REPUBLIKA HRVATSKA Broj: Ppž-414/2024

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-414/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Roberta Završkog, predsjednika vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Gordane Korotaj, članica Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. MD, zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj: 70/17, 126/19, 84/21 i 114/22), odlučujući o žalbi okr. MD, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, broj: 3. Pp-1418/2023 od 30. studenog 2023., na sjednici Vijeća održanoj 25. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba okr. MD i potvrđuje prvostupanjska presuda.

II Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22, dalje: PZ), okr. MD se obvezuje naknaditi paušalni trošak žalbenog prekršajnog postupka 70,00 (sedamdeset) eura, u roku 30 (trideset) dana, računajući od dana primitka ove presude, a u protivnom će se isti naplatiti prisilnim putem.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom okr. MD proglašen krivim zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisan u izreci pobijane presude za koji je okrivljeniku na temelju istog propisa izrečena novčana kazna 300,00 eura u koju kaznu je okrivljeniku uračunato vrijeme uhićenja kao 79,64 eura pa mu je ostalo za platiti 220,36 eura, uz pogodnost dvotrećinskog plaćanja novčane kazne u roku od 30 dana od primitka pravomoćne presude, a obvezan je naknaditi trošak prekršajnog postupka u paušalnom iznosu 26,00 eura.

2. Protiv te presude okr. MD je pravodobno putem branitelja Juraja Maguda, odvjetnika u Grudi, podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, predlažući usvojiti žalbu, preinačiti presudu i osloboditi okrivljenika optužbe, podredno ukinuti presudu i vratiti sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

5. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka okrivljenik u žalbi navodi da je počinjena povreda iz čl. 195. st. 1. t. 11. PZ-a, odnosno da je izreka presude nerazumljiva, proturječna razlozima te da su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i proturječni, a sve zbog toga što je okrivljenik u izreci proglašen krivim zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, a da sud nije naveo koju je to odredbu čl. 10. istog Zakona okrivljenik povrijedio, s obzirom da je sud ispustio utvrđenje ekonomskog nasilja u obitelji, te proglasio okrivljenika krivim zbog psihičkog nasilja u obitelji (što iz dokazne građe ne proizlazi), umjesto da ga je oslobodio optužbe.

5.1. Međutim, ukazuje se okrivljeniku da se odredbom čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji sankcionira počinitelj nasilja u obitelji iz čl. 10. istog Zakona, kojom zakonskom odredbom su propisani pojmovni oblici nasilja u obitelji. Stoga, naznaka pojmovnog oblika nasilja u obitelji u izreci, u konkretnom slučaju psihičkog nasilja koje je kod žrtve izazvalo uznemirenost povredu, predstavlja odlučne činjenice koje čine biće navedenog prekršaja te one doista moraju biti naznačene, odnosno te radnje moraju biti opisane i konkretizirane u činjeničnom opisu prekršaja (što i jesu, jednako kao i u optužbi), ali ne nužno i sam zakonski opis prekršaja „psihičko nasilje koje je kod žrtve prouzročilo povredu dostojanstva ili uznemirenost“, kao i navođenje zakonske odredbe tog pojmovnog oblika. Ovo iz razloga jer je zakonski opis nekog prekršajnog djela pravno kvalificiranje prekršaja i podvođenje odlučnih činjenica sadržanih u činjeničnom opisu pod biće tog prekršaja, što znači da sve odlučne činjenice, u konkretnom slučaju radnja psihičkog nasilja s posljedicom za žrtvu, moraju biti opisane ili naznačene u činjeničnom opisu prekršaja, a ne nužno i sam taj zakonski opis prekršaja kao i odredba kojom je propisan određeni pojmovni oblik nasilja u obitelji (čl. 10. podst. 1., 2...). Budući da je u samom činjeničnom opisu prekršaja za koji se okr. MD proglašava krivim, jasno opisano u čemu se sastojala njegova protupravna radnja („na ulaznim vratima stana njezino vlasništvo promijenio bravu što je kod Kristine (supruge) izazvalo strah i uznemirenost s obzirom na događaje u Austriji i već izrečenu mjeru opreza...“), vidljivo je da činjenični opis sadrži sve konstitutivne elemente prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

5.2. Nadalje, neosnovan je žalbeni navod da je prvostupanjski sud trebao okrivljenika osloboditi optužbe jer nije utvrdio počinjenje ekonomskog već psihičkog oblika nasilja u obitelji. Naime, prvostupanjski je sud pri donošenju presude vezan događajem opisanim u činjeničnom opisu optužbe te ako je utvrdio da ponašanje okrivljenika potpada pod drugi pojmovni oblik nasilja, a ne onaj koji je tužitelj pravno označio, to je ovlašten proglasiti okrivljenika krivim za taj oblik prekršaja. Takvom specifikacijom iz jednog u drugi pojmovni oblik, a za koji su ostvarena sva tražena zakonska obilježja, prvostupanjski sud ne prekoračuje optužbu jer se okrivljenik ne proglašava krivim za neki drugi prekršaj od onog koji mu je stavljen na teret (već za isti prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji), niti se proglašava krivim za nešto više od onoga što mu je optužbom stavljeno na teret.

5.3. Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio da se ne radi ni o kakvim nedostacima presude koje bi imale karakter apsolutno bitne povrede odredaba prekršajnog postupka već naprotiv, iz izreke pobijane presude jasno proizlazi zakonsko obilježje prekršaja za koji je okrivljenik proglašen krivim, te je prvostupanjski sud, postupajući sukladno odredbi čl. 183. st. 1. t. 1. PZ-a u izreci jasno opisao samu radnju izvršenja okrivljenika i sve odlučne činjenice kojima je utvrđen identitet naprijed navedenog prekršaja pa izreka presude nije nejasna niti nerazumljiva kako to navodi žalitelj. Isto tako, prvostupanjski je sud nakon vjernog iznošenja dokaznog materijala, vrlo jasno i bez proturječja iznio koje odlučne činjenice i iz kojih razloga je uzeo dokazanima, pri čemu je dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika pa ne postoji proturječje o odlučnim činjenicama.

5.4. Stoga su neosnovani navodi okrivljenika da je počinjena navedena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka.

6. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenik u bitnome ponavlja svoju obranu ističući da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da bi promjena brave kod supruge okrivljenika, MDL, izazvala uznemirenost jer ista o tome u svom iskazu ne govori, a i ne radi se o nekretnini u vlasništvu supruge okrivljenika već o njihovoj zajedničkoj bračnoj stečevini u kojoj ista ne prebiva, već je došla nenajavljeno na godišnji odmor u vrijeme kada je stan trebao koristiti okrivljenik, dok ona živi, boravi i radi u Beču u Austriji. Ističe i da je promijenio bravu, ali i napravio više primjeraka ključeva od kojih je jedan primjerak htio predati i supruzi putem rodice GD, no nije uspio jer je napadnut i vrijeđan od strane suprugine sestre ŽD.

6.1. Po ocjeni ovog suda, a suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i to nakon što je prethodno izveo potrebne dokaze koje je prihvatio i pravilno ocijenio. Prije svega, iz obrazloženja pobijane presude jasno proizlazi da u postupku nije bilo sporno da je okrivljenik promijenio bravu na vratima stana u [adresa] kojeg je vlasnica njegova supruga MDL gdje ista ima i prijavljeno prebivalište dok je izvođenjem dokaza prvostupanjski sud utvrdio da je ista u to vrijeme (29. srpnja 2023.) koristila predmetni stan, budući da u isti dolazi na godišnji odmor (a i vlasništvo svakako obuhvaća njeno stvarno pravo korištenja istog, bez obzira na tijek postupka utvrđivanja bračne stečevine), ali da nije bila onemogućena u korištenju tog stana jer je, nakon saznanja o promijeni brave od strane okrivljenika, uzela ključ od gostiju kojima iznajmljuje jedan, odvojeni dio tog stana.

6.1.1. Stoga je pravilno zaključio da se ovakvo postupanje okrivljenika ne može podvesti pod pojam ekonomskog nasilja u obitelji (čl. 10. t. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji), već pod psihičko nasilje okrivljenika koje je kod supruge MDL, izazvalo njenu uznemirenost (i dodatno strah), čime je ostvario zakonsko biće prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Da je žrtva nasilja tim činom bila uznemirena, i po ocjeni ovog suda nedvojbeno proizlazi iz cjelokupnog njenog svjedočenja, a osobito iz dijela u kojem iskazuje o svom strahu od okrivljenika kada je čula da je nenajavljeno došao u predmetni stan zbog čega ona nije htjela tamo dolaziti s djecom, imajući u vidu i mjere opreza izrečene okrivljeniku i u postupku pred austrijskim sudom kojima mu se zabranjuje približavanje supruzi i djeci, slijedom čega je jasno da je i saznanje o njegovoj promjeni brave kod iste izazvalo uznemirenost, a o kojoj uznemirenosti je iskazivala i na Zapisniku o ispitivanju svjedokinje pred policijom, koji je zakonit dokaz (čl. 158. st. 7. i 8. PZ-a).

6.3. Provedene dokaze prvostupanjski sud je, sukladno odredbi čl. 88. st. 2. PZ-a, slobodno cijenio, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji okr. MD. Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano, detaljno i argumentirano obrazložio, te dao o svemu prihvatljive razloge koje prihvaća i ovaj sud.

6.4. Stoga su neosnovani navodi žalbe u kojima žalitelj bezuspješno pokušava obezvrijediti iskaz svjedokinje MDL u pogledu postojanja odlučne činjenice njene uznemirenosti te relativizirati svoje ponašanje predmete zgode, dajući vlastitu ocjenu izvedenih dokaza, na način da ih tumači drugačije od ocijene prvostupanjskog suda, a koju ovaj sud drži pravilnom. Po ocjeni ovog suda, žalbeni navodi u kojima okrivljenik ne navodi nove činjenice i ne predlaže nove dokaze, u smislu odredbe čl. 193. st. 5. PZ-a, neosnovani su te niti za ovaj sud nema dvojbe da je okrivljenik počinio prekršaj kako je to opisano u izreci pobijane presude.

7. Nadalje, iz sadržaja žalbe, vidljivo je da žalitelj u odnosu na žalbenu osnovu povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava zapravo ističe tzv. posrednu povredu materijalnog prekršajnog prava, koja bi proizlazila iz počinjenog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa se ne radi o samostalnoj žalbenoj osnovi iz čl. 194. t. 2. PZ-a jer žalitelj uopće ne iznosi razloge zbog kojih smatra da bi bile počinjene povrede materijalnog prekršajnog prava. Stoga, žalba ni u tom dijelu nije osnovana.

8. Iako okrivljenik u žalbi ne pobija presudu zbog izrečene novčane kazne, sama žalba podnesena zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, a temeljem odredbe čl. 202. st. 5. PZ-a, sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, dakle, izrečenoj novčanoj kazni. Stoga, razmotrivši odluku o novčanoj kazni, ovaj sud smatra da je u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. PZ-a koji utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, izrečena novčana kazna primjerena težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti okrivljenika i svrsi kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 32. PZ-a. Naime, žalitelju je izrečena novčana kazna u gotovo najnižem iznosu novčane kazne za predmetni prekršaj iz čega je evidentno da je prvostupanjski sud pravilno cijenio olakotne okolnosti na strani okrivljenika (neosuđivanost). Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud u izrečenu novčanu kaznu okrivljeniku uračunao vrijeme provedeno u uhićenju te ukazao na pogodnost dvotrećinskog plaćanja preostalog iznosa novčane kazne.

9. Paušalni iznos troškova ovog žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj: 18/13), a s obzirom na složenost i trajanje postupka pa iznos od 70,00 eura, predstavlja iznos troška postupka koji po ocjeni ovog suda neće ugroziti egzistenciju okrivljenika niti osoba koje je eventualno dužan uzdržavati budući da iz stanja spisa ne proizlazi da bi isti bio nesposoban za rad.

10. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 203. st. 1. i čl. 205. PZ-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 25. travnja 2025.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Robert Završki, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Dubrovniku u 5 otpravaka: za spis, okrivljenika, branitelja, žrtvu i tužitelja.