REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ul. Ivana Gundulića 27

21000 Split

Posl. broj: P-4255/2020-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu Željku Boriću, u pravnoj stvari tužitelja VAP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Mariu Žaji, odvjetniku u Splitu, Domovinskog rata 27b protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupana po punomoćnicima odvjetnicima u OD Porobija i Porobija iz Zagreba, radi isplate,nakon zaključene glavne rasprave 5. veljače 2025. godine u prisustvu, punomoćnika tužiteljice Marijo Žaja, odvjetnik u Splitu, dana 25. travnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba 1. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj743/06 od 16. listopada 2006.godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak a koje glase:

„ Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 125.816,00 CHF (slovima: stodvadesetpettisućaosamstošesnaest i 00/100 CHF) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom. Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 686,09 (slovima: šeststoosamdesetšest i 09/100 CHF) obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 17.739,50 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se od 01. siječnja 2008. god. pa do 31. srpnja 2015. god. obračunava u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo- na iznos od 1.255,78 kn od 10.04.2009. godine pa do isplate, tekućem polugodištu, uvećanom za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. god. do 31. prosinca 2022. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. god. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koja kamata teče:

- na iznos od 490,37 eur od 14.04.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 22,35 eur od 10.05.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 652,05 eur od 03.06.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 20,81 eur od 10.07.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 15,75 eur od 10.08.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 19,45 eur od 10.09.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 13,54 eur od 10.10.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 17,12 eur od 10.11.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 17,79 eur od 10.12.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 28,82 eur od 10.01.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 36,19 eur od 10.02.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 33,39 eur od 10.03.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 44,39 eur od 10.04.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 49,69 eur od 10.05.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 65,02 eur od 10.06.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 76,22 eur od 10.07.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 61,71 eur od 10.08.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 104,01 eur od 10.09.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 85,66 eur od 10.10.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 88,62 eur od 10.11.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 103,30 eur od 10.12.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 129,84 eur od 10.01.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 101,04 eur od 10.02.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 109,65 eur od 10.03.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 98,66 eur od 10.04.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 122,57 eur od 10.05.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 144,82 eur od 10.06.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 150,68 eur od 10.07.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 244,27 eur kn od 10.08.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 155,06 eur od 10.09.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 144,00 eur od 10.10.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 144,73 eur od 10.11.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 144,77 eur od 10.12.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 157,10 eur od 10.01.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 164,32 eur od 10.02.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 165,23 eur od 10.03.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 160,35 eur od 10.04.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 162,83 eur kn od 10.05.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 168,17 eur od 10.06.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.550,95 eur od 21.06.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 161,97 eur od 10.07.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 162,49 eur od 10.08.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 151,83 eur od 10.09.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 155,34 eur od 10.10.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 162,96 eur od 10.11.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 160,61 eur od 10.12.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 164,40 eur od 10.01.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 154,55 eur od 10.02.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 151,73 eur od 10.03.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 161,90 eur od 10.04.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 153,72 eur od 10.05.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 149,70 eur od 10.06.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 139,50 eur od 10.07.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 146,66 eur od 10.08.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 151,29 eur od 10.09.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 157,30 eur od 10.10.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 157,83 eur od 10.11.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 161,40 eur od 10.12.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 154,57 eur od 10.01.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 156,19 eur od 10.02.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 158,78 eur od 10.03.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 156,83 eur od 10.04.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 153,26 eur od 10.05.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 152,56 eur od 10.06.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 155,43 eur od 10.07.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 160,71 eur od 10.08.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 162,64 eur od 10.09.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 161,12 eur od 10.10.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 166,97 eur od 10.11.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 168,53 eur od 10.12.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 169,14 eur od 10.01.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 6.592,30 eur od 15.01.2015. godine pa do isplate, , sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku da, u roku od 15 dana, na ime naknade parničnog troška, isplati tužitelju iznos od 6.919,87 eur, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 25. travnja 2025. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu s prilozima (listovi 1-85 spisa) protiv tuženika radi isplate.

1.1. Dana 14.08.2006. godine tužiteljica i tuženik su sklopili Ugovor o namjenskom kreditu, temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 125.816,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate.

1.2. Predmetnim ugovorom, odnosno odredbom čl. 1. istog tuženik je odobrio kredit tužitelju u iznosu od 125.816,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, odnosno ugovorio je valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak.

1.3. Parnične stranke su 07.09.2006. god. sklopile i Dodatak Ugovoru o namjenskom kreditu br. 1, a koji dodatak se odnosio na sredstva osiguranja vraćanja kredita, odnosno založno pravo.

1.4. Tužitelj je u cjelosti isplatio svoju kreditnu obvezu po naprijed označenom Ugovoru o namjenskom kreditu uplatom od 15. siječnja 2015. god. 1.5. Navedeni Ugovor i Dodatak istom sklopila je i realizirala poslovna jedinica tuženika u Splitu, a što spada u njezinu djelatnost, te je ugovorena mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda u Splitu.

1.6. Tužiteljica podnosi ovu tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim ugovorom o namjenskom kreditu povrijeđena njena prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica- švicarski franak, te smatra da cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu.

1.7. Napominje se da su povrede ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene i pravomoćno presudom Trgovačkog suda Zagrebu poslovni broj: P- 1401/2012 od 04.07.2013. godine donesenoj u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač protiv osam banaka koje posluju u RH, između ostalog i tuženika.

1.8. Ugovaranje valutne klauzule je dopušteno člankom 22. Zakona o obveznim odnosima, u dijelu zakona koji razrađuje načelo monetarnog nominalizma izraženo u članku 21. a koje određuje da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Korištenje valutne klauzule kao i indeksne klauzule te klizne skale za utvrđenje vrijednosti ugovorne obveze dopušteno je u RH na način da predmetne odredbe predstavljaju zaštitne vrijednosne klauzule kojima je svrha da očuvaju kupovnu moć novca u kojem je izražena obveza a u slučajevima dugotrajnijih poslovnih odnosa i kako bi se vjerovnik osigurao da će vrijednost primljenog iznosa kod ispunjenja odgovarati vrijednosti koja je bila ugovorena.

1.9. Na sporni pravni posao se primjenjuje i Zakon o zaštiti potrošača (2003) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Konkretno, tužitelj se poziva na odredbe čl. 81-87 ZZP koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima.

