REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ĐAKOVU

STALNA SLUŽBA U NAŠICAMA

Trg dr. F. Tuđmana 14

31500 NAŠICE

Broj: P-296/2024-11

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, Stalna služba u Našicama po sutkinji Anici Wolf, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Domagoju Rešetar, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Erste&Steiermarkische Bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, zastupan po punomoćniku Damiru Metelko, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Lopašićeva 6, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 25. travnja 2025. godine objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovor o kreditu, broj: 2402006- 1031262160/51400607-5101955345, koji je dana 18. lipnja 2004. godine sklopljen između tužitelja ZĆ iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, koji je potvrđen dana 29. lipnja 2004. godine kod Javnog bilježnika Zdenke Pavelić – Musa iz Osijeka, broj ovjere Ov – 10.620/04, i to:

- dio odredbe čl. 2. koji glasi: „CHF...protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.“;

- dio odredbe čl. 7. koji glasi: VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.“

- odredba čl. 10. koja glasi: Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora.“

II Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da tužitelju ZĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana od pravomoćnosti, isplati iznos od 3.558,99 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćenog anuiteta pa do isplate, na način kako slijedi:

- na iznos od 2,79 EUR od dana 02.10.2004. pa do isplate,

- na iznos od 2,95 EUR od dana 02.11.2004. pa do isplate,

- na iznos od 7,42 EUR od dana 02.12.2004. pa do isplate,

- na iznos od 5,25 EUR od dana 02.01.2005. pa do isplate,

- na iznos od 0,39 EUR od dana 02.02.2005. pa do isplate,

- na iznos od 1,93 EUR od dana 02.03.2005. pa do isplate,

- na iznos od 2,83 EUR od dana 02.11.2008. pa do isplate,

- na iznos od 5,28 EUR od dana 02.01.2009. pa do isplate,

- na iznos od 6,28 EUR od dana 02.02.2009. pa do isplate,

- na iznos od 7,29 EUR od dana 02.03.2009. pa do isplate,

- na iznos od 4,28 EUR od dana 02.04.2009. pa do isplate,

- na iznos od 4,22 EUR od dana 02.05.2009. pa do isplate,

- na iznos od 0,82 EUR od dana 02.06.2009. pa do isplate,

- na iznos od 1,36 EUR od dana 02.09.2009. pa do isplate,

- na iznos od 1,62 EUR od dana 02.12.2009. pa do isplate,

- na iznos od 4,29 EUR od dana 02.01.2010. pa do isplate,

- na iznos od 7,80 EUR od dana 02.02.2010. pa do isplate,

- na iznos od 6,95 EUR od dana 02.03.2010. pa do isplate,

- na iznos od 12,98 EUR od dana 02.04.2010. pa do isplate,

- na iznos od 11,67 EUR od dana 02.05.2010. pa do isplate,

- na iznos od 13,10 EUR od dana 02.06.2010. pa do isplate,

- na iznos od 29,14 EUR od dana 02.07.2010. pa do isplate,

- na iznos od 25,59 EUR od dana 02.08.2010. pa do isplate,

- na iznos od 38,64 EUR od dana 02.09.2010. pa do isplate,

- na iznos od 32,17 EUR od dana 02.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 25,98 EUR od dana 02.11.2010. pa do isplate,

- na iznos od 42,28 EUR od dana 02.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 50,60 EUR od dana 02.01.2011. pa do isplate,

