Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europske avenije 7
31000 Osijek
Poslovni broj: P-31/2021-35
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužiteljice JM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Blaženku Lozi, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Lozo & Partneri d.o.o. Zagreb, protiv tuženika BM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi regresne isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 01. travnja 2025. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, uz javnu objavu dana 25. travnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku BM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužiteljici JM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 60.839,22 eura (šezdesettisućaosamstotrideset- deveteuradvadesetdvacenta) sa zateznom kamatom tekućom od 30. siječnja 2013. po kamatnoj stopi koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnji dan polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015 do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30.12.2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku BM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužiteljici JM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 15.625,00 eura (petnaesttisućašestodvadesetpeteura) sa zateznim kamatama tekućim od 25. travnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku 15 dana.
III. Odbija se preostali zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška od 5.625,00 eura (pettisućašestodvadesetpeteura), te na ime pristojbe na tužbu i presudu u nenaznačenom iznosu, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je dana 13. lipnja 2013. podnijela tužbu protiv tuženika s tužbenim zahtjevom kojim zahtijeva isplatu iznosa od 60.839,22 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 30. siječnja 2013. pa do isplate, koju obrazlaže navodeći da je tuženik kao korisnik kredita sklopio s Privatbank AG Der Raiffeisenlandesbank Oberösterreich, dana 21. srpnja 2008. Ugovor o kreditu broj računa 24.022.014, radi isplate iznosa od 3.000.000,00 eura, sa svrhom stjecanja otprilike 15,4% dionica društva Osijek-Koteks d.d., da je predmetnim ugovorom određeno da je korisnik kredita BM dužan odobreni iznos kredita, zajedno s kamatama, zateznim kamatama i sporednim troškovima vratiti banci do 31. ožujka 2013., za koju je otplatu cjelokupne tražbine jamčio jamac-platac KM iz [adresa]. Budući tuženik nije uredno otplaćivao navedeni kredit, banka je dana 25. lipnja 2012. jednostranom Izjavom raskinula navedeni Ugovor o kreditu i od nje kao jamca naplatila utuženi iznos, uz naznaku da će i preostalo ukupno potraživanje biti prisilno naplaćeno od jamca. Navodi da je tuženik na opomene banke reagirao dopisom od 23. ožujka 2012. na način da je navodio da se Banka obrati jamcu J, dok je dana 26. lipnja 2012. uputio J dopis u kojem mu nudi otkup svojih 1976 dionica za 3.000.000,00 eura. Kako se banka obratila tužiteljici kao jamcu s opomenama da nije platila dospjele obveze po Ugovoru o kreditu, banka se naplatila iz zaloga kojeg je imala na teret tužiteljice. Ona je s danom 29. siječnja 2013. podmirila iznos utuženih 60.839,22 eura, umjesto tuženika kao glavnog dužnika i umjesto ranijeg jamca JMP temeljem Sporazuma o jamstvu s njim. Pojašnjava da je jamac-platac BMP u dogovoru sa kreditorom Privat Bank AG, svoju obvezu za otplatu kredita ukoliko ga ne bude uredno podmirivao glavni dužnik-tuženik, ustupio njoj sa kojom je banka – kreditor sklopila Ugovor o jamstvu dana 22. lipnja 2011.
1.1. Tijekom postupka u odnosu na istaknute prigovore tuženika, tužiteljica podneskom od dana 28. travnja 2021. pojašnjava postupanje tuženika vezano za sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu navodeći da je Alpine Bau GmbH iz Austrije krajem 2005. odlučio kupiti većinski paket dionica u Osijek-Koteksu d.d., te je grupu dioničara koji su imali veći broj dionica u odnosu s austrijskim društvom zastupao tuženik, a austrijskog kupca odvjetnik Boženko Lozo iz Zagreba, ovdje punomoćnik tužiteljice. Dana 15. studenog 2005. sklopljeni su ugovori s tom grupom dioničara i Alpine Bau GmbH je kupila 8916 dionica i stekla paket od 69,67% svih dionica društva Osijek-Koteks d.d., kojih je ukupno bilo 12797 komada. Tuženik je dana 03. studenog 2006. sklopio Ugovor o kupnji 1588 dionica od LM, tada najvećeg dioničara Osijek-Koteksa d.d., temeljem kojeg je tuženik od istog sukcesivno otkupljivao dionice i do 05. prosinca 2007. otplatio samo 522 dionice, radi čega se za pomoć obratio KMP kao suvlasniku društva Alpine Bau GmbH u [adresa]. Kako je Alpine Bau GmbH bila najveći dioničar društva Osijek-Koteks d.d., pa stoga i zainteresirana kakva je vlasnička struktura dioničara, te radi smanjivanja broja dioničara radi jednostavnijeg poslovanja, kao i da tuženik kao predsjednik uprave Osijek Koteksa d.d. bolje brine o interesima tog društva, to je BMP kao glavni direktor i suvlasnik Alpine Bau GmbH pomogao tuženiku da dobije predmetni Ugovor o kreditu na 3.000.000.00 eura, koliko je tuženik tražio da mu treba za isplatiti LM i da otkupi dionice od drugih malih dioničara Osijek Koteksa d.d.. Privat Bank AG je kao davatelj kredita tražila osiguranje i uvjetovala da B osobno jamči za povrat kredita, a s obzirom da se radi o namjenskom kreditu za kupnju 15,4% dionica Osijek-Koteksa d.d., tražila je od tuženika da sve svoje dionice preda banci u zalog, za koje je tuženik naveo da ima u vlasništvu 1976 dionica tj. udjel od 15,44%., međutim tuženik je tada prešutio da su te dionice već bile u zalogu kod Hypo Alpe Adria Bank d.d. Zagreb radi otplate kredita HR/973 od 30.03.2005. na iznos od 2.250.000,00 eura, ali je pretpostavljao da će mu kredit u Privat Bank AG biti odobren, jer će Aluta jamčiti sa svoje dvije dionice, a što se i desilo. Međutim, u to vrijeme tuženik je imao još jedan sklopljen ugovor o kreditu od 19.12.2007. na iznos od 20.520.000,00 eura sa Hypo Alpe Adria Bank AG iz Klagenfurta, te je istovremeno dvije austrijske banke doveo u zabludu. Dakle, tuženik je preuzeo obvezu istovremeno istim dionicama jamčiti za čak tri različita kredita u tri različite banke, a što je prešutio J. Navodi da je novcima od predmetnog Ugovora o kreditu kupio svega 308 dionica Osijek-Koteksa d.d. za 275.500,00 eura, dok je kredit dobio od 3.000.000,00 eura, iako je sukladno Ugovoru o kreditu trebao kupiti 1971 dionicu, te niti jednu dionicu nije platio LM.