Odredbom članka 83. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Također je člankom 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

1.10. Odredba članka 1. Ugovora o namjenskom kreditu je nepoštena ugovorna odredba, budući je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužiteljice i tuženika, tuženik propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi.

1.11. Valutna klauzula je, kako je ranije navedeno, zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, odnosno ugovara se da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku. Prema tome, svrha valutne klauzule kao zaštitne klauzule je u tome da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca -kune- naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca- kune- kao mjerila njegove vrijednosti.

1.12. Hrvatska narodna banka monetarnom politikom štiti tečaj kune o odnosu na euro, tako da kuna u odnosu na euro u zadnjih deset godina nije pretrpjela značajniji pad. Inflacija je neznatna (uzevši u obzir koliko je porastao tečaj CHF u odnosu na euro). Dakle, tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo je do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na euro a to se odrazilo na tečaj kune u odnosu na franak, iako je kuna u odnosu na euro ostala u istom odnosu. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog proistekle. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka je sporni "kreditni proizvod" sa valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji te je tužiteljica, postupajući sa povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatila tako prezentirane činjenice kao točne. Pritom tuženik nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EUR, tako da tuženik nije imao na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji te je i na taj način uvjeren da pristane na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala kao rizičnija. Važno je naglasiti da je tuženik svoje "kreditne proizvode" prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama.

1.13. Dužnost je tuženika, koja proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje su sadržane u Zakonu o zaštiti potrošača, bila je da potrošaču, ovdje tužiteljicu, u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, dužnost je tuženika bila da prije sklapanja ugovora tužitelju pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi tužiteljici omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njenim potrebama, i njegoj financijskoj situaciji i pojasniti joj bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužiteljicu. Svi ovi bitni podaci su trebali biti sadržani u ugovoru o kreditu. Ova obveza tuženika proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama. Na ovakvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženik je obvezan i samim načelima obveznog prava, a to su načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti prestacija sa zabranom zloupotrebe prava, i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani.

1.14. Dakle, tužiteljica u trenutku sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagala sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donijela informiranu odluku.

1.15. Nadalje, tužiteljica smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena, te o kojoj mogućnosti tužitelj nije bio unaprijed upozoren, a što mu direktno uzrokuje štetu (zajedno sa nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi, o kojoj se izlaže u nastavku). Stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u švicarskom franku te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu da bi tijekom otplatnog perioda isključivo rasla, nije dopušteno u potrošačkim kreditima. Dakle, tužiteljica je bio obvezana vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tuženik je na štetu tužiteljice stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita.

1.16. Tužiteljica je već ishodila nepravomoćno presudu protiv tuženika zbog nezakonito obračunavanih kamata po predmetnom Ugovoru.

1.17. Pravno shvaćenje izraženo u ovoj tužbi prihvatio je i najviši sud u RH u revizijskoj odluci Rev-2221/18 u kojoj je utvrdio da su odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu ništave.

1.18. Tuženik je na taj način stekao bez osnove iznos od 126.882,93 kn prema vještvu stalne sudske vještakinje Višnje Perajica, a temeljem više uplaćenog od strane tužiteljice po predmetnom kreditu zbog primjene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

1.19. Konačno određenje tužbenog zahtjeva tužitelj je dao u podnesku od 13. rujna 2024. godine (listovi 245-247 spisa).

2. U svom odgovoru na tužbu s prilozima (listovi 90-140 spisa) tuženik navodi kako slijedi.

2.1. Tuženik u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visine, izračun te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu.

2.2. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su predmet zahtjeva tužitelja, a dospjeli su prije 9. prosinca 2015.g.

2.3. Tuženik se protivi svakoj upotrebi izračuna tužiteljevog vještaka kao dokaza na okolnost visine potraživanja u predmetnom postupku.

2.4. U svakom slučaju, tuženik prigovara dokaznom prijedlogu o tome da se izvede dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem prije nego se izvedu dokazi saslušanja tužitelja i svjedoka. Naime, po mišljenju tuženika, provedba vještačenja neće biti svrsishodna prije nego što se nesporno utvrdi istinitost tužbenih tvrdnji o tome da tuženik nije obavijestio tužitelja o CHF valutnom riziku, da tužitelj taj rizik nije razumio, da je tuženik nagovarao tužitelja na zaduženje u CHF valuti i da je postupao namjerno nepošteno i nesavjesno teda je tužitelj namjerno doveden u zabludu u pogledu CHF valute.

2.5. Tuženik osporava tužitelju svojstvo potrošača u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Budući se potrošačka svrha ne podrazumijeva, na tužitelju je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača.

2.6. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev pod točkom I. petita, tuženik ističe da je isti kako glasi, usmjeren k utvrđenju ništetnosti tužiteljeve obveze da uopće vrati kredit i plati kamatu. Radi se o bitnom sastojku kredita, a takvo utvrđenje bi za posljedicu imalo ništetnost čitavog ugovora. Sudska praksa u odnosu na CHF kredite, uključujući presudu Visokog trgovačkog suda posl. broj Pž-6632/2017 (str. 51. obrazloženja), ne potkrepljuje stav tužitelja o ništetnosti cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni koje ujedno sadrže i tužiteljevu obvezu da uopće vrati kredit i plati kamatu.

2.7. Tuženik daljnje razloge osporavanja tužbenog zahtjeva obrazlaže u nastavku.

2.8. Iz prometa po kreditu proizlazi da se pojedine uplate anuiteta uopće ne mogu povezati sa tužiteljem.

2.9. Osnovna pretpostavka instituta stjecanja bez osnove jest ta da stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već samo onome od kojeg je nešto bez osnove stekao. Dakle samo onaj od kojega je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat.