- na iznos od 44,37 EUR od dana 02.02.2011. pa do isplate,

- na iznos od 46,29 EUR od dana 02.03.2011. pa do isplate,

- na iznos od 41,08 EUR od dana 02.04.2011. pa do isplate,

- na iznos od 41,66 EUR od dana 02.05.2011. pa do isplate,

- na iznos od 56,60 EUR od dana 02.06.2011. pa do isplate,

- na iznos od 59,26 EUR od dana 02.07.2011. pa do isplate,

- na iznos od 77,57 EUR od dana 02.08.2011. pa do isplate,

- na iznos od 74,98 EUR od dana 02.09.2011. pa do isplate,

- na iznos od 60,61 EUR od dana 02.10.2011. pa do isplate,

- na iznos od 58,35 EUR od dana 02.11.2011. pa do isplate,

- na iznos od 57,38 EUR od dana 02.12.2011. pa do isplate,

- na iznos od 60,98 EUR od dana 02.01.2012. pa do isplate,

- na iznos od 41,80 EUR od dana 02.02.2012. pa do isplate,

- na iznos od 43,60 EUR od dana 02.03.2012. pa do isplate,

- na iznos od 38,70 EUR od dana 02.04.2012. pa do isplate,

- na iznos od 60,98 EUR od dana 02.01.2012. pa do isplate,

- na iznos od 41,80 EUR od dana 02.02.2012. pa do isplate,

- na iznos od 43,60 EUR od dana 02.03.2012. pa do isplate,

- na iznos od 38,70 EUR od dana 02.04.2012. pa do isplate,

- na iznos od 39,24 EUR od dana 02.05.2012. pa do isplate,

- na iznos od 54,81 EUR od dana 02.06.2012. pa do isplate,

- na iznos od 57,38 EUR od dana 02.07.2012. pa do isplate,

- na iznos od 75,11 EUR od dana 02.08.2012. pa do isplate,

- na iznos od 72,60 EUR od dana 02.09.2012. pa do isplate,

- na iznos od 58,69 EUR od dana 02.10.2012. pa do isplate,

- na iznos od 58,35 EUR od dana 02.11.2012. pa do isplate,

- na iznos od 57,38 EUR od dana 02.12.2012. pa do isplate,

- na iznos od 63,59 EUR od dana 02.01.2013. pa do isplate,

- na iznos od 58,93 EUR od dana 02.02.2013. pa do isplate,

- na iznos od 61,93 EUR od dana 02.03.2013. pa do isplate,

- na iznos od 62,74 EUR od dana 02.04.2013. pa do isplate,

- na iznos od 60,94 EUR od dana 02.05.2013. pa do isplate,

- na iznos od 55,88 EUR od dana 02.06.2013. pa do isplate,

- na iznos od 53,89 EUR od dana 02.07.2013. pa do isplate,

- na iznos od 55,97 EUR od dana 02.08.2013. pa do isplate,

- na iznos od 58,09 EUR od dana 02.09.2013. pa do isplate,

- na iznos od 62,00 EUR od dana 02.10.2013. pa do isplate,

- na iznos od 60,11 EUR od dana 02.11.2013. pa do isplate,

- na iznos od 61,14 EUR od dana 02.12.2013. pa do isplate,

- na iznos od 61,84 EUR od dana 02.01.2014. pa do isplate,

- na iznos od 54,73 EUR od dana 02.02.2014. pa do isplate,

- na iznos od 55,76 EUR od dana 02.03.2014. pa do isplate,

- na iznos od 55,03 EUR od dana 02.04.2014. pa do isplate,

- na iznos od 53,72 EUR od dana 02.05.2014. pa do isplate,

- na iznos od 53,07 EUR od dana 02.06.2014. pa do isplate,

- na iznos od 53,63 EUR od dana 02.07.2014. pa do isplate,

- na iznos od 55,20 EUR od dana 02.08.2014. pa do isplate,

- na iznos od 57,20 EUR od dana 02.09.2014. pa do isplate,

- na iznos od 57,54 EUR od dana 02.10.2014. pa do isplate,

- na iznos od 58,23 EUR od dana 02.11.2014. pa do isplate,

- na iznos od 59,40 EUR od dana 02.12.2014. pa do isplate,

- na iznos od 58,70 EUR od dana 02.01.2015. pa do isplate,

- na iznos od 59,63 EUR od dana 02.02.2015. pa do isplate,

- na iznos od 59,63 EUR od dana 02.03.2015. pa do isplate,

- na iznos od 59,63 EUR od dana 02.04.2015. pa do isplate,

- na iznos od 59,63 EUR od dana 02.05.2015. pa do isplate,

- na iznos od 59,63 EUR od dana 02.06.2015. pa do isplate,

- na iznos od 59,63 EUR od dana 02.07.2015. pa do isplate,

- na iznos od 59,63 EUR od dana 02.08.2015. pa do isplate,

- na iznos od 59,63 EUR od dana 02.09.2015. pa do isplate,

i to do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, a od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. pa do 10.01.2025. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da tužitelju ZĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, isplati iznos od 401,13 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01. srpnja 2004. godine pa do isplate i to do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, a od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. pa do 10.01.2025. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine

IV Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 2.634,60 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od dana donošenja presude 25. travnja 2025. godine pa sve do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. pa do 10.01.2025. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V Sa preostalim dijelom troškova parničnog postupka iznad dosuđenog tužitelj se odbija.