1.2. Tužiteljica osporava istinitost tvrdnje tuženika da nije znao da je ona postala jamac po predmetnom Ugovoru o kreditu sve do primitka ove tužbe, jer je tuženik tijekom saslušanja u istražnom postupku u Austriji pod brojem 12 St 67/14i, izjavio dana 25.11.2014. da ga je ĐM, majka tužiteljice, već 2010. ili 2011. nazvala i priopćila da je tužiteljica preuzela jamstvo po ovom kreditu. Osporava i tvrdnje tuženika da se radi o fiktivno sklopljenom Ugovoru o kreditu, jer je nesporno da je iznos odobren kreditom, sjeo na tuženikov račun koji je novac on zadržao za sebe, dok je ona u lipnju 2016. otplatila tuženikov dug od 3.380.744,08 eura po predmetnom Ugovoru o kreditu, a do sada od njega nije dobila natrag ništa što je banka od nje naplatila. Navodi da tuženik obmanjuje sud na način da u raznim postupcima koji se vode iskazuje različito i proturječno u odnosu na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu i saznanjima o preuzimanju jamstva od strane tužiteljice.
1.3. Tužiteljica uz podnesak od 31. kolovoza 2021. prilaže spisu ovjeren prijevod predmetnog Ugovora o kreditu sa ispravno prevedenim odredbama Ugovora, na način da na stranici 2. (zadnji stavak) i stranici 3. (prvi stavak) Ugovora, gdje je pogrešno prevedeno da “Davatelj kredita je doduše ovlašten uložiti žalbe i kod stvarno mjerodavnog suda u Linzu i svakom mjerodavnom sudu u Hrvatskoj. Naročito korisnik kredita podliježe sudskoj nadležnosti svih sudova kod kojih davatelj kredita može uložiti žalbu ili zahtjev svih vrsta koji služe osiguranju njegovoh prava protiv korisnika kredita.“, treba stajati ispravan prijevod tog stavka (stavak 1. na stranici 3. Ugovora o kreditu sa lista 521.-530.) koji glasi:„ Međutim, davatelj kredita ima pravo podnijeti tužbu i na objektivno nadležnom sudu u Linzu, te na svakom drugom nadležnom sudu u Republici Hrvatskoj. Korisnik kredita također podliježe sudskoj ovlasti svih sudova, na kojima davatelj kredita na dopušteni način može podnijeti tužbu ili zahtjeve, koji služe osiguranju svih vrsta njegovih potraživanja prema korisniku kredita.“
2. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik osporava osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, ističe nedostatak aktivne legitimacije, te prigovor prividnosti Ugovora o kreditu i da nije glavni dužnik iz tog ugovora, te da prikriva neki drugi ugovor, jer su sve radnje vezane za zaključenje i realizaciju tog Ugovora, učinjene u korist prvotnog jamca JMP, a da je on samo prividni korisnik kredita, te da je ĐM jedno vrijeme uredno servisirao obveze po kreditu, s kojim je tužiteljica postigla dogovor i napravila ugovor prema kojem preuzima obveze jamca. Napominje da se radi o podjamstvu između prvotnog jamca LMP i tužiteljice. Predlaže da sud sasluša svjedoka LMP na navedene okolnosti, te ističe materijalnopravni prigovor da je ovdje riječ o sporu s međunarodnim elementom i da su stranke glavnog ugovora, Ugovora o kreditu, ugovorile primjenu stranog-austrijskog prava, čiji sadržaj predlaže sudu pribaviti. Također tvrdi da je za Ugovor o jamstvu zaključen između tužiteljice i kreditora saznao tek primitkom predmetne tužbe.
3. Presudom Općinskog suda u Osijeku broj P-279/2014-25 od 23. travnja 2015. usvojen je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, koja je presudom Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1875/2015-3 od 21. travnja 2016. potvrđena u odluci o glavnoj stvari, a preinačena o odluci o trošku postupka.
4. Vrhovni sud Republike Hrvatske je povodom revizije tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1875/2015-3 od 21. travnja 2016. rješenjem broj Rev 2199/2017-5 od 22. prosinca 2020. ukinuo navedenu presudu drugostupanjskog suda i presudu Općinskog suda u Osijeku broj P-279/2014-25 od 23. travnja 2015. i predmet vratio ovome sudu na ponovno suđenje.