2.10. Takvo stajalište je zauzeo i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III/3176/20071 od 6. svibnja 2010.g. u kojoj se navodi:

„Iz izloženog je razvidno da je u postupku povodom parnične tužbe podnositelja drugostupanjski sud iznio jasne i valjane razloge za svoje stajalište o nedostatku aktivne legitimacije podnositelja kao tužitelja, jer, sukladno članku 210. ZOO-a, stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već samo onome od kojega je nešto bez osnove stekao. Dakle, samo onaj od kojeg je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat.“

2.11. Utoliko, činjenične tvrdnje iz tužbe, u kojima se obrazlaže da je tuženik stekao korist bez osnove, na teret tužitelja, ne odgovaraju pravom stanju stvari. Tuženik predlaže da, bez izvođenja daljnjih dokaza predloženih od strane tužitelja, sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu u dijelu u kojem tužitelj nije plaćao dospjele anuitete.

2.12. Takav stav potvrđuje i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. 9 P- 5440/19-19 od 17. prosinca 2020.g. u kojoj sud navodi:

„Međutim, osnovan je prigovor nedostatka aktivne legitimacije 2. tužiteljice P.J, pa je stoga valjalo odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev u odnosu na 2. tužiteljicu P.J, kako je odlučeno pod toč. VI. izreke presude. To stoga što iz prometa po kreditu priloženog uz tužbu proizlazi da 2. tužiteljica uopće nije plaćala obveze po predmetnom kreditu, dok tužbeni zahtjev zbog stjecanja bez osnove ima pravo podnijeti samo onaj tko je faktično platio, dakle u ovom slučaju 1. tužitelj M.J., kao korisnik kredita, jer, sukladno čl. 1111. ZOO stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već samo onome od kojega je nešto bez osnove stekao. Dakle, samo onaj od kojeg je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat (pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci br. U-III/3176/2007 od 6. svibnja 2010.“

2.13. Također, takav stav je zauzeo i Općinski sud u Puli-Pola u rješenju i presudi posl.br. P- 313/2019-24 u obrazloženju koje se navodi:

„No, sud je prihvatio tuženičin prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije tužitelja u dijelu koji se odnosi na ukupno preplaćeni iznos 16.652,47 kuna sa zahtjevom za isplatom zateznih kamata od 30. studenoga 2013. godine do isplate, iz razloga što je taj iznos preplatila tužiteljeva supruga M.M. prijevremenim plaćanjem zadnjeg anuitetea u iznosu 62.096,21 kunu dana 29. studenoga 2013. godine kako je to vidljivo u prometu po kreditu/specifikaciji uplata tuženice (list 101) i tablici br. 3. vještaka Brajnovića (list 131), Naime, prema odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broja: U-III-3176/2007 od 6. svibnja 2010. godine sukladno čl. 210. ZOO-a, stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već samo onome od kojega je nešto bez osnove stekao. Dakle, samo onaj od kojeg je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat.“

2.14. Činjenične tvrdnje iz tužbe, u kojima se obrazlaže da je tuženik stekao neku korist bez osnove na teret tužitelja u iznosu od 126.882,93 kn, ne odgovaraju dokazima pa ni pravom stanju stvari. Tuženik predlaže, bez izvođenja daljnjih dokaza predloženih od strane tužitelja, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

2.15. U vezi s uvodno istaknutim prigovorom zastare, tuženik ukazuje na to da zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala (v. VSRH Rev-421/92 od 26.6.1992. Izbor odluka 94/105, zatim VSRH Revr 1787/2012 od 6.2.2013.), a ističe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate.

2.16. Tuženik drži kako kolektivna tužba na koju se tužitelj poziva nije prekinula zastaru za tražbinu konkretnog tužitelja, unatoč pravnom shvaćanju VSRH u presudi broj Rev-2245/17- 2 od 20.03.2018.

2.17. Prema članku 502.c. Zakona o parničnom postupku (isto i po članku 118. Zakona o zaštiti potrošača), sud je u pojedinačnom postupku vezan za pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača.

2.18. Tužitelj nije bio stranka kolektivnog postupka, te stoga ne postoji, sve do podnošenja ove tužbe, nikakva radnja tužitelja usmjerena na ostvarenje njegovih konkretnih prava koja bi prekinula tijek zastare. Da je zakonodavac imao u vidu da kolektivna tužba prekida zastaru za pojedinačne potrošače, onda bi to bio propisao. Ali nije, već je predvidio da pojedinačni potrošač može koristiti u svom postupku jedino utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa.

2.19. Vidljivo je kako je zakonodavac institut kolektivne tužbe usmjerio na utvrđenje postojanja određenih povreda na koje se onda potrošači mogu pozivati i za koje su sudovi vezani, ali zakonodavac nigdje nije predvidio da bi podnošenje takve parnice prekidalo zastaru u pojedinačnim postupcima potrošača. Korištenjem utvrđenja u pojedinačnim postupcima iscrpljen je doseg predmetne pravne norme, odnosno svaka mogućnost proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti.

2.20. Uz svo poštovanje prema odlukama VSRH, suditi, u nedostatku zakonskog propisa, kako radnja treće osobe – tužba neke udruge za zaštitu potrošača – predstavlja radnju kojom se prekida zastara tražbina pojedinačnih potrošača, koja po pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora teče ispočetka, u situaciji kada postoje jasni propisi o prekidu zastare, a predmet zahtjeva kolektivne zaštite sasvim je drugačiji od zahtjeva pojedinačnog potrošača, po mišljenju tuženika predstavlja arbitrarno „stvaranje novih“, odnosno „nadomještanje nepostojećih“ propisa, drugim riječima, suđenje po principu de lege ferenda.

2.21. Slijedom svega iznesenog, tuženik smatra, kako u konkretnom slučaju nema mjesta tumačenju propisa o prekidu zastare drugačije od načina na koji je to uređeno u samom zakonu. A iz toga proizlazi da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti zastario.

2.22. Što se tiče same valutne klauzule, korisnik kredita je upoznat s valutnim rizikom i to je jasno navedeno u članku 1. ugovora, kao i u članku 23 P Ugovora gdje se navodi: „pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa za vrijeme postojanja … ovog Ugovora“.

2.23. Valutna klauzula je izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom.

Banka nije znala niti mogla/morala znati za rast tečaja CHF

2.24. Tečaj CHF prema EUR/DEM, a time i prema hrvatskoj kuni je tečaj koji je dugi niz godina bio izuzetno stabilan. Kao što HNB „štiti“ tečaj kune prema EUR, tako i Švicarska narodna banka zbog interesa vlastitog (izvozno orijentiranog) gospodarstva štiti tečaj CHF prema EUR, a time posredno i tečaj kune prema CHF. Prema tome, činjenica da HNB ne štiti tečaj CHF ne znači da ne postoji interes švicarske centralne banke za stabilnost navedene valute.

