REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU
STALNA SLUŽBA U POŽEGI
Sv. Florijana 2, Požega
Poslovni broj: Gž-614/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Branimira Miljevića kao predsjednika vijeća, Branke Ribičić, kao suca izvjestitelja i Berislava Devčića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Nikoli Pranjiću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika Addiko Bank d.d. OIB: 14036333877 Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji posl.br. P-1696/2022 od 08. svibnja 2024., u sjednici vijeća 18. ožujka 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji posl.br. P-1696/2022 od 08. svibnja 2024. pobijanom dosuđujućem dijelu (točke II. i IV. izreke).
II. Žalba tuženika djelomično uvažava, te se preinačava presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji posl.br. P-1696/2022 od 08. svibnja 2024. u točki I. i III. izreke, te odluci o troškovima postupka (točka V.) i sudi:
1. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 6. Ugovora o kreditu od dana 16. svibnja 2005. godine, broj Ugovora 396-125/2005, potvrđenog po javnom bilježniku Radosna Mavrinac iz Kastva pod brojem OU-147/05 između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke.
2. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu od dana 16. svibnja 2005. godine, broj Ugovora 396-125/2005, potvrđenog po javnom bilježniku Radosna Mavrinac iz Kastva pod brojem OU-147/05 između tužitelja i tuženika u dijelu kojim je otplata kredita vezana uz valutu CHF po srednjem tečaju važećem na dan plaćanja.
3. S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj se odbija.
4. Nalaže se tuženiku da tužitelju umjesto iznosa od 17.940,08 eura, naknadi parnični trošak u iznosu od 16.090,00 eura roku od 15 dana sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 8. svibnja 2024. do isplate, dok se sa preostalim parničnim troškom kao neosnovanim tužitelj odbija.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda je suđeno:
I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe članka 6., kao i druge odredbe Ugovora o kreditu od dana 16. svibnja 2005. godine, broj Ugovora 396-125/2005, potvrđenog po javnom bilježniku Radosna Mavrinac iz Kastva pod brojem OU-147/05 između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke kao i u dijelu u kojem je sukladno promjenama kamatne stope ugovoreno povećanje mjesečnog anuiteta.
II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude isplati tužitelju s osnove ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci tuženika preplaćeni iznos od 7.502,04 EUR (slovima: sedam tisuća petsto dva eura i 04 centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznose kako slijedi:
na iznos od 33,15 EUR od 31.05.2006. godine
na iznos od 32,82 EUR od 31.07.2006. godine
na iznos od 32,96 EUR od 31.08.2006. godine
na iznos od 32,95 EUR od 30.09.2006. godine
na iznos od 32.86 EUR od 31.10.2006. godine
na iznos od 32,67 EUR od 30.11.2006. godine
na iznos od 32,34 EUR od 31.12.2006. godine
na iznos od 32,10 EUR od 31.01.2007. godine
na iznos od 32,05 EUR od 28.02.2007. godine
na iznos od 32,04 EUR od 31.03.2007. godine
na iznos od 31,62 EUR od 30.04.2007. godine
na iznos od 31,25 EUR od 31.05.2007. godine
na iznos od 30,94 EUR od 30.06.2007. godine
na iznos od 31,15 EUR od 31.07.2007. godine
na iznos od 31,28 EUR od 31.08.2007. godine
na iznos od 50,59 EUR od 30.09.2007. godine
na iznos od 50,44 EUR od 31.10.2007. godine
na iznos od 51,02 EUR od 30.11.2007. godine
na iznos od 50,70 EUR od 31.12.2007. godine
na iznos od 51,58 EUR od 31.01.2008. godine
na iznos od 52,02 EUR od 29.02.2008. godine
na iznos od 103,77 EUR od 31.03.2008. godine
na iznos od 101,11 EUR od 30.04.2008. godine
na iznos od 100,02 EUR od 31.05.2008. godine
na iznos od 101,17 EUR od 30.06.2008. godine
na iznos od 99,31 EUR od 31.07.2008. godine
na iznos od 100,57 EUR od 31.08.2008. godine
na iznos od 100,23 EUR od 30.09.2008. godine
na iznos od 108,29 EUR od 31.10.2008. godine
na iznos od 102,73 EUR od 30.11.2008. godine
na iznos od 120,85 EUR od 31.12.2008. godine
na iznos od 121,91 EUR od 31.01.2009. godine
na iznos od 122,32 EUR od 28.02.2009. godine
na iznos od 120,75 EUR od 31.03.2009. godine
na iznos od 120,91 EUR od 30.04.2009. godine
na iznos od 118,56 EUR od 31.05.2009. godine
na iznos od 116,80 EUR od 30.06.2009. godine
na iznos od 117,11 EUR od 31.07.2009. godine
na iznos od 117,84 EUR od 31.08.2009. godine
na iznos od 117,65 EUR od 30.09.2009. godine
na iznos od 116,64 EUR od 31.10.2009. godine
na iznos od 118,15 EUR od 30.11.2009. godine
na iznos od 119,32 EUR od 31.12.2009. godine
na iznos od 121,04 EUR od 31.01.2010. godine
na iznos od 120,47 EUR od 28.02.2010. godine
na iznos od 122,84 EUR od 31.03.2010. godine
na iznos od 122,23 EUR od 30.04.2010. godine
na iznos od 123,00 EUR od 31.05.2010. godine
na iznos od 130,86 EUR od 30.06.2010. godine
na iznos od 129,05 EUR od 31.07.2010. godine
na iznos od 133,92 EUR od 31.08.2010. godine
na iznos od 132,00 EUR od 30.09.2010. godine
na iznos od 129,05 EUR od 31.10.2010. godine
na iznos od 134,75 EUR od 30.11.2010. godine
na iznos od 126,62 EUR od 31.12.2010. godine
na iznos od 121,75 EUR od 31.01.2011. godine
na iznos od 123,38 EUR od 28.02.2011. godine
na iznos od 125,15 EUR od 31.03.2011. godine
na iznos od 121,49 EUR od 30.04.2011. godine
na iznos od 134,72 EUR od 31.05.2011. godine
na iznos od 131,24 EUR od 30.06.2011. godine
na iznos od 143,25 EUR od 31.07.2011. godine
na iznos od 139,33 EUR od 31.08.2011. godine
na iznos od 130,67 EUR od 30.09.2011. godine
na iznos od 101,95 EUR od 31.10.2011. godine
na iznos od 98,41 EUR od 30.11.2011. godine
na iznos od 103,26 EUR od 31.12.2011. godine
na iznos od 104,61 EUR od 31.01.2012. godine
na iznos od 98,03 EUR od 29.02.2012. godine
na iznos od 100,50 EUR od 31.03.2012. godine
na iznos od 100,93 EUR od 30.04.2012. godine
na iznos od 101,80 EUR od 30.11.2012. godine
na iznos od 99,62 EUR od 30.06.2013. godine
na iznos od 101,15 EUR od 31.07.2013. godine
na iznos od 100,94 EUR od 31.08.2013. godine
na iznos od 102,05 EUR od 30.09.2013. godine
na iznos od 101,17 EUR od 31.10.2013. godine
na iznos od 101,46 EUR od 30.11.2013. godine
na iznos od 101,80 EUR od 31.12.2013. godine
pa do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.g. pa sve do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog tekućeg polugodišta za tri postotna poena odnosno s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja,a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.
III. Utvrđuje se da su ništetne odredbe članka 2., članka 3. i druge odredbe Ugovora o kreditu od dana 16. svibnja 2005. godine, broj Ugovora 396-125/2005, potvrđenog po javnom bilježniku Radosna Mavrinac iz Kastva pod brojem OU-147/05 između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak kao i u dijelu u kojem je ugovoreno da je plaćanje mjesečnih anuiteta vezano uz valutu švicarski franak po srednjem tečaju na dan plaćanja.
