Poslovni broj: Us I-964/2025-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vlahu Bassegli Gozze i Andreje Fortunić, kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice LZ, rođene **.**.2006. u [adresa], Arapska Republika Sirija, smještene u Prihvatnom centru za strance u Ježevu, Obedišće Ježevsko, Slavka Kolara 82, koju zastupa opunomoćenica Ivana Sedlar, odvjetnica u Zagrebu, Tratinska ulica 62, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, u Zagrebu, Policijska uprava Zagrebačka, Postaja aerodromske policije Pleso, u Velikoj Gorici, Ulica Rudolfa Fizira bb, radi ograničenja kretanja smještajem u prihvatni centar, 25. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave zagrebačke, Postaje aerodromske policije Pleso, KLASA: UP/I-216-03/25-03/10, URBROJ: 511-19-48-25-1, od 6. ožujka 2025.

II. Odobrava se tužiteljici besplatna pravna pomoć u ovom upravnom sporu.

III. Nalaže se tuženiku, Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB: 36162371878 da odvjetnici Ivani Sedlar, pružateljici pravne pomoći, isplati iznos od 1.250,00 Eura (tisućudvijestopedeset eura), u roku od 15 dana od dana dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tužiteljica se smješta u Prihvatni centar za strance na najkraće moguće vrijeme, a najduže do tri mjeseca od dana donošenja rješenja, uz obrazloženje tuženika kako je tužiteljica u Republiku Hrvatsku vraćena po Dublinskom postupku te da je na snazi važeća zabrana njenog ulaska i boravka na području država članica Schengena. Navedeno je i kako je tužiteljicu po dolasku na teritorij Republike Hrvatske zatražila međunarodnu zaštitu, iz kojeg razloga joj je i temeljem članka 54. stavka 2. točke 4. ograničena sloboda kretanja tijekom trajanja tog postupka.

2. Osporavajući zakonitost naprijed navedenog određenja tužiteljica, u svojoj tužbi navodi kako je potpuno pogrešno utvrđen njen identitet te ukazuje kako je u tom smislu svojoj opunomoćenici dostavila identifikacijske isprave koje je imala pohranjene u svom mobilnom uređaju. Dodaje da u Republici Hrvatskoj nikad nije kazneno gonjena, ni kažnjavana pa joj je potpuno nejasan razlog njenog zatvaranja. Navodi i kako je točno da oko godinu dana ranije zatečena na teritoriju Republike Hrvatske, kada su joj uzeti otisci te da je tada podnijela zahtjev za azil, ali da je od istog naknadno odustala u namjeri da se pridruži svom suprugu koji boravi u [adresa]. Smatra da svojim postupanjem tuženik presumira način okončanja postupa međunarodne zaštite, jer je neosnovano smješta u Prihvatni centar, posebno i iz razloga što osporenim rješenjem uopće nije obrazložen razlog takve odluke te s tim u vezi ističe kako navođenje zakonskog članka ne može nadomjestiti njegovo obrazloženje. Ukazuje na praksu Europskog suda za ljudska prava koji je u nizu svojih odluka donesenih protiv Republike Hrvatske ukazao na nedopustivost stereotipnih obrazloženja, a što je po njenom mišljenju upravo ovdje slučaj. Dodaje kako u postupku koji je prethodio osporenom rješenju uopće nije saslušana te da su joj time potpuno neosnovano ograničena temeljna procesna prava. Mišljenja je da joj se osporenim rješenjem neosnovano oduzima sloboda, posebno jer navodi kako nije utvrđen niti jedan razlog iz kojeg bi se dalo zaključiti da joj je namjera podnošenja zahtjeva za odobrenjem međunarodne zaštite isključivo onemogućenje daljnjeg postupka udaljavanja sa teritorija Republike Hrvatske. Ovom dodaje da joj u Siriji prijeti opasnost da bude ubijena te da ionako ne može biti prisilno udaljena temeljem članka 6. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, odnosno zbog primjene načela „non refoulument“. Konačno ističe kako je potpuno nejasno iz kojeg razloga u njenom slučaju nisu primijenjene blaže mjere, jer se ograničenje kretanja treba primijeniti tek kao posljednja mogućnost. Budući smatra da je u konkretnom slučaju valjano obrazloženje osporene odluke u cijelosti izostalo, predlaže Sudu da isto poništi te da joj odobri besplatnu pravnu pomoć u ovom upravnom sporu.