2.25. Tužena banka, ne samo da nije znala, nego nije imala niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute. Osim činjenice što je tečaj CHF- a bio stabilan dugi niz godina, tuženik želi istaknuti kako je projekcija daljnje stabilnosti tečaja istaknuta od strane Vice-guvernera Švicarske narodne banke neposredno nakon uvođenja EUR, a potom ponovljena i četiri godine kasnije, neposredno prije uvođenja CHF kredita u ponudu banke.

2.26. Na Internet stranici Švicarske narodne banke https://www.snb.ch/en/mmr/speeches/id/ref_20000224_jpr/source/ref_20000224_jpr. e n.pdf dostupno je izlaganje Vguvernera DAP od 24. veljače 2000. godine. U navedenom izlaganju navodi:

„Kao što je već spomenuto, tečaj između švicarskog franka i eura od presudne je važnosti za švicarsko gospodarstvo.

Stabilnost tečaja, na dosadašnjem nivou, ne jamči se zauvijek. Međutim, rizik nepravednih kretanja čini se ograničen jer je prisutnost velikih valutnih blokova smanjila atraktivnost švicarskog franka kao rezervne valute.“

2.27. Četiri godine kasnije, **.**.2004., gosp. KAP održao je izlaganje koje je također dostupno na Internet stranici Švicarske narodne banke https://www.snb.ch/en/mmr/speeches/id/ref_20041119_jpr. U navedenom izlaganju navodi:

„Izvanredna volatilnost deviznih tečajeva ne može se isključiti, ali naše iskustvo s tečajem euro / švicarskog franka pokazalo je da tržište novca nije tako neracionalno kao što neki ljudi vjeruju.

Zahvaljujući mnogo stabilnijem monetarnom okruženju u Europi, švicarski franak danas je mnogo manje pod spekulativnim pritiskom nego prije. Naša valuta još uvijek ima međunarodnu dimenziju, ali se približava ekonomskim temeljima, što je dobra vijest za naše izvoznike.

To također znači da je volatilnost tečaja između franka i eura danas manje izražena od volatilnosti koju smo promatrali u prošlosti između franka i njemačke marke. Jasno je da franak pripada obitelji europskih valuta, reagirajući slično u odnosu na oscilacije dolara.

U tom smislu, zasigurno, franak i euro su sestrinske valute.“

2.28. Iz navedenog se može zaključiti kako je stabilnost tečaja CHF prema EUR primarni cilj Švicarske narodne banke (kao što je cilj HNB-a stabilnost kune prema EUR op.a), ali također kako Švicarska narodna banka ne vidi realan rizik od značajnih promjena tečaja u budućnosti, obzirom na (i) okolnost dugotrajne tečajne stabilnosti, (ii) činjenicu da je u EU uvođenjem EUR došlo do formiranja valutnog bloka umjesto niza pojedinačnih nacionalnih valuta, te (iii) ono što se čini, po stajalištu vice-guvernera presudnim, činjenicu kako se švicarska valuta približava temeljima vlastite vrijednosti pretežno u švicarskoj ekonomiji a ne u poziciji rezervne valute.

2.29. Utoliko je jasno kako tuženik u vrijeme zaključenja predmetnog kredita zasigurno nije znao niti je mogao znati da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u mjeri u kojoj Švicarska narodna banka neće uspjeti „obraniti“ tečaj CHF / EUR. Dapače, temeljem dugogodišnje stabilnosti tečaja i izjava V guvernera Švicarske narodne banke, tuženik je imao jedino opravdan razlog vjerovati kako je mogućnost volatilnosti tečaja švicarskog franka znatno smanjena.

2.30. Tuženik ističe kako je navedeno pitanje dodatno adresirano i u postupku koji se vodi pred VTS RH broj Pž-7129/2013 (sada broj Pž-6632/2017), primjerice podnescima tuženika od 5. studenog 2012. godine i 5. veljače 2013. godine, te tuženik predlaže Sudu izvršiti uvid u navedeni spis, te se obvezuje dostaviti i druge dokaze iz kojih proizlazi kako banka u trenutku sklapanje ugovora nije znala niti mogla/morala znati za smjer kretanja tečaja CHF.

Banka je prilikom sklapanja Ugovora pružila sve potrebne informacije 2.31. Što se tiče informacije kako HNB štiti tečaj kune prema EUR, radi se o javno dostupnoj informaciji u niz novinskih članaka tijekom 2005. godine, te je na istu upozorio tadašnji vice-guverner HNB-a VA prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru.

2.32. U Večernjem listu od 9.3.2005. godine se navodi:

„HNB ne utječe na tečaj franka, a osim toga, ne obvezuje niti banke na konverziju ovoga kredita u drugi u euru ako ta valuta „podivlja“

2.33. U Vjesniku od 29.4.2005. godine se navodi:

„Treba, kaže, uzeti u obzir da se krediti u eurima općenito smatraju manje rizičnima s obzirom da je Hrvatska „visoko eurizirano tržište“ na kojem se vrijednost većine dobara iskazuje u eurima pa tako u slučaju potrebe i Hrvatska narodna banka svojim intervencijama može imati veći utjecaj na tečaj i stabilnost kune prema euru.

2.34. U Novom listu od 20.7.2005. se navodi:

„Činjenica je, a na to je upozorio i VA, da Hrvatska narodna banka, kao vrhovna monetarna vlast u Hrvatskoj, deviznim intervencijama i drugim instrumentima može utjecati na tečaj kuna/euro jer se vrijednost kune i formira prema euru.

Dapače, tečaj se u zadnjih desetak godina kretao u rasponu plus-minus 5 posto jer je temeljni cilj HNB-a držati cijene stabilnim, a budući da smo uvozno ovisna ekonomija, svaki poremećaj u tečaju kune prema euru rezultirao bi inflatornim kretanjima na strani ponude. Što se tiče švicarskog franka, a isto je i s američkim dolarom, japanskim jenom engleskom funtom i bilo kojom drugom ne-euro valutom, domet naše središnje banke je vrlo ograničen jer se tečaj između kune i tih valuta formira posredno – preko eura.“

2.35. U Jutarnjem listu od 21.7.2005. godine se navodi:

„Ja sam samo, odgovarajući na pitanje saborskih zastupnika, upozorio da kod kredita u CHF postoji veći tečajni rizik jer središnja banka kontrolira stabilnost eura u odnosu na kunu, ali ne i odnos drugih valuta i kune – ističe VA“

2.36. Proizlazi, dakle, kako je uloga i cilj HNB-a da održi stabilnost tečaja kune prema EUR i time omogući stabilnost cijena bila javno dostupna činjenica, isto kao što je bila javno dostupna činjenica da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF, već da se isti posredno formira preko EUR.

2.37. Standard dužne pažnje i informiranosti „prosječnog potrošača“ kako ga postavlja Sud Europske unije zasigurno ne podrazumijeva potrošača koji bi se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju ukazuje vice- guverner HNB-a i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu – uzimanje kredita. Tuženik je o navedenoj okolnosti informirao tužitelja u okviru primjene obveznih smjernica za informiranje klijenata i u skladu s edukacijom koju su osobni bankari prošli u pripremi za uključivanje kredita u CHF u kreditnu ponudu.

2.38. U odnosu na najnoviju presudu VSRH br. Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019.g., tužena banka ukazuje na dio obrazloženja te presude u kojem se navodi: “Od trenutka kad se pojedinačni potrošač obratio banci …. nastaje pojedinačni odnos potrošača i banke …. Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora … relevantne su za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača ...“ (dio obrazloženja na str. 25. presude VSRH br. Rev 2221/2018 u vezi s dijelom obrazloženja presude VTSRH br. Pž-6632/2017, str. 54).

2.39. Iz gornjeg citata slijedi logičan zaključak o tome da je u konkretnom pravnom sporu o pojedinačnom ugovornom odnosu kao što je ovaj, nužno utvrditi je li tuženik informirao tužitelja o njemu dostupnim i poznatim informacijama.

2.40. Tuženik je korisnika kredita informirao o (poznatim) parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Banka je za to imala točno određene smjernice kojih su se bankari koji rade na odobrenju kredita bili dužni pridržavati.

2.41. Tuženik ističe kako je bio posljednja banka koje je u svoju ponudu uvela kredite u švicarskim francima, te kako navedene kredite nije reklamirala niti nudila ništa više nego što je nudila kredite u EUR i kunama. Dapače, tuženik je destimulirao korisnike da uzimaju kredite u švicarskim francima time što je nudio najviše kamatne stope na takve kredite u odnosu na konkurenciju.

2.42. Iz svega navedenog proizlazi kako na strani banke nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja, dapače, kako je banka imala razloga vjerovati u stabilnost tečaja, te kako je banka tužitelja u samom ugovoru upozorila valutni rizik.

2.43. Od banke se ne može očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sama nema saznanja, odnosno budućem smjeru kretanja tečaja. Tužitelj nema u vidu recentnu praksu Suda Europske Unije, gdje je u odluci D (C-186/16) navedeno:

„Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora. Na sudu koji je uputio zahtjev je da procijeni, s obzirom na sve okolnosti glavnog postupka i uzimajući u obzir osobito stručnost i znanja pružatelja usluga, u ovom slučaju banke, u vezi s mogućim promjenama tečaja i rizicima svojstvenima sklapanju ugovora o zajmu u stranoj valuti, postojanje eventualne neravnoteže u smislu spomenute odredbe.“

2.44. U istom predmetu, sukladno proceduri Suda Europske Unije, svoje mišljenje dao je i nezavisni odvjetnik Nils Wahl koji navodi:

68. Međutim, čini mi se neprimjerenim da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da obavijesti, u fazi sklapanja kreditnog ugovora, potrošača o nastanku događaja ili promjenama koje su uslijedile nakon zaključenja ugovora i koje on nije mogao predvidjeti. Od prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne može se zahtijevati da potrošačima pružaju druge informacije osim onih koje su im poznate ili koje bi im objektivno morale biti poznate u trenutku sklapanja ugovora.

69. U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, i to povijesnu promjenu, deviznog tečaja između rumunjskog leua i švicarskog franka u opsegu poput onoga koji je zabilježen godine 2007. i da ona o tome namjerno nije obavijestila korisnike kredita, čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik. Međutim, na nacionalnom je sudu da provjeri je li prodavatelj robe ili pružatelj usluga zapravo osigurao to da predmetni potrošači razumiju sadržaj odredaba ugovora o kreditu i, u skladu s tim, jesu li oni bili zaista u mogućnosti ocijeniti ekonomske posljedice tih odredaba.

2.45. Prema tome, slijedi kako je odlučna činjenica u ovom predmetu znanje banke o budućem smjeru kretanja tečaja, pri čemu tužitelj nije ničime dokazao da je banka znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF.

2.46. Time je sasvim jasno kako banka nije propustila korisniku kredita pružiti ključnu informaciju uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva u smislu Direktive 93/13.

2.47. Tuženik predlaže da sud izvede dokaz uvidom u isprave u spisu predmeta, te odbije tužbene zahtjeve u cijelosti, kao i da naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog postupka u cijelosti.

3. Sud je: pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz tužbu (listovi 8-85 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu (listovi 100- 142 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz podnesak tužitelja od 24. siječnja 2023. godine (listovi 148-169 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz podnesak tužitelja od 16. listopada 2023. godine (list 184 spisa), saslušao tužiteljicu u svojstvu parnične stranke na ročištu od 23. listopada 2023. godine (listovi 185-186 spisa), saslušao svjedokinju DA na ročištu od 11. travnja 2024. godine (listovi 203-204 spisa), pregledao nalaz i mišljenje vještaka Ante Beusa od 14. kolovoza 2024. godine (listovi 209-242 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz podnesak tužitelja od 4. listopada 2024. godine (listovi 256-258 spisa), pregledao očitovanje vještaka Ante Beusa od 26. siječnja 2025. godine (listovi 267 i 268 spisa).

4. Daljnjih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Naime, među strankama nije sporno da je tužitelj bio korisnik kredita u švicarskim francima kojega je podigao kod tuženika kao kreditora.