4.1. U obrazloženju revizije Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi da je neraspravljeno i time nepotpuno utvrđeno: u svezi sadržaja ovdje glavnog ugovora o međusobnim pravima i obvezama vjerovnika i dužnika - u okvirima kojeg se jedino i mogu kretati prava tužiteljice prema tuženiku (o navedenom: o vrsti i visini njezine tražbine, mjerodavnom pravu - pa i glede odnosa jamstva, zastarnom roku, sporednim tražbinama), da je tuženik isticao materijalno pravni prigovor da je riječ o sporu s međunarodnim elementom i da su stranke glavnog ugovora, Ugovora o kreditu, ugovorile primjenu stranog-austrijskog materijalnog prava, kao i daje odredbom čl. 25. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Narodne novine“ broj 53/1991., 88/2001.) koji je na snazi u vrijeme nastanka ovdje spornih odnosa, bilo propisano: “Na akcesorni pravni posao, ako nije drugačije određeno, primijenit će se pravo mjerodavno za glavni pravni posao.“, da je tuženik isticao da je za ugovor o prijepornom jamstvu saznao tek primitkom tužbe (slijedom čega taj njegov prigovor valja raspraviti u smislu odredbe čl. 123. Zakona o obveznim odnosima, prema kojoj dužnik može koristiti protiv jamca koji je bez njegova znanja podmirio vjerovnikovu tražbinu sva pravna sredstva kojima je u času podmirenja mogao odbiti vjerovnikov zahtjev.), da je tuženik tijekom postupka isticao i prigovor prividnosti glavnog ugovora i da nije glavni dužnik iz tog ugovora, odnosno (time) da glavni ugovor nije ni nastao i da prikriva neki drugi ugovor (što bi, u uvjetima opravdanosti toga prigovora, dovodilo u pitanje i učinke ugovora o jamstvu), te na koje je okolnosti predložio i dokaze, da bi valjalo razjasniti volju stranaka u odnosima banke, glavnog dužnika i jamca iz glavnog ugovora, te volju jamaca u međusobnim odnosima (pogotovo kada se navodi da je „dotadašnji jamac ustupio svoju obvezu“ otplate kredita tužiteljici), kao i razjasniti je li glavni ugovor o kreditu raskinut zbog neplaćanja ili je otkazan, a sve obzirom da od toga ovisi i sadržaj prava i obveza stranaka glavnog ugovora i ugovora o jamstvu.
5. Sud je tijekom postupka izveo dokaze koje su stranke predložile, te je saslušao tuženika, izvršio uvid i pročitao prijevod Ugovora o kreditu s obročnom otplatom (ispravan prijevod sa lista 521.-530.), Ugovora o jamstvu od 22.06.2011. (list 12.-15.), potvrde o plaćenom računu (list 16.-17.), opomenu od 18.04.2012. (list 18. - 19.), Ugovora o jamstvu (list 59.-63.), potvrdu o uplati od 03.09.2008. na račun tuženika (list 56.-57.), potvrde o primitku preporučenih pošiljki upućenih Reiffeisen Landesbank i Dietmar Aluti-Oltyanu dana 28.06.2012. (list 66.), dopis tuženika kreditoru od 23.03.2012. (list 470.471.), dopise tuženika od 26.06.2012. upućenih Reiffeisen Landesbank i Dietmar Aluti-Oltyanu (list 477. i 479.), odgovor tuženika na izjavu ugovora o izvršnom kreditu broj računa 24.022.014 od 26.06.2012. (list 67. -68.), Izjavu o raskidu Ugovora o kreditu od 12. lipnja 2012. (list 474. -476.), te dopis Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprava za europske poslove, međunarodnu i pravosudnu suradnju i sprječavanje korupcije od 08.03.2024., dopis-informacije Saveznog ministarstva Republike Austrije od 05.03.2024. i ovjereni prijevod s njemačkog jezika tumačenja mjerodavnog austrijskog prava u odnosu na prava jamca kao akcesornom pravu (list 564.-605.).
5.1. Sud je izveo predložene dokaze od strane tužiteljice i tuženika do zaključenja glavne rasprave od dana 03. prosinca 2014., s tim da je sukladno čl. 220. Zakona o parničnom postupku, prilikom ocjene dokaza uzeo u obzir i Izjavu o raskidu Ugovora o izvršnom kreditu (list 474. -476.), dopis tuženika kreditoru od 23.03.2012. (list 470.471.) i dopise tuženika od 26.06.2012. upućenih Reiffeisen Landesbank i ĐMP (list 477. i 479.), jer je isto smatrao bitnim radi utvrđenja spornih činjenica, te jer je tuženik dokaze o preporučenim pošiljkama za navedene dopise već ranije priložio u spis i na iste se pozvao. Ostalu priloženu materijalnu dokumentaciju u spisu nakon zaključenja prethodnog postupka, sud nije uzeo u obzir imajući u vidu odredbu čl. 299. st. 2. Zakona o parničnom postupku, kao i da je u odnosu na dio te materijalne dokumentacije odlučeno rješenjem broj P-279/2014-53 od 16. studenog 2016., koje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Osijeku broj Gž-694/2017-2 od 12. svibnja 2017., dok je u odnosu na prijedlog tuženika za saslušanje svjedoka JMP, sud obrazložio zašto istog nije saslušao u ovom postupku.