3. Tuženik se u svom odgovoru poziva na članak 54. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti te ističe kako je za tužiteljicu, uvidom u Schengenski informacijski sustav, utvrđeno da ima zabranu ulaska na teritorij Republike Hrvatske. Isto tako tuženik navodi da je tužiteljica tijekom upravnog postupka koji je prethodio osporenom rješenju, u prostorijama Aerodromske policije Pleso dala svoj iskaz te da tada nije navela da bi njeni podatci koji su evidentirani zapisnikom Postaje granične policije Grude bili pogrešni. Predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev i na snazi ostavi osporeno rješenje.

4. Sud je 23. travnja 2025. održao usmenu i javnu raspravu, zaključenu u prisutnosti opunomoćenice tužiteljice i u prisutnosti opunomoćenika tuženika, čime je strankama, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24.), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

5. Radi ocjene zakonitosti osporenog rješenja Sud je u istog izvršio uvid, kao i uvid u spis tuženika i priložene isprave.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja Sud je, sukladno članku 114. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Spisu tuženika prileži Zapisnik, Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave Zagrebačke, Postaje aerodromske policije Pleso, KLASA: UP/I-216-03/25-03/10, URBROJ: 511-19-48-25-1, od 6. ožujka 2025., kojim je evidentiran iskaz stranca i koji je potpisan po tužiteljici bez primjedbi. Iz potpisanog zapisnika proizlazi kako je tužiteljica državljanka Sirije, rođena u [adresa] te da je upoznata da se dovodi u prostorije Aerodromske policije Pleso, iz razloga ograničenja slobode kretanja. Tom prilikom tužiteljica je iskazala kako je u Republiku Hrvatsku vraćena 6. ožujka 2025., nakon što ju je u Frankfurtu zatekla policija Republike Njemačke, kada je upoznata da će biti vraćena u Republiku Hrvatsku. Dodaje i kako je točno da je u veljači 2024. nezakonito, iz Bosne i Hercegovine, ušla na teritorij Republike Hrvatske te da je nakon što ju je policija pustila samoinicijativno otputovala u Republiku Njemačku. Sud posebno navodi kako je zapisnički evidentirano da se od je od tužiteljice posebno zatraženo da iznese okolnosti koje je prešutila, a koje mogu biti važne za donošenje rješenja o smještaju, na što je ona izjavila da nema ništa za dodati.

8. Člankom 54. stavkom 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine broj 70/15., 127/17. i 33/23., u daljnjem tekstu Zakon) propisano je da tražitelj i stranac u transferu, ima slobodu kretanja u Republici Hrvatskoj.

Člankom 54. stavkom 2. točkom 1. i 3. Zakona određeno je da se tražitelju može ograničiti sloboda kretanja ako se na temelju svih činjenica i okolnosti konkretnog slučaja procijeni da je to potrebno: radi utvrđivanja činjenica i okolnosti na kojima temelji zahtjev za međunarodnu zaštitu, a koje se ne mogu utvrditi bez ograničenja kretanja, osobito ako se ocijeni da postoji rizik od bijega; odnosno radi zaštite nacionalne sigurnosti ili javnog poretka Republike Hrvatske.

9. Sukladno naprijed navedenom Sud utvrđuje kako između stranaka i nije sporno da je tužiteljica, u veljači 2024. godine, zatečena u nezakonitom boravku na teritoriju Republike Hrvatske, kada je, sukladno Izjavi o osobnim podatcima stranca od 24. veljače 2024., iskazala kako je rođena **.**.2006. u [adresa] te da ima Sirijsko državljanstvo. Isto tako među strankama nije sporno ni da je tužiteljica nakon što tada nije zadržana nelegalno napustila teritorij Republike Hrvatske, otputovala u Republiku Njemačku i tamo ostala godinu dana, nakon čega je zatečena i sukladno Dublinskom postupku vraćena u zemlju prvog evidentiranja. Nije sporno ni da je tužiteljica po dolasku u Republiku Hrvatsku zatražila međunarodnu zaštitu, koji zahtjev je uredno zaprimljen.

10. Člankom 54. stavkom 4. Zakona propisano je da se rizik od bijega procjenjuje se na temelju svih činjenica i okolnosti konkretnog slučaja osobito s obzirom na ranije pokušaje samovoljnog napuštanja Republike Hrvatske, odbijanja podvrgnuti se provjeri i utvrđivanju identiteta, prikrivanja ili pružanja lažnih podataka o identitetu i/ili državljanstvu, kršenja odredbi Kućnog reda Prihvatilišta, rezultate Eurodac sustava te protivljenje transferu.

11. Sud navodi da imajući na umu naprijed navedeno nesporno stanje i „s obzirom na ranije pokušaje samovoljnog napuštanja Republike Hrvatske“, kao i „prikrivanja ili pružanja lažnih podataka o identitetu i/ili državljanstvu“, proizlazi kako u konkretnom postoje uvjeti za određenje mjere ograničenja kretanja „radi utvrđivanja činjenica i okolnosti na kojima temelji zahtjev za međunarodnu zaštitu“.

12. Isto tako Sud navodi kako se nezakoniti ulazak na teritorij Republike Hrvatske, nekontrolirano i nelegalno kretanje po tom teritoriju i nastavno nezakonito napuštanje istog, treba smatrati postupanjem protivnim javnom poretku, a što tada tuženiku daje diskreciono pravo istog štititi.

13. Budući da naprijed opisani način djelovanja tužiteljice ukazuje na jasnu namjeru tužiteljice da se nezakonito kreće Europskim gospodarskim prostorom, Sud zakonitim ocjenjuje odluku tuženiku o ograničenju kretanja tužiteljice.

14. Člankom 54. stavkom 5. Zakona propisano je da se sloboda kretanja tražitelja ili stranca u transferu može se ograničiti sljedećim mjerama: 1. zabrana kretanja izvan Prihvatilišta, 2. zabrana kretanja izvan određenog područja, 3. osobnim pristupanjem u Prihvatilište u određeno vrijeme, 4. davanje u polog Prihvatilištu putnih isprava i karata., 5. smještaj u prihvatni centar za strance.

Člankom 54. stavkom 6. Zakona Mjera smještaja u prihvatni centar za strance može se izreći ako se individualnom procjenom utvrdi da se drugim mjerama iz stavka 5. ovoga članka ne može ostvariti svrha ograničavanja slobode kretanja.

15. S obzirom na odabir mjere Sud navodi kako nije sporno da tužiteljica nema novčanih sredstava koje bi mogla dati u polog, budući je temeljem te okolnosti i tražena besplatna pravna pomoć u ovom predmetu. Isto tako tužiteljica nema putne isprave, kao ni putne karte, dok izricanje zabrana, ili naloga o obveznom pristupanju, osobi koja se već godinu dana nezakonito kreće po Europskom gospodarskom prostoru, ne izgleda smisleno. Stoga Sud zaključuje kako se drugim mjerama iz naprijed citiranog članka 54. stavka 5. Zakona ne bi mogla postići svrha ograničenja slobode kretanja, iz članka 54. stavka 6. Zakona. Iz ovog razloga Sud odluku o ograničenju kretanja ocjenjuje zakonitom.

16. Člankom 54. stavkom 9. Zakona određeno je da se mjere ograničavanja slobode kretanja izriču se dok za to postoje razlozi iz stavka 2. ovoga članka, najduže do tri mjeseca. Iznimno, iz opravdanih razloga primjena mjera ograničavanja slobode kretanja može se produžiti za još najduže tri mjeseca (stavak 9.).

Člankom 54. stavkom 11. Zakona određeno je da Ministarstvo, policijska uprava, odnosno policijska postaja donosi odluku o ograničenju slobode kretanja, kojom određuje vrstu mjera iz stavka 5. ovoga članka te njihovo trajanje, razmjerno svrsi ograničenja kretanja.

17. Vezano uz trajanje mjere, obrazloženo je da je ograničenje slobode kretanja određeno u trajanju od tri mjeseca, sukladno članku 54. stavku. 9. Zakona. Sud navodi i kako bez obzira što je tužiteljica naknadno izrazila namjeru za odobrenjem međunarodne zaštite nije sporno da je izvan vremena i mjesta određenog za prelazak državne granice, nezakonito ušla na teritorij Republike Hrvatske, nakon čega je nezakonito otišla u Republiku Njemačku. Dakle, tužiteljica nije odmah po ilegalnom ulasku samoinicijativno otišla u policijsku postaju i zatražila međunarodnu zaštitu, nego se kretala u namjeri daljnjeg boravka u Europskom gospodarskom prostoru, dok je namjeru za međunarodnu zaštitu izrazila tek nakon što je zatečena u nezakonitom boravku i u postupku prisilnog udaljenja. Imajući na umu i kako je tužiteljica tijekom postupka koji je prethodio osporenom rješenju ustrajala u iznošenju netočnih podataka o svom državljanstvu, Sud ocjenjuje kako je tuženik na temelju individualne procjene i u skladu s pravilom razmjernosti pravilno zaključio da, s obzirom na prethodno navedene okolnosti, postoji rizik od bijega. Stoga Sud nalazi da je duljina trajanja izrečene mjere valjano određena u svrhu osiguranja prisutnosti tužitelja tijekom trajanja postupka odobrenja međunarodne zaštite.

18. S obzirom na prigovore sadržane u tužbi Sud navodi kako je na iste uglavnom odgovoreno sadržajem obrazloženja ove odluke. Ipak cjelovito otklanjajući prigovore navedene tužbom Sud ukazuje kako okolnosti vezane uz eventualno odobrenje azila nemaju utjecaja na rješenje kojima se određuje ograničenje slobode kretanja, jer su te dvije pravne cjeline potpuno odvojene i samostalne. Isto tako Sud ukazuje kako je tužiteljica sama iskazala kako je državljanka Sirije te da je tamo rođena. Upravo sukladno tom iskazu sačinjeno je osporeno rješenje. Sud ne nalazi da bi tuženik bio u obvezi provjeravati takve navode, iz kojeg razloga je trebao sačiniti rješenje sukladno činjenicama koje mu je kao točne predočila sama tužiteljica. Stoga naknadno dostavljanje preslika isprava, a kojima i nije utvrđena autentičnost i koje ukazuju na druge osobne podatke od onih koje je navela sama tužiteljica tijekom postupka koji je prethodio osporenom rješenju, nema utjecaj na činjenično stanje koje je temeljem osporenog rješenja.

19. Slijedom navedenoga, Sud je, temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

20. Kako iz zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći proizlazi da tužiteljica nema novčanih sredstava za uzdržavanje u Republici Hrvatskoj, točkom II. izreke odobrena joj je besplatna pravna pomoć u skladu s člankom 8. stavcima 1. i 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (Narodne novine broj 140/15).

21. Budući da je pravnu pomoć pružila odvjetnica Ivana Sedlar, točkom III. izreke naloženo je tuženiku da mu isplati iznos od 1.250,00 Eura, u skladu s člankom 9. Pravilnika te Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15). Naime, odvjetnici je u skladu s Tbr. 23. t. 1. i 2. Tarife priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 Eura i trošak zastupanja na raspravi u iznosu od 500 Eura, sve uvećano za porez na dodanu vrijednost.

Zagreb, 25. rujna 2024.

Sudac

Vlaho Bassegli Gozze

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba ne odgađa izvršenje pobijane presude.

DNA:

1. Odvjetnica Ivana Sedlar, u Zagrebu, Tratinska ulica 62,

2. Ministarstvo unutarnjih poslova, Policijska uprava Zagrebačka, Postaja aerodromske policije Pleso, u Velikoj Gorici, Ulica Rudolfa Fizira bb

3. U spis