VI Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tužitelja istaknuto radi prijeboja u iznosu od 1.851,45 EUR zajedno s zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 52,44 EUR od 02.07.2004. pa do isplate

- 31,31 EUR od 02.07.2004. pa do isplate

- 130,18 EUR od 02.07.2004. pa do isplate

- 68,92 EUR od 02.07.2004. pa do isplate

- 98,35 EUR od 02.07.2004. pa do isplate

- 1.470,35 EUR od 02.07.2004. pa do isplate

po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (ŽSD, Gž-550/23).

VII Odbija se tuženikov prijedlog radi izvršenja prijeboja tražbine tuženika s prijebojem tražbine tužitelja, te je tuženik to potraživanje dužan tražiti u posebnoj parnici.

Obrazloženje

1. Tužitelj ZĆ zastupan po punomoćniku odvjetniku Domagoju Rešetar iz Osijeka je podnio tužbu protiv tuženika Erste&Steiermarkische Bank d.d. radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

2. Iz tužbe proizlazi da je dana 18. lipnja 2004. godine između stranaka zaključen Ugovor o namjenskom kreditu, broj ugovora: 2402006- 1031262160/51400607-5101955345, koji je ovjeren dana 29. lipnja 2004. godine kod javnog bilježnika Zdenka Pavelić – Musa iz Osijeka, broj ovjere Ov – 10.620/04. Navedenim Ugovorom tuženik se obvezao tužitelju staviti na raspolaganje u kunskoj protuvrijednosti od 62.063,00 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.

3. Za vrijeme trajanja otplate kredita po Ugovoru, a uslijed rasta tečaja CHF u odnosu na kunu, otplata kredita je rasla kao i mjesečni anuiteti.

4. Tužitelj navodi kako je naprijed navedeni Ugovor o kreditu ništetan u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. U Ugovoru je navedena i ništetna odredba o kojoj stranke nisu pregovarale, a u kojoj je određeno da se Korisnik kredita, ovdje tužitelj, obvezuje platiti Banci naknadu u visini od 1%, od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita.

5. Tužitelj nije mogao utjecati na odredbu o visini naknade budući da je ista bila propisana od strane tuženika, dok se prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

6. Odredbe ugovora nisu u cijelosti jasne, jer nije jasno i određeno navedeno na što se ti troškovi odnose, a nelogično je i da njihova visina ovisi o visini iznosa kredita, jer ista nije od utjecaja na troškove tuženika, slijedom čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u nerazmjerno visokom iznosu.

6.1. Radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je nametnula obvezu tužitelju kao potrošaču plaćanja neobrazložene naknade u iznosu koji svakako ne odgovara eventualnim stvarnim troškovima koji su mogli nastati prilikom obrade kredita, koja odredba je stoga prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa je ista ništetna.

7. Tuženik je u spornom razdoblju i inače prilikom ugovaranja kredita postupao na način da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak kao i redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promijenjena jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

8. Tužitelj se poziva na čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14) kojim je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, kao i da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9. Tužitelj se poziva na presude VTS RH broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine i presudu Pž-7129/13-4 od 13 lipnja 2014. godine, kao i na presudu VSRH broj Revt-249/14-2.

10. S obzirom na naprijed navedeno, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je neosnovano stekao temeljem navedene ništetne odredbe ugovora. S obzirom na činjenicu da je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 332,79 CHF uz kamatnu stopu koja je na dan sklapanja kredita iznosila 4,990%, te s obzirom na prodajni tečaj CHF u odnosu na KN iznosio 4,824492 na dan isplate kredita, tužitelj smatra da je tuženik bez osnove stekao sve iznose koje je tužitelj tijekom otplate kredita mjesečno uplaćivao iznad iznosa od 332,79 CHF u kunskoj protuvrijednosti na dan plasiranja kredita.