7. Među strankama jest sporno jesu li ništetne precizirane odredbe ugovora o kreditu te je li tuženik obvezan vratiti tužitelju precizirane novčane iznose koje je tužitelj preplatio temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

8. Ugovor o namjenskom kreditu zaključen je 14. kolovoza 2006. godine između Zagrebačke banke d.d. Zagreb kao kreditora i VAP iz [adresa] kao korisnika kredita, dok je KA iz [adresa] bila založni dužnik.

8.1. Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 125.816,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom (čl. 1. ugovora).

8.2. Korisnik kredita dužan je kreditoru platiti u obrocima iznos od 128.816,00 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koja na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 4,40 % godišnje, interkalarnu kamatu, po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja (čl. 2. ugovora).

8.3. Namjena kredita je kupnja stana (čl. 6. ugovora).

8.4. Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim obrocima u kunskoj protuvrijednosti CHF 686,09, obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Iznos obroka sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ovog ugovora (čl. 7. st. 1. ugovora).

8.5. Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos obroka iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu obroka kreditor će obavijestiti korisnika kredita u skladu sa općim uvjetima poslovanja kreditora (čl. 7. st. 2. ugovora).

9. Prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), kao zakona koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana treba uvijek procjenjivati prema svim konkretnim okolnostima slučaja.

10. Ovaj sud polazi od činjenice da je u Republici Hrvatskoj valutna klauzula dopuštena i da se često koristi, te da je prosječnom potrošaču iz tih odredaba bilo jasno pa prema tome i razumljivo da iznos glavnice ovisi o tečaju švicarskog franka prema kuni. Primijenivši na tako utvrđene činjenice odredbe ZZP-a prema kojima nije dopušteno ocjenjivati jesu li odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su jasne, lako razumljive i (lako) uočljive, sud zaključuje da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, s obzirom da su jasne, lako razumljive i (lako) uočljive, izuzete od ispitivanja poštenosti.

11. Međutim, kako prema tumačenju članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od strane Suda Europske unije (u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13) te sukladno tome i prema odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske od 13. prosinca 2016. i prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. listopada 2017., propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti, u ovom postupku potrebno je utvrditi i činjenicu je li tužena u predugovornoj fazi tužiteljici predočila informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije, u duhu prava EU, na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjima i kojem je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima.

12. Među strankama nije sporno da u samom ugovoru koji sadrže odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule.

13. Za ocjenu jesu li sporne odredbe razumljive prosječnom potrošaču, mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je tuženik komunicirao općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojim se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača. Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču.

14. Prije svega treba reći da ovom postupku treba ocijeniti je li sporna odredba razumljiva prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj, a ne da li bi prosječni potrošač samo na temelju reklame sklopio ugovor.

15. Prema točki 18. Preambule Direktive 2005/29/EZ i praksi suda Europske Unije, prosječan potrošač, koji je postavljen kao mjerilo zamišljenog tipičnog potrošača, ne raspolaže stručnim znanjima ali je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan, uzimajući u obzir socijalne, jezične i kulturne čimbenike. Potrošač je u članku 2. točka a) Direktive 2005/29/EZ definiran kao svaka fizička osoba koja, u poslovnoj praksi na koju se odnosi ova Direktiva, djeluje u svrhe koje sežu izvan njezine trgovačke odnosno poslovne djelatnosti, obrta ili slobodnog zanimanja.

16. U smislu zahtjeva za jasno i razumljivo sastavljen tekst ugovornih odredaba, ova definicija znači da potrošač, koji je slabija i ranjiva strana, na temelju točnih i razumljivih kriterija mora moći predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, pri čemu treba uzeti u obzir razinu pažnje koja se zahtijeva od prosječnog potrošača, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću (mišljenje Nezavisnog odvjetnika u predmetu C-186/16, t. 63.).

17. U konkretnom slučaju sud je utvrdio kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače, da je intervalutarna promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, jer Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru, o čemu tuženik, također nije obavijestio potrošače, iako opisana zaštita domaće valute u odnosu na Euro, osim što ovisi o odluci HNB-a, nema nikakvog utjecaja na rizik koji kod valute švicarski franak postoji neovisno o tome što HNB štiti drugu valutu.

18. Prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad je sklopljen ugovor koji je predmet ovog postupka i sadrži odredbe koje su predmet ovog postupka nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive.

19. Budući da navedene odredbe prosječnom potrošaču nisu razumljive, imajući u vidu i da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, ima mjesta ispitivanju njihove (ne)poštenosti, u smislu utvrđenja je li eventualni propust obavještavanja bio počinjen u dobroj vjeri ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja te je li sklapanjem ugovora čiji su sastavni dio odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima stvorena značajna neravnoteža između ugovornih strana na štetu potrošača.

20. Stoga, bez obzira što u vrijeme kad je bio sklopljen ugovor koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora zakonom nije bilo propisano da se u reklamama moraju navesti svi parametri pojedinog kredita, banke su sukladno načelu savjesnosti i poštenja potrošače trebale informirati o svim rizicima koje potrošači sklapanjem predloženog ugovora prihvaćaju, ili te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora, kako bi potrošači mogli razumjeti što im donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Temeljna načela kao što je načelo savjesnosti i poštenja postoje upravo zato da bi se njima nadopunile pravne praznine, to je ovdje slučaj.

21. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

22. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

23. Tako i prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na sklapanje ugovora o kreditu s tom, za potrošača, posebno rizičnom valutnom klauzulom.

24. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

25. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

26. Ovo načelo se ne temelji na strogo formalnoj primjeni prava nego na međusobnim moralnim obvezama suugovaratelja čiji se sadržaj prilagođava konkretnim okolnostima i povjerenju. Navedene okolnosti se ne ocjenjuju prema subjektivnim kriterijima nego prema pravnim standardima. Konkretno, u određenoj situaciji kao mjerilo ponašanja je ponašanje prosječnog čovjeka, prosječnog potrošača odnosno urednog i savjesnog gospodarstvenika ili dobrog domaćina, ako je riječ o profesionalnoj djelatnosti.

