REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-1649/2023-34
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
i
R J E Š E NJ E
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu Marku Ivrlaču, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja IH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupano po punomoćnici Maji Čuljak odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene 25. ožujka 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranaka, dana 4. travnja 2025.
r i j e š i o j e
I. Dopušta se preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva sa iznosa od 1.371,52 Eura na iznos od 1.375,14 Eura.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da postoji potraživanje tužitelja prema tuženiku u iznosu od 1.375,14 Eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:
na iznos od 7,72 EUR od 1.11.2008. godine do isplate
na iznos od 3,59 EUR od 30.12.2008. godine do isplate
na iznos od 8,72 EUR od 1.1.2009. godine do isplate
na iznos od 11,16 EUR od 1.2.2009. godine do isplate
na iznos od 12,22 EUR od 1.3.2009. godine do isplate
na iznos od 8,87 EUR od 1.4.2009. godine do isplate
na iznos od 9,40 EUR od 1.5.2009. godine do isplate
na iznos od 5,04 EUR od 1.6.2009. godine do isplate
na iznos od 1,31 EUR od 1.7.2009. godine do isplate
na iznos od 2,14 EUR od 1.8.2009. godine do isplate
na iznos od 4,28 EUR od 1.9.2009. godine do isplate
na iznos od 4,04 EUR od 1.10.2009. godine do isplate
na iznos od 1,99 EUR od 1.11.2009. godine do isplate
na iznos od 5,82 EUR od 1.12.2009. godine do isplate
na iznos od 8,61 EUR od 1.1.2010. godine do isplate
na iznos od 13,09 EUR od 1.2.2010. godine do isplate
na iznos od 11,92 EUR od 1.3.2010. godine do isplate
na iznos od 17,71 EUR od 1.4.2010. godine do isplate
na iznos od 16,45 EUR od 1.5.2010. godine do isplate
na iznos od 19,09 EUR od 1.6.2010. godine do isplate
na iznos od 36,62 EUR od 1.7.2010. godine do isplate
na iznos od 32,88 EUR od 1.8.2010. godine do isplate
na iznos od 42,98 EUR od 1.9.2010. godine do isplate
na iznos od 39,73 EUR od 1.10.2010 . godine do isplate
na iznos od 32,85 EUR od 1.11.2010. godine do isplate
na iznos od 46,16 EUR od 1.12.2010. godine do isplate
na iznos od 62,73 EUR od 1.1.2011. godine do isplate
na iznos od 51,31 EUR od 1.2.2011. godine do isplate
na iznos od 55,45 EUR od 1.3.2011. godine do isplate
na iznos od 49,88 EUR od 1.4.2011. godine do isplate
na iznos od 50,72 EUR od 1.5.2011. godine do isplate
na iznos od 72,86 EUR od 1.6.2011. godine do isplate
na iznos od 74,35 EUR od 1.7.2011. godine do isplate
na iznos od 93,46 EUR od 1.8.2011. godine do isplate
na iznos od 84,19 EUR od 1.9.2011. godine do isplate
na iznos od 73,98 EUR od 1.10.2011. godine do isplate
na iznos od 72,71 EUR od 1.11.2011. godine do isplate
na iznos od 71,80 EUR od 1.12.2011. godine do isplate
na iznos od 76,29 EUR od 1.1.2012. godine do isplate
na iznos od 81,02 EUR od 1.2.2012. godine do isplate
po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
II. Utvrđuje se da postoji protutražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 364,86 Eura sa zakonskim zateznim kamatama od 10. ožujka 2024. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.
III. Utvrđuje se da ne postoji protutražbina tuženika prema tužitelju na ime zakonskih zateznih kamata na iznos od 364,86 Eura preko tijeka kamata naznačenog u točki II. izreke ove presude.
