REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-213/25-9

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UĆ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Valentini Božiček, odvjetniku iz odvjetničkog društva Dragičević i Partneri, odvjetnicima u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćniku Margiti Kiš Kapetanović, odvjetniku iz odvjetničkog društva Porobija & Porobija, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 16. travnja 2025. godine u nazočnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja Nikše Valjalo, odvjetnika te zamjenika punomoćnika tuženika IĆ, odvjetničkog vježbenika, dana 25. travnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2. stavka 4. Ugovora o namjenskom kreditu broj:1788/2006 od 04. travnja 2006. godine sklopljenog između tužitelja UĆ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, kao kreditora, koja glasi: “Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora“.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, platiti tužitelju UĆ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 338,42 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. travnja 2006. godine do isplate, kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 519,91 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. travnja 2025. godine do isplate, a sve po stopi koja je za razdoblje od 28. travnja 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužitelja u tužbi navodi da je tuženik s tužiteljem dana 04. travnja 2006. godine sklopio Ugovor o kreditu br.1788/2006, kreditna partija 7103048648 temeljem kojeg je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos od 157.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Nastavno punomoćnik tužitelja je istaknuo da je odredbom članka 2. stavka 4. predmetnog Ugovora o kreditu propisano da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, koja odredba je sukladno odredbi članka 96. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača te odredbi članka 87. Zakona o zaštiti potrošača ništetna te je tuženik dužan s osnove stečenog bez osnove vratiti tužitelju iznos plaćene naknade za obradu kredita. Isto tako punomoćnik tužitelja je ističući da je predmetni Ugovor o kreditu po svojoj naravi potrošački, što jasno proizlazi iz same namjene kredita, a to je kupovina stana, naglasio da je navedena ugovorna odredba odredba tipskog ugovora o kreditu izrađena od strane tuženika, o kojoj odredbi se nije dala mogućnost pregovaranja korisniku kredita, s time da je ujedno tuženik kao banka obračunavao kamatu na cjelokupni iznos kredita, odnosno i na iznos koji je zapravo iskorišten za naknadu troškova obrade kredita, što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, koje su proizašle iz nepoštene ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Inače tuženik je s osnove ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, tzv. ulazne naknade od tužitelja, korisnika kredita dana 28. travnja 2006. godine naplatio iznos od 2.549,85 HRK, sada iznos od 338,42 eura. Slijedom navedenog punomoćnik tužitelja je tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnom odredba članka 2. stavka 4. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora“ te naložiti tuženiku platiti tužitelju iznos od 338,42 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. travnja 2006. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio tužbu u ovom sporu. Naime punomoćnik tuženika je prvenstveno istaknuo prigovor zastare potraživanja, jer je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 2.549,85 kuna, što predstavlja iznos od 338,42 eura, naplaćena 28. travnja 2006. godine, a tužba je podnesena 2025. godine, nakon 18 godina, s time da tužba u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 nije prekinula tijek zastarnog roka za tužiteljev zahtjev za isplatu po osnovi naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Nastavno punomoćnik tuženika je naglasivši da tužitelj nije dokazao potrošačko svojstvo istaknuo da se naknada za obradu kreditnog zahtjeva iz odredbe članka 2. stavka 4. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu temelji na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima, kao i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača i to odredbi članka 1. i članka 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju temeljem kojih je ministar financija dana 31. siječnja 2014. godine donio Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite kojima je izrijekom u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, da bi tek odredbama Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju, koji zakon je stupio na snagu 12. listopada 2017. godine, propisano da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, a takva zabrana se ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu tog Zakona. Isto tako punomoćnik tuženika je istaknuo da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, pa sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati da li je ta odredba poštena. Inače prema Odluci o Tarifi naknada za usluge predmetna naknada je obračunata temeljem Odluke B3.4.1.1. a) u visini od 1,00% od iznosa kredita pri čemu je tužitelj ostvario dodatna umanjenja za 30% temeljem točke B3.4.5. i 50% temeljem točke B3.4.9. za vlasnika premium modela paketa, pa je tužitelju naplaćena naknada u visini od 0,35% od iznosa kredita. Nadalje punomoćnik tuženika je ističući da je o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva tužitelj bio informiran od strane osobnog bankara, a osim toga obveza plaćanja naknade je propisana Općim uvjetima poslovanja Banke, naglasio da ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije prouzročila nikakvu, a još manje znatnu neravnotežu između stranaka, jer činjenica da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo još sama po sebi nipošto ne znači da uz to ne bi trebalo posebno dokazati da u konkretnom slučaju nije došlo do takve, značajne neravnoteže, na što upućuje i praksa Suda EU. Inače navedenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva su se pokrivali troškovi poput troškova rada - troškovi plaća i naknada plaća i svi s njima povezani troškovi, npr. doprinosi, porezi, prirezi i slično, zatim administrativni troškovi i amortizacija - materijalni troškovi i troškovi za nebankovne usluge (npr. režijski troškovi, troškovi održavanja, uredskog materijala, pošte, telekomunikacija, marketinški troškovi itd.) i amortizaciju materijalne i nematerijalne imovine, kao i troškovi provizija i naknada - nekamatni troškovi za bankovne usluge drugih pravnih osoba te troškovi poreza i drugi administrativnih davanja - porez na dodatnu vrijednost i drugi regulatorni troškovi koji nisu sadržani u obuhvatu drugih parametara, a izravno i/ili neizravno utječu na cijenu usluge. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je predložio odbiti tužbene zahtjeve kao neosnovane uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku potvrde tuženika od 07. studenog 2024. godine (list 6 spisa), u presliku solemniziranog Ugovora o namjenskom kreditu broj:1788/2006, kreditna partija:7103048648 od 04. travnja 2006. godine (stranica 8-13 spisa), u presliku sudske prakse (stranica 14-33 i 38-47 spisa), u Odluku o Tarifi naknada za usluge od 2006. godine (stranica 64-68 spisa), u Opće uvjete poslovanja (stranica 69-73 spisa), u Uputu za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa iz svibnja 2006. godine (stranica 74-76 spisa) te u iskaz tužitelja (stranica 85-87 spisa).

4.Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužitelj i tuženik dana 04. travnja 2006. godine sklopili Ugovor o namjenskom kreditu, kojim je tuženik, kreditor, odobrio tužitelju, korisniku kredita kredit za kupnju stana u iznosu od 157.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, na rok otplate 30 godina, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Isto tako nesporna je činjenica da je odredbom članka 2. stavka 4. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu ugovorena obveza korisnika kredita platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, što uključuje naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ulaznu naknadu, koja je naplaćena dana 28. travnja 2006. godine u iznosu od 2.549,85 HRK, što predstavlja iznos od 338,42 eura, odnosno u visini od 0,35% od iznosa kredita, a što je razvidno i iz preslike potvrde tuženika od 07. studenog 2024. godine (list 6 spisa). Naprotiv sporno je pitanje da li je odredba predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ulaznu naknadu nepoštena, a time i ništetna, a sporan je i tijek zakonske zatezne kamate, kao i prigovor zastare potraživanja, s time da je ujedno sporno i potrošačko svojstvo tužitelja.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna. Nastavno prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je i odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) i predmetni Ugovor o namjenskom kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbu članka 2. stavka 4. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu, kojom je ugovorena obveza tužitelja, korisnika kredita platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, a što uključuje i naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ulaznu naknadu, koja je naplaćena u visini od 0,35% od iznosa kredita, stava da ta ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, Sud Europske Unije je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez koji to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, jer te odredbe ne definiraju bit ugovora o kreditu, iako ulaze u „ukupne troškove kredita za potrošače“. Isto tako u predmetnoj presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine Sud EU je utvrdio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Nadalje i u presudi broj C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 03. rujna 2020. godine Sud EU je utvrdio da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ako se tim odredbama ne predviđa niti priroda tih troškova niti usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti nacionalni sud.

7. Iskazu tužitelja (stranica 85-87 spisa), koji je u bitnom istaknuo da su mu u banci prije potpisivanja ugovora o kreditu, u pitanju je stambeni kredit, rekli da će morati platiti „ulaznu naknadu, naknadu za obradu kredita i da je to uobičajeno i da se to mora platiti“, s time da mu nisu rekli što „konkretno plaća tom naknadom“, nego su mu samo dali do znanja da se ta „naknada mora platiti“, koja naknada je i naplaćena u određenom postotku od iznosa kredita i to prilikom isplate kredita, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv te ujedno proizlazi i iz dostavljene dokumentacije. Isto tako sudu je razumljiv dio iskaza tužitelja da mu niti javni bilježnik nije ništa objašnjavao vezano uz naknadu za obradu kredita. Nastavno sud je poklonio povjerenje i dijelu iskaza tužitelja da je sredstvima ovog kredita kupio stan u kojem i danas stanuje, taj stan nikada nije bilo iznajmljivan, s time da je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bio zaposlen, kao što je i danas, u trgovačkom društvu Ericsson Nikola Tesla d.d., nema svoj obrt, niti je vlasnik trgovačkog društva, a niti je na adresi ovog stana bilo registrirano sjedište bilo čijeg obrta ili trgovačkog društva. S obzirom da je tužitelj kao fizička osoba sklopio predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta i poduzeća, to je dakle tužitelj potrošač.

8. Isto tako bitno je naglasiti da za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Isto tako prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem.

9. Analizirajući provedene dokaze sud je utvrdio da je odredba članka 2. stavka 4. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, što uključuje naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ulaznu naknadu i to u visini od 1,00% od iznosa kredita, s time da je tužitelju zbog paketa usluga koje je koristio ta naknada naplaćena u visini od 0,35% od iznosa kredita, nepoštena ugovorna odredba, a time sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna iz slijedećih razloga. Imajući na umu da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač niti nije imao utjecaja na njezin sadržaj, na način da mu se odobri traženi kredit bez plaćanja bilo kakve naknade, u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, sud je stava da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača, a to tim više što je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj. Inače za pitanje da li je ugovorna odredba, pa tako i ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nije odlučna samo visina te naknade, a ista je tužitelju smanjena na visinu od 0,35% od iznosa kredita, jer je koristio određeni parket usluga tuženika, već prvenstveno činjenica da je ta tzv. ulazna naknada, o kojoj se dakle nije pojedinačno pregovaralo, a niti se pregovaralo o smanjenju te naknade, već je i to smanjenje naknade posljedica jednostrane odluke tuženika, ugovorena od strane trgovaca po sistemu „uzmi ili ostavi“, a ujedno je i ugovorena u postotku od odobrenog iznosa kredita. Iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita sasvim sigurno imao određene troškove, u pitanju su razni operativni i materijalni troškovi, kao primjerice trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata, trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama iz registra obveza po kreditima i slično, sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva, tzv. ulazna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv ne samo da ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, nisu „pokriveni“, plaćeni stvarni troškovi, jer bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, s obzirom da svi ti troškovi, odnosno trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata i trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, već ujedno tužitelju niti nije jasno i nedvosmisleno predočeno na što se konkretno odnosi ta tzv. ulazna naknada, što se tom naknadom zaista plaća. Naime ukoliko bi se iz te tzv. ulazne naknade trebao platiti trošak rada djelatnika banke, postavlja se pitanje iz kojeg razloga bi se taj trošak uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer opis poslova radnog mjesta kreditnog savjetnika za građanstvo uključuje razgovor s klijentima, davanje informacija o svim uvjetima kredita, kao i sama obrada kredita, što uključuje i provjeru kreditne sposobnosti svakog pojedinog klijenta. Nadalje činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran nikako ne znači da je ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi time tužitelju, potrošaču bila jasna i razumljiva, jer javni bilježnik, kojim prilikom solemnizacije ugovora objašnjava strankama smisao i posljedice pravnog posla, niti nije mogao tužitelju „razjasniti“ na što se točno odnosi tzv. ulazna naknada, nije mogao prikazati strukturu troškova, koji se plaćaju tim naknadama, jer to nije učinio niti tuženik, trgovac. Konačno treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, s time da su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, iako je tužitelju smanjio visinu te naknade na 0,35% zbog činjenice da je koristio određeni paket usluga tuženika, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.

10. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, koji je punomoćnik tuženika isticao tijekom postupka, sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine izrazio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da je tek u ovom parničnom postupku utvrđeno da je odredba članka 2. stavka 4. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu ništetna, što znači da rok za restitucijski zahtjev tužitelja niti nije počeo teći, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan.

11. Imajući na umu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojim je ugovorena naknada za obradu kredita, tzv. ulazna naknada i to u visini od 1,00 % od iznosa kredita, s time da je istu tužitelju doduše smanjio na visinu od 0,35% od iznosa kredita jer je koristio određeni paket usluga tuženika, o kojoj nametnutoj ugovornoj obvezi se nije pojedinačno pregovaralo, pa niti o samom smanjenju te naknade, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade. Treba napomenuti da je Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis u odnosu na ZOO-a.

12. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP- a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 2., članka 4. stavka 2. i članka 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 295. ZOO-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 1. i stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je utvrdivši da je odredba članka 2. stavka 4. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu kojom je ugovorena obveza platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, što uključuje naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ulaznu naknadu nepoštena, a time i ništetna te vodeći računa da je visina kondemnatornog tužbenog zahtjeva nesporna, usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 338,42 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. travnja 2006. godine do isplate te je odlučeno kao pod točkom I. i točkom II. izreke presude.

13. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška u iznosu od 519,91 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 15. siječnja 2025. godine u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 17. ožujka 2025. godine u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 18. ožujka 2025. godine u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 16. travnja 2025. godine u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 46.), troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 eura i troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 25. travnja 2025. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

14. Naprotiv zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka i to troška svake poduzete parnične radnje sud je temeljem odredbe članka 151. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 35. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan u zatraženom iznosu od po 200,00 eura, jer je tužitelj označio vrijednost predmeta spora od 338,42 eura, što rezultira time da tužitelj sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika za svaku poduzetu parničnu radnju može osnovano zahtijevati naknadu troška u iznosu od po 100,00 eura, što je tužitelju i dosuđeno. Isto tako zahtjev tužitelja za naknadom troška sudske pristojbe na tužbu i sudske pristojbe na presudu sud je temeljem odredbe članka 151. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan u zatraženom iznosu od po 100,00 eura, s obzirom da je tužitelj platio sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 6,64 eura te je ujedno obvezan platiti sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 13,27 eura, što je tužitelju i dosuđeno. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

15. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tuženik zastupan po punomoćniku izgubio u predmetnom parničnom postupku. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

16. Konačno stopa zatezne kamate je za razdoblje od 28. travnja 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do isplate određena je odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 25. travnja 2025. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku – uz rješenje na platež sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 eura

2. Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 25. travnja 2025. godine