27. Nema nikakve sumnje da je tužena kao banka svjesna svog položaja vezano za svoje stručno znanje i da mora biti svjesna da prosječni potrošač nema stručna znanja o onome što oni sami znaju, i to ne samo na temelju definicija iz zakona, nego i iz svog iskustva. Svrha ugovora o kreditu je da potrošač dobije određeni iznos novca kojim može riješiti svoj problem. Cilj samog ugovora je da potrošač putem pravnog posla pod određenim uvjetima stekne pravo dobiti iznos novca kojim može riješiti svoj problem, čime se ostvaruje svrha ugovora. Svaki trgovac obavlja profesionalnu djelatnost radi ostvarenja profita. U ovom slučaju banka, čija je (između ostalog) poslovna aktivnost sklapati ugovore o kreditu s potrošačima radi ostvarenja profita, ima financijska znanja koja potrošač nema. To znaju i potrošači i banke. Prosječni potrošač, budući da zna da nema stručnih znanja, a banka ih ima i potrošač je toga svjestan, svoje neznanje nadomješta povjerenjem prema banci. Nema drugog načina, jer ono što mu treba, pokušava ostvariti sklapanjem ugovora s bankom. Banka, koja je u tom odnosu jača strana, iako joj je prvenstveni poslovni cilj ostvariti profit, sklapanjem ugovora čiji je cilj da potrošač dobije novac za rješavanje potreba, mora biti obzirna prema potrošačima i njihovim interesima i u razumnoj mjeri ih informirati ih o sadržaju i posljedicama namjeravanog pravnog posla, a naročito ako se radi o standardiziranom ugovoru kojeg je sastavila ona sama bez pojedinačnog pregovaranja s drugom ugovornom stranom. To izričito ne piše u zakonu, ali joj takvo ponašanje nalaže načelo savjesnosti i poštenja. Konačno, ako na temelju pojedinih odredaba ugovora koje potrošač nije razumio dođe do situacije da potrošač ne može izvršavati svoju obvezu vraćanja kredita, može doći do prodaje nekretnine u ovršnom postupku, što je suprotno svrsi zbog koje je potrošač sklopio ugovor.

28. Uzimajući u obzir socijalne i kulturne čimbenike u Republici Hrvatskoj u vrijeme oglašavanja mogućnosti za sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima (od 2005.-2008. godine) i određeno vrijeme prije toga (mnogi građani su dobili i otplaćivali kredite s valutnom klauzulom u DEM), prosječni potrošač u RH je načelno bio upoznat s pojmom valutne klauzule, ali, kako je uglavnom bila u opticaju valutna klauzula u DEM, nije bio upoznat da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak. Budući da to nije znao, bilo mu je praktički svejedno za koju stranu valutu će vezati glavnicu te stoga nije znao da odredbu kojom je iznos glavnice vezao za valutu švicarski franak koja mu je bila jasna, zapravo ne razumije, i nije znao da ne razumije ni kakve će ekonomske posljedice za njega proizaći iz eventualnog sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Prema oglasima, jedini razlikovni kriterij između ugovora s valutnom klauzulom u švicarskim francima i ugovora s valutnim klauzulama u drugim valutama bila je početna stopa ugovorne kamate, koja nije bila ista za svaku valutnu klauzulu.

29. Logično je da su potrošači, polazeći od načela povjerenja prema bankama, na temelju niže stope ugovorne kamate u slučaju ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima procijenili da će njihova obveza vraćanja ( čija visina ovisi osim o kamatama i o tečaju valute) dobivenog iznosa u kunama (koji je određen u trenutku sklapanja ugovora) biti najlakše ostvariva i njima najisplativija sklapanjem ugovora s valutnom klauzulom uz koju je vezana najniža ugovorna kamata. Objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima i istovremenim propuštanjem davanja informacije o rizičnosti kredita u švicarskim francima banke su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima.

30. Iz navedenog proizlazi da odredbe kojima se glavnica veže za švicarski franak već samim njihovim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača. Banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni veliki rizik koji je specifičan za švicarski franak kao valutu utočišta, sve to dugoročno, dok traje ugovor, što znači i do 30 godina, uz činjenicu da banka navedene odredbe i njihove posljedice razumije, a potrošač ih ne razumije i nije ni svjestan da ih ne razumije, jer su mu na prvi pogled jasne, pa misli da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule.

31. Navedeni rizik mogao bi biti prihvatljiv kad bi ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana bila uspostavljena na način, odnosno da je potrošač na temelju ugovora u zamjenu za prihvaćanje opisanog rizika dobio odgovarajuća prava koja bi mu to kompenzirala.

32. Standardni ugovori tuženika koji sadrže ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak ne sadrže odredbe kojima bi potrošačima bila dana prava kojima bi bio kompenziran rizik švicarskog franka kao valute utočišta.

33. Tome u prilog govori iskaz saslušane tužiteljice (listovi 185, 186 spisa), u dijelu gdje ona navodi da joj zapravo, prilikom zaključenja ugovora o kreditu, nije uopće ponuđena nikakva alternativna valuta, već isključivo valuta švicarskog franka.

34. S druge strane, saslušana svjedokinja DA (listovi 203, 204 spisa), kao djelatnica banke, uopće se ne sjeća tužiteljice kao klijenta.

35. Prema odredbi članka 126. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 19/22, 56/23), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 114. stavak 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač ili osoba koja ima pravni interes pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ili radi isplate.

36. Nadalje, sukladno odredbi članka 502.c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; u daljnjem tekstu ZPP), fizičke i pravne osobe mogu se o posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi.

36.1. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

36.2. Slijedom toga je i prvostupanjski sud vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi.

37. Na temelju navedenih činjenica ovaj sud smatra da su odredbe ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula, kako je navedeno pod točkom I. tužbenog zahtjeva i to članka 1. i članka 7. ugovora o kreditu, nepoštene, prema tome ništetne, slijedom čega je valjalo usvojiti tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 1. i 7., odnosno odlučiti kao pod točkom I. izreke.

38. Tužba je u ovom postupku podnijeta sudu 8. prosinca 2020. godine.

39. S obzirom na izloženo, očito je da utuženo potraživanje nije zastarjelo.

39.1. Naime, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (članak 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima; Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; u daljnjem tekstu ZOO).