5.2. U odnosu na primjenu mjerodavnih odredbi austrijskog prava u konkretnom slučaju, sud nije posebno u ovom postupku pribavljao te odredbe putem nadležne uprave Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, u odnosu na sporno pitanje o pravu jamca kao akcesornom pravu, jer je tužiteljica priložila spisu ovjereni prijevod Saveznog ministarstva Republike Austrije od 05.03.2024. i ovjereni prijevod s njemačkog jezika tumačenja mjerodavnog austrijskog prava u odnosu na prava jamca kao akcesornom pravu (list 564.-605.). Naime, priloženi ovjereni prijevod informacija o mjerodavnom austrijskom pravu, kao i same odredbe, Županijski sud u Bjelovaru je sukladno Europskoj konvenciji o obavijestima o stranom pravu od 07. lipnja 1968. koja je u odnosu na Republiku Hrvatsku stupila na snagu dana 07. svibnja 2014.), pribavio od nadležnog tijela Republike Austrije, u postupku broj Gž-1093/2022, za potrebu odlučivanja o žalbama stranaka u postupku koji se vodio pred ovim sudom pod brojem P-286/2021, a koje se odredbe odnose upravo na prava i obveze između istih stranaka iz istog Ugovora o kreditu od 21. srpnja 2008. u kojem su stranke ugovorile da se na taj ugovor primjenjuje isključivo pravo Republike Austrije. Naime, sukladno zamolnici Županijskog suda u Bjelovaru u postupku Gž-1093/2022, nadležnom tijelu Republike Austrije za pribavu sadržaja austrijskog prava u pogledu mjerodavnih pravnih instituta, a koji se primjenjuju i u ovoj pravnoj stvari, Savezno ministarstvo Republike Austrije je uz dopis-informacije od 05. ožujka 2024. dostavilo traženi sadržaj austrijskog prava, mjerodavne odredbe Općeg građanskog zakonika (Allgemeines bürgerliches Gesetzbuch – dalje ABGB), koje je sud odredbe primijenio u ovom postupku pri donošenju meritorne odluke, a sukladno istaknutom prigovoru tuženika o primjeni stranog – austrijskog materijalnog prava u ovom postupku, te uputi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u rješenju broj Rev-2199/2017-5 od 22. prosinca 2020. i rješenju Županijskog suda u Osijeku broj Gž-2511/2021-3 od 03. siječnja 2023.
6. Sud je ročište za glavnu raspravu, zakazano za dan 30. siječnja 2025. odgodio rješenjem broj P-31/2021-30 od dana 24. siječnja 2025., budući je podneskom od dana 23. siječnja 2025. punomoćnik tuženika odvjetnik Marko Dumančić iz Osijeka, izvijestio sud da mu je tuženik opozvao punomoć za zastupanje u ovom postupku, dok su druga dva punomoćnika tuženika i to odvjetnica Ida Stančić Rokotov iz Zagreba, podneskom od 01. listopada 2024. izvijestila sud da je otkazala punomoć za zastupanje tuženiku, a odvjetnica Sanja Mišević iz Osijeka je podneskom od 23. siječnja 2025. izvijestila sud da je tuženiku otkazana punomoć za zastupanje u ovom predmetu. Sud je u rješenju naveo razloge odgode rasprave i zakazao novo ročište za glavnu raspravu, koje je rješenje dostavio tuženiku sukladno čl. 137. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.) uz sve podneske tužiteljice (koji su priloženi u spis nakon opoziva punomoći odvjetniku Marku Dumančiću iz Osijeka), te ovjereni prijevod mjerodavnih materijalnih odredbi austrijskog prava i informacije o tim odredbama, a koje je rješenje suda uz svu materijalnu dokumentaciju, tuženik uredno primio dana 05. veljače 2025. (dostavnica na listu 648. spisa) i imao je mogućnost pravovremeno angažirati punomoćnika za zastupanje i očitovati se o daljnjem tijeku postupka do ročišta održanog dana 01. travnja 2025.
6.1. Dakle, kako je tuženik uredno obaviješten o ročištu za glavnu raspravu zakazanu za dan 01. travnja 2025. u 13,30 sati, te se do dana održavanja ročišta nije očitovao u odnosu na primljenu materijalnu dokumentaciju koja mu je dostavljena sukladno odredbi čl. 7. st. 3. Zakona o parničnom postupku, a niti se izjasnio da li ostaje kod prijedloga za saslušanjem svjedoka LMP iz [adresa], to je na prijedlog protivne strane, sukladno načelu ekonomičnosti postupka (postupak traje od 14. lipnja 2013.) i uzimajući u obzir pasivnost tuženika, a sukladno utvrđenim činjenicama iz priložene materijalne dokumentacije u spisu, uz primjenu mjerodavnih odredbi austrijskog prava u odnosu na sporno, sud zaključio glavnu raspravu. Naime, kako je navedeno, tuženik je do zaključenja prethodnog postupka od 03. prosinca 2014. predložio saslušanje svjedoka LMP iz [adresa], Bundesstrasse 10, Austrija, međutim obzirom da navedeni svjedok treba doći na ovaj sud iz inozemstva, te da treba osigurati nazočnost sudskog tumača radi njegovog saslušanja na ročištu pred sudom, za što je potrebno predujmiti troškove, a obzirom na dužnost stranaka da aktivno sudjeluju u postupku i da tuženik nije bio spriječen se izjasniti da li ustraje na tom dokaznom prijedlogu (obzirom i na protek vremena kada je tuženik tog svjedoka predložio da se saluša, dakle prije više od deset godina), te obzirom da se ovaj spor vodi preko 10 godina, kao i da sud nije dužan po službenoj dužnosti inzistirati na izvođenju nekog dokaza i zato odgađati rasprave, te time odugovlačiti ovaj postupak, a posebno ukoliko sporno može utvrditi iz priložene materijalne dokumentacije u spisu, sud je zaključio raspravu i donio odluku u ovom sporu.