11. Tužitelj je dana 15. veljače 2016. godine sa tuženikom zaključio Aneks broj 1. Ugovora o kreditu broj 5101955345 kojim je izvršena konverzija o načinu ispunjenja obveze iz osnovnog ugovora u CHF radi usklađenja sa ZID ZPK i važe i primjenjuju se za vrijeme važenja aneksa. U st. 3. Aneksa ugovora navedeno je da se umjesto uz valutnu klauzulu u CHF otplata kredita veže uz valutnu klauzulu u EUR, te umjesto ugovorene kamatne stope iz Osnovnog ugovora u CHF, primjenjuje se kamatna stopa koju banka primjenjuje na kredite s valutnom klauzulom vezano uz EUR. Otplatni plan izrađen sukladno odredbama Osnovnog ugovora u CHF zamjenjuje se novim Otplatnim planom izrađenim sukladno odredbama ZID ZPK.

12. Tužitelj je uz tužbu priložio Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5101955345 od 18. lipnja 2004. godine, Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, Aneks broj 1 sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 15. veljače 2016. godine, kao i Aneks broj 1. Ugovora o kreditu po kojem je izvršena konverzija valute iz CHF u EUR od 15. veljače 2016. godine, pregled prometa po partiji kredita od 2. srpnja 2004. godine do 29. rujna 2015. godine.

13. Tužitelj je podneskom od 29. siječnja 2025. godine uredio tužbu i postavio tužbeni zahtjev kako je to navedeno u izreci presude, nakon provedenog financijskog vještačenja.

14. Tuženik je dostavio odgovor na tužbu u kojem je istako prigovor mjesne nenadležnosti iz razloga što je odredbom čl. 14. Ugovora o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke. Nadalje tužitelj je istakao prigovor dvostruke litispendencije jer je tužitelj dana 21. lipnja 2022. godine podnio tužbu u predmetu P-186/2022 radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o kreditu zaključenog 18. lipnja 2004. godine kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. Tuženik je naveo kako je u naprijed navedenom predmetu podnio žalbu protiv presude P-186/2022 od 3. srpnja 2023. godine, a kojom presudom je usvojen tužbeni zahtjev. Tužitelj dana 13. lipnja 2023. godine ponovno podnosi tužbu radi utvrđenja ništetnosti dijela Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu i ulaznu naknadu. Tuženik je predložio da sud temeljem čl. 194. st. 2. i st. 3. odbaci tužbu jer se radi o dvostrukoj litispendenciji.

15. Sud je dana 31. listopada 2023. godine u predmetu P-299/2023-6 donio Rješenje kojim je odbacio tužbu tužitelja od 13. lipnja 2023. godine u smislu čl. 194. st. 2. i 3. ZPP-a pozivajući se na presudu ovoga suda broj P-186/2022 od 3. srpnja 2023. godine.

16. Županijski sud u Splitu je Rješenjem broj Gž-2937/2023 ukinuo Rješenje ovoga suda u predmetu broj P-299/2023 od 31. listopada 2023. godine i vratio predmet na ponovni postupak.

17. U ponovljenom postupku sud je odlučio o prigovoru mjesne nenadležnosti koji je istakao tuženik na način da je isti odbio i to Rješenjem na Zapisniku od 12. studenog 2024. godine.

18. Tuženik je istakao da su tužitelj i tuženik dana 15. veljače 2016. godine sklopili Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR. Aneksom ugovora stranke su stvorile novu pravnu osnovu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR.

18.1. Tuženik je istakao da je VSRH zauzeo pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije Ugovora o kreditu prema odredbama ZID ZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovom za potraživanje bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata (Rješenje VSRH br: Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. godine). Tuženik navodi kako je VSRH zauzeo pravno stajalište da Aneks ugovora predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZID ZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH.

18.2. Tuženik ističe kako korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZID ZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknado uređen Sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samog početka i valjan je. Aneksom ugovora o kreditu stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Tužitelj kao korisni kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove. Tužitelj je prihvatom konverzije, odnosno sklapanjem Aneksa ugora pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa pa ga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnika kredita. Tuženik je podneskom od 18. rujna 2023. godine postavio prigovor prijeboja na način da je od tužitelja zatražio isplatu iznosa od 1.851,45 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

19. Tužitelj se očitovao na navode tuženika te je istakao da prilikom konverzije CHF kredita nije sklopljen novi ugovor, već Aneks ugovora koji prati sudbinu osnovnog ugovora, a koji i dalje egzistira. Sklapanjem Aneksa ugovora potrošači se nisu odrekli prava sudske zaštite, odnosno utvrđivanja ništetnosti i nepoštenosti pojedinih odredbi osnovnog ugovora, niti su time izgubili pravni interes za utvrđivanje navedenoga. Neke odredbe osnovnog ugovora zamijenjene su novim odredbama, koje ne utječu na učinak smanjene zajamčene zaštite potrošača. Intervencijom zakonodavca banke su bile obvezne pozvati potrošače na konverziju kredita, a na njima je bila odluka da li će je prihvatiti ili ne.

19.1. Tužitelj smatra da je stav tuženika pogrešan da su potrošači imali izbor u pogledu prihvaćanja konverzije jer je zakašnjela sudska praksa u pogledu ništetnosti valutne klauzule CHF koja je pravomoćno presuđena gotovo tri godine nakon provedene konverzije. Potrošači su se i nakon konverzije našli u nezavidnom položaju s isto tako nametnutim, nepoštenim i ništetnim jednostrano primjenjivim kamatnim stopama na koje nisu mogli utjecati ni pregovarati.

19.2. Tužitelj smatra da potrošači koji su pristali na konverziju ne smiju biti stavljeni u slabiji, odnosno nejednak položaj od onih potrošača koji svoje kredite nisu konvertirali. Direktiva 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ima za cilj usklađivanje zakona i drugih propisa država članica Europske unije koji se odnose na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima, pa su tamo propisane smjernice o zaštiti potrošača između ostalog i putem odredbe čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača. Opravdan je zahtjev tužitelja za potpunom restitucijom unatoč konverziji, jer konverzijom tužitelj nije obeštećen i doveden u ravnopravan položaj. Iz izračuna konverzije niti samog Aneksa ugovora o kreditu nije jasno vidljivo na što se odnosi priznati iznos pretplate. Između stranaka nije bilo pregovaranja o bitnim odredbama Aneksa ugovora o kreditu. Tužitelju je samo predočen obračun konverzije koji je mogao prihvatiti ili odbiti.

20. Tužitelj se očitovao u odnosu na naknadu za obradu kredita jer se ni o tom nije moglo pojedinačno pregovarati, pa takva odredba je nepoštena i ništetna. Plaćanje naknade za obradu kredita u visini od 1% iznosa kredita prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

20.1. Tužitelj ističe kako tuženikov prigovor radi prijeboja je u cijelosti neosnovan. Kada bi i postojale negativne razlike taj manje naplaćeni tečaj nije stjecanje bez osnove na strani potrošača, nego je to djelomično nenaplaćeni i dospjeli anuitet, za čije je dospijeće i naplatu trebao voditi tuženik. Nenaplaćeni dio anuiteta ne može se prebijati s potraživanjem potrošača na temelju stjecanja bez osnove. Potraživanje tuženika u pogledu prijeboja je u zastari, pa je tužitelj istakao takav prigovor zastare potraživanja.

21. Tijekom postupka provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Lidiji Balog koja je u svom nalazu obrazložila da je trebala izvršiti izračun razlike koju je tužitelj pretplatio po ugovorenom kreditu, a koje su nastale radi razlike u početnom tečaju za CHF koji je važio na dan isplate kredita i svakog daljnjeg povećanja tečaj tijekom otplate kredita. Vještakinja je navela na koji način je izračunala ukupnu tečajnu razliku koju je tužitelj platio radi porasta važećeg tečaja za CHF, a to je učinila na način da je iznose anuiteta iz realiziranog otplatnog plana u CHF pomnožila sa tečajem na dan isplate kredita i sa tečajem na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta pa razlika između tako izračunatih iznosa predstavlja tečajnu razliku. Svoje navode prikazala je i tabelarno na str. 355-361. Vještakinja je izračunala pozitivnu tečajnu razliku u iznosu od 3.558,99 EUR. Vještakinja je utvrdila da je tužitelju obračunata naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 401,13 EUR. Tužitelj je naknadu za obradu kredita platio 30. lipnja 2004. godine.

Sud je u cijelosti poklonio vjeru nalazu i mišljenju financijsko knjigovodstvenog vještaka jer ga smatra stručnim, objektivnim, nepristranim i zakonitim.

22. Tužitelj je naveo kako je vještakinja u svom nalazu i mišljenju navela i negativne stavke tečajne razlike kada je tečaj bio manji od tečaja na dan isplate kredita što nije bio nalog vještaku da se na iste očituje odnosno da izvrši izračun. Tužitelj smatra kako negativne tečajne razlike ne treba uzeti u obzir, a ukoliko ih tuženi potražuje i ističe prigovor prijeboja tada je svoju tražbinu trebao ostvariti posebnom tužbom, a za podnošenje takve tužbe nastupila je zastara.

23. Nakon provedenog vještačenja tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev kako je to navedeno u izreci presude.

24. Tijekom postupka sud je saslušao tužitelja VĆ koji je izjavio da se obratio banci to jest tuženiku radi podizanja kredita zbog kupovine stana. U banci mu je ponuđen kredit u CHF valuti kao najboljoj varijanti za njega. U drugoj valuti mu nitko nije nudio kredit, a niti se on interesirao. U banci mu nitko nije pojašnjavao pojmove valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a on o njima nije ništa znao jer nije financijski stručnjak i nije znao poslovnu politiku banke. Nije mogao pregovarati o pojedinim stavkama ugovora o kreditu, nego je ugovor bio unaprijed pripremljen pa ga je on samo mogao prihvatiti ili ne prihvatiti. Novac koji je dobio od kredita je isključivo upotrijebio za kupnju stana. Tužitelj je izjavio kako su rate kredita rasle, a da ga nitko iz banke o tome nije obavijestio niti obrazložio zašto se to događa. Od banke je dobio obavijest da se vrši konverzija kredita iz CHF valute u EUR. Kako su mu rate kredita bile visoke obratio se banci radi konverzije kredita iz jedne valute u drugu kako bi mu se smanjile rate kredita. Tužitelj je izjavio da mu se rate kredita nisu smanjile za preplaćeni iznos. Nadalje je izjavio kako je stan koristio samo za vlastite potrebe i za stanovanje a ne u druge svrhe. Prilikom prvobitnog obračuna otplate kredita sve rate su bile u jednakom iznosu, nije bilo povećanja rata kredita odnosno to nije bilo vidljivo iz otplatnog plana. Tužitelj je izjavio da je pristao na konverziju kredita iz razloga što je očekivao da će se rate kredita smanjiti i da će ga moći otplaćivati, ali kako do toga nije došlo kredit do danas nije otplatio. Tužitelj je tvrdio kako je Aneks ugovora bio unaprijed pripremljen nije mogao utjecati na pojedine odredbe nego se radilo o situaciji "uzmi ili ostavi". Potpisivanjem Aneksa ugovora nije se odrekao nikakvih prava iz osnovnog ugovora, a niti mu je bilo tko u banci prezentirao.

25. Svjedokinja VĆŠ je izjavila da se ne sjeća tužitelja niti konkretnog slučaja u vezi podizanja kredita od strane tužitelja zbog proteka vremena, također se ne sjeća da je razgovarala sa tužiteljem. U to vrijeme najpovoljniji kredit je bio u CHF valuti pa su se stranke pretežno opredjeljivale za tu valutu jer je kamatna stopa bila najpovoljnija, nego što je bila u EUR.

26. Nakon provedenog postupka te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupno postupka sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

27. Ovakav zaključak suda temelji se kako na materijalnim dokazima tako i provedenim dokazima tijekom postupka kao što je financijsko knjigovodstveno vještačenje i saslušanje tužitelja i svjedoka.

28. Predmet ovog spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu što su ga parnične stranke sklopile 18. lipnja 2004. godine u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula CHF uz koju je vezana glavnica u odnosu na kunu, kunska protuvrijednost mjesečnih anuiteta koje je tužitelj plaćao tuženiku tijekom razdoblja otplate kredita, a koja je prilikom otplate više puta znatno porasla bez da je tužitelj na to mogao utjecati. U konkretnom slučaju radilo se o jednostranoj odluci banke u kojem je ugovorena valuta CHF te je vršena isplata stečenog bez osnove na temelju takvih ništetnih odredbi ugovora, zateznim kamatama od stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa do isplate.

29. Sud je utvrdio da je navedenim ugovorom tuženik tužitelju stavio na raspolaganje kunsku protuvrijednost svote 62.063,00 CHF, uz promjenjivu redovnu kamatu u skladu s odlukom banke, te je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF.

30. Tužitelj se osnovano poziva na odluke TS u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2012. godine, u odnosu na odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i odluku VTS Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine kao i odluku VTS RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine koja je bila predmetom preispitivanja VSRH u predmetu Rev-2221/18, te je u tom predmetu donesena odluka 3. rujna 2019. godine.

30.1. Navedenim presudama pravomoćno je utvrđeno da je tužena u razdoblju u koje spada i vrijeme sklapanja predmetnog ugovora povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i valuti CHF uz koju je vezana glavnica, a da nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime su banke postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP, NN 96/03). Sud je utvrdio da je u ovom ugovornom odnosu tužena postupala na jednak način kao i u navedenom kolektivnom sporu.

32. Člankom 502.c ZPP-a je propisano pravo fizičkih i pravnih osoba da se u pojedinačnim postupcima za naknadu štete pozivaju na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa onih grupacija kojima te osobe pripadaju, a u kojem slučaju sud pri odlučivanju o pojedinačnom postupku za naknadu štete vezan je za pravna utvrđenja iz postupka po kolektivnoj tužbi.

33. Na temelju financijskog vještačenja utvrđeno je da je više plaćeno s osnova povećanja tečaja 3.558,99 EUR što je tuženik dužan tužitelju platiti sa zakonskim zateznim kamatama od plaćanja do povrata jer je tužena navedeni iznos stekla bez osnove, a temeljem odredbe čl. 322. i čl. 1111. ZOO.

34. Tuženik je istakao prigovor mjesne nenadležnosti koji je sud odbio rješenjem na ročištu 12. studenog 2024. godine jer ga je smatrao neosnovanim jer je i ta ugovorna odredba kao i one koje su predmet tužbenog zahtjeva, nepoštena, jer i ta odredba čini sastavni dio unaprijed formuliranog obrasca o kreditu i tužitelj njime nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

35. Odredbom čl. 8. ZZP/03, a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja ukazuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj.

36. Odredbom čl. 49. aktualnog ZZP koji je usklađen s Direktivom vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje Direktiva), prema čl. 6. koje Direktive proizlazi da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu za potrošača obvezujuće.

37. Sud smatra da je prigovor zastare istaknut od strane tuženika neosnovan jer se zastara računa od pravomoćnosti presude donesene u postupku kolektivne tužbe kojom je utvrđena ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, a koja je u pogledu ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezana za CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, a tužba je podnesena 13. lipnja 2023. godine, te nije protekao opći petogodišnji zastarni rok.

38. Kod vraćanja stečenog bez osnove zatezne kamate trebaju se platiti od dana stjecanja tuženika kako to proizlazi iz čl. 1115. ZOO, jer je tuženik nepošten stjecatelj, jer je sastavio ugovor koji sadržava nepoštene i ništetne odredbe, a što predstavlja osnov predmetnog restitucijskog zahtjeva.

39. Tuženikov prigovor radi prebijanja je neosnovan i to što tražbina tuženika ne postoji jer tuženikov zahtjev za isplatu pretplate s osnova ništetne ugovorne odredbe dakle institutu stjecanja bez osnove, plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog tužitelj nije primio ništa, niti je išta stekao bez osnove pa nema mjesta primjeni čl. 1111. st. 1. ZOO u korist tuženika. Za razliku od tužitelja, koji je potrošač, i prava koja mu zbog tog statusa pripadaju, tuženiku ne pripada pravo pozivati se na nepoštenost ugovorne odredbe i na tome temeljiti neko svoje potraživanje.

40. Tuženik je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje ZID ZPK, NN 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine tužitelju dostavio izračun konverzije i prijedlog dodatka ugovora o kreditu što je tužitelj prihvatio te su stranke dana 15. veljače 2016. godine zaključile Aneks broj 1. ugovora o kreditu broj 5101955345, koji Aneks je solemniziran po javnom bilježniku Ljerki Mandić iz [adresa], pod brojem Ov-783/16, a kojim ugovorom se mijenjaju odredbe iz Osnovnog ugovora i to valuta kredita iz CHF mijenja se u EUR.