39.2. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

40. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P – 1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, kojom je utvrđena ništetnost odredbi u pogledu ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu švicarskog franka, postala je pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine.

41. Tome dosljedno, u međuvremenu nije protekao petogodišnji zastarni rok za utuženo potraživanje tužitelja.

42. U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (članak 323 stavak 1. ZOO). Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelja za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (članak 323. stavak 2. ZOO).

43. Tužitelj je, prema izloženom, tijekom postupka dokazao da mu je nastala šteta zbog sklapanja ništetnog ugovora o kreditu te je dokazao odgovornost tuženika za to.

44. Visina nastale štete dokazana je i specificirana provedenim vještačenjem po vještaku za računovodstvo i financije.

45. Naime, vještak Ante Beus stalni sudski vještak za financije u svom nalazu i mišljenju od 14. kolovoza 2024. godine (listovi 209-241 spisa) zaključuje: 45.1. Zbog promjene tečaja, tj. utjecaja valutne klauzule, tužitelj kao korisnik kredita (iskazano u eurima) platio je tuženiku s osnove predmetnog ugovora o kreditu više kredita u iznosu od 18.077,94 EUR-a (ukupan zbroj stupca 9. tablice 3.), bez utjecaja promjene kamatnih stopa.

45.2. Zbog promjene tečaja, postojala su razdoblja u kojima su anuiteti obračunati po tečaju nižem od početnog tečaja pa su realizirane negativne razlike u iznosu od 338,44 EUR-a (ukupan zbroj stupca 11. tablice 3.), bez utjecaja promjene kamatnih stopa.

46. U svom dopunskom očitovanju (listovi 267, 268 spisa) vještak Ante Beus izjavljuje: Zadatak vještaka, temeljem naloga iz rješenja suda, bio je izračunati više plaćeno temeljem primjene valutne klauzule u CHF i takozvane negativne razlike, što sam u potpunosti izvršio. Zadatak vještaka, kao ni tužbeni zahtjev, nije se odnosio na više plaćeno temeljem jednostrane promjene kamatne stope, pa isto nisam ni promatrao.

46.1. Metodologiju obračuna sam u potpunosti objasnio na stranici 3. i stranici 4. vještačenja, iz koje jasno proizlazi da rezultati dobiveni navedenim metodologijama daju isključivo:

1. Više plaćeno temeljem primjene valutne klauzule u CHF, bez utjecaja više plaćenog temeljem jednostrane promjene kamatne stope, i

2. Više plaćeno temeljem jednostrane promjene kamatne stope, bez utjecaja više plaćenog temeljem primjene valutne klauzule u CHF.

46.2. Moj zadatak nije bio izvršiti provjeru vještačenja u predmetu poslovnog broja Po-247/2014, iako je važno napomenuti da je svaki vještak neovisan u iznošenju svog mišljenja. Nadalje, sam tuženik navodi da je u predmetu Po-247/2014 tužitelju potraživao razliku kamate, a ne tečaja.

46.3. Ukoliko je tuženik smatrao da je tužitelj dobio nešto što mu ne pripada u predmetu Po-247/2014, trebao je to prigovoriti u tom predmetu, a ne pokušavati eventualne pogreške ispravljati kroz predmet P-4255/2020. Alternativno, mogao je od suda zatražiti da mi postavi zadatak kojim bih ispitao vještačenje i predmet Po- 247/2014.

46.4. Ja nisam ovlašten sam sebi postavljati zadatke niti proširivati zadatak koji mi je postavljen od strane suda

46.5. U potpunosti ostajem kod iznijetog mišljenja u odnosu na zadatak temeljem naloga iz rješenja suda

47. Na određene iznose glavnice tužitelju pripada pravo na zatezne kamate (članak 29. stavak 1. i 2. ZOO).

48. Tome dosljedno, valjalo je, temeljem citiranih zakonskih odredbi, u vezi sa odredbom čl. 324. ZOO, prihvatiti u cijelosti kao osnovan tužbeni zahtjev.

49. Radi toga je odlučeno kao pod točkom II. izreke.

50. Tužitelj je u cijelosti uspio u parnici.

50.1. Pripada mu stoga pravo na naknadu parničnog troška (čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku; Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; u daljnjem tekstu ZPP).

51. Na ime popisanog parničnog troška (list 271 spisa), temeljem citirane zakonske odredbe, u vezi sa odredbom čl. 155. ZPP., tužitelju je priznato sljedeće: trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 7. toč. 1. O.T.), trošak sastava podneska od 24. siječnja 2023. godine u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1. O.T.), trošak zastupanja na ročištu od 29. svibnja 2023. godine u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. O.T.), trošak zastupanja na ročištu od 29. listopada 2023. godine u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. O.T.), trošak sastava podneska od 4. listopada 2023. godine u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1. O.T.), trošak sastava podneska od 8. travnja 2024. godine u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1. O.T.), trošak zastupanja na ročištu od 11. travnja 2024. godine u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. O.T.), trošak sastava podneska od 13. rujna 2024. godine u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. toč. 4. O.T.), trošak sastava podneska od 4. listopada 2024. godine u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1. O.T.), trošak zastupanja na ročištu od 8. listopada 2024. godine u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. O.T.), trošak zastupanja na ročištu od 5. veljače 2025. godine u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. O.T.), odnosno ukupno iznos od 5.050,00 EUR.

51.1.Tom je iznosu pridodan iznos od 1.262,50 EUR na ime PDV-a, zatim iznos od 107,37 EUR na ime sudske pristojbe na tužbu, te iznos od 500,00 EUR na ime troška vještačenja.

51.2. Tako se dobije sveukupni iznos od 6.919,87 EUR.

52. Na dosuđeni iznos tužitelju pripada pravo na zatezne kamate (čl. 29. st. 1. i 2. ZOO.).

53. Radi toga je odlučeno kao pod točkom III. izreke.

54. Tuženik je u cijelosti izgubio parnicu.

54.1. Ne pripada mu stoga pravo na naknadu parničnog troška (čl. 154. st. 1. ZPP.).

55. Radi toga je odlučeno kao pod točkom IV. izreke.

U Splitu, dana 25. travnja 2025. god.

SUDAC

Željko Borić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest dana od dana dostave. Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti: tužiteljici, po punomoćniku; tuženoj, po punomoćniku;