IV. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude isplati tužitelju s osnove ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima preplaćeni iznos od 31.142,24 EUR (slovima: trideset i jedna tisuća sto četrdeset i dva eura i dvadeset i četiri centa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznose kako slijedi:
na iznos od 1,68 EUR od 31.08.2005. godine
na iznos od 2,52 EUR od 30.09.2005. godine
na iznos od 2,56 EUR od 31.10.2005. godine
na iznos od 3,32 EUR od 30.11.2005. godine
na iznos od 0,87 EUR od 31.12.2005. godine
na iznos od 14,41 EUR od 30.06.2010. godine
na iznos od 9,77 EUR od 31.07.2010. godine
na iznos od 24,61 EUR od 31.08.2010. godine
na iznos od 19,71 EUR od 30.09.2010. godine
na iznos od 11,71 EUR od 31.10.2010. godine
na iznos od 29,12 EUR od 30.11.2010. godine
na iznos od 56,15 EUR od 31.12.2010. godine
na iznos od 40,60 EUR od 31.01.2011. godine
na iznos od 46,83 EUR od 28.02.2011. godine
na iznos od 39,89 EUR od 31.03.2011. godine
na iznos od 39,32 EUR od 30.04.2011. godine
na iznos od 57,86 EUR od 31.05.2011. godine
na iznos od 57,62 EUR od 30.06.2011. godine
na iznos od 73,94 EUR od 31.07.2011. godine
na iznos od 66,55 EUR od 31.08.2011. godine
na iznos od 56,56 EUR od 30.09.2011. godine
na iznos od 57,58 EUR od 31.10.2011. godine
na iznos od 55,12 EUR od 30.11.2011. godine
na iznos od 60,82 EUR od 31.12.2011. godine
na iznos od 64,19 EUR od 31.01.2012. godine
na iznos od 60,47 EUR od 29.02.2012. godine
na iznos od 93,76 EUR od 31.03.2012. godine
na iznos od 96,82 EUR od 30.04.2012. godine
na iznos od 98,23 EUR od 30.11.2012. godine
na iznos od 81,83 EUR od 30.06.2013. godine
na iznos od 84,47 EUR od 31.07.2013. godine
na iznos od 89,62 EUR od 31.08.2013. godine
na iznos od 96,16 EUR od 30.09.2013. godine
na iznos od 93,08 EUR od 31.10.2013. godine
na iznos od 95,59 EUR od 30.11.2013. godine
na iznos od 98,42 EUR od 31.12.2013. godine
na iznos od 113,59 EUR od 31.01.2014. godine
na iznos od 117,14 EUR od 28.02.2014. godine
na iznos od 115,98 EUR od 31.03.2014. godine
na iznos od 112,06 EUR od 30.04.2014. godine
na iznos od 110,80 EUR od 31.05.2014. godine
na iznos od 111,37 EUR od 30.06.2014. godine
na iznos od 115,81 EUR od 31.07.2014. godine
na iznos od 119,57 EUR od 31.08.2014. godine
na iznos od 118,79 EUR od 30.09.2014. godine
na iznos od 122,03 EUR od 31.10.2014. godine
na iznos od 124,23 EUR od 30.11.2014. godine
na iznos od 122,94 EUR od 31.12.2014. godine
na iznos od 123,30 EUR od 31.01.2015. godine
na iznos od 123,30 EUR od 28.02.2015. godine
na iznos od 123,30 EUR od 31.03.2015. godine
na iznos od 123,30 EUR od 30.04.2015. godine
na iznos od 123,30 EUR od 31.05.2015. godine
na iznos od 123,30 EUR od 30.06.2015. godine
na iznos od 123,30 EUR od 30.07.2015. godine
na iznos od 26.992,66 EUR od 31.08.2015. godine,
pa do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.g. pa sve do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog tekućeg polugodišta za tri postotna poena odnosno s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.
V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u visini od 17.940,08 EUR (slovima: sedamnaest tisuća devetsto četrdeset eura i 08 centi), u roku od 15 dana zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.
2. Pravodobno izjavljenom žalbom prvostupanjsku presudu pobija tuženik zbog bitne povrede parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te odluke o troškovima postupka. Predlaže da drugostupanjski sud presudu preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, te naloži tužitelju naknadu parničnog troška tuženiku sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate, ili da presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
2.1. U navodima žalbe tuženik ističe da je presuda prvostupanjskog suda nezakonita
- jer je počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku budući je izreka presude nerazumljiva, te se ne može ispitati,
- jer je automatskim pozivanjem na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, bez sagledavanja opravdanosti primjene načela zaštite apstraktnog potrošača na konkretnog tužitelja, počinjenja bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, te čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 502. c ZPP-a, dok je jednako tako na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, pogrešno primijenjeno materijalno pravo;
- jer je bezrezervnim oslanjanjem na izračun iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka prvostupanjski sud je pogrešno odlučio o visini tražbine tužitelja, kao i doveo do neravnoteže među ugovornim stranama na štetu tuženika, dok je odbijanjem provođenja dopune nalaza i mišljenja primjenom negativne kamate i negativnih tečajnih razlika bez jasnog obrazloženja počinjenja bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a;
- jer je ocjenom da tužitelju zakonske zatezne kamate pripadaju od svakog pojedinog stjecanja, pogrešno primijenjeno materijalno pravo i to odredbe sadržane u čl. 1115. ZOO-a;
- jer je ocjenom da restitucijski zahtjev tužitelja nije zastario sa obrazloženjem da je tijek zastarnog roka prekinut podnošenjem kolektivne tužbe, pogrešno primijenjeno materijalno pravo i to odredbe čl. 216., čl. 225. te čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO).
- jer je sud je u točki I. i u točki III. izreke presude naveo kako se utvrđuju ništetenim cit. „i druge odredbe“ Ugovora o kreditu, kojim utvrđenjem bi nastala pravna nesigurnost, jer se ne zna koje točno odredbe konkretnog Ugovora o kreditu su ništetne, a u točki III. izreke presude neosnovano usvojio tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbi čl. 2. i čl. 3. Ugovora o kreditu u većem dijelu negoli je predmet osporavanja bio usmjeren, predmet osporavanja je usmjeren na utvrđenje ništetnosti samo dijela navedenih odredbi pa tako dijela kojim se glavnica kredita, kamate i anuiteti vežu uz valutu CHF te dijela odredbe o načinu promjene kamatne stope. Ostali dijelovi odredbi ni po čemu nisu ništetni niti je tužitelj kroz postupak argumentirao iz kojeg bi razloga bile navedene odredbe bile ništetne u pojedinim dijelovima u kojima je iste prvostupanjski sud neosnovano utvrdio ništetnim kao dijela odredbe u kojem tuženik odobrava iznos glavnice kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju na dan korištenja kredita, te anuitetnu otplatu kredita,
- jer je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 186.b st. 1. ZPP-a, kada je dopustio da tužbeni zahtjev tužitelja bude neodređen sve do podneska od 14. travnja 2021.g. kada je, u nedopuštenoj fazi postupka, odnosno u glavnoj raspravi, nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, odredio visinu tužbenog zahtjeva,
- jer je odbio prigovor zastare za sve iznose koji su prvi puta istaknuti u preinačenom tužbenom zahtjevu koji se ima smatrati novom tužbom.
- jer su tužitelju neosnovano dosuđeni troškovi postupka, naročito za podneske od 21.10.2019., 11.11.2020. i 21.2.2021., a koji nisu bili potrebni za vođenje spora budući da u istima tužitelj nije iznio nove činjenice niti predložio nove dokaze.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba je djelomično osnovana.
5. Ovaj sud je pobijanu presudu ispitao u smislu istaknutih žalbenih razloga, te nije našao da bi bila počinjena neka od bitnih povreda parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 - ZPP), na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a.
5.1. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pravcu žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, na koju u žalbi ukazuje tuženik, ovaj sud je stajališta da prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu, jer pobijana presuda nema takvih nedostataka da se ne bi mogla ispitati.
6. Predmet spora je utvrđenje ništetnim dijela odredbi Ugovora o kreditu broj:396- 152/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini zaključenog 16. svibnja 2005. između tužitelja i prednika tuženika i koji je potvrđen po javnom bilježniku Radosani Mavrinac iz Kastava posl.br. OU- 147/05 od 16. svibnja 2005., i to članka 6. u dijelu u kojemu je ugovorena redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, te članka 2. i 3. u dijelu u kojemu je otplata kredita vezana uz valutu CHF, te zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.
6.1. Nesporno su tužitelj i prednik tuženika 16. svibnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 396-125/2005 potvrđen kod javnog bilježnika Radosne Mavrinac iz Kastva dana 16. svibnja 2005. pod brojem OU-147/05, iz kojeg proizlazi da je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 108.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita (članak 2), da je odredbom članka 3. Ugovora ugovorena redovna kamata od 3,99%, da je početno ugovoreni mjesečni anuitet radi povrata kredita iznosio je 583,36 CHF u kunskoj protuvrijednosti po tečaju kreditora na dan plaćanja, da se kamate obračunavaju u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama Banke sukladno članku 6. Ugovora i uključuju u anuitet, da je tijekom otplate kredita došlo do povećanja anuiteta zbog rasta tečaja CHF i kamatne stope.
7. Glede žalbenih navoda tuženika kojima se ukazuje, kako je prilikom utvrđenja ništetnim odredbi konkretnog Ugovora o kreditu prvostupanjski sud automatski prihvatio pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača i da nije pravilno tumačio odredbe Zakona o zaštiti potrošača, ovaj sud je stava da se na konkretni spor, glede ništetnosti odredbi ugovora o kreditu primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 dalje ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, a kojim Zakonom je u članku 81. stavak 1. propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a u stavku 2. istog članka je propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je u stavku 4. tog članka propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati. Odredbom članka 87. istog Zakona je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
7.1. Nadalje Zakonom o zaštiti potrošača (NN 79/07- dalje ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme trajanja Ugovora o kreditu, u članku 96. ZZP-a, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, ako je tu odredbu formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom članka 99. ZZP-a, je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, te je u članku 100. ZZP-a, propisano da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive, dok je u članku 101. ZZP-a propisano da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača, a u članku 102. ZZP/07, da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.
8. Osnovano se prvostupanjski sud pozvao na učinke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je između ostalog utvrđeno da je i tuženi od 1. rujna 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu na način da nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravu i obvezama ugovornih strana pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1. rujna 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. tako što je u razdoblju od 1. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze prema ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženi kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku da tuženi promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
8.1. Citiranom presudom utvrđeno je i to da je i tuženi povrijedio kolektivne interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio protivno tada važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.
8.2. Navedena prvostupanjska presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-7129/2013-4 od dana 13. lipnja 2014. i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine.
9. Odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22., dalje: ZPP) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
9.1. U navedenom kolektivnom sporu za ugovore koji su sklopljeni u isto vrijeme kada je sklopljen i ovdje predmetni Ugovor o kreditu uz ugovaranje prava banke da jednostranom odlukom bez ugovorom određenih jasnih i objektivnih parametara mijenja kamatnu stopu tijekom otplate kredita, u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo u smislu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, uz potpuno informiranje potrošača o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Kada se navedeno dovede u vezu sa sadržajem ovdje predmetnog ugovora o kreditu po kojem je ugovoreno da tuženik može visini kamatne stope određivati jednostrano i to bez ugovaranja bilo kojeg objektivnog kriterija (parametra), uz ugovaranje obveze tužitelja da isto bezuvjetno prihvati, te činjenicom da je tužitelji tijekom otplate kredita zbog jednostranog povećanja kamatne stope otplaćivao anuitete koji su znatno uvećani u odnosu na početne anuitete, zaključuje se da je tuženik kao trgovac očito nametnuo potrošaču citiranu odredbu ugovora kao "jača" strana ugovora jer time u biti ugovorio da cijenu svoje usluge može mijenjati po vlastitom nahođenju bez obveze da promjenu cijene veže za objektivne razloge i bez mogućnosti potrošača da istoj prigovori, čime je tužitelja kao potrošača doveo u znatno nepovoljniji položaj, dok je sasvim logično i životno da tužitelj kao potrošač, nestručna osoba, u odnosu na tuženika kao osobu koja se profesionalno bavi financijama, bio potpuno nesvjestan rizika vezivanja otplate kredita uz valutu CHF, koja kao takva nije platežno sredstvo kojim je isti uobičajeno poslovala, dapače koja je kao valuta u vrijeme sklapanja ugovora bila potpuna novina u Republici Hrvatskoj.
9. 2. Sukladno navedenim utvrđenjima ovaj sud je stava kako su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema odluci banke ( kreditora), te otplata kredita vezana uz tečaj valute CHF na dan plaćanja, a koje odredbe su utjecale na visinu anuiteta kroz vrijeme otplate kredita, te na restitucijski zahtjev tužitelja, pa je u skladu sa tim djelomično prihvatio žalbu tuženika i odlučio kao u točki II.1.,2. i 3. izreke.
10. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je bio samo općenito informiran o proizvodima tuženika, da kao prosječni potrošač nije mogao imati saznanja o posebnim uvjetima i parametrima zbog kojih dolazi do promjene kamatne stope, niti je dobio objašnjenja o rizicima kredita vezanih za valutu CHF.
11. Stoga se suprotno navodima žalbe kako nije proveden test transparentnosti i test poštenosti glede spornih odredbi ugovora o kreditu, nedvojbeno može zaključiti da se o spornim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, niti je ovdje tužitelju jasno i dvosmisleno predočeno, niti je isti to mogao sagledati, koliko će kroz vrijeme trajanja kredita biti u obvezi platiti tuženiku.
12. Visinu tražbine prvostupanjski sud je utvrdio provedenim financijskim vještačenjem po sudskom vještaku koji je utvrdio preplaćene iznose zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF u skladu sa kojim je tužitelj specificirao restitucijski zahtjev, tako da neosnovano tuženik ukazuje na bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi sa člankom 186b stavak 1. ZPP-a , jer je tužitelj tek nakon provedenog vještačenja mogao znati koliki iznos je preplatio zbog ništetnih odredbi Ugovora o kreditu. S druge strane neosnovano tuženi smatra da je prilikom izračuna preplaćenog iznosa trebalo odbiti manje plaćene iznose zbog nižeg tečaja CHF, obzirom da takav zahtjev u postupku tuženik nije ni isticao, a glede kojeg pravnog pitanja je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo stav da bi takav zahtjev tuženik trebao postaviti do zaključenja prethodnog postupka.
13. Suprotno navodima žalbe pravno pitanje o kojem ovisi nastupanje zastare potraživanja iz predmetnog Ugovora, vezano je uz intervencijski efekt tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., glede mogućnosti prekidanja zastarnog roka u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, odnosno, da li podnošenje takve tužbe predstavlja radnju vjerovnika podnesenu protiv tuženika koja ima učinke prekida zastare za pojedine individualne tražbine.
14. U odnosu na prigovor zastare, stav prvostupanjskog suda je identičan stavu koji je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj: Rev 2245/17-2, da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a., te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Stoga se rok zastare računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 i to od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu, a tužba u ovom predmetu je podnesena 7. lipnja 2019., prije nastupa zastare propisane člankom 225. ZOO-a., na što, suprotno navodima žalbe nije od utjecaja da je restitucijski zahtjev postavljen nakon provedenog vještačenja budući se radi o stupnjevitoj tužbi.
15. Stoga je suprotno navodima žalbe osnovano tuženik presuđen na isplatu razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta temeljem članka 1111. i 1115. ZOO-a
16. Budući je tužitelj uspio u sporu, pripada mu parnični trošak temeljem članka 154. stavak 1. ZPP-a, u vezi sa člankom 155. ZPP-a. Osnovano tuženik u žalbi osporava tužitelju dosuđeni trošak za podneske od 11.11.2020. i 21.2.2023. po Tbr 8. toč 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23 dalje OT), jer podnesak od 11.11.2020. u kojemu tužitelj ističe samo svoje protivljenje saslušanju po tuženiku predloženih svjedoka nije bio potreban, a podnesak od 21.2.2023. kojim tužitelj svoj tužbeni zahtjev samo usklađuje sa valutom Euro naknađuje se kao ostali podnesci po Tbr. 8. toč 4. OT u iznosu od 25 bodova. Stoga je u tom dijelu žalbu tuženika valjalo uvažiti i preinačiti odluku o troškovima postupka.
17. Radi svega iznesenog je odlučeno kao u izreci.
U Požegi, 18. ožujka 2025.
Predsjednik vijeća
Branimir Miljević