IV. Prebijaju se tražbine tužitelja iz točke I izreke sa protutražbinom tuženika iz točke II izreke ove presude.
V. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.010,28 Eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom
na iznos od 7,72 EUR od 1.11.2008. godine do 9. ožujka 2024.,
na iznos od 3,59 EUR od 30.12.2008. godine do 9. ožujka 2024.,
na iznos od 8,72 EUR od 1.1.2009. godine do 9. ožujka 2024.,
na iznos od 11,16 EUR od 1.2.2009. godine do 9. ožujka 2024.,
na iznos od 12,22 EUR od 1.3.2009. godine do 9. ožujka 2024.,
na iznos od 8,87 EUR od 1.4.2009. godine do 9. ožujka 2024.,
na iznos od 9,40 EUR od 1.5.2009. godine do 9. ožujka 2024.,
na iznos od 5,04 EUR od 1.6.2009. godine do 9. ožujka 2024.,
na iznos od 1,31 EUR od 1.7.2009. godine do 9. ožujka 2024.,
na iznos od 2,14 EUR od 1.8.2009. godine do 9. ožujka 2024.,
na iznos od 4,28 EUR od 1.9.2009. godine do 9. ožujka 2024.,
na iznos od 4,04 EUR od 1.10.2009. godine do 9. ožujka 2024.,
na iznos od 1,99 EUR od 1.11.2009. godine do 9. ožujka 2024.,
na iznos od 5,82 EUR od 1.12.2009. godine do 9. ožujka 2024.,
na iznos od 8,61 EUR od 1.1.2010. godine do 9. ožujka 2024.,
na iznos od 13,09 EUR od 1.2.2010. godine do 9. ožujka 2024.,
na iznos od 11,92 EUR od 1.3.2010. godine do 9. ožujka 2024.,
na iznos od 17,71 EUR od 1.4.2010. godine do 9. ožujka 2024.,
na iznos od 16,45 EUR od 1.5.2010. godine do 9. ožujka 2024.,
na iznos od 19,09 EUR od 1.6.2010. godine do 9. ožujka 2024.,
na iznos od 36,62 EUR od 1.7.2010. godine do 9. ožujka 2024.,
na iznos od 32,88 EUR od 1.8.2010. godine do 9. ožujka 2024.,
na iznos od 42,98 EUR od 1.9.2010. godine do 9. ožujka 2024.,
na iznos od 39,73 EUR od 1.10.2010 . godine do 9. ožujka 2024.,
na iznos od 32,85 EUR od 1.11.2010. godine do 9. ožujka 2024.,
na iznos od 6,63 EUR od 1.12.2010. godine do 9. ožujka 2024.,
na iznos od 39,53 EUR od 1.12.2010. godine do isplate
na iznos od 62,73 EUR od 1.1.2011. godine do isplate
na iznos od 51,31 EUR od 1.2.2011. godine do isplate
na iznos od 55,45 EUR od 1.3.2011. godine do isplate
na iznos od 49,88 EUR od 1.4.2011. godine do isplate
na iznos od 50,72 EUR od 1.5.2011. godine do isplate
na iznos od 72,86 EUR od 1.6.2011. godine do isplate
na iznos od 74,35 EUR od 1.7.2011. godine do isplate
na iznos od 93,46 EUR od 1.8.2011. godine do isplate
na iznos od 84,19 EUR od 1.9.2011. godine do isplate
na iznos od 73,98 EUR od 1.10.2011. godine do isplate
na iznos od 72,71 EUR od 1.11.2011. godine do isplate
na iznos od 71,80 EUR od 1.12.2011. godine do isplate
na iznos od 76,29 EUR od 1.1.2012. godine do isplate
na iznos od 81,02 EUR od 1.2.2012. godine do isplate
po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
VI. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 364,86 Eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i za isplatu zakonskih zateznih kamata preko iznosa navedenog u točki V izreke.
VII. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.512,55 Eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 25. travnja 2025. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.
VIII. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 563,71 Eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 25. travnja 2025. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
IX. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 3.000,00 Eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 25. travnja 2025. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da su stranke 13. siječnja 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj 9010950757 (dalje u tekstu: ugovor o kreditu) kojim je kreditor korisniku kredita stavio na raspolaganje kunsku protuvrijednost 23.645,03 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Tužitelj tvrdi da su dijelovi odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sadržani u Ugovoru o kreditu nepošteni, odnosno posljedično ništetni jer su protivni prvenstveno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, a i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Poziva se na presude: presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. i odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Revt-2221/18. Podneskom od 19. veljače 2024. tužitelj je povisio tužbeni zahtjev te potražuje 1.375,14 Eura na ime preplaćenog iznosa po osnovi valutne klauzule, sve s zakonskim zateznim kamatama.
2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem navodi da osporava tužbu u cijelosti i osnovi i visini te ističe prigovor zastare. Tuženik prigovara da bi tužitelj bio potrošač, ističe prigovor radi prebijanja te predlaže u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev. Smatra da je valutna klauzula zakonom dopuštena i jasno određena pravna kategorija koja je utemeljena na kogentnoj normi te nikako ne može biti proglašena ništetnom kako to tužitelj pogrešno zaključuje, niti konkretni pravni posao može biti ništetan samo zbog toga što je ugovorena valutna klauzula, a niti može biti proglašena ništetnom neka od odredbi konkretnog ugovora zbog ugovaranja valutne klauzule, da je volja ugovornih strana jasno i nesumnjivo određena Ugovorom o kreditu te nema zakonske osnove da se ista tumači, a kako je ista jasno i nedvojbeno iskazana ugovorom, da je ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika te isti predstavlja javnu ispravu čiju istinitost nije dopušteno parničnim postupkom utvrđivati drugačije no kako glasi i kako u ispravi jasno i istinito stoji, jer je ista kao i presuda zakon među strankama i da tužbeni zahtjev koji je postavljen se odnosi na Ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF, a iznosi koji su navedeni u petitu tužbenog zahtjeva su postavljeni u kunama, čime isti ne proizlaze iz navedenog Ugovora o kreditu i ovako postavljena tužba i tužbeni zahtjev je u cijelosti nepodoban za odlučivanje. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja te zahtjeva naknadu troškova parničnog postupka. Tuženik je podneskom od 10. ožujka 2024. postavio prigovor radi prebijanja, budući da je određeno naznačio svoju protutražbinu za koju je istaknuo prigovor radi prebijanja.
3. Radi utvrđivanja odlučnih činjenica u dokaznom postupku sud je proveo dokaz čitanjem dokumentacije koja prileži spisu i to: izračun tečajne razlike (list 7-9 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 11-21 spisa), otplatni plan (list 22-25 spisa), pregled uplata (list 27-28 spisa), ugovor o kreditu (list 29-35 spisa), ponudu (list 36 spisa), izvedeno je vještačenje po vještaku financijske struke Darku Prpiću (list 85-91, 112- 114, 126-127 spisa), saslušao je tužitelja (list 127 spisa).
4. Sud nije izveo dokaz saslušanjem svjedoka ŽH budući da je tuženik na ročištu održanom 24. rujna 2024. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem navedenog svjedoka.
5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno sud je sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje u tekstu: ZPP) utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.
6. Tužitelj je podneskom od 19. veljače 2024. povisio tužbeni zahtjev usklađujući isti sa nalazom i mišljenjem vještaka, čime je preinačio tužbu, a kojoj preinaci se tuženik nije protivio. Budući da je se tuženik upustio u raspravljanje po preinačenoj tužbi smatra se da se nije protivio preinaci pa je temeljem čl. 190. st. 4. ZPP-a odlučeno kao u izreci rješenja. Tužitelj bez svoje krivnje nije mogao povisiti tužbeni zahtjev prije zaključenja prethodnog postupka budući da je nalaz i mišljenje vještaka dostavljen tužitelju nakon zaključenja prethodnog postupka.
7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu broj 9010950757 o valutnoj klauzuli.
8. Među strankama nije sporno da su tuženik i tužitelj sklopili ugovor o kreditu broj 9010950757 od 16. siječnja 2006.
9. Međutim, među strankama je sporna osnova i visina utužene tražbine, i to prije svega jesu li pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne te je li slijedom toga tuženik u obvezi tužitelju isplatiti razliku između plaćenih iznosa i prvotno ugovorenih iznosa do koje je došlo zbog ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica u CHF. Ujedno je tijekom postupka bilo sporno je li nastupila zastara potraživanja tužitelja prema tuženiku.
10. Iz ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru, jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik je ugovor o kreditu sklopio kao banka u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita. Prema tome, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca. Nadalje, iz iskaza tužitelja danog na glavnoj raspravi održanoj 4. lipnja 2024 proizlazi da je tužitelj sklopio ugovor o kreditu radi kupnje osobnog automobila, kojeg je koristio za osobne potrebe.
11. Člankom 1. ugovora o kreditu ugovoreno je da se tuženik obvezuje tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednost od 2.3645,03 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika, važeće na dan korištenja kredita.
12. Člankom 7.2 ugovora o kreditu ugovoreno je da se kredit u iznosu od 23.645,03 CHF i kamata iz točke 4. ugovora otplaćuju u 72 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste tuženika, važeće na dan plaćanja.
13. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, vođen je parnični postupak između tužitelja Potrošača – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke Zagreb d.d., Erste & Steiermärkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. pod točkom IV izreke utvrđeno je da je Privredna banka Zagreb d.d. (i ostali tuženici u tom predmetu) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju -ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora Privredna banka Zagreb d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time Privredna banka Zagreb d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
14. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijena je žalba Privredne banke Zagreb d.d. (i ostalih tuženika u tom predmetu) i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u točki 4. izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
15. Sukladno navedenom, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna u dijelu koji se odnosi vezivanje glavnice uz valutu švicarski franak.
16. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
17. Pogrešno tuženik smatra da se odredba čl. 502.c ne primjenjuje u ovom postupku. Točno je da je ta odredba stupila na snagu 1. srpnja 2013. sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 57/11), a da je tužba u kolektivnom sporu podnesena 2012. godine. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a, se primjenjuje na sve postupke koji su u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.
18. Također, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
19. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje u tekstu: ZOO), jer navedeno nije bila stvarna intencija zakonodavca te bi svako drugačije tumačenje predstavljalo pretjerano usko tumačenje odredaba čl. 502.c ZPP-a I čl. 138.a Zakona o potrošačima.
20. Prema tome, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni ugovor o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik. Taj ugovor o kreditu sklopljen je 16. siječnja 2006., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima, jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.
21. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.
22. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
23. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak presude u predmetu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, koji se odnosi i na tuženika, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača.
24. Navedeno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.
25. S obzirom na to da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane uz švicarski franaka već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, a ovaj sud je vezan tom odlukom, to se u ovoj parnici poštenje i valjanost navedenih odredbi ne može ponovno razmatrati.
26. Sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Darka Prpića od 19. siječnja 2024. utvrdio da ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita ukupno iznosi 1.375,14 Eura, da je za anuitete manje plaćen iznos od 364,86 Eura, a u slučaju prijeboja, razlika iznosi 1.010,28 Eura.
27. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića jer je izrađen stručno i argumentirano, a isti je jasno odgovorio na prigovore tuženika u očitovanju od 19. ožujka 2024. te je odgovorio na sva pitanja koja mu je tuženik postavio na ročištu održanom 4. lipnja 2024.
28. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit koristila za kupnju osobnog automobila, a koje vozilo je koristila za osobne potrebe, da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imala obrt niti je bila članica nekog trgovačkog društva, da je u autosalonu na Jankomiru odabrala vozilo, a budući da je vozilo financirala kreditom, trgovac joj je rekao da je kredit vezan za valutu CHF. Nadalje je iskazala da je mislila sklopiti ugovor o kreditu u kunama, na što joj je trgovac rekao da to nije moguće i uputio ju u PRIVREDNU BANKU ZAGREB, da je otišla u poslovnicu tuženika gdje su odmah napravili ugovor o kreditu i poslije je morala otići kod bilježnika. Nadalje tužiteljica je iskazala da je ugovor o kreditu pročitala, međutim zaposlenica tuženika nije ništa posebno objašnjavala, da nije znala, a sada zna što je valutna klauzula te da joj osobni bankar nije ništa objašnjavao vezano za raskid i pad tečaja CHF.
29. Ovaj sud smatra da je iskaz tužitelja istinit budući da je isti logičan i životan, a tužitelj je jasno i sigurno odgovarao na sva pitanja suda i punomoćnika.
30. Ništetnost odredbi o promjenjivoj valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora, jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a.
31. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako Zakon što drugo ne određuje.
32. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.
33. Korisnik kredita (tužitelj) je na temelju ugovora o kreditu plaćao pojedine mjesečne anuitete primjenom valutne klauzule. Iznos svakog anuiteta bio je određen u otplatnom planu uz primjenu valutne klauzule te je korisnik kredita platio anuitete u tom iznosu. U onom dijelu u kojem je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu nego što je trebao biti plaćen bez valutne klauzule radi se o činidbi korisnika kredita na temelju ništetne odredbe ugovora, tj. u tom dijelu tuženik je primio ispunjenje na temelju ništetne odredbe. Stoga je tuženik sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u vezi s odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a dužan vratiti za svaki anuitet iznos koji je korisnik kredita preplatio na temelju odredbe o valutnoj klauzuli, a to ukupno iznosi 1.375,14 Eura. U odnosu na anuitete koje je korisnik kredita primjenom valutne klauzule platio u manjem iznosu nego što bi platio bez valutne klauzule, navedeno ne predstavlja restitucijski zahtjev tuženika prema korisniku kredita u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer se u tom dijelu ne radi o činidbi tuženika na temelju ništetne ugovorne odredbe. Tuženik je na temelju ugovora o kreditu stavio na raspolaganje korisniku kredita novčani iznos i to je njegova činidba, odnosno to je ono što je korisnik kredita primio na temelju ugovora o kreditu. Plaćanje anuiteta je obveza korisnika kredita i plaćeni iznosi anuiteta su ono što je tuženik primio. To što je korisnik kredita pojedine anuitete platio u manjem iznosu primjenom valutne klauzule ne znači da je neplaćeni iznos anuiteta ono što je korisnik primio na temelju ništetne odredbe. Ne radi se o tome da je tuženik na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nešto platio korisniku pa da bi korisnik to morao vratiti u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, već se radi o tome da korisnik kredita nije u cijelosti ispunio ugovornu obvezu plaćanja pojedinih anuiteta, jer ih je platio u manjem iznosu. Odredba o valutnoj klauzuli je ništetna pa ona ne predstavlja ugovornu obvezu. Ugovorna obveza korisnika kredita prema tuženiku je platiti anuitete bez primjene valutne klauzule, jer je ugovor bez te klauzule i dalje na snazi. To što je pojedine anuitete platio u manjem iznosu zbog primjene valutne klauzule predstavlja situaciju da u tom dijelu korisnik nije ispunio svoju ugovornu obvezu u cijelosti, dakle radi se o neispunjenju ugovorne obveze po točno određenim anuitetima prema tuženiku, a ne o restitucijskom zahtjevu tuženika u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a. Restitucijski zahtjev odnosi se samo na povrat onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe, dakle na povrat plaćenog iznosa, a ne na plaćanje daljnjeg iznosa jer pojedini anuitet nije u cijelosti plaćen. U dijelu u kojem anuitet nije u cijelosti plaćen radi se o neispunjenju ugovorne obveze korisnika kredita.
34. Međutim, korisnik kredita je svakom uplatom plaćao točno određeni anuitet pa se preplaćenim iznosom kasnijeg anuiteta ne podmiruje manje plaćena obveza po ranijem anuitetu. Odnosno, kada je korisnik kredita platio određeni anuitet u većem iznosu primjenom valutne klauzule tada se ta preplata ne odnosi na plaćanje ranijeg anuiteta kojeg je platio u manjem iznosu od ugovorenog, već se radi o tome da je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Stoga, sve preplaćene iznose po pojedinim anuitetima tuženik je dužan vratiti tužitelju sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, a u odnosu na anuitete koji su plaćeni u manjem iznosu od onoga što je ugovorna obveza bez valutne klauzule tuženik bi mogao zahtijevati ispunjenje od ugovorne strane (korisnika kredita). Dakle, radi se o tome da u dijelu u kojem pojedini mjesečni anuiteti nisu u cijelosti plaćeni postoji tuženikova tražbina prema korisniku kredita, za koju je tuženik mogao zahtijevati ispunjenje. Do prijeboja tražbine ne dolazi po samom zakonu, već je potrebno da stranka da izjavu o prijeboju sukladno odredbi čl. 196. st. 1. ZOO-a.
35. Nadalje, a u odnosu na prigovor radi prebijanja, valja navesti da je tuženik u podnescima od 25. travnja 2023. i 23. svibnja 2023. navodio da ističe prigovor radi prebijanja i to za iznose koji su eventualno manje plaćeni od onoga kako to tužitelj potražuje, međutim tuženik nije određeno naznačio protutražbinu za koju ističe prigovor radi prebijanja. U podnesku od 10. ožujka 2024. tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja u odnosu na sve negativne razlike, nakon čega je predložio sudu da utvrdi postojanje tuženikove tražbine u iznosu od 364,86 Eura sa pripadajućim zateznim kamatama.
36. Budući da je tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja u iznosu od 364,86 Eura, a tzv. negativne razlike u konkretnom slučaju iznose 364,86 Eura, sud je utvrdio postojanje tražbine tužitelja po osnovi preplaćenog iznosa po osnovi valutne klauzule u iznosu od 1.375,14 Eura, utvrdio je postojanje protutražbine tuženika po osnovi manje plaćenih anuiteta, odnosno negativnih razlika u iznosu od 364,86 Eura te je navedene tražbine prebio. Stoga je sud naložio tuženiku plaćanje tužitelju preostalog iznosa od 1.010,28 Eura uvećano za zakonske zatezne kamate, a odbio je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 364,86 Eura sa dijelom zateznih kamata.
37. U odnosu na zakonske zatezne kamate koje se odnose na negativne razlike, valja istaknuti da tuženik ne može postaviti prigovor radi prebijanja preko iznosa tužiteljeve tražbine, slijedom čega ne može zahtijevati prebijanje tražbine koja je dospjela prije tužiteljeve tražbine. Neovisno o navedenom, tuženikova tražbina je prema shvaćanju ovog suda dospjela tek postavljanjem prigovora radi prebijanja budući da tuženik od tužitelja nikada do tog trenutka nije zahtijevao isplatu manje plaćenoga po osnovi negativnih promjena tečaja valute CHF. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 364,86 Eura od trenutka dospijeća pozitivnih razlika do trenutka kada je tuženik prvi puta od tužitelja zahtijevao isplatu negativnih razlika.
38. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je vratiti tužitelju iznos od 1.010,28 Eura.
39. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a, jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Zastara počinje teći od prvog dana od dana izvršene uplate svakog pojedinog davanja sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a, jer je vjerovnik od tada bio ovlašten tražiti povrat tih iznosa.
40. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.).
41. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da u pogledu restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna. Tužba u ovom parničnom predmetu je podnesena 13. ožujka 2023. dakle prije proteka općeg zastarnog roka računajući od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu.
42. Valja istaknuti i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici građanskog odjela tog suda od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno stajalište kako „zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“, stoga je sud u ovom postupku utvrdio da tuženikov prigovor zastare nije osnovan.
43. Slijedom svega navedenog, tužbeni zahtjev je osnovan za iznos od 1.010,28 Eura te zakonskih zateznih kamata na iznos od 364,86 Eura, a nije osnovan za plaćanje iznosa od 364,86 Eura i dijela zakonskih zateznih kamata.
44. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno je pod točkom 4. izreke da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja koji su utvrđeni na temelju nalaza i mišljenja vještaka. Stopa zatezne kamate određena je za razdoblje do 31. prosinca 2007. prema Uredbi o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“ broj: 153/04), a od 1. siječnja 2008. do isplate prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za odnose koji ne proizlaze iz trgovačkih ugovora.
45. Nadalje, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj je tražio 1.375,14 EUR, a dosuđeno mu je (ukupno) 1.010,28 EUR slijedom čega je uspio u visini s 73 % svog zahtjeva, a u osnovi 100% zahtjeva. U smislu čl. 154. st. 2. ZPP-a ukupni omjer uspjeha tužitelja u parnici ocijenjen je s 86,50 %, a tuženika s 13,50 %. dakle, tužitelj ima pravo na naknadu 73% troškova koji su bili potrebni za vođenje postupka 46. Tužitelju su priznati samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23– dalje: Tarifa) sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a.
47. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, podneska od 26. lipnja 2023. i 19. veljače 2024. u iznosu od po 100 bodova prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, za ročišta 4. lipnja 2024., 24. rujna 2024 i 25. ožujka 2025. u iznosu od po 100 bodova prema Tbr. 9. t. 1. Tarife, što ukupno iznosi 600 bodova, pomnoženo sa 2 EUR /bod, ukupno iznosi 1.200,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak PDV-a (25%) na iznos odvjetničke nagrade prema Tbr. 42. Tarife u iznosu od 300,00 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 Eura što ukupno iznosi 1526,55 EUR. Imajući u vidu uspjeh tuženika u sporu tuženik ima pravo na naknadu troškova u iznosu od 1.114,38 Eura. Tužitelj ima pravo na naknadu trošak plaćenog vještačenja u iznosu od 398,17 Eura u cijelosti, neovisno o uspjehu u sporu, slijedom čega je tužitelj ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.512,55 Eura.
48. Tužitelju nije priznat trošak preko njegovog omjera uspjeha niti trošak pristupa na ročište za objavu presude na koje nije pristupio, pa je odbijen zahtjev za isplatom troškova u iznosu od 563,71 Eura.
49. Budući da je tuženik u manjem omjeru uspio u sporu, nema pravo na naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.000,00 Eura.
50. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 25. travnja 2025.
SUDAC:
Marko Ivrlač
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu županijskom sudu u roku od petnaest dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.
Presuda u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t.1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st.1. ZPP-a).