41. Navedene odredbe Aneksa ugovora ne mijenjaju osnovni ugovor o kreditu i Aneks ugovora ne može opstati bez prvobitnih ugovornih odredbi koje su ništetne. Navedene odredbe predstavljaju bitne sastojke Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1021. i 1022. ZOO. Sukladno tim odredbama, bitni sastojci ugovora o kreditu su novčani iznos koji je predmet obveze vraćanja, vrijeme i način vraćanja tog iznosa kao i iznos ugovorne kamate kao cijene. Bitni sastojci ugovora o kreditu su odredbe o valutnoj klauzuli kao i o promjenjivoj kamatnoj stopi i drugi bitni sastojci ugovora zahvaćeni su tom ništetnošću stoga ugovor ne može opstati jer ne ostaje valjanim.

42. Tužitelj ukazuje na odluku suda Europske unije poslovni broj C-118/17 u kojoj odluci je sud Europske unije nedvosmisleno izrazio stajalište da odredba o tečajnom riziku, valutu CHF glavni predmet ugovora i kao držanje takvog ugovora na snazi nije pravno moguće jer se radi o bitnom sastojku ugovora.

43. Tužitelj smatra da zaključenjem Aneksa ugovora to jest konverzijom nije obeštećen i doveden u ravnopravan položaj potrošača. Unatoč konverziji, potrošač zadržava pravo na potpunu restituciju zajamčenu propisima o zaštiti potrošača pa tako pravo ne može biti anulirano nikakvim pristankom potrošača na konverziju što ne znači i odricanje od prava na potpunu restituciju i povratak stečenog bez osnove.

44. Tužitelj se poziva na odluku VSRH broj Rev-2068/2018 od 12. veljače 2019. godine gdje je Vrhovni sud zauzeo stav da sama činjenica što su stranke sklopile dodatak ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK, konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR kojim su odredbe iz ugovora o namjenskom kreditu izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO). Tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario prava za koja smatra da mu pripadaju.

45. Tužitelj je istakao da niti prilikom zaključenja Aneksa ugovora nije bilo pregovaranja o bitnim odredbama ugovora, samo mu je predočen obračun konverzije koji je mogao prihvatiti ili odbiti, dok nije bilo objašnjenja o visini kamate kao i mogućnosti uvida u povijesni pregled odluka o kamatnim stopama, tečaju EUR primjenjiv na konkretan ugovor koji je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja, čime je tuženik povrijedio zakonske odredbe iz čl. 357.d st. 2. Zakona o kreditnim institucijama.

46. Ništavost djeluje ex tunc, konkretno od samog sklapanja ugovora pa su nepoštene odredbe ugovora o kreditu ništetne od samog početka od kada su ugovorene pa tužitelj ima pravo od tuženog zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je tužena ništetne odredbe koristila. Tužitelj se poziva na presudu suda EU broj C-186/16 prema kojoj je nacionalni sud dužan primjenjivati transparentnost (poštenja) što obvezuje banku da potrošaču detaljno objasni kako funkcionira kreditni paket, do te mjere da mora ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme. Iz svega naprijed navedenog proizlazi da Banka to jest tuženik nije djelovao na transparentan način prema tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu.

47. Kako je tužitelj uspio u postupku tuženik mu je u smislu čl. 154. st. 1. u svezi sa čl. 155. ZPP-a i u skladu sa odvjetničkom tarifom dužan nadoknaditi parnične troškove.

Parnični troškovi se sastoje od sastava tužbe 200,00 EUR, tri obrazložena podneska svaki po 200,00 EUR, tri rasprave svaka po 200,00 EUR, žalbe po 250,00 EUR što iznosi te pripadajući PDV 412,50 EUR što čini troškove zastupanja od 2.062,50 EUR, troškove vještačenja 400,00 EUR i sudske pristojbe na tužbu i presudu 172,10 EUR što ukupno čini troškove 2.634,60 EUR, dok sud nije priznao putne troškove odvjetnika kao i izbivanje iz kancelarije jer ih ne smatra nužnim troškovima budući je tužitelj mogao izabrati punomoćnika iz mjesta sjedišta suda pa ovih troškova suda ne bi bilo.

48. Slijedom naprijed navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Našice, 25. travnja 2025. godine

S U T K I NJ A

Anica Wolf

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana, računajući od dana objave presude. Ista se podnosi putem ovoga suda, a odlučuje nadležni Županijski sud.

Presuda je javno objavljena 25. travnja 2025. godine.

Dostaviti:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika