Poslovni broj:P-2309/2019-37
Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7
31000 Osijek
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku po sucu Lidiji Šmit, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Damiru Ratkoviću, odvjetniku iz Osijeka protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupanog po punomoćniku Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 24. ožujka 2025., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Biserke Milošević, odvjetnice iz Osijeka i u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, nakon donošenja i objave dana 25. travnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I/ Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 9010625201, od 6. srpnja 2005., sklopljenog između tužitelja CŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i Privredne Banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, Podružnica Osijek, koji je ovjeren kod javnog bilježnika Mirjane Borić pod brojem OU-1408/05, dana 7. srpnja 2005., a koja u članku 1. glasi: „..korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti ...CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita"; u čl. 4. toč. 1. glasi: „Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana", toč. 4.2. "Visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda…","Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima“, čl. 5. "Kamate iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate", čl. 6. "Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate."; čl. 12. t. 10. "Korisnik kredita izjavljuje da je sukladno važećim propisima, upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom te da mu je Banka uručila otplatnu tablicu“.
II/ Nalaže se tuženiku Privredna Banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, da isplati tužitelju CŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], s osnove ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 843,16 EUR (slovima: osamstočetrdesettrieuraišesnaestcenti) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:
– na iznos 3,46 eur od 09.08.2007. do isplate,
– na iznos 10,70 eur od 11.09.2007. do isplate,
– na iznos 10,70 eur od 11.10.2007. do isplate,
– na iznos 10,70 eur od 15.11.2007. do isplate,
– na iznos 10,70 eur od 11.12.2007. do isplate,
– na iznos 10,17 eur od 16.01.2008. do isplate,
– na iznos 18,17 eur od 09.02.2008. do isplate,
– na iznos 18,17 eur od 11.03.2008. do isplate,
– na iznos 18,17 eur od 11.04.2008. do isplate,
– na iznos 18,17 eur od 13.05.2008. do isplate,
– na iznos 18,17 eur od 11.06.2008. do isplate,
– na iznos 18,17 eur od 22.07.2008. do isplate,
– na iznos 18,17 eur od 09.08.2008. do isplate,
– na iznos 18,17 eur od 10.09.2008. do isplate,
– na iznos 18,17 eur od 10.10.2008. do isplate,
– na iznos 18,17 eur od 11.11.2008. do isplate,
– na iznos 18,17 eur od 09.12.2008. do isplate,
– na iznos 18,17 eur od 13.01.2009. do isplate,
– na iznos 18,17 eur od 10.02.2009. do isplate,
– na iznos 18,17 eur od 12.03.2009. do isplate,
– na iznos 18,17 eur od 10.04.2009. do isplate,
– na iznos 18,17 eur od 13.05.2009. do isplate,
– na iznos 18,17 eur od 10.06.2009. do isplate,
– na iznos 18,17 eur od 14.07.2009. do isplate,
– na iznos 18,17 eur od 13.08.2009. do isplate,
– na iznos 18,17 eur od 11.09.2009. do isplate,
– na iznos 18,17 eur od 13.10.2009. do isplate,
– na iznos 18,17 eur od 10.11.2009. do isplate,
– na iznos 18,17 eur od 09.12.2009. do isplate,
– na iznos 18,17 eur od 15.01.2010. do isplate,
– na iznos 18,65 eur od 11.02.2010. do isplate,
– na iznos 18,65 eur od 10.03.2010. do isplate,
– na iznos 18,65 eur od 10.04.2010. do isplate,
– na iznos 18,65 eur od 13.05.2010. do isplate,
– na iznos 18,65 eur od 12.06.2010. do isplate,
– na iznos 18,65 eur od 10.07.2010. do isplate,
– na iznos 18,65 eur od 13.08. 2010. do isplate,
– na iznos 18,65 eur od 10.09.2010. do isplate,
– na iznos 18,65 eur od 14.10.2010. do isplate,
– na iznos 18,65 eur od 11.11.2010. do isplate,
– na iznos 15,63 eur od 10.12.2010. do isplate,
– na iznos 15,63 eur od 13.01.2011. do isplate,
– na iznos 14,78 eur od 09.02.2011. do isplate,
– na iznos 14,78 eur od 09.03.2011. do isplate,
– na iznos 14,78 eur od 09.04.2011. do isplate,
– na iznos 14,78 eur od 07.05.2011. do isplate,
– na iznos 12,74 eur od 11.06.2011. do isplate,
– na iznos 12,74 eur od 13.07.2011. do isplate,
– na iznos 13,55 eur od 11.08.2011. do isplate,
– na iznos 11,58 eur od 13.09. 2011. do isplate,
– na iznos 11,58 eur od 11.10.2011. do isplate,
– na iznos 11,58 eur od 01.12.2011. do isplate,
po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine 72/02 i 153/04) koja je iznosila 15% godišnje do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008., do 31. srpnja 2015., po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015., do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023., pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve to u roku 15 dana.
III/ Nalaže se tuženiku Privredna Banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, da isplati tužitelju CŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], s osnove ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iznos od 9.549,47 EUR (slovima: devettisućapetstočetrdesetdeveteuraičetrdesetsedamcenti) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:
– na iznos 20,55 eur od 11.08.2005. do isplate,
– na iznos 20,55 eur od 09.09.2005. do isplate,
– na iznos 20,55 eur od 13.10.2005. do isplate,
– na iznos 20,55 eur od 11.11.2005. do isplate,
– na iznos 20,55 eur od 10.12.2005. do isplate,
– na iznos 21,13 eur od 14.01.2006. do isplate,
– na iznos 21,13 eur od 11.02.2006. do isplate,
– na iznos 21,13 eur od 10.03.2006. do isplate,
– na iznos 21,13 eur od 13.04.2006. do isplate,
– na iznos 21,13 eur od 11.05.2006. do isplate,
– na iznos 21,13 eur od 10.06.2006. do isplate,
– na iznos 21,13 eur od 11.07.2006. do isplate,
– na iznos 21,13 eur od 09.08.2006. do isplate,
– na iznos 21,13 eur od 09.09.2006. do isplate,
– na iznos 21,13 eur od 12.10.2006. do isplate,
– na iznos 21,13 eur od 14.11.2006. do isplate,
– na iznos 21,13 eur od 13.12.2006. do isplate,
– na iznos 20,59 eur od 12.01.2007. do isplate,
– na iznos 20,59 eur od 10.02.2007. do isplate,
– na iznos 20,59 eur od 10.03.2007. do isplate,
– na iznos 20,59 eur od 07.04.2007. do isplate,
– na iznos 20,59 eur od 10.05.2007. do isplate,
– na iznos 20,59 eur od 09.06.2007. do isplate,
– na iznos 86,95 eur od 12.07.2007. do isplate,
– na iznos 9,85 eur od 09.08.2007. do isplate,
– na iznos 9,85 eur od 11.09.2007. do isplate,
– na iznos 20,47 eur od 11.10.2007. do isplate,
– na iznos 20,47 eur od 15.11.2007. do isplate,
– na iznos 20,47 eur od 11.12.2007. do isplate,
– na iznos 21,00 eur od 16.01.2008. do isplate,
– na iznos 13,00 eur od 09.02.2008. do isplate,
– na iznos 13,00 eur od 11.03.2008. do isplate,
– na iznos 13,00 eur od 11.04.2008. do isplate,
– na iznos 13,00 eur od 13.05.2008. do isplate,
– na iznos 13,00 eur od 11.06.2008. do isplate,
– na iznos 69,21 eur od 22.07.2008. do isplate,
– na iznos 13,00 eur od 09.08.2008. do isplate,
– na iznos 13,00 eur od 10.09.2008. do isplate,
– na iznos 13,00 eur od 10.10.2008. do isplate,
– na iznos 13,00 eur od 11.11.2008. do isplate,
– na iznos 13,00 eur od 09.12.2008. do isplate,
– na iznos 13,00 eur od 13.01.2009. do isplate,
– na iznos 13,00 eur od 10.02.2009. do isplate,
– na iznos 13,00 eur od 12.03.2009. do isplate,
– na iznos 13,00 eur od 10.04.2009. do isplate,
– na iznos 13,00 eur od 13.05.2009. do isplate,
– na iznos 13,00 eur od 10.06.2009. do isplate,
– na iznos 13,00 eur od 14.07.2009. do isplate,
– na iznos 13,00 eur od 13.08.2009. do isplate,
– na iznos 13,00 eur od 11.09.2009. do isplate,
– na iznos 13,00 eur od 13.10.2009. do isplate,
– na iznos 13,00 eur od 10.11.2009. do isplate,
– na iznos 13,00 eur od 09.12.2009. do isplate,
– na iznos 13,00 eur od 15.01.2010. do isplate,
– na iznos 25,81 eur od 11.02.2010. do isplate,
– na iznos 25,81 eur od 10.03.2010. do isplate,
– na iznos 25,81 eur od 10.04.2010. do isplate,
– na iznos 25,81 eur od 13.05.2010. do isplate,
– na iznos 25,81 eur od 12.06.2010. do isplate,
– na iznos 25,81 eur od 10.07.2010. do isplate,
– na iznos 25,81 eur od 13.08. 2010. do isplate,
– na iznos 25,81 eur od 10.09.2010. do isplate,
– na iznos 25,81 eur od 14.10.2010. do isplate,
– na iznos 48,37 eur od 11.11.2010. do isplate,
– na iznos 51,38 eur od 10.12.2010. do isplate,
– na iznos 51,38 eur od 13.01.2011. do isplate,
– na iznos 62,84 eur od 09.02.2011. do isplate,
– na iznos 62,84 eur od 09.03.2011. do isplate,
– na iznos 62,84 eur od 09.04.2011. do isplate,
– na iznos 62,84 eur od 07.05.2011. do isplate,
– na iznos 64,87 eur od 11.06.2011. do isplate,
– na iznos 64,87 eur od 13.07.2011. do isplate,
– na iznos 98,05 eur od 11.08.2011. do isplate,
– na iznos 100,02 eur od 13.09. 2011. do isplate,
– na iznos 100,02 eur od 11.10.2011. do isplate,
– na iznos 7.159,61 eur od 01.12.2011. do isplate,
– na iznos 290,13 eur od 15.12.2011. do isplate,
po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine 72/02 i 153/04) koja je iznosila 15% godišnje do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008., do 31. srpnja 2015., po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015., do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023., pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve to u roku 15 dana
IV/ Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.140,45 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude pa sve do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve to u roku 15 dana.
V/ U preostalom dijelu zahtjeva za naknadom parničnog troška, tužitelj se odbija.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi podnesenoj po punomoćniku i tijekom postupka navodi da je s tuženikom kao kreditorom, dana 6. srpnja 2005., zaključio Ugovor o kreditu broj 9010625201, koji je ovjeren kod javnog bilježnika Mirjane Borić pod brojem OU- 1408/05, dana 7. srpnja 2005., a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 40.200,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan korištenja kredita, na rok otplate od 30 godina, po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke, a koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,35% godišnje. Tužitelj smatra da jedina kamatna stopa koju su ugovorne stranke ugovorile je ona sadržana u ugovoru o kreditu. Nadalje, o niti jednoj daljnjoj promjeni kamatne stope i visine te stope koju je banka zaračunavala stranke nisu pregovarale niti su u ugovoru o kreditu navedeni parametri za izračun kamatne stope. Tuženik je sve odluke donosio jednostrano, bez definiranja parametara i tako je neprekidno postupao za sve vrijeme trajanja ugovora što je protivno odredbi članka 269. Zakona o obveznim odnosima, kao i načelu savjesnosti i poštenja. Da je tužitelj imao saznanja da će mjesečni anuitet porast u mjeri koja će ugrožavati njegovu egzistenciju ne bi pristao na takvu kreditnu obvezu. Banka nije tužitelja upozorila na rizik nepovoljnog tečaja CHF, ugovor je bio tipski i samostalno formiran od strane banke te je isplata kreditnih sredstava bila primljena i vraćana u kunama. Također ističe kako tuženik nije prilikom zaključivanja tipskog ugovora o kreditu upozorio tužitelja na rizike koje nosi predmetni poslovni odnos, kako u pogledu promjene kamatne stope odnosno ugovaranja devizne klauzule u CHF te je upravo tuženik predložio tužitelju kao financijski neukoj stranci, da mu je povoljnije uzeti kredit vezan klauzulom u CHF a ne u kunama, ili uzeti kredit kao neki drugi proizvod banke koji je u to vrijeme postojao. Budući je tužitelj zatražio dokumentaciju dopisom od 11. lipnja 2019., odnosno prije podnošenja tužbe, a tuženik nije dostavio tužitelju zatraženu dokumentaciju, to predlaže da sud obveže tuženika na dostavu iste. Predmetni kredit je otplaćen u cijelosti i to prijevremenom isplatom. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž- 7129/2013, od 13. lipnja 2014., kojom se potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je, između ostalih tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003., do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojemu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014-2, od 9. travnja 2015., a i Vrhovni sud RH je dana 20. ožujka 2018., svojom revizijskom odlukom broj Rev-2245/2017-2, potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvarivati svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl. broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih i II- tuženik, u razdoblju kao u izreci citirane presude, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima tuženik je dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora sve to u svezi s člankom 1111., člankom 1115., te člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima. Odredbom članka 138. a. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09), određeno je da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite. Odredbom članka 502. c. ZPP-a, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a. stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Kako tužitelj kao laik ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavio točno određeni tužbeni zahtjev s navođenjem svakog pojedinačnog iznosa razlike preplaćene kamate i tečajne razlike u pojedinom anuitetu na koje potražuje zakonske zatezne kamate iznos VPS-a je postavio okvirno, a tek nakon pribave dokumentacije o otplati po predmetnom kreditu i provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, te drugih predloženih dokaza na okolnost visine dugovanja tuženika prema tužitelju, tužitelj će specificirati tužbeni zahtjev, sve to sukladno odredbi članka 186. b. stavak 3., 4. i 5. ZPP-a. Slijedom navedenog, predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva u cijelosti uz naknadu parničnog troška.
2. Tuženik se po punomoćniku u odgovoru na tužbu i tijekom postupka u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu, kako u osnovi, tako i u visini. Obzirom da se u konkretnom slučaju tužitelj poziva na utvrđenja iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, a podnosi tužbu radi isplate, to ne postoji pravni osnov za povezivanje utvrđenja iz navedenih odluka po kolektivnoj tužbi u predmetu P-1401/2012, Trgovačkog suda u Zagrebu i ove tužbe, jer je kogentnom zakonskom odredbom to pozivanje striktno određeno za slučajeve posebnih parnica za naknade štete. Važno je naglasiti da je Ugovor o kreditu broj 9010625201, od 6. srpnja 2005., u potpunosti konzumiran i isplaćen odnosno zatvoren čime je Ugovor o kreditu prestao otplatom kredita. Istodobno je bitno naglasiti da iz članka 131. ZZP-a iz 2009., jasno proizlazi da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa (što je u ovom slučaju tužba tužitelja Potrošač) podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP. U skladu s navedenim, odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe tužitelja Potrošač odnose se na ugovorne odnose koji su na snazi s obzirom da Trgovački sud u Zagrebu u točki 9. izreke presude poslovni broj P-1401/2012, nalaže bankama "…da prekinu s gore opisanim postupanjem...". Kako je ugovorni odnos utužen u ovom predmetu okončan ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, a presuđenja iz predmeta Potrošač odnose se na ugovorne odnose u kojima još postoji ugovorni odnos i povreda istoga, očito je da se u ovom konkretnom slučaju predmetna tužba i pozivanje na utvrđenja iz predmeta Potrošač ukazuju u cijelosti neosnovanima. Iz navoda tužbe proizlazi zaključak da bi sporni Ugovor o kreditu bio i dalje na snazi, iako tome nije tako, jer je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Slijedom navedenog tužba je u cijelosti neutemeljena i činjenični navodi tužbe i tužbenog zahtjeva temelje se na pogrešnim i nepostojećim navodima. Valutna klauzula je u bankarstvu na ovim prostorima prisutna radi očuvanja vrijednosti novca i dopuštena još od 80-tih godina prošlog stoljeća, naime ranije je odredbom članka 40. Zakona o narodnoj banci Jugoslavije (Narodne novine 93/91) ispuštena odredba ranije važećeg Zakona o novčanom sistemu koja je propisivala ništavim ugovorne odredbe što sadržavaju valutnu klauzulu, a ujedno je i zakonom o privremenim mjerama o Izmjenama i dopunama zakona o devizom poslovanju (službeni list SFRJ 85/89), a koji se primjenjivao od 1. siječnja 1990., izostavljeni dio koji je zabranjivao ugovaranje valutnih klauzula, odnosno valutna je klauzula bila dopuštena. Ovaj postojeći pravni okvir kao i životna realnost dovela je do toga da je zakonodavac Zakonom o Izmjenama i dopunama zakona o obveznim odnosima iz 1994. (Narodne novine 3/94) izrijekom propisao mogućnost ugovaranja valutne klauzule. U konkretnom slučaju tužitelj je prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu mogao birati u koji će ugovorni odnos ući, koji će kredit i koje vrste odabrati za financiranje svojih potreba sukladno vlastitim mogućnostima i potrebama, nakon čega samostalno i slobodno bira i donosi odluku o stupanju u ugovorni odnos kojom prilikom mu je u potpunosti poznato kakvu vrstu kreditnog odnosa ugovora, koja je valuta, koje je vrijeme isplate i otplate, čime je evidentno tužitelju bilo u cijelosti jasno što znači ugovaranje valutne klauzule kao jednog od osnovnih dijelova i sastojaka ugovora o kreditu. Ne može se dokazivati da je volja ugovornih strana bila različita od onoga što je u pisanoj ispravi jasno napisano. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, kao i u konkretnom slučaju temeljem članka 2. ZOO-a, pa sud nije ovlašten tumačenjem "pronalaziti" neku drugu različitu volju ugovornih strana od one koja je jasno navedena u Ugovoru. Za naglasiti je da su stranke u Ugovoru o kreditu jasno i nesumnjivo izrazile svoju volju, te su to jasno i potvrdile u tekstu samog Ugovora o kreditu gdje je jasno navedeno da su ugovorne strane upoznate sa Općim uvjetima poslovanja tuženika i da pristaju na njihovu primjenu, te su suglasne da su na sve što nije regulirano Ugovorom o kreditu primjenjuju Opći uvjeti poslovanja tuženika, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune i pristaju na njihovu primjenu. Također stranke potpisom potvrđuju i izjavljuju da su upoznate sa mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF (članak 11 Ugovora o kreditu). Korisnik kredita je također izjavio da je upoznat sukladno važećim propisima sa uvjetima kredita i kamatnom stopom te da mu je Banka uručila otplatnu tablicu. U članku 6. Ugovora o kreditu, stranke su jasno ugovorile da u slučaju promjene kamatne stope Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos rate, te se obavezuje plaćati tako izmijenjene rate. Sve navedeno stranke su potvrdile vlastoručnim potpisom, ali je dodatno osnaženje i objašnjenje svih odredbi Ugovora o kreditu potrošač dobio i na način da je Ugovor o kreditu solemniziran odnosno sklopljen u obliku javnobilježničkog akta kojom prilikom je dodatno i javni bilježnik objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog ugovora i tog pravnog posla, zatim sadržaj ugovora i posljedice istog, te je takva isprava istinita i sadrži presumpciju istinitosti. Tužitelj je poslovno sposobna osoba kojoj su prije i u vrijeme sklapanja ugovora bile dostupne sve informacije o značenju valutne klauzule, a sam tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije zatražio nikakvo dodatno pojašnjenje ugovornih odredbi iz čega se da zaključiti kako se tužitelj svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama ocijenivši da mu isti najviše odgovara. Opreza radi prigovara se da bi tužitelj bio potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i sukladno Uredbi broj:1215/2012 i preostaloj pravnoj stečevini Europske unije jer se u svakom konkretnom slučaju treba uzeti u obzir ne samo samo sadržaj ugovora, već i prirodu i svrhu istog ali i objektivne okolnosti koje su prethodile njegovom sklapanju. Tuženik također ističe i prigovor zastare u cijelosti u odnosi na postavljeni tužbeni zahtjev. Protivi se dokaznom prijedlogu financijsko knjigovodstvenog vještačenja kako je to predložio tužitelj te ujedno ističe i prigovor promašene aktivne legitimacije u vidu činjenice je li tužitelj potrošač. Smatra kako se u konkretnom tužbenom zahtjevu, kako je isti postavljen, ne radi o parnici za naknadu štete te tužitelj nema pravnog niti zakonskog osnova pozivati se na pravna utvrđenja na koja se poziva iz predmeta P-1401/2012 Trgovačkog suda u Zagrebu, jer ovaj konkretni spor ne udovoljava zakonskim kriterijima iz članka 502. c Zakona o parničnom postupku, niti kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača, valutna klauzula je zakonom dopuštena i jasno određena pravna kategorija koja je utemeljena na kogentnoj normi te nikako ne može biti proglašena ništetnom kako to tužitelj pogrešno zaključuje, niti konkretni pravni posao može biti ništetan samo zbog toga što je ugovorena valutna klauzula, a niti može biti proglašena ništetnom neka od odredbi konkretnog ugovora zbog ugovaranja valutne klauzule. Volja ugovornih strana je jasno i nesumnjivo određena Ugovorom o kreditu te nema zakonske osnove da se ista tumači, a kako je ista jasno i nedvojbeno iskazana ugovorom. Ugovor o kreditu je solemniziran kod javnog bilježnika te isti predstavlja javnu ispravu čiju istinitost nije dopušteno parničnim postupkom utvrđivati drugačije no kako glasi i kako u ispravi jasno i istinito stoji, jer je ista kao i presuda zakon među strankama. Tužbeni zahtjev koji je postavljen, odnosi se na Ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF, a iznosi koji su navedeni u petitu tužbenog zahtjeva su postavljeni u kunama, čime isti ne proizlaze iz navedenog Ugovora o kreditu i ovako postavljena tužba i tužbeni zahtjev je u cijelosti nepodoban za odlučivanje. Ugovaranje promjenjive kamatne stope je dopušteno, pa je očito kako odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije niti ne može biti ništetna, a posebno ne može biti ništetan cijeli ugovor o kreditu, u konkretnom slučaju, volja ugovornih strana je bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu i nije ostavljen prostor za primjenu drugačije kamatne stope, a kamatna stopa se mijenjala sukladno ugovorenim kriterijima koji su odredivi te su u skladu sa zakonskim odredbama o najvišoj zakonom dopuštenoj stopi ugovorene kamate. Jasno je ugovorena odredba kojom se banka, ovdje tuženik ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu, a koja odredba nije sama po sebi nepoštena niti je kao takova valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva predmetnog sadržaja, već se radi o valjanoj, zakonom dopuštenoj i odredivoj činidbi koja predstavlja pravu volju ugovornih stranaka. Opreza radi, ističe prigovor radi prebijanja. Slijedom navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu prouzročenog parničnog troška.
3. Kako bi utvrdio odlučne činjenice sud je proveo dokaze uvidom u: Ugovor o kreditu broj 9010625201, od 6. srpnja 2005., između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, ovjerenog po javnom bilježniku Mirjane Borić pod brojem OU- 1408/05, dana 7. srpnja 2005.; sudsku praksu; otplatni plan; zahtjev tužitelja za dostavom dokumentacije od 11. lipnja 2019.; knjigovodstvenu karticu od 8. rujna 2020.; otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope od 6. srpnja 2005.; pregled uplata po kreditu na dan 8. rujna 2020.; proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku DV Consulting iz Osijeka, izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka od 15. travnja 2022., i dopunu nalaza vještaka od 18. listopada 2024., očitovanje vještaka od 2. siječnja 2025., na primjedbe tuženika iz podneska od 27. studenog 2024.; saslušao vještaka na ročištu od 24. ožujka 2025., i tužitelja u svojstvu stranke na ročištu od 15. listopada 2024.
4. Člankom 3. stavak 1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.) propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Kako je iz iskaza tužitelja nedvojbeno utvrđeno
1 0
da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu za kupnju osobnog automobila za osobne potrebe, te da nije bila vlasnik tvrtke, niti obrta, to je osporavanje tuženika da tužiteljica nije imala svojstvo potrošača, neosnovano u cijelosti.
5. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije sud smatra neosnovanim u cijelosti, budući je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu, te je isti kao korisnik kredita aktivno legitimiran voditi sporove vezano za predmetni ugovor o kreditu, a iz priložene dokumentacije je razvidno da je tuženik sve uplate koristio za zatvaranje obveza po kreditu, a tužitelj nije imao osobnu obvezu plaćanja kredita, budući osobna obveza korisnika kredita prema zakonu izrijekom mora biti ugovorena, sukladno članku 161. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023., dalje u tekstu: ZOO), a tužitelj je imao administrativnu zabranu na plaći i nitko drugi nije uplaćivao rate kredita osim njega.
6. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene struke od 15. travnja 2022., slijedi da je tužitelj dana 6. srpnja 2005., kao Korisnik kredita, sa tuženikom kao Kreditorom, zaključio Ugovor o kreditu broj: 9010625201, koji je ovjeren po Javnom bilježniku dana 7. srpnja 2005., pod brojem OU-1408/05, na iznos u visini od 40.200,00 CHF, u protuvrijednosti u kunama, prema srednjem tečaju za CHF, sa tečajne liste Banke, na dan korištenja kredita. Rok otplate kredita je 30 godina, a visina kamatne stope, prilikom zaključenja kredita je iznosila 4,35% godišnje, i ugovorena je kao promjenjiva kamatna stopa. Prema podacima iz Otplatnog plana na listovima 10 - 12, je vidljivo da je izračunata visina anuiteta 304,45 CHF, a da je tuženik u istom dokumentu naveo da je kredit isplaćen/korišten dana 6. srpnja 2005. Tečaj je prilikom isplate kredita iznosio 4,418253, pa je nastavno na navedeno visina anuiteta u kunama 304,45 CHF x 4,418253 kn=1.345,14 kn mjesečno. Kamatna stopa se kroz razdoblje otplate kredita mijenjala kako slijedi i to od 08/2007., iznosila je 5,35% godišnje, od 01/2008., iznosila je 5,30% godišnje; od 02/2008., iznosila je 6,05% godišnje, od 02/2010., iznosila je 6,10% godišnje, od 12/2010., iznosila je 5,75% godišnje, od 02/2011., iznosila je 5,65% godišnje, od 06/2011., iznosila je 5,40% godišnje, od 08/2011., iznosila je 5,50% godišnje, i od 09/11., iznosila je 5,25% godišnje. Kredit je prijevremeno isplaćen u prosincu 2011., kada je nedospjela glavnica, prema prvom otplatnom planu iznosila 26.340,20 CHF, i to u kunama prema tečaju na dan korištenja kredita iznosi 116.377,67 kn (26.340,20 CHF x 4,418253 kn). Iznos od 116.377,67 kn se uvećava za 1.345,14 kn visine anuiteta za 11/2011. Ukupna razlika anuiteta, izračunata kao razlika između iskazane visine, na gore opisani način i plaćenih iznosa anuiteta iznosi 78.303,26 kn.
7. Tužitelj po punomoćniku nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, te je uredio tužbeni zahtjev podneskom od 7. svibnja 2024., na način da pod t. II/tužbenog zahtjeva s osnove preplate anuiteta potražuje ukupan iznos od 10.392,63 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, uz naknadu prouzročenog parničnog troška, dok je tužbeni zahtjev pod t. I/ tužbenog zahtjeva ostao neizmijenjen.
1 1
8. Na primjedbe punomoćnika tuženika na nalaz i mišljenje vještaka, vještak se očitovao podneskom od 28. studenog 2022., na način da je u cijelosti ostao kod svog nalaza i izračuna u istom, navodeći da je nalaz sačinjen temeljem navoda suda.
9. Iz dopune nalaza i mišljenja vještaka od 18. listopada 2024., vještak je razliku promjene visine kamatne stope i tečajnu razliku iskazao u dvije odvojene tablice. Razlika nastala promjenom visine kamatne stope iznosi 843,16 EUR, i u ovom izračunu su razdoblja u kojima je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene, iznosi prikazani sa predznakom – (minus). Izračunati iznos u visini od 843,16 EUR je razlika između više i manje plaćenih iznosa. Samo pozitivna razlika nastala promjenom visine kamatne stope iznosi 850,40 EUR-a. Tečajna razlika iznosi 9.549,47 EUR-a. Svi iznosi su prikazani u odvojenim tablicama po mjesecima i godinama.
10. Tužitelj nije imao primjedbi na dopunu nalaza i mišljenja vještaka, te je uredio tužbeni zahtjev podneskom od 7. studenog 2024., na način da na ime razlike kamata potražuje ukupan iznos od 843,16 eura, zajedno za zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, a na ime tečajne razlike ukupan iznos od 9.549,47 eura, zajedno za zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.
11. Tuženik po punomoćniku u cijelosti je prigovorio nalazu i mišljenju vještaka od 18. listopada 2024., kao neosnovanom navodeći da nalaz ne počiva i ne temelji se na dokumentaciji koja prileži spisu, te je isti tako kontradiktoran materijalnim dokazima i načinjen protivno pravilima struke, budući je vještačenje temeljeno na stvaranju kreiranog, a neugovorenog, kreditnog odnosa, koji ne proizlazi iz materijalnih dokaza u spisu i koji nikada nije ibo dogovoren među strankama, te se postavlja pitanje točnosti danog izračuna. Vještak je izradio nalaz kao da je bilo ugovoreno da bude isplaćen u kunama, iako je jasno ugovoreno da se kredit isplaćuje uz valutnu klauzulu. Iz danog nalaza i mišljenja nisu vidljivi parametri na temelju kojih vještak izvodi izračun. Fiksirajući kamatu i tečaj, bez obračuna negativnih razlika u odnosu na početno fiksiran iznos anuiteta, neosnovano se pogoduje tužitelju jer ne samo da u ovom postupku potražuje restituciju i to temeljem fiksiranog i fiktivnog otplatnog plana, kao da je cijelo vrijeme kamata fiksna i tečaj fiksni, već se ne radi razlika kada je tečaj ili kamata niža, jer u tom slučaju tužitelj traži dvostruku naknadu i zaštitu. Slijedom navedenog predlaže donošenje odluke kojom se utvrđuje da postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u iznosu koji vještak treba prikazati u negativnim periodima kada je tečaj bio niži i kamata niža od onih koje fiksira, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, na iznose koji su kako je to određeno i u vještačenju, iskazani u kunama, te predlaže prilikom izračuna primijeniti fiksni tečaj konverzije od 7,53450 kuna za 1 eur, a koje iznose će specificirati kada vještak isto unese u nalaz s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 1. prosinca 2015., do isplate.
12. Očitujući se na prigovore tuženika iz podneska od 27. studenog 2024., vještak navodi da se na iste primjedbe već očitovala na način da izračun sačinjen temeljem naloga suda. Dana 15. travnja 2022., sačinjen je izračun razlike anuiteta u iznosu i visini od 78.303,26 kuna, a kredit je uredno otplaćivan. Po nalogu suda vještak je prikazao razliku kamata i tečajnu razliku na način da se kunski iznosi prikažu u valuti eur, što je učinjeno dopunom nalaza od 18. listopada 2024., gdje je prikazana razlika
1 2
kamata u visini od 6.352,77 kuna/843,16 eura. Naime, u razdoblju od 20. siječnja 2006., do 20. prosinca 2006., kamatna stopa je iznosila 4,30% godišnje, dakle bila je niža od početno ugovorene kamatne stope koja je iznosila 4,35% godišnje, stoga su ti iznosi kao manje plaćeni iznosi prikazani s predznakom minus (-). Samo više plaćena razlika nastala jednostranom odlukom o promjeni visine kamatne stope iznosi 850,40 eura. Tečajna razlika iznosi 71.950,49 kuna/9.549,47 eura, odnosno ukupno 78.303,26 kuna/10.392,63 eura, koji je iznos izračunat u osnovnom nalazu ali je prikazan samo u jednom iznosu. Samo pozitivna razlika kamata iznosi 850,40 eura, a tečajna razlika iznosi 9.549,47 eura.
13. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, kao i dopunu nalaza i mišljenja vještaka, kao stručno i objektivno sačinjene i u skladu s pravilima struke i priloženom dokumentacijom, te je vještak u cijelosti odgovorio na primjedbe i pitanja tuženika koje su se odnosile na nalaz i mišljenje vještaka, dok su ostale primjedbe tuženika pravne prirode na koje se vještak nije očitovao.
14. Iz iskaza tužitelja saslušanog u svojstvu stranke slijedi kako je predmetni ugovor o kreditu s tuženikom sklopio negdje 2005., na iznos od oko 40.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, na rok otplate od 30 godina, za adaptaciju kuće u kojoj živi. Kredit je u cijelosti otplatio. Podigao je kredit u CHF-u jer je taj kredit bio povoljniji od kredita u kunama i u eurima. Naime, imao je kredit u Raiffeisenbank, te s obzirom da su se nudili krediti u CHF-u koji su tada bili najpovoljniji, podigao je kredit u PBZ-u i zatvorio kredit u Raiffeisenbank, koji kredit je bio za kupnju kuće u kojoj su živjeli. Nakon kraćeg vremena tečaj se jako povećao, kao i kamata, i odlazio je u banku pitati zašto se tako povećava tečaj i kamata, no u banci su mu rekli da je to tako i da se tu ništa ne može promijeniti. No prilikom dizanja kredita, nitko ga u banci nije upozorio, niti je znao za mogući rast tečaja, kao i povećanja kamatne stop, a nema ekonomskih znanja da bi u cijelosti mogao razumjeti sve te ugovorne odredbe, iako je ugovor pročitao, budući je vatrogasni tehničar. Osobni bankar mu nije čitao ugovor, niti mu je objašnjavao način promjene kamatne stope, niti parametre o kojima ovisi promjena, niti ga je upozorio na mogući rast tečaja CHF-a, već su mu rekli da je CHF stabilna valuta. Interesirao se i u drugim bankama vezano za uvjete kreditiranja u kunama i u eurima, no međutim ovaj kredit u CHF-u je bio najpovoljniji. U to vrijeme nije bio vlasnik/suvlasnik tvrtke/obrta, već je radio u Javnoj vatrogasnoj postrojbi Grada Osijeka, gdje radi i danas. U to vrijeme nije obavljao nikakve vodeće/upravljačke pozicije na svom radnom mjestu. Tu nekretninu nije davao u najam/zakup. Sam je otplatio kredit u cijelosti, na način da je imao administrativnu zabranu na plaći i nitko drugi nije uplaćivao rate kredita osim njega. Javni bilježnik mu nije čitao predmetni ugovor, niti ga je upozoravao na pojedine ugovorne odredbe već je samo ovjerio potpis. Nakon što su tečaj i kamata znatno porasli i rata znatno porasla zbog navedenog, bio je prisiljen podići drugi kredit u tadašnjoj Splitskoj banci, sadašnjoj OTP banci i to kredit u eurima da bi tim kreditom zatvorio ovaj kredit u CHF-u. Banka s njim nije pregovarala o pojedinim ugovornim odredbama, niti je za to nije bilo mogućnosti.
15. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao uvjerljiv, logičan, okolnosan, a isti nije u suprotnosti s izvedenim materijalnim dokazima, a tuženik je odustao od prijedloga za saslušanjem svjedoka osobnog bankara.
1 3
16. Sud je dopustio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva, sukladno članku 190. i članku 191. ZPP-a, budući je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama i budući tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, a prije provedenog vještačenja. Na drugoj sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda RH (2/24) održane 27. svibnja 2024., broj: Su-IV- 123/2024-5, zauzeto je pravno shvaćanje da u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz isti činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP-a) zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.
17. Prigovor zastare sud smatra neosnovanim u cijelosti, jer nije protekao zastarni rok od pet godina, budući je tužba podnešena 12. lipnja 2019., odnosno unutar zastarnog roka od 5 godina. Naime, pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-7129/2013-4, od 13. lipnja 2014., u točki II/ potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., u dijelu t. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da između ostalih II-tuženik PBZ d.d., u razdoblju od 10. rujna 2003., do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014-2, od 9. travnja 2015., a i Vrhovni sud RH je dana 20. ožujka 2018., svojom revizijskom odlukom broj Rev-2245/2017-2, potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 godina, u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., u t. 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., u dijelu t. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i II-tuženik u razdoblju od 1. studeni 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima.
18. Člankom 138. a. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09), propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač. Prema odredbi Direktive Vijeća 93/13 EEZ, od 5.
1 4
travnja 1993., u članku 5., u slučaju Ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni Ugovor bez valjanog razloga predviđenog Ugovorom.
19. Člankom 502. c. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje u tekstu: ZPP) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a. stavak 1., ovog zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
20. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
21. Člankom 87. istog Zakona, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost iz samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.
22. Člankom 322. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralima društva ništetan, osim ako je cilj povrijeđenog prava ne upućuju na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.
23. Člankom 323. stavak 1. istog Zakona, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj, sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.
24. Stav Vrhovnog suda RH u odluci Revt-249/2014-2, je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje
1 5
i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora, koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom članka 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/2009. i 112/2012.) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.
25. Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/2018, od 3. rujna 2019., odbijena je kao neosnovana revizija I-VIII-tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH, od 14. lipnja 2018., broj Pž-6632/2017, u dijelu u kojem je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koje je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora I-VIII banaka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih govora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
26. Ocjenom provedenih dokaza utvrđeno je da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 9010625201, od 6. srpnja 2005, na iznos od 40.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora, u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 304,45 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja, na rok otplate kredita od 30 godina.
27. Prvotni mjesečni anuitet iznosio je 304,45 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plasmana kredita 6. srpnja 2005., odnosno visina anuiteta je iznosila 1.345,14 kuna mjesečno, a prvotno ugovorena kamatna stopa je iznosila 4,35% godišnje. Tijekom otplate kredita radi povećanja kamatne stope i tečaja CHF naspram kune, mjesečni anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja, a srednji tečaj kreditora za CHF na dan plasmana kredita iznosio je 4,418253 kuna za 1 CHF. Kredit je u cijelosti prijevremeno otplaćen.
28. Tužitelj je tijekom otplate predmetnog kredita uplatio više ukupno 78.303,26 kuna/10.392,63 eura, i to na ime tečajne razlike iznos od 9.549,47 eura, a radi povećanja kamatne stope platio više 843,16 eura, kao razliku između više i manje plaćenih iznosa kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene, dok samo pozitivna razlika nastala promjenom visine kamatne stope iznosi 850,40 eura, u odnosu na anuitete po prvotno ugovorenim uvjetima koji su važili na dan isplate kredita, sukladno prvobitno ugovorenoj kamatnoj stopi i po tečaju po kojemu je tužitelju kredit isplaćen. Iako tuženik navodi da je tužitelja obavijestio i upozorio na rizike koje nosi valutna klauzula, međutim tuženik nije dokazao da je prije zaključenja i u vrijeme
1 6
zaključenja Ugovora o kreditu u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF.
29. Kako su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog unaprijed sastavljenog Ugovora o kreditu od strane banke, a o kojim se odredbama s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njegov sadržaj, niti je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, to je na taj način temeljem nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist jer je povrijedio interes i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita, jer se u ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je tuženik povećavao kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci banke i na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača/03.
30. Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništenosti dijela odredbi iz članka 1., članka 4. točka 1. i 2., članka 5., članka 6., članka 12. točka 10. Ugovora o kreditu broj 9010625201, od 6. srpnja 2005., sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, sve pobliže opisano pod I/izreke presude, u kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, stoga odluka kao pod I/izreke presude.
31. Kako je tuženik temeljem ništetnih odredbi, a koje se odnose na odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je mijenjana jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, stekao nepripadnu korist, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi članka 323. i članka 1111., u svezi s člankom 1115. ZOO-a, pa je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od 843,16 eura, zajedno s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate na ime razlike kamata, i iznos od 9.549,47 eura, zajedno s zakonskim zateznim kamatama na ime tečajne razlike, a kako je to zatražio tužitelj podneskom od 7. studenog 2024., sve pobliže opisano pod II/izreke presude, stoga odluka kao pod II/izreke presude. Navedeni iznos predstavlja razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom Ugovoru o kreditu s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,35% godišnje i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjenama kamatnih stopa, što predstavlja razliku između početno ugovorene kamate unutar svakog anuiteta i kamate unutar anuiteta nakon izmjene kamatne stope, kao i tečajne razlike po tečaju za CHF na dan korištenja kredita i tečaja za CHF unutar svakoga anuiteta na dan plaćanja koje je tužitelj plaćao do konačne otplate kredita.
32. Odluka o kamatama temelji se na odredbi članka 29. stavak 1. i 2., u svezi s člankom 1115. ZOO.
1 7
33. Sud nije odlučivao o prijebojnom zahtjevu tuženika jer je sukladno nalazu i mišljenju vještaka, tužitelj uredio tužbeni zahtjev, pobliže opisan pod I i II/izreke presude s uključenim negativnim razlikama kada je kamata bila manja od početno ugovorene i tečaj za CHF niži od tečaja za CHF na dan isplate, a tuženik nije niti naveo u kojem iznosu postoji tuženikova tražbina prema tužitelju, iako je vještak u nalazu iskazao i negativne razlike.
34. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154., u svezi člankom 151. i člankom 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP), a koji trošak se odnosi na zastupanje tužitelja po punomoćniku u osobi odvjetnika, sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/2012., 103/2014., 37/2022., 126/2022., 138/2023.).
35. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištima od 4. rujna 2020., 2. srpnja 2021., 15. listopada 2024., i 24. ožujka 2025. , u iznosu od 200,00 eura za svako ročište, pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, sastav obrazloženih podnesaka od 7. svibnja 2024., i 7. studenog 2024., u iznosu od 200,00 eura za svaki podnesak, na koje iznose je obračunat PDV od 25%, u ukupnom iznosu od 375,00 eura, kao i trošak vještačenja u iznosu od 265,45 eura, što čini ukupno priznat trošak u ukupnom iznosu od 2.140,45 eura, stoga odluka kao pod IV/izreke presude.
36. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eura, budući tužitelj istu nije niti platio, kao ni trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 150,37 eura, budući je oslobođen plaćanja sudske pristojbe, sukladno članku 11. stavak 1. točka 20. Zakona o izmjenama zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/2023.), stoga odluka kao pod V/izreke presude.
U Osijeku, dana 25. travnja 2025.
S U D A C:
LIDIJA ŠMIT
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana primitka pisanog otpravka presude.
DOSTAVITI:
1. pun. tužitelja
2. pun. tuženika
