REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-248/2025-5

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Lenka Ćorić, u pravnoj stvari tužitelja TRAJEKTNA LUKA SPLIT d.d., Split, Gat Sv. Duje 1, OIB 09153277779, kojeg zastupa punomoćnik Joško Biliškov, odvjetnik u Zagrebu, protiv 1. tuženika LUČKA UPRAVA SPLIT, Split, Gat Sv. Duje 1, OIB 06992092556, kojeg zastupa punomoćnik dr. sc. Sandra Marković, odvjetnica u Zagrebu i 2. tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv rješenja Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-784/2011-71 od 31. listopada 2024. i rješenja tog suda poslovni broj P-784/2011-72 od 4. studenoga 2024., 25. travnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-784/2011-72 od 4. studenoga 2024.

II. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-784/2011-71 od 31. listopada 2024. ispravljeno rješenjem tog suda poslovni broj P-784/2011-72 od 4. studenoga 2024. u točki I. izreke.

III. Preinačuje se rješenje Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-784/2011-71 od 31. listopada 2024. ispravljeno rješenjem tog suda poslovni broj P-784/2011-72 od 4. studenoga 2024. u dijelu točke II. izreke kojim je naloženo tužitelju da prvotuženiku nadoknadi troškove postupka u iznosu od 30.000,00 eura sa zateznim kamatama od 31. listopada 2024. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose, a drugotuženiku u iznosu od 20.000,00 eura tako da se zahtjevi prvotuženika i drugotuženika za naknadu troškova odbijaju kao neosnovani.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev prvotuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Rješenjem Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-784/2011-71 od 31. listopada 2024. odbijen je kao neosnovan prijedlog tuženika za ponavljanje postupka pravomoćno završenog presudom Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-784/2011 od 25. veljače 2016. (točka I. izreke) i naloženo tužitelju da prvotuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 eura sa zateznim kamatama od 31. listopada 2024. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose, a drugotuženiku u iznosu od 20.000,00 eura, dok je zahtjev prvotuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 10.000,00 eura odbijen kao neosnovan (točka II. izreke).

2. Rješenjem poslovni broj P-784/2011-72 od 4. studenoga 2024. to rješenje je ispravljeno u izreci, u točki I. tako da umjesto: „Odbija se prijedlog tuženika…“ treba pisati: „Odbija se prijedlog tužitelja…“.

3. Tužitelj je protiv oba rješenja pravovremeno podnio zajedničku žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

4. U žalbi protiv rješenja o ispravku u bitnom navodi da se ne radi o pogreškama u pisanju, nego o nerazumljivosti odluke kao bitnoj povredi odredaba parničnog postupka, a to je vidljivo i iz dijela obrazloženja odluke o troškovima postupka u kojem je navedeno da je sud priznao tužitelju parnične troškove, a u izreci je napisano da se ti troškovi priznaju drugotuženiku što ukazuje na proturječnost izreke i obrazloženja odluke.

5. U dijelu žalbe koji se odnosi na odluku o odbijanju prijedloga za ponavljanje postupka žalitelj najprije navodi razloge o nepravilnosti i nezakonitosti odluke o troškovima, prvi se odnosi na nepravilnu primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a drugi na troškove zastupanja na ročištu koji su priznati prvotuženiku, iako je na ročište pristupio punomoćnik po zaposlenju, kao i zato što je prvotuženik pravna osoba s javnim ovlastima koja je ujedno i proračunski korisnik i ima ustrojenu pravnu službu pa nije bilo potrebno i svrsishodno da angažira odvjetnika koji bi ga zastupao u parnici jer se na takav način nepotrebno troše proračunska sredstva. Za odluku o naknadi troškova drugotuženiku, tužitelj navodi da postoji proturječnost između izreke i obrazloženja čime je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku. Iz sadržaja tog dijela žalbe proizlazi da žalitelj odluku o troškovima postupka pobija samo u dijelu kojim je njemu naloženo da tuženicima nadoknadi troškove postupka.

6. Glede odluke o prijedlogu za ponavljanje postupka žalitelj tvrdi da je učinjena bitna povreda članka 8., u vezi s člankom 428.a i člankom 378. Zakona o parničnom postupku, koje su dovele do nezakonite odluke, zatim da je prvostupanjski sud propustio cijeniti stvarne razloge na kojima je zasnovan prijedlog za ponavljanje postupka, kao i sve okolnosti slučaja u ovoj pravnoj stvari. Tvrdi da u ovom postupku nije bila prijeporna okolnost da su sudovi prije donošenja pravomoćnih presuda na štetu tužitelja svoje odluke u korist tuženika, kao pravne osobe s javnim ovlastima, zasnivali na pravnom stajalištu koje je iskazano u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-1202/2011 i U-III-969/2014 držeći da su pravno valjane odluke o dodjeli prvenstvene koncesije za obavljanje lučkih djelatnosti i korištenje i održavanje postojećih objekata podgradnje i nadgradnje na lučkom području luke Split od 21. lipnja 2004. i ugovor o prvenstvenoj koncesiji od 6. rujna 2004., dok je Europski sud za ljudska prava u presudi poslovni broj 23472/2015 izričito naveo da su počinjene povrede na štetu tužitelja upravo tim odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske. Stoga smatra da se ta odluka itekako odnosi na meritum ove pravne stvari jer bi uklanjanjem nekonvencijskih odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske odlučivanje o tužiteljevom zahtjevu za dodjelu prvenstvene koncesije bilo vraćeno na početak i tužitelj bi u ponovljenom postupku bio u znatno povoljnijem položaju.

7. Pored toga žalitelj pod točkom V. žalbe ponavlja svoje navode iz prijedloga za ponavljanje postupka i tvrdi kako činjenice koje se odnose na sve postupke koji su vođeni između parničnih stranaka, prvostupanjski sud nije pravilno i potpuno utvrdio, pa je time ostvaren taj žalbeni razlog.

8. Za žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava žalitelj navodi da se sastoji u tome što je pobijano rješenje nepravično i što se njime i dalje nastavljaju konvencijske povrede na štetu tužitelja onako kako je to utvrđeno presudom Europskog suda za ljudska prava, te da je o materijalnom pravu sud dužan voditi računa, pa žalitelj zato ne elaborira povredu materijalnog prava, nego primjećuje da očito postoji i daljnja spremnost da se nastavi s konvencijskim povredama na štetu tužitelja, uz izostanak bilo kakve volje da se kroz ponavljanje ovog postupka koliko-toliko ublaže štetne posljedice koje su nanijete tužitelju zbog nepravilnog postupanja tuženika i ostalih pravosudnih i drugih tijela zemlje potpisnice Konvencije koja su postupala i odlučivala u slučaju stranaka.

9. Predlaže da ovaj žalbeni sud uvaži žalbu, pobijana rješenja ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje. Traži naknadu troškova žalbenog postupka.

10. U odgovoru na tužiteljevu žalbu prvotuženik je naveo da su žalbeni navodi koji se odnose na odluku o troškovima postupka neosnovani, da se tužitelj poziva na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Ustavnog suda Republike Hrvatske koje se ne mogu primijeniti u ovoj pravnoj stvari, zatim da tužitelj u žalbi ponavlja ono što je naveo u prijedlogu za ponavljanje postupka te paušalno tvrdi kako je prvostupanjski sud propustio cijeniti „stvarne“ razloge na kojima tuženik zasniva prijedlog za ponavljanje postupka. Potom prvotuženik ponavlja svoje navode iz odgovora na prijedlog za ponavljanje postupka koji se uglavnom mogu svesti na pogrešno stajalište tuženika da se presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu Trajektna luka Split d.d. protiv Republike Hrvatske, u kojoj je utvrđena povreda članka 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog dva propusta Ustavnog suda Republike Hrvatske odnosi na baš sve ikad vođene i pravomoćno okončane postupke pred upravnim i trgovačkim sudovima, uključujući i ovaj, iako ti postupci nemaju nikakve međusobne veze. Smatra da tuženik svojim paušalnim žalbenim navodima nije doveo u pitanje ispravnost prvostupanjskog rješenja. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje. Traži naknadu troškova za sastavljanje odgovora na žalbu.

11. Žalba je djelomično osnovana.

12. Pobijana rješenja ispitana su na temelju odredbe članka 365. stavka 2. u vezi s člankom 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a).

13. U odnosu na rješenje o ispravku poslovni broj P-784/2011-72 od 4. studenoga 2024. žalitelj neosnovano tvrdi da nije riječ o očitim pogreškama u pisanju, koje je na temelju članka 342. ZPP-a sud ovlašten ispraviti u svako doba, nego o nerazumljivosti sudske odluke. Naime, posve je jasno da je tužitelj podnio prijedlog za ponavljanje postupka i da je upravo o tome prijedlogu odlučivao prvostupanjski sud, ali je prilikom izrade pisanog otpravka rješenja očitom pogreškom u pisanju, u izreci naveo da se odbija tuženikov prijedlog (takav prijedlog uopće nije podnesen), umjesto pravilno tužiteljev.

14. Stoga je tužiteljeva žalba protiv rješenja o ispravku odbijena kao neosnovana i to rješenje potvrđeno na temelju članka 380. točke 2. ZPP-a.

15. Nakon što je u obrazloženju rješenja poslovni broj P-784/2011-71 od 31. listopada 2024. opširno izložio navode tužitelja iz prijedloga za ponavljanje postupka, kao i jednako tako opširno, navode tuženika iz njihovih očitovanja na tužiteljev prijedlog, prvostupanjski sud je utvrdio kako tužitelj traži ponavljanje postupka koji je pravomoćno okončan presudom Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-784/2011 od 25. veljače 2016. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2577/2016-4 od 27. kolovoza 2020. i da taj prijedlog zasniva na presudi Europskog suda za ljudska prava poslovni broj 2347/2015 od 28. travnja 2022. i odredbi članka 428.a ZPP-a. Potom je naveden sadržaj predmeta spora u ovom postupku čije se ponavljanje traži i zatim utvrđeno kako se navedena presuda Europskog suda za ljudska prava odnosi na pravičnost upravnog postupka vezano za dodjeljivanje koncesije i odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske donesenu na temelju ustavne tužbe javnog tijela kojim su poništene presude Upravnog suda Republike Hrvatske donesene u korist tužitelja. Kako je već iz samih navoda iz prijedloga za ponavljanje postupka, očito da presuda Europskog suda za ljudska prava na koju se poziva tužitelj nije donesena u odnosu na ovaj postupak, odnosno u ovom postupku nije utvrđena povreda nekog ljudskog prava ili temeljne slobode zajamčene Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i dodatnih Protokola uz tu Konvenciju koje je Republika Hrvatska ratificirala, nego je takva povreda utvrđena u postupku pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj U-III-1202/2011 i U-III-969/2014, prvostupanjski sud je pozivom na odredbu članka 428.a ZPP-a odbio prijedlog za ponavljanje postupka kao neosnovan.

16. Žalitelj svojom žalbom ne osporava ova očita utvrđenja suda, nego nepravilno i nezakonito smatra da bi se odluka Europskog suda za ljudska prava trebala odnositi i na ovaj postupak, zapravo sve postupke koji su vođeni među istim strankama, jer bi na neki drugi, pravno neodređen način mogla dovesti do povoljnijeg položaja tužitelja u tim parnicama. To doista nije smisao ponavljanja pravomoćno završenog postupka na temelju članka 428.a ZPP-a. Iz sadržaja te zakonske odredbe posve jasno proizlazi kako se odnosi na ponavljanje onoga postupka u kojem je donesena odluka kojom je povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda.

17. Prema tome pravilna je odluka suda kojom je odbio prijedlog za ponavljanje ovog pravomoćno završenog postupka, pa je na temelju članka 380. točke 2. ZPP-a tužiteljeva žalba odbijena kao neosnovana i pobijano rješenje potvrđeno u točki I. njegove izreke.

18. U odnosu na žalbu protiv odluke o troškovima postupka žalitelj osnovno tvrdi da su troškovi određeni nepravilnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23). Naime, nagradu za sastavljanje podneska u kojima su se očitovali na prijedlog, prvostupanjski sud je tuženicima, svakome posebno, priznao u visini koju je odredio na temelju Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika kojim je propisana visina nagrade za sastavljanje tužbe, protutužbe, prijedloga ili zahtjeva. Visina nagrada za sastavljanje odgovora na izvanredne pravne lijekove, a time i na prijedlog za ponavljanje postupka, propisana je Tbr. 10/6 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, pa su utoliko netočne tvrdnje žalitelja da bi tuženici eventualno imali pravo na naknadu tih troškova prema Tbr. 8. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koji se odnosi na troškove za sastavljanje podnesaka.

19. Nepravilno je prvotuženiku priznata i nagrada za zastupanje na ročištu od 30. listopada 2024. (u rješenju je očitom pogreškom napisano 2023.), jer je na to ročište umjesto punomoćnika prvotuženika koji je odvjetnik, pristupio punomoćnik koji je zaposlen kod prvotuženika i koji nema pravo na nagradu prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Osim toga, prvotuženik uopće nije zahtijevao naknadu tih troškova, nego samo za sastavljanje podneska, kako to proizlazi iz zapisnika s tog ročišta.

20. Neosnovano žalitelj tvrdi da prvotuženik nema pravo na naknadu troškova za zastupanje u ovoj pravnoj stvari od strane odvjetnika, s obzirom na to da ima ustrojenu pravnu službu. Zakon o parničnom postupku ne ograničava pravo stranke da je u postupku zastupa punomoćnik koji je odvjetnik samo zato što je pravna osoba s javnim ovlastima i proračunski korisnik ili zato što ima zaposlene pravnike, kako to pogrešno smatra žalitelj. Samo je za Republiku Hrvatsku propisano da je u imovinskopravnim sporovima zastupa nadležno državno odvjetništvo (članak 3. Zakona o državnom odvjetništvu, „Narodne novine“ broj 67/18 i 21/22).

21. Također, žalitelj neosnovano tvrdi da je prilikom odlučivanja o zahtjevu drugotuženika za naknadu troškova učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a zato što je izreka te odluke proturječna obrazloženju. Prije svega, nije riječ samo o odluci o zahtjevu drugotuženika za naknadu troškova, nego i prvotuženika, jer je ono na što ukazuje žalitelj sadržano u obrazloženju odluke o troškovima za oba tuženika. Međutim, i ovdje je riječ o očitoj pogrešci u pisanju jer je prilikom obrazlaganja tih odluka prvostupanjski sud naveo da je „…tužitelju valjalo priznati…“, umjesto pravilno prvotuženiku odnosno drugotuženiku.

22. Međutim, ono što je bitno za pravilnu odluku suda o zahtjevima oba tuženika za naknadu troškova za sastavljanje odgovora na prijedlog za ponavljanje postupka, jest pitanje jesu li ti troškovi bili potrebni za vođenje ove parnice. Prema odredbi članka 155. ZPP-a sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice; o tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima ovoga Zakona koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu.

23. Kraj činjenice da je prijedlog za ponavljanje postupka očito bio neosnovan, sastavljanje očitovanja na taj prijedlog doista nije bilo potrebno. Iako stranke prema odredbi članka 425. stavka 2. ZPP-a imaju pravo da u roku od petnaest dana daju odgovor na prijedlog, kao i da im je prvostupanjski sud dostavio prijedlog i pozvao ih na davanje odgovora, propuštanje davanja tog odgovora ne bi utjecalo na procesnu situaciju oba tuženika odnosno za to propuštanje ne vežu se nikakve pravne posljedice (kao što je to npr. propisano za odgovor na tužbu) i svojim odgovorima tuženici nisu ni mogli utjecati na drukčiju odluku suda o prijedlogu za ponavljanje postupka.

24. Prema tome, prvostupanjski sud je nepravilno i nezakonito priznao prvotuženiku troškove za zastupanje na ročištu od 30. listopada 2024., dok je zahtjeve oba tuženika za sastavljanje odgovora na prijedlog za ponavljanje postupka propustio ocijeniti nepotrebnim za vođenje ovoga postupka.

25. Zato je odluka o troškovima postupka preinačena tako da su zahtjevi oba tuženika za naknadu troškova postupka odbijeni kao neosnovani na temelju članka 380. točke 3. ZPP-a.

26. Zahtjev prvotuženika za naknadu troškova odgovora na tužiteljevu žalbu odbijen je kao neosnovan, jer prema ocijeni ovoga suda ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice (članak 155. ZPP-a).

Zagreb, 25. travnja 2025.

Sudac

Lenka Ćorić