7. U odnosu na prigovor apsolutne, sudske nenadležnosti u smislu čl. 16. st. 1. Zakona o parničnom postupku, a koji je tuženik isticao tijekom postupka, sud napominje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 2199/2017-5 od 22. prosinca 2020. naveo da da se tuženik izrazom svoje pasivnosti suglasio sa rješenjem ovoga suda broj P-279/2014-11 od 30. srpnja 2014. kojim je njegov prigovor glede nenadležnosti odbijen kao neosnovan i odabirom tužiteljice da o predmetu spora sudi sud u Republici Hrvatskoj, odnosno da je zbog svoje pasivnosti (radi koje je navedeno rješenje postalo pravomoćno) izgubio pravo pozivati se na ono što drži ugovorenim - napose jer je tim pravom slobodno i mogao (obzirom da se radi o ugovorenoj a ne isključivoj nadležnosti) disponirati.
8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na obvezivanje tuženika isplatiti tužiteljici iznos od 60.839,22 eura, sa zateznim kamatama tekućim slijedećeg dana od uplate tog iznosa pa do isplate. Riječ je o sporu s međunarodnim elementom iz odnosa regresa u kojem je tužiteljica kao jamac-platac (koja je dana 22. lipnja 2011. s Privat Bank AG Raiffeisenlandesbank der Oberösterreich, sklopila Ugovor o jamstvu, kojim je jamčila za Ugovor o kreditu s obročnom otplatom, kojega je tuženik s naprijed navedenom bankom sklopio dana 21. srpnja 2008. broj računa 24.022.014, a na temelju kojega Ugovora o kreditu je kreditor tuženiku isplatio na njegov račun u Slavonskoj banci d.d. iznos od 3.000.000,00 eura, radi kupnje 15,4 % dionica trgovačkog društva Osijek-Koteks d.d.), podmirila kreditoru utuženi iznos dana 29. siječnja 2013., pa kako se kreditor na ime dugovanja po Ugovoru o kreditu namirio iz tužiteljičina jamstva, to ista u ovome postupku od tuženika zahtijeva regresnu isplatu.
9. Među strankama nije sporno da je na tuženikov račun u Slavonskoj banci d.d. Osijek dana 03. rujna 2008. doznačen iznos odobrenog kredita temeljem Ugovora o kreditu od 21.07.2008. i da je tuženik do 06. listopada 2011. godine uredno uplaćivao rate po kreditu.
10. Među strankama je sporno:
- aktivna legitimacija,
- da li se radi o sporu s međunarodnim elementom, odnosno da li su stranke glavnog ugovora (Ugovora o kreditu od 21.07.2008.) ugovorile primjenu stranog - austrijskog materijalnog prava,
- da li je Ugovor o kreditu s obročnom otplatom broj računa 24.022.014 sklopljen dana 21. srpnja 2008. između kreditora Privat Bank AG i tuženika kao korisnika kredita u iznosu od 3.000.000,00 eura, prividan pravni posao, pa da stoga nije ni nastao i da prikriva neki drugi ugovor, a što bi, u uvjetima opravdanosti toga prigovora, dovelo u pitanje i učinke ugovora o jamstvu,
- kada je tuženik saznao za Ugovor o prijepornom jamstvu od 22.06.2011., da li tek primitkom ove tužbe ili ranije,
- volja stranaka u odnosima banke, glavnog dužnika i jamca iz glavnog ugovora, te volja jamaca u međusobnim odnosima,
- je li glavni Ugovor o kreditu, raskinut zbog neplaćanja ili je otkazan.
11. Prije svega sud napominje da se radi o sporu s međunarodnim elementom u kojem se ima primijeniti mjerodavno austrijsko pravo u odnosu na prava jamca kao akcesornom pravu u konkretnom slučaju.
11.1. Naime, iz priloženog Ugovora o obročnom kreditu br. računa 24.022.014 (list 521.-530.) proizlazi da je sklopljen dana 21. srpnja 2008. između kreditora Privat bank AG iz grupacije Reiffeisenlandesbank Oberösterreich i tuženika BM kao korisnika kredita, da su ugovorne strane ugovorile da se na taj Ugovor primjenjuje isključivo pravo Republike Austrije.
11.2. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o sporu s međunarodnim elementom, budući iz sadržaja navedenih ugovornih odredbi proizlazi da su ugovorne strane dopustile mogućnost podnošenja tužbe nadležnom sudu u Republici Hrvatskoj, ali kako je glavnim Ugovorom ugovorena primjena isključivo prava Republike Austrije, to se u konkretnom slučaju imaju primijeniti mjerodavne odredbe austrijskog prava i to odredbe Općeg građanskog zakonika, pa je u tom smislu prigovor tuženika o primjeni austrijskog prava osnovan, te je sud donio odluku primjenjujući upravo mjerodavne odredbe austrijskog prava i to Općeg građanskog zakonika (Allgemeines bürgerliches Gesetzbuch – dalje: ABGB) u odnosu na sporno među strankama.
12. Iz iskaza tuženika sa ročišta od dana 11. ožujka 2015. proizlazi da je potpisnik predmetnog Ugovora o kreditu i novac koji je naveden u istom je sjeo na njegov račun. Kamate na kredit je uredno vraćao do 2012. godine, a rate za kredit dostavljala mu je gospođa ĆM na ruke. Imao je samo usmeni dogovor sa njegovim jamcem K da kredit ide na njegovo ime, a da je Aluta korisnik, a cilj je bio stjecanje dionica, kako je i u Ugovoru navedeno. Prema tom Ugovoru o kreditu je stekao 2321 dionice Osijek-Koteksa i iste su u zalogu navedene Banke, a u vrijeme stjecanja, vrijednost predmetnih dionica je iznosila 3.000.000,00 eura. Nije imao nikakav pisani dokument o stjecanju i prijenosu spornih dionica u korist gospodina JMP, a dionice koje su u zalogu banke glase i nadalje na njegovo ime. Ne zna da li je dao mjenice kao osiguranje ili Osijek-Koteks za sporni kredit, no iste nisu nikada aktivirane. Predmetni kredit gospodin LMP je u cijelosti isplatio banci, a isto mu je poznato jer je kontaktiran od strane Državnog odvjetništva Republike Austrije. Koliko zna, banka je uredno izvještavana na godišnjoj razini o stanju poslovanja Osijek- Koteksa d.d. svakih šest mjeseci. Nije izvješten o ustupu jamstva, te ga tužiteljica nikada nije pozvala na platež utuženog iznosa i to prvi puta saznaje primitkom tužbe. U vrijeme podizanja kredita, imao je vlastitih dionica koje su glasile na ime, misli 7,8 % vrijednosti, odnosno ukupnih dionica Osijek-Koteksa, a prema usmenom dogovoru s jamcem K, temeljem Ugovora o kreditu trebao je za iznos kredita kupiti daljnje dionice, s tim da je u iznos od 3.000.000,00 eura, ušao i iznos koji je dobio za svoje dionice. Sa gospodinom K nije sačinio poseban pisani trag prebacivanja dionica i same svrhe spornog kredita, jer mu je isti bio nadređen i većinski vlasnik tvrtke u kojoj je bio predsjednik Uprave. Tužiteljicu osobno ne poznaje, niti joj je dao suglasnost da ista stupi na mjesto jamca Alute, a od strane Banke ili gospodina JMP nije obaviješten o prijenosu jamstva. Koliko zna, gospodin LMP je najveći komitent predmetne Banke i jamčio je svojom imovinom za predmetni kredit. Samo je neformalno saznao da je tužiteljica izvanbračna kćerka supruge gospodina JMP. Predaje na uvid preporučenu pošiljku upućenu od strane njegovih tadašnjih punomoćnika odvjetnika iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Darko Šuper, Ivica Kovačev, Branko Rabar i Ivana Mandić iz Osijeka, koja je upućena Raiffeisen Landesbank i naslovljena kao Odgovor na izjavu odgovora o izvršenom kreditu broj računa: 24.022.014. od dana 26. lipnja 2012. potpisan po tuženiku. U to vrijeme gospodin LMP imao je zabranu stjecanja dionica prema svome menadžerskom ugovoru i stoga je to za njega odrađivalo Odvjetničko društvo Bogdanović i partneri iz Zagreba, a koji su to odradili i za njega i za Banku, pa je kredit potpisao i ovjerio u Zagrebu. Nikada banka nije pokušala prisilnim putem namiriti eventualno dospjelo, a neplaćeno potraživanje po kreditu. Kredit je dan na rok od 5 godina tj. glavnica je dospijevala 2013. godine, a svakomjesečno su se plaćale kamate, koje mu je uredno davala supruga JMP, a on je uplaćivao na račun Banke, s njegovog tekućeg računa.
13. Iz Ugovora o obročnom kreditu br. računa 24.022.014 (list 521.-530.) koji je sklopljen dana 21. srpnja 2008. između kreditora Privat bank AG iz grupacije Reiffeisenlandesbank Oberösterreich i tuženika BM kao korisnika kredita, u iznosu od 3.000.000,00 eura, proizlazi da je svrha stjecanja oko 15,4% dionica tvrtke Osijek-Koteks d.d. s rokom otplate do 31. ožujka 2013. godine, te je kao instrument osiguranja dano jamstvo Dietmara Alute-Oltyana uz dvije mjenice, a raskid ugovora može nastupiti zbog važnih razloga na način da je davatelj kredita u svako doba ovlašten staviti cijeli iznos na naplatu.
14. Iz podataka o izvršenom nalogu (list 56.-57.) proizlazi da je iznos kredita po predmetnom Ugovoru o kreditu broj 24.022.014, doznačen na račun tuženika dana 03. rujna 2008.
15. Iz Ugovora o jamstvu (list 59. -63.) proizlazi da je isti sklopio kao jamac- platac ing. ĆMP iz [adresa] i banka Privat Bank Ag, radi jamstva po Ugovoru o kreditu sklopljenim sa tuženikom kao korisnikom kredita na iznos od 3.000.000,00 eura, kojim predaje banci 2 potpisane mjenice kao jamstvo za tuženika kao korisnika kredita.
16. Iz Ugovora o jamstvu od 22.06.2011. (list 12.-15.) proizlazi da je isti sklopila tužiteljica MM sada JM kao jamac platac sa davateljem kredita Privat Bank AG, kojim jamči otplatu Ugovora o kreditu s obročnom otplatom od 21. srpnja 2008. u iznosu od 3.000.000,00 eura, korisnika kredita tuženika, kojim jamac preuzima odgovornost kao jamac i platac solidarno radi osiguranja svih potraživanja davatelja kredita glede glavnice, kamata i ostalih troškova, na temelju raskida ugovora o kreditu.
17. Iz potvrde kreditora Privat Bank AG o plaćenom računu broj 24.022.014 od 29.01.2013. (list 16.-17.) proizlazi da je od tužiteljice dana 29. siječnja 2013. kao nalogodavca na broj računa 24.022.14 primatelja tuženika isplaćeno na ime kamata za 1. kvartal 2012. iznos od 60.839,22 eura.
18. Iz opomene kreditora Privat Bank AG od 18.04.2012. (list 18.) proizlazi da se tužiteljica poziva uplatiti za predmetni kredit po Ugovoru broj 24.022.014 nepodmireni iznos na dan 18.04.2012. od ukupno 60.839,22 eura do dana 25.04.2012. na račun tuženika kao primatelja, te da je prethodno već slana opomena.
19. Iz dopisa tuženika od 23. ožujka 2012. (list 470. -471.) upućenog kreditoru RaiffeisenLandesbank Oberösterreich, nakon što je pozvan na ispunjavanje preuzetih obveza, proizlazi da tuženik upućuje kreditora da se za otplatu kredita obrati jamcu ĐMP.
20. Iz Izjave Privat Bank AG, kao davatelj kredita, o raskidu Ugovora o izvršnom kreditu od 12. lipnja 2012. (list 474. -476.) proizlazi da kreditor jednostrano raskida Ugovor o kreditu zaključen dana 21. srpnja 2008. sa tuženikom UM, te cjelokupni kredit dospijeva na naplatu.
21. Iz dopisa tuženika upućenog dana 26. lipnja 2012. (te potvrde o preporučenoj pošiljci sa list 479. i 66.) ĐMP, tuženik navodi: „Prema ugovoru o kreditu broj računa 24.022.014 sklopljenog između korisnika kredita BM iz [adresa] i davatelja kredita Privat Bank AG Raiffeisenlandesbank der Oberösterreich, Europaplatz 1a, 4020 Linz, Austrija, Vi ste jamac koji je dao dvije mjenice“, te je napisano i sljedeće: „budući da ste Vi jamac po predmetnom ugovoru, te se ugovorne odredbe, ali i posljedice raskida odnose i na Vas, korisnik kredita BM iz [adresa], poziva Vas na zajednički sastanak na kojem bi se raspravila mogućnost da Vi otkupite dionice Osijek-Koteks d.d. (15,4% odnosno 1976 dionica OKTS-R-A) za čiju je kupnju bio i namijenjen kredit po kojem ste Vi jamac“. Navodi da mu je spreman prodati dionice za 3.000.000,00 eura.
22. Iz dopisa tuženika od 26. lipnja 2012. i potvrde o preporučenoj pošiljci (list 477. i 66.) proizlazi da je dopis upućen kreditoru RaiffeisenLandesbank Oberösterreich, u kojem tuženik odgovara kreditoru da je raskid Ugovora o kreditu neosnovan iz razloga jer nisu ostvareni uvjeti iz čl. 5. Ugovora o kreditu, te da se davatelj kredita ne može namirivati izvansudskom prodajom ukupno 2321 dionica društva Osijek-Koteks d.d. (OKTS-R-A) na kojima je temeljem Ugovora o kreditu broj 24.022.014 zasnovano založno pravo. Stoga predlaže sastanak na koje će biti prisutan on, davatelj kredita i jamac BMP, ili će zatražiti sudsku- arbitražnu zaštitu svojih prava.
23. Ocjenjujući svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku, a prema svom uvjerenju, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti za isplatom iznosa od 60.839,22 eura sa zateznom kamatom zahtijevanom od dana 30. siječnja 2013. kao prvog idućega dana od podmirenja tog iznosa, pa do isplate, sukladno čl. 1358. Općeg građanskog zakonika (Allgemeines bürgerliches Gesetzbuch – dalje: ABGB) kojim je propisano da tko plati tuđi dug za kojeg on osobno ili s određenim dijelovima imovine odgovara, preuzima prava vjerovnika i ovlašten je zahtijevati od dužnika naknadu plaćenog duga.
24. Stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te je svaka stranka dužna iznijeti činjenice u predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, sukladno odredbi čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku. Ukoliko u tome ne uspije, njezin zahtjev za pružanje pravne zaštite valja odbiti. Pravila o teretu dokazivanja su u osnovi pravila materijalnog prava koja su mjerodavna za ocjenu osnovanosti istaknutog zahtjeva ili navoda.
25. U smislu odredbe čl. 220. st. 1. Zakona o parničnom postupku, dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su odlučne za donošenje odluke, a prema st. 2. citiranog propisa, sud je taj koji odlučuje o tome koji će od predloženih dokaza izvesti, radi utvrđenja odlučnih činjenica.
26. Cijeneći izvedene dokaze sud je utvrdio da je tuženik dana 21. srpnja 2008. zaključio Ugovor o kreditu s kreditorom Privat Bank AG na iznos od 3.000.000,00 eura sa svrhom stjecanja oko 15,44% dionica tvrtke Osijek-Koteks d.d. i rokom otplate do 31. ožujka 2013., te je ugovoreno da raskid ugovora može nastupiti zbog važnih razloga na način da je davatelj kredita u svako doba ovlašten staviti cijeli iznos na naplatu, da je kao instrument osiguranja ugovoreno davanje u zalog svih dionica u tvrtki Osijek-Koteks d.d. koje se nalaze u vlasništvu korisnika kredita (najmanje 1976 komada dionica a što odgovara postotku u iznosu od 15,44%), da je kao instrument osiguranja za predmetni ugovor o kreditu ugovoreno i jamstvo JMP od dvije mjenice, pa se Ugovorom o jamstvu BMP obvezao kao jamac platac radi osiguranja svih postojećih i budućih tražbina banke uključujući kamate, naknade i ostale sporedne troškove iz navedenog obveznog odnosa, da je tužiteljica kao jamac-platac s davateljem kredita zaključila Ugovor o jamstvu dana 22. lipnja 2011. u svrhu osiguranja svih tražbina davatelja kredita po osnovu Ugovora o kreditu od 21. srpnja 2008., uključujući sve tražbine koje davatelju kredita nastanu prema korisniku kredita, da je isplata kredita u cijelosti izvršena na tuženikov račun u Slavonskoj banci d.d., da je tuženik prestao vraćati kredit nakon 06. listopada 2011., zbog čega je kreditor jednostrano raskinuo Ugovor o kreditu jednostranom izjavom o raskidu ugovora od 12. lipnja 2012., te nakon što je banka tuženika bezuspješno pozvala na podmirenje duga, pozvala je tužiteljicu kao jamca-platca opomenom od 18. travnja 2012. da uplati za predmetni kredit nepodmireni iznos na dan 18. travnja 2012. od ukupno 60.839,22 eura i to do dana 25.04.2012. na račun tuženika kao primatelja, da se tuženik dopisom od dana 26. lipnja 2012. obratio ĐMP kao jamcu pozivajući ga na sastanak kako bi raspravili mogućnost da BMP, kao jamac, otkupi dionice Osijek-Koteksa d.d. za iznos od 3.000.000,00 eura, da je nakon opomene tužiteljici od strane Kreditora, dug po predmetnom Ugovoru o kreditu na ime kamata za 1. kvartal 2012. u iznosu od 60.839,22 eura, podmiren dana 29. siječnja 2013. s računa tužiteljice kao nalogodavca na broj računa 24.022.14 primatelja tuženika.
27. Sud smatra da tuženik nije dokazao svoje tvrdnje o prividnosti glavnog ugovora - Ugovora o kreditu, pa tako ni Ugovora o jamstvu, odnosno da je taj Ugovor zaključen isključivo u interesu LMP, a da je on bio samo prividni korisnik kredita, a niti je naveo koji u stvari onda posao taj prividan Ugovor predstavlja, niti je pokrenuo postupak radi utvrđenja ništetnosti tog Ugovora ili zahtijevao raskid tog Ugovora, a niti je vratio iznos od 3.000.000,00 eura, koji je po tom Ugovoru, a za koji sada navodi da je prividan posao, nesporno doznačen na njegov račun u Slavonskoj banci d.d. Osijek.
28. Naime, iz provedenih dokaza proizlazi upravo suprotno tvrdnjama tuženika, da je tuženik bio korisnik kredita, a kako je i navedeno u priloženom Ugovoru o kreditu od 21. srpnja 2008., te isti niti ne osporava da su novčana sredstva odobrena po tom Ugovoru doznačena na njegov račun, da je kupovao dionice tim novčanim sredstvima kako on to u svom iskazu od 11. ožujka 2015. navodi, da je kamate na taj kredit uredno vraćao do 2012. godine s njegovog tekućeg računa na račun banke i da je prema tom Ugovoru stekao 2321 dionicu Osijek-Koteksa d.d. koje su u zalogu kreditora i glase na njegovo ime, te niti jedan izvedeni dokaz u ovom postupku ne upućuje na drugačiji zaključak. Naime, tuženik u svom iskazu navodi da je sa K imao samo usmeni dogovor da kredit ide u njegovo ime, a da je u stvari korisnik kredita Aluta, te da o tome nema nikakav pisani trag ili pisani sporazum. U odnosu na ovakve tvrdnje sud napominje da je tuženik u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, imao odgovornu funkciju u trgovačkom društvu Osijek-Koteks d.d., pa stoga nije bio neuka osoba bez iskustva u sklapanju takovih ugovora (a prema navodu tužiteljice, isti je u približno isto vrijeme sklopio još dva ugovora o kreditu sa drugim bankama), kao i da tuženik kao osoba koja je primila 3.000.000,00 eura po Ugovoru o kreditu i započela vraćanje istoga, nije podnio tužbu za raskid predmetnoga ugovora, nije zahtijevao poništenje ili utvrđenje ništetnim tog Ugovora o kreditu ili vratio primljena novčana sredstva po tom Ugovoru o kreditu. Naime, odredbom čl. 875. Općeg građanskog zakonika (ABGB-a) je propisano da ako je treća strana navela jednu ugovornu stranu lukavstvom ili nepravednim i opravdanim strahom na sklapanje ugovora ili osobu dovođenjem u zabludu navela na davanje izjave, tada je ugovor pravovaljan. Samo u slučaju, da je druga ugovorna strana sudjelovala u postupcima treće strane ili je očigledno da je o tim postupcima morala znati, tada se primjenjuju odredbe čl. 870.-874. ABGB-a.
29. Nadalje, odredbom čl. 877. ABGB-a („Tko zahtijeva ukidanje ugovora zato jer na isto nije pristao, mora sa svoje strane vratiti sve koristi koje je imao od takvog ugovora“), svatko tko zahtijeva raskid ugovora zbog nedostatka privole mora vratiti natrag sve što je dobio od takvoga ugovora (istodobna obveza vraćanja – činidba za izravnu protučinidbu ugovornih strana), a onaj tko se na to poziva, mora dokazati fiktivnu prirodu posla, naročito u svrhu odbijanja tužbenih zahtjeva njegovoga ugovornog partnera. Dakle, tuženik nije zahtijevao raskid ugovora zbog okolnosti propisanih člancima 869. do 877. ABGB-a (nedostatak stvarnