od 14% do 30. lipnja 2011., a od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB, a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope za stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, do 29. prosinca 2023. a od 30. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, na iznose od:

- 0,34 eura od 1. rujna 2007. do isplate

- 1,72 eura od 1. veljače 2008. do isplate

- 3,52 eura od 1. ožujka 2008. do isplate

- 6,61 eura od 1. travnja 2008. do isplate

- 1,97 eura od 1. svibnja 2008. do isplate

- 0,13 eura od 1. lipnja 2008. do isplate

- 2,39 eura od 1. srpnja 2008. do isplate

- 1,21 eura od 1. listopada 2008. do isplate

- 16,11 eura od 1. studenog 2008. do isplate

- 6,13 eura od 1. prosinca 2008. do isplate

- 18,81 eura od 1. siječnja 2009. do isplate

- 20,77 eura od 1. veljače 2009. do isplate

- 21,65 eura od 1. ožujka 2009. do isplate

- 19,22 eura od 1. travnja 2009. do isplate

- 19,68 eura od 1. svibnja 2009. do isplate

- 15,97 eura od 1. lipnja 2009. do isplate

- 13,23 eura od 1. srpnja 2009. do isplate

- 13,96 eura od 1. kolovoza 2008. do isplate

- 15,40 eura od 1. rujna 2009. do isplate

- 15,28 eura od 1. listopada 2009. do isplate

- 13,82 eura od 1. studenog 2009. do isplate

- 16,55 eura od 1. prosinca 2009. do isplate

- 18,75 eura od 1. siječnja 2010. do isplate

- 21,86 eura od 1. veljače 2010. do isplate

- 21,15 eura od 1. ožujka 2010. do isplate

- 25,38 eura od 1. travnja 2010. do isplate

- 24,58 eura od 1. svibnja 2010. do isplate

- 26,15 eura od 1. lipnja 2010. do isplate

- 39,69 eura od 1. srpnja 2010. do isplate

- 36,90 eura od 1. kolovoza 2010. do isplate

- 45,42 eura od 1. rujna 2010. do isplate

- 42,48 eura od 1. listopada 2010. do isplate

- 43,61 eura od 1. prosinca2010. do isplate

- 50,96 eura od 1. siječnja 2011. d o isplate

- 60,44 eura od 1. siječnja 2011. do isplate

- 51,44 eura od 1. veljače 2011. do isplate

- 54,60 eura od 1. ožujka 2011. do isplate

- 50,59 eura od 1. travnja 2011. do isplate

- 51,67 eura od 4. svibnja 2011. do isplate

- 66,45 eura od 8. lipnja 2011. do isplate

- 70,01 eura od 1. srpnja 2011. do isplate

- 94,16 eura od 17. kolovoza 2011. do isplate

- 71,65 eura od 17. rujna 2011. do isplate

- 66,46 eura od 8. listopada 2011. do isplate

- 66,10 eura od 9. studenog 2011. do isplate

- 66,46 eura od 16. prosinca 2011. do isplate

- 74,50 eura od 9. veljače 2012. do isplate

- 74,65 eura od 23. veljače 2012. do isplate

- 73,34 eura od 27. ožujka 2012. do isplate

- 72,56 eura od 5. travnja 2012. do isplate

- 150,40 eura od 16. lipnja 2012. do isplate

- 73,57 eura od 1. srpnja 2012. do isplate

- 74,04 eura od 1. kolovoza 2012. do isplate

- 67,64 eura od 23. rujna 2012. do isplate

- 147,52 eura od 16. studenog 2012. do isplate

- 70,58 eura od 27. veljače 2013. do isplate

- 69,66 eura od 15. ožujka 2013. do isplate

- 71,47 eura od 21. ožujka 2013. do isplate

- 73,89 eura od 20. travnja 2013. do isplate

- 130,24 eura od 17. svibnja 2013. do isplate

- 66,20 eura od 18. srpnja 2013. do isplate

- 66,87 eura od 15. kolovoza 2013. do isplate

- 68,60 eura od 19. rujna 2013. do isplate

- 70,32 eura od 17. studenog 2013. do isplate

- 73,69 eura od 18. prosinca 2013. do isplate

- 74,19 eura od 15. veljače 2014. do isplate

- 75,40 eura od 19. ožujka 2014. do isplate

- 147,98 eura od 18. travnja 2014. do isplate

- 71,81 eura od 15. svibnja 2014. do isplate

- 72,34 eura od 14. lipnja 2014. do isplate

- 74,57 eura od 2. kolovoza 2014. do isplate

- 77,39 eura od 21. listopada 2014. do isplate

u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Magazinska cesta 69, Zagreb, tužitelju ČV iz [adresa] plati prouzročeni parnični trošak u iznosu 2.066,25 eura sa zateznom kamatom koja teče od 25. travnja 2025. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, do 29. prosinca 2023. a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi stjecanja bez osnove.

1.1.U tužbi je navedeno da je tužitelj s tuženikom 10. svibnja 2007. zaključio Ugovor o kreditu broj 918-50-2092285. Kredit je otplaćen i nije bio konvertiran. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja te u vezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj se poziva na pravne učinke gore citirane presude. Ugovor o kreditu sadrži ugovorne odredbe i to točke 1. i 7. Ugovora, kojom je ugovorena valuta za koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljena na potpunoj obavijesti, tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora, niti se o njima posebno pregovaralo, a sadržaj ugovora u odnosu na valutu, je bio unaprijed formuliran od strane tuženika, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana (dalje i: valutna klauzula). Tuženik je na takav način sebe i svoje interese maksimalno zaštitio, a rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacio na tužitelja, čime je narušena ugovorna ravnoteža. Tuženiku kao visokoprofitnoj, kreditnoj instituciji je itekako poznata riskantnost ugovora sa valutnom klauzulom u CHF, unatoč tome, je plasirao kredit tužitelju, koji nije bio svjestan rizika, a tuženik ga nije informirao o svim mogućim i potencijalnim scenarijima i rizicima, koje primjena takvih odredaba može prouzročiti. Stoga su odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu nepoštene, ništetne, kako ih je utvrdio i Trgovački sud u Zagrebu u kolektivnoj tužbi, sve opisano u točki 2. ove tužbe. Stoga je tuženik dužan vratiti tužitelju stečeno bez osnove zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama, od dana stjecanja, sve sukladno članku 323, članku 1111. stavku 1. i 2. i članku 1115. Zakona o obveznim odnosima. Zbog navedenog tužitelj predlaže sudu usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da nije sporno da su tužitelj i tuženik 10. svibnja 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 918-50-4092285 kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti 21.636,82 CHF, a da je ugovorena redovna kamata 5,20% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. S obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Takav institut bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci sud, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu. Tužitelj nije dokazao da je došlo do prijelaza njezine imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje. Tužitelj se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Konačan tužbeni zahtjev tužitelj je postavio podneskom od 10. rujna 2024., kojim je i izvršio preinaku tužbe, a sud je dozvolio preinaku tužbe na temelju čl. 190.st.3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje–ZPP-a) jer je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među stranama.

4. U skladu sa zaključkom s druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 27. svibnja 2024. „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ Preinaka tužbenog zahtjeva je dopuštena sukladno zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Su-IV 162/2021 od 26.11.2021. koji glasi: U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

5. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u prijepis knjigovodstvene kartice iz koje je vidljivo kako se rata kredita mijenjala tijekom vremena (str. 5 do 14 spisa). Sud je izvršio uvid u preslik Ugovora o kreditu iz kojeg je vidljivo da su ga zaključile stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor u iznosu od 21.636,82 CHF u kunskoj protuvrijednosti s promjenjivom kamatnom stopom radi kupnje novog vozila Opel 10. svibnja 2007. (str. 15 do 21 spisa). Uvidom u Zahtjev za kredit je vidljivo da ga je tužitelj podnio 7. svibnja 2007. radi kupnje automobila za kredit u CHF (str. 28 spisa). Saslušan je tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja i provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Filip Tolić.

5.1. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je 10. svibnja 2007. zaključio s tuženikom Ugovor o kreditu za kupnju novog automobila Opel Astra. Ugovor o kreditu je zaključio u autokući Opel Dankić. Došao je u autokuću, želio je kupiti automobil, od strane djelatnika mu je ponuđen kredit, rekli su da je kredit u CHF najpovoljniji tako da je u autokući potpisao taj Ugovor. Nitko mu u autokući nije tada objasnio što znači valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa. Taj automobil je koristio za obiteljske potrebe, imao je četvero male djece. Nije imao otvoren obrt kada je sklapao ugovor, kao niti poslovne udjele. Sam je vratio sve rate kredita. Pročitao je Ugovor o kreditu prije potpisivanja, nešto je razumio, a nešto ne. Tijekom školovanja je imao ekonomske predmet, završio je građevinski smjer. Kredit je otplaćen i nije bio u konverziji, nije mu to niti ponuđeno. Kada su se počele povećavati rate kredita, išao je kod tuženika, samo mu je rečeno od strane djelatnika tuženika da to tako treba biti.

5.2. Vještak Filip Tolić u nalazu i mišljenju je naveo da je sačinio izračun razlike na okolnost razlike u tečaju CHF. Navedene razlika se očituje u razlici zbog primjene tečaja CHF na dan otplate (plaćanja) kredita u odnosu na tečaj CHF koji je bio na dan korištenja ugovora o kreditu (prema Knjigovodstvenoj kartici prometa koja se nalazi u Spisu). Tužitelj je na dan 20. listopada 2014. više platio iznos od 3.574,85 eura, kao razliku tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama, naspram tečaja za CHF na dan korištenja Ugovora o kreditu. Do navedenog iznosa vještak je došao na način da je od početno ugovorenog anuiteta po tečaju na dan plaćanja kredita (mjesečni anuitet 1.370,12 kn) oduzeo od početno ugovoreni anuitet po tečaju na dan isplate kredita. Tužitelj je na dan 20. listopada 2014. manje platio iznos od 11,64 eura.

5.3. Stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka i sud je isti prihvatio kao stručan, logičan i nepristran.

6. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka sud je odlučio kao u izreci presude.

7. Tijekom postupka je utvrđeno kao nesporno da:

- je tužitelj kao korisnik kredita zaključio Ugovor o kreditu radi kupnje osobnog automobila u auto kući i da je tuženik na tom Ugovoru naveden kao kreditor,

- je kredit otplaćen i da nije bio u konverziji,

- je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P-1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka, među njima i protiv ovdje tuženika radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U navedenom predmetu je 4. srpnja 2013. donesena presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koje su potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.,

- je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom VTSRH i VSRH utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik iz predmetne parnice, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,

- su odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli odlukom prednika tuženika kao kreditora, odredbe unaprijed pripremljenog i sačinjenog tipskog ugovora od strane tuženika kao kreditora,

- u postupku kolektivne zaštite potrošača, koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/2012, a odluka koja proizlazi iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku obvezuje ostale sudove u postupku kojeg potrošač osobno pokrene radi zaštite svojih prava.

8. Tijekom postupka je bilo sporno je li ništetna odredba Ugovora kojom je u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

9. Po ocjeni ovog suda tužbeni zahtjev je osnovan.

10. Na temelju članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13.; dalje ZZP/07) koji je bio na snazi tijekom otplate kredita, sporne odredbe ugovora o kreditu, su nerazumljive za potrošača, pa tako i za tužitelja u konkretnom slučaju, nepoštene pa time i ništetne, te kao takve ne proizvode pravne učinke. U njima nisu bili navedeni za potrošača jasni parametri koji će utjecati valutnu klauzulu i o njima stranke nisu pojedinačno pregovarale na način da bi tuženik tužitelju objasnio niti ga upozorio na rizike ugovaranja valutne klauzule, što je sve uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

10.1. Po ocjeni ovog suda, primjenom odredbe članka 1111. (koji sadrži opće pravilo o stjecanju bez osnove) u svezi s člankom 1115. (koji određuje opseg vraćanja), Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. – dalje: ZOO/05), tužitelju pripada pravo na povrat iznosa preplaćenog s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli te zatezna kamata od dana izvršene preplate svakog pojedinog anuiteta.

11. Vještačenjem je utvrđeno da je ukupna razlika u iznosu anuiteta zbog primjene "valutne klauzule", odnosno zbog promjene tečaja CHF iznosi 3.574,85 eura.

12. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, nije osnovan, jer se u konkretnom slučaju radi o potraživanju s osnova stjecanja bez osnove u smislu članka 1111. ZOO, a ZOO kod instituta stjecanja bez osnove ZOO ne predviđa posebni zastarni rok, pa se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz članka 225. ZOO koji propisuje da tražbine zastarijevaju za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

12.1. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i ono glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržanoj istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kreditu u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite."

12.2. Nesporno je da zastarni rok teče od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P-1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske odnosno donošenja presude tog suda 13. lipnja 2013, pod brojem Pž-7129/13 (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem promjenjive kamatne stope) odnosno Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi. U svezi navedenog nesporno je da utužena tražbina tužitelja nesporno nije zastarjela niti u pogledu valutne klauzule, jer je zastarni rok 14. lipnja 2023. Dakle, tužba je podnesena 13. ožujka 2023. prije isteka zastarnog roka.

13. Tužitelj, iako je otplatio kredit, ima pravni interes za podnošenje tužbe jer ovlast tražiti utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu tužitelju pripada tužitelju neovisno od činjenice što predmetni ugovor više ne egzistira jer je u cijelosti otplaćen. U skladu s čl.328. ZOO/05 pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i utvrđenje ništetnosti ugovora ili pojedine njegove ugovorne odredbe može zahtijevati svaka zainteresirana osoba, a tužitelj kao stranka predmetnog Ugovora o kreditu to u svakom slučaju jest i za navedeno ima i pravni interes budući traži i povrat danog u izvršenju spornih ugovornih odredbi.

14. U odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020., izražen je stav da citirane odredbe ZPP i ZZP, propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove kada donose odluke u posebnim postupcima radi ostvarenja prava pojedinih potrošača, te se stoga sudovi mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502. a stavak 1. ZPP. Tuženik je bio stranka kolektivnog spora pa prema njemu djeluju pravomoćne odluke donesene u tom sporu i naprijed navedenim pravomoćnim odlukama je utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik, u vremenskom razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese potrošača, korisnika kredita i to, pri zaključivanju ugovora o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, jer je pravomoćno je utvrđeno da su tuženici iz kolektivnog spora povrijedili su kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Korisnici kredita nisu dobili nikakve informacije o mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF i o mogućim posljedicama takvog ugovaranja.

15. U svezi navedenog i u skladu s odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, te odredbe članka 4., članak 322., članak 323. i članak 324. ZOO/05 i prema ocjeni ovog suda, sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, premda jesu jasno sročene i lako uočljive, nisu razumljive iz razloga što u njima nisu precizno i jasno određeni uvjeti promjenjivosti stope ugovorene kamate i mogući rizici vezanja kredita uz tečaj CHF. Osim toga tužitelju kao potrošaču prilikom sklapanja ugovora nije na jasan i razumljiv način objašnjeno, kako bi on na temelju preciznih, jasnih i razumljivih kriterija mogao, predvidjeti financijske posljedice koje bi za njega kao korisnika kredita mogle proizaći, a to je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama s jedne strane tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, i tuženika kao davatelja kredita i trgovca s druge strane, slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne temeljem naprijed navedenih zakonskih odredbi. Radi se o tipskom, unaprijed formuliranom ugovoru tuženika i o odredbama ugovora koje prosječnom potrošaču koji nema potrebnih stručnih znanja iz područja ekonomije, nisu i ne mogu biti jasne na način da bi on već prilikom sklapanja ugovora znao ili mogao pretpostaviti pod kojim uvjetima će dolaziti do promjene tečaja.

16. Nesporno je pravo stranka na ugovaranje valutne klauzule. Međutim, sporne odredbe nisu utvrđene nepoštenima i ništetnima iz razloga što je ugovorena valutna klauzula, već su utvrđene nepoštenima i ništetnima zato što je nedvojbeno utvrđeno da nisu bile razumljive prosječnom potrošaču, zato što kod valutne klauzule kreditor nije u cijelosti informirao potrošača o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke te zato što se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo.

17. Prema zaključcima Visokog trgovačkog suda, sadržanima u presudi poslovni broj Pž-7129/2013 nije zabranjeno ugovoriti valutnu klauzulu, ali činjenica što obveza potrošača čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sadržanog u odluci poslovni broj Revt-249/14-2, banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužne su maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Banka kao kreditor je bila dužna svakog svog potrošača ozbiljno i u cijelosti informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe - dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a koje odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 78/12 - dalje: ZID ZZP/12) te se sada primjenjuju i kao nacionalni propis. U odnosu na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

18. S obzirom da je tuženik tijekom ugovornog razdoblja obračunavao i naplaćivao tužitelju dospjele anuitete temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tužitelju pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćenog u otplaćenom iznosu, na temelju odredbe članka 323. stavak 1. ZOO/05. Taj preplaćeni iznos, utvrđen je temeljem nalaza i mišljenja vještaka i predstavlja razliku obveza, u razdoblju od dana dospijeća prve utužene obveze do konačne otplate kredita, a koja proizlazi iz razlike između tečaja valute za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita.

19. Tuženik je u obvezi platiti i zateznu kamatu na svaki preplaćeni iznos anuiteta od dana plaćanja, na temelju članka 1115. ZOO/05, jer se u ovom predmetu radi se o povratu onog što je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi, i to odredbi koje je sam tuženik unio u ugovor, pa je iz tog razloga tuženik nesavjestan stjecatelj, te da je stoga temeljem navedene zakonske odredbe, dužan tužitelju platiti zateznu kamatu na svaki iznos preplate i to od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuitete u kojem je sadržan i iznos preplate. Tužitelj je nesporno potrošač jer je osobni automobil kupio kao fizička osoba radi obiteljskih potreba kako je to i utvrđeno kao nesporno iz iskaza samog tužitelja kojem je ovaj sud u cijelosti poklonio vjeru.

20. Sud nije uzeo u obzir tzv. negativnu razliku za vrijeme kada je tečaj bio niži. Ukoliko tuženik smatra da je stekao nekakvu tražbinu prema tužitelju zbog toga što je tužitelj otplatio pojedine rate kredita obračunate prema nižem tečaju za CHF od tečaja koji je bio na dan isplate kredita, tada je tu svoju tražbinu trebao istaknuti u ovom postupku, bilo u obliku protutužbe ili prigovora radi prebijanja, pa kada to nije učinio, o eventualnom postojanju takve tuženikove tražbine se u ovom postupku nije niti moglo raspravljati. (Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici Gž-1191/21-2).

21. Sud je, dakle, utvrdio da je tužitelj kao slabija stranka potrošač, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga – banku. Podređenost tužitelja proizlazi iz njegove (ne)informiranosti i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio tuženik, a na čiji sadržaj tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati. Upravo taj podređeni položaj dovodi do toga da potrošač pristane na uvjete koje je trgovac prethodno sastavio bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

22. Na temelju čl. 154. st.1. ZPP-a budući da je tužitelj u cijelosti uspio s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, tuženik dužan nadoknaditi troškove postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (tbr. 7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23; dalje - OT), priznat je i trošak zastupanja tužitelja na ročištima održanim kod ovog suda 9. svibnja 2024. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1OT), 9. srpnja 2025. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1 OT) i 18. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1OT), trošak sastava podneska od 10. rujna 2024. u iznosu od 200 eura (tbr. 8.t.1 OT), pripadajući porez iznosi 325,00 eura. Pristojba na tužbu je plaćena u iznosu od 41,10 eura, trošak predujma financijskog vještačenja je 400,00 eura. Ukupno je tužitelju priznat trošak u iznosu od 2.066,25 eura.

22.1. Zatezna kamata teče na troškove postupka od 25. travnja 2025. kao dana objave presude na temelju čl. 29.st.2. i 8. ZOO-a.

Slavonski Brod, 25. travnja 2025.

Sudac

Marina Vučetić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud. Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

O tom obavijest:

1. Tužitelj po pun.

2. Tuženik po pun.