REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3780/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ingrid Šegon, u pravnoj stvari tužiteljice PVF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Petar Marković, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 17. ožujka 2025. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice Petra Markovića, odvjetnika u Zagrebu i zamjenice punomoćnika tuženika PV, odvjetničke vježbenice u Zagrebu, na ročištu za objavu presude 25. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 1. Ugovora o kreditu broj 3208151356 a koja glasi: „ uz valutnu klauzulu.“

II. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 2. Ugovora o kreditu broj 3208151356 a koja glasi: „od 23.986,31 CHF ( slovima: dvadesettritisućedevestoosamdesetšest švicarskih franaka i tridesetjedan rapen ) sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“

III. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 2. Ugovora o kreditu broj 3208151356 a koja glasi: "Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s odlukom o tarifi naknada za usluge kreditora."

IV. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 6. Ugovora o kreditu broj 3208151356 a koja glasi: „u kunskoj protuvrijednosti 339,03 CHF ( slovima: tristotridesetdevet švicarskih franaka i tri rapena ) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“

V. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 18. Ugovora o kreditu broj 3208151356 a koja glasi: „Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani korisnika kredita izjavljuju kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz čl. 1. ovog ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog ugovora vezani uz valutnu klauzulu pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora.“

VI. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 d.d. u roku od 15 dana na temelju preplaćenog tečaja isplatiti tužiteljici PVF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 3.369,58 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama određenim do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31.12.2022.g. određenim, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a od 01.01.2023. godine pa do 31.12.2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je bavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 01.01.2024.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine tekućim:

- na iznos od 0,55 EUR tekućim od 08.02.2007.g. pa do isplate,

- na iznos od 0,55 EUR tekućim od 08.02.2007.g. pa do isplate,

- na iznos od 1,19 EUR tekućim od 14.03.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 0,18 EUR tekućim od 11.04.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 2,37 EUR tekućim od 16.10.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 11,29 EUR tekućim od 14.11.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 2,17 EUR tekućim od 11.12.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 19,67 EUR tekućim od 18.02.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 19,42 EUR tekućim od 03.03.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 14,31 EUR tekućim od 16.04.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 15,13 EUR tekućim od 19.05.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 11,65 EUR tekućim od 13.06.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 13,30 EUR tekućim od 15.07.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 10,73 EUR tekućim od 18.08.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 12,77EUR tekućim od 11.09.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 9,98 EUR tekućim od 14.10.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 11,72 EUR tekućim od 11.11.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 11,59 EUR tekućim od 12.12.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 17,17 EUR tekućim od 15.01.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 20,30 EUR tekućim od 11.02.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 20,53 EUR tekućim od 17.03.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 23,60 EUR tekućim od 15.04.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 29,15 EUR tekućim od 15.05.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 30,50 EUR tekućim od 16.06.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 38,34 EUR tekućim od 14.07.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 32,07 EUR tekućim od 11.08.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 52,15 EUR tekućim od 16.09.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 42,99 EUR tekućim od 15.10.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 45,53 EUR tekućim od 16.11.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 53,25 EUR tekućim od 14.12.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 61,33 EUR tekućim od 14.01.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 53,70 EUR tekućim od 10.02.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 55,53 EUR tekućim od 12.03.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 49,80 EUR tekućim od 13.04.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 60,64 EUR tekućim od 17.05.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 76,01 EUR tekućim od 15.06.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 80,75 EUR tekućim od 13.07.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 104,73 EUR tekućim od 17.08.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 78,57 EUR tekućim od 14.09.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 71,15 EUR tekućim od 12.10.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 72,55 EUR tekućim od 12.11.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 71,84 EUR tekućim od 10.12.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 79,22 EUR tekućim od 14.01.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 81,71 EUR tekućim od 09.02.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 79,53 EUR tekućim od 16.03.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 78,87 EUR tekućim od 18.04.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 80,24 EUR tekućim od 15.05.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 83,24 EUR tekućim od 09.06.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 79,86 EUR tekućim od 10.07.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 80,24 EUR tekućim od 14.08.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 75,20 EUR tekućim od 12.09.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 76,88 EUR tekućim od 11.10.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 80,51 EUR tekućim od 14.11.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 79,81 EUR tekućim od 12.12.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 79,36 EUR tekućim od 15.01.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 76,49 EUR tekućim od 13.02.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 75,72 EUR tekućim od 14.03.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 80,19 EUR tekućim od 13.04.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 73,01 EUR tekućim od 15.05.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 72,33 EUR tekućim od 12.06.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 69,46 EUR tekućim od 11.07.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 72,78 EUR tekućim od 15.08.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 74,43 EUR tekućim od 13.09.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 77,80 EUR tekućim od 11.10.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 77,40 EUR tekućim od 15.11.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 79,73 EUR tekućim od 11.12.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 76,44 EUR tekućim od 11.01.2014.g. pa do isplate,

VII. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici na ime ništetne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva iznos od 218,01 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18.01.2007. do 31. prosinca 2007. prema stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine", broj 76/96., 72/02. i 153/04.), za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku 15 dana.

VIII. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužiteljici parnične troškove u iznosu 1.806,73 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25. travnja 2025. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice odbija.

IX. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova.

X. Utvrđuje se da je tužiteljica povukla tužbu za iznos od 23,92 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 18. svibnja 2023. podnijela tužbu u kojoj navodi da je s tuženikom 28. prosinca 2006. sklopila Ugovor o kreditu kojim je odobren i stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 23.986,31 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. U članku 6. Ugovora ugovorena je valutna klauzula na način da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 339,03 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Navedena klauzula u ugovoru je temeljem kolektivne tužbe presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl.br. P- 1401/2012, Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Pž-6632/17 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Rev-2221/2018 utvrđena nepoštenom u odnosu na potrošača te kao takvom ništetnom. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također u istom članku je navedeno da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Citirane odredbe prema Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju moraju se tumačiti u skladu s Direktivom 93/13 EEZ koja pitanje pojedinačnog pregovaranja određuje u čl. 3. st. 2. koji glasi: Uvijek će se smatrati da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, osobito u kontekstu kakvog standardiziranog, unaprijed uobličenog ugovora“. Također tužiteljica ističe da tuženik nije tužiteljici predočio informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi tužiteljica kao prosječni potrošač koja ne raspolaže stručnim znanjima, mogla razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koja za nju proizlaze iz valutne klauzule u švicarskom franku. Naime, u vrijeme kada je sklapao ugovor, tužiteljica nije ništa znala o valutnom riziku koji za nju predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula u CHF niti ju je tuženik uredno i u razumnoj mjeri obavijestio i upozorio na konkretne rizike koje ugovaranje valutne klauzule u CHF donosi. Samim time tužiteljica nije ni mogla razumjeti sporne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili ne. Naime tužiteljica nije bila upozorena da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, te da isto predstavlja sigurno ulaganje samo za banke kao davatelje kredita, a ne za potrošače kao primatelje kredita. Dakle, pravo značenje riječi da je švicarski franak sigurna valuta razumjele su samo banke uključujući i ovdje tuženika, a ne prosječni potrošač pa tako ni ovdje tužitelj. Opisano nedopušteno postupanje tuženika je potvrđeno i presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl.br. P- 1401/2012, Visokog Trgovačkog suda pod posl.br. Pž-6632/17 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Rev-2221/2018 u povodu kolektivne tužbe te je navedenom presudom utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01.04.2005.g. do 31.12.2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Sukladno čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a stavka 1. Zakona o parničnom postupku da su određenim postupanjem uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Budući da je ugovor o kreditu nesporno sklopljen u periodu obuhvaćenom presudom (ugovor o kreditu sklopljen dana 28.12.2006.g. a presuda se odnosi na razdoblje od 01. travnja 2005.g. do 31. prosinca 2008.g. ) donesenom u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud vezna za pravna utvrđenja iz citiranih presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske. Tuženik je temeljem odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu u ugovor o kreditu naveo da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s odlukom o tarifi naknada za usluge kreditora. Tuženik je tužiteljici naplatio naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 218,01 EUR /1.642,60 kn. Vezano za navedenu ugovornu odredbu tužiteljica navodi kako se o istoj nije posebno pregovaralo, a kako se o istoj nije posebno unaprijed pregovaralo tužiteljica kao korisnik kredita nije mogla utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe te je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je kao takva ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača/03, odnosno ista bi bila i ništetna prema odredbi čl. 102. u svezi odredbe čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača. Naime, nigdje u Ugovoru se ne navodi od čega se sastoji jednokratni troškovi za obradu kredita, odnosno koji su to troškovi koji kreditor ima prilikom obrade. Budući da iz predmetnog ugovora očito proizlazi da je ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskim ugovorima, to je očito da se o odredbama tih ugovora po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo. Stoga predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojim se utvrđuju ništetnima članci Ugovora o namjenskom kreditu u dijelu koji se odnose na valutnu klauzulu i naknadu za obradu kreditnog zahtjeva te da se tuženiku naloži da na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i naknadi za obradu kreditnog zahtjeva isplati tužiteljici iznose pobliže navedene u izreci presude sa pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Prigovara da tužiteljica nije dokazala status potrošača i da se potrošačka svrha na presumira te ističe prigovor zastare, jer je protekao rok od tri godine o izvršenih uplata za otplatu kredita. Nadalje, tvrdi da su odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, o istima se pojedinačno pregovaralo i nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja te ne uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i u obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Banka nije znala, niti je mogla znati za rast tečaja CHF, te je prilikom sklapanja Ugovora pružila tužitelju sve potrebne informacije. Nadalje tvrdi da se tužba neosnovano temelji na direktnom učinku presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje isključuju primjenu utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite. U odnosu na naknadu za obradu kredita tuženik ističe da se ova odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, te je tužiteljica potpisom Ugovora izjavila da je upoznata s tuženikovim općim aktima. Naknada se naplatila odmah u trenutku ugovaranja kredita pa je tužiteljica bila upoznata s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita, a ista je pokrivala troškove rada djelatnika banke, materijalne troškove uredskog materijala, informatičke opreme i dr. Takva ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, jer se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog Ugovora o kreditu. Ističe prigovor zastare, jer je naknada naplaćena 17. siječnja 2007 i protekli su svi zastarni rokovi. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova sa zakonskim zateznim kamatama.

3. Tužiteljica je podneskom od 25.07.2024. (stranica 291-294 spisa), a nakon provođenja financijskog vještačenja, precizirala kondemnatorni dio zahtjeva na način da potražuje isplatu preplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu 3.369,58 eura sve sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečno preplaćene iznose anuiteta tekuće od dana plaćanja do isplate, dok je u ostalom dijelu tužbeni zahtjev ostao neizmijenjen. Obzirom na to da je tužiteljica povukla dio zahtjeva koji se odnosi na isplatu iznosa s naslova valutne klauzule za iznos od 23,92 eura, a tuženik se navedenom povlačenju nije protivio odlučeno je kao u izreci odluke u smislu odredbe čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 155/23. - dalje: ZPP).

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila (stranica 11-14 spisa), promet po kreditu (stranica 16-23 spisa), pregled promjena kamatnih stopa (stranica 24-28 spisa), potvrdu tuženika o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva (stranica 29 spisa), presudu Suda Europske unije od 16.07.2020. (stranica 30-31 spisa), izvadak iz upute tuženika o obveznim radnjama pri odobravanju kredita (stranica 56 spisa), promet po kreditu (stranica 67- 72 spisa), proveo je financijsko vještačenje po Centru za financijska vještačenja d.o.o. (stranica 180-186 spisa), pročitao ispravak financijskog vještačenja po Centru za financijska vještačenja d.o.o. (stranica 188-194 spisa), uvid u stručni članak autora SV i MV pod nazivom Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse (stranica 208-216 spisa), uvid u stručni članak autora ŽV pod nazivom Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (stranica 224-236 spisa) i saslušao je tužiteljicu (stranica 305 spisa).

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. ZPP-a ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi utvrđenja da su ništetni dijelovi članka 1., 2., 6. i 18. Ugovora o kreditu koji se odnose na ugovaranje valutne klauzule, da je ništetan dio članka 2. Ugovora o kreditu kojim se korisnik obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s odlukom o tarifi naknada za usluge kreditora, da se naloži tuženiku da joj na ime ništetne odredbe isplati razliku između anuiteta po početnom tečaju CHF te anuiteta koje je tuženik obračunavao prema tečaju CHF na dan dospijeća anuiteta, da joj na temelju ništetne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva isplati iznos od 218,01 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18.01.2007. do isplate, jer tužiteljica tvrdi da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama kojima je povrijeđeno njezino potrošačko pravo.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila utvrđeno je da su ga tužiteljica i tuženik sklopili 28.12 2006., a istim je odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 23.986,31 CHF, da je člankom 6. ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, te da je člankom 2. ugovorena obveza tužiteljice da plati naknade i troškove u skladu s tuženikovom Tarifom o naknadama.

U odnosu na valutnu klauzulu

8. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao 1-tuženik) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9. U pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III- 2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

10. Dakle, pravomoćnim presudama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula.

11. U odnosu na navode tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presude Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je, sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača, ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da sudovi nisu dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. st. Zakona o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača.

13. Citirana odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.

14. Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci brojU-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. iznio pravno shvaćanje da su "…u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.".

15. U odnosu na sredstva dokazivanja (dokaze) o punoj obaviještenosti konkretnog potrošača Ustavni sud je istaknuo "…da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti…".

16. Također je stanovište Ustavnog suda da saslušanje zaposlenika banaka koji nisu sudjelovali u sklapanju konkretnog ugovora (već mogu iskazivati o općim procedurama banke pri sklapanju ugovora) po svojoj dokaznoj vrijednosti nisu prikladni za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču i da ne saslušavanje takvog predloženog zaposlenika banke ne može povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka.

17. Dakle, iz citiranih odluka Vrhovnog suda i Ustavnog suda slijedi da je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali da banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora sasluša njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača o značenju promjenjivosti kamatne stope i parametrima promjene kamatne stope te o rizicima fluktuacije tečaja CHF.

18. U ovom postupku tuženik nije predložio saslušanje svojeg zaposlenika koji je sudjelovao u postupku sklapanja Ugovora, već je tužiteljica predložila svoje saslušanje kao stranke.

19. Tužiteljica je iskazala da je kredit sa tuženikom sklopila za kupnju osobnog vozila u siječnju 2007. godine, odnosno ispravila se navodeći da je to bilo 28.12.2006. Tužiteljica nije bila kod tuženika već je sve to rješavala Auto kuća Zak Karlovac, koja je već imala pripremljen Ugovor o kreditu nakon čega je Ugovor ovjerila kod javnog bilježnika te ga je prije potpisivanja letimično pročitala. Na upit suda navela je da nije razumjela što znače pojedine odredbe Ugovora, niti je koga pitala što znače pojedine odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu i naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Na početku otplate rata kredita je iznosila oko 1.600 kn, a poslije godinu dana se povećala na 2.200 kn te je takva ostala do kraja otplatnog razdoblja, kredit je u cijelosti otplatila nakon 7. godina, odnosno 2014. godine. Navela je da nije bila upozorena na opasnosti ugovaranja valutne klauzule CHF, nije joj objašnjeno za što služi ulazna naknada te nije mogla pregovarati o pojedinim odredbama Ugovora, dok je vozilo koristila za osobne svrhe. Na sadržaj ugovora nije mogla utjecati, dok je na upit punomoćnika tuženika je li pokušala pregovarati o pojedinim odredbama Ugovora tužiteljica odgovorila da nije. Punomoćnik tuženika prigovorio je iskazu tužiteljice navodeći da je isti kontradiktoran u dijelu kojim tužiteljica navodi da nije pokušala pregovarati o pojedinim odredbama Ugovora, a prethodno je navela da nije bilo niti moguće.

20. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice da nije mogla pregovarati o pojedinim odredbama ugovora zbog čega njezini iskaz ocjenjuje uvjerljivim i istinitim, a ne kontradiktornim. To iz razloga jer je tužiteljica ovjerila ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila koji je bio unaprijed pripremljen zbog čega nije mogla utjecati na sadržaj njegovih odredbi. Iz iskaza proizlazi da tužiteljica uopće nije bila u prostorijama tuženika, čime niti ne postoji mogućnost da su joj djelatnici tuženika objasnili odredbe o valutnoj klauzuli te ju upozorili na rizičnost koju nosi ugovaranje takve klauzule, kao i što znači naknada za obradu kreditnog zahtjeva odnosno troškovi koji se odnose na istu. Dakle, sud smatra da tužiteljica nije dobila potpune i jasne informacije o uvjetima kreditiranja.

21. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

22. Tuženik je prigovorio da tužiteljica nema svojstvo potrošača, jer da to svojstvo nije dokazala.

23. U odnosu na ovu okolnost saslušana je tužiteljica koji je iskazala da je da joj je automobil bio potreban za osobne potrebe. Nadalje, iz članka 5. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila ugovoreno da se radi o namjenskom kreditu za kupnju vozila marke Renault tip i model Megane Sedane PACK CLIM 1,5 V.

24. Sud prihvaća iskaz tužiteljice da je sredstva kredita iskoristila za kupnju automobila kojeg je koristila za osobne potrebe, jer ovakav iskaz sud ocjenjuje uvjerljivim te ga potvrđuje članak 5. Ugovora o namjenskom kreditu. Osim toga, na tuženiku, kao kreditoru, je teret dokaza činjenice da tužiteljica nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, a sud smatra da takve posebne okolnosti tuženik nije, niti naveo, niti dokazao (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

25. Kako, dakle, tuženik nije dokazao da je u slučaju tužiteljice i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužiteljicu u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi, tada je za zaključiti da se u ovom individualnom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da su ništetni dijelovi članka 1. stavka 2, članka 2. stavka 1, članka 6. stavka 1. i čl. 18. točka P) Ugovora o namjenskom kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF.

26. Kako su odredbe Ugovora o namjenskom kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. – dalje: ZOO) tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužiteljica platila na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i na temelju obračuna promjene valute po tečaju te iznosa obračunatom prema početnoj stopi za redovnu kamatu i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

27. Prigovor zastare nije osnovan jer zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača (od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu). Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 225. ZOO-a, a koji rok nije protekao budući je tužba podnesena 18. svibnja 2023.

28. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

29. Dakle, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu, jer VSRH u izraženom pravnom stavu izričito navodi "počinje teći", a ne "ponovno počinje teći". Da je korišten izričaj "ponovno počinje teći" tada bi to upućivalo na shvaćanje da je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu (tužba u kolektivnom sporu je podnesena 4. travnja 2012.) prekinuta zastara i da se računa vrijeme prije podnošenja te tužbe, te bi u tom slučaju zastarjeli svi anuiteti plaćeni prije 3. travnja 2007. Kako je, međutim, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada to znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 i to od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu.

30. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko vještačenje po vještaku Centru za financijska vještačenja d.o.o. Vještak je u nalazu i mišljenju naveo da je Ugovor o kreditu sklopljen 28.12.2006. te je isplaćen 17.01.2007. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je iznosila 5,00% godišnje, te je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima na rok otplate od 84 mjeseca. Dospijeće prvog anuiteta prema inicijalnom otplatnom planu bilo je 01.02.2007., u iznosu od 339,03 CHF što je na dan isplate kredita iznosilo 1.547,82 kn, a sljedećih anuiteta svakog prvog dana u mjesecu. Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do kraja otplate kredita iznose 3.369,58 EUR. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 81,58 EUR. Sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do kraja otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 3.288,00 EUR.

31. Tužiteljica nije imala primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, a tuženik je naveo da ne prigovara matematičkom izračunu, ali osporava osnovanost zahtjeva.

32. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka smatrajući da je dan stručno, jasno i obrazloženo te sukladno članku 258. ZPP-a. Prigovori tuženika su pravne naravi i o njima je sud iznio svoj stav u prethodnom dijelu obrazloženja ove presude.

33. Slijedom navedenog, sud je dosudio tužiteljici preplaćeni tečaj CHF po kreditu u iznosu 3.369,58 eura, kako je to tužiteljica precizirala sukladno nalazu i mišljenju vještaka.

34. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužiteljici pripadaju zakonske zatezne sukladno članku 1115. ZOO-a i to od dana kada su izvršene uplate, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka te točke 6. Ugovora o kreditu. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. ZOO-a.

U odnosu na naknadu za odobrenje kredita

35. Člankom 2. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge Kreditora.

36. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP/03) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".

37. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

38. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade.

39. Tužiteljica je iskazala da uopće nije bila u banci i da joj nitko ništa nije rekao o naknadi za obradu kredita.

40. Sud prihvaća iskaz tužiteljice da nije bila informirana o naknadi za obradu kredita, jer uopće nije bila u poslovnici tuženika, niti je razgovarala s djelatnicima tuženika, pa je logično i uvjerljivo da nije dobila potpunu i jasnu informaciju o svrsi i visini ove naknade.

41. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO-a ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

42. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda, ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja je određena internim aktom tuženika bez da je tuženik obrazložio visinu i svrhu naknade.

43. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu člankom 2. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini naknade) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

44. Nadalje, prema članku 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

45. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

46. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

47. Tužiteljiici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati. S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

48. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“, broj 101/17.) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača.

49. Slijedom navedenoga sud zaključuje da tužiteljica nije bila informirana na što se konkretno naknada odnosi, te da o naknadi nije mogao pregovarati, zbog čega je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan članak 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena obveza tužiteljice da plati sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge Kreditora.

50. Kako je odredba Ugovora o kreditu ništetna u članku 2. u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

51. Iz Potvrde tuženika od 19.04.2023. proizlazi da tuženik potvrđuje da je 17.01. 2007. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu 1.642,60 kuna (stranica 29 spisa). Istu činjenicu utvrdio je vještak Centar za financijska vještačenja d.o.o. u svojem nalazu i mišljenju u kojem navodi da je tužiteljici 17.01.2007. naplaćena naknada u iznosu 218,01 eura.

52. Stoga je tužiteljici dosuđen iznos od 218,01 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. siječnja 2007. do isplate primjenom članka 1115. ZOO-a budući je tuženik bio nesavjestan stjecatelj već u trenutku naplate naknade. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. ZOO-a.

53. Neosnovan je prigovor zastare, jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti članka 2. Ugovora o kreditu.

54. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju za naknadu za prijevremenu otplatu kredita donošenjem ove presude.

U odnosu na troškove postupka

55. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP-a Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23.) i to za sastav tužbe (Tbr. 7/1-100 bodova), sastav podneska od 12.02.2024. (Tbr. 8/1- 100 bodova), sastav podneska od 25.07.2024. (Tbr. 8/1-100 bodova), sastav podneska od 08.08.2024. (Tbr. 8/1-100 bodova), zastupanja na ročištu 01.03.2024. (Tbr. 9/1-100 bodova) i zastupanja na ročištu 17.3.2025. (Tbr. 9/1-100 bodova), ukupno 600 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 eura i uvećano za 25% PDV-a iznosi 1.500,00 eura.

56. Također joj je priznat trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu 41,28 eura i trošak financijskog vještačenja u iznosu 265,45 eura, pa je tužiteljici dosuđen trošak u iznosu 1.806,73 eura, dok nije priznat trošak pristojbe na presudu jer je tužiteljica oslobođena plaćanja iste kao potrošač u smislu odredbe čl. 11. točke 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine " broj 118/18 i 51/23).

57. Na dosuđeni trošak tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a i članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a tekuće od presuđenja do isplate.

58. Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a.

U Zagrebu 25. travnja 2025.

Sutkinja

Ingrid Šegon

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po pun.

2. Tuženiku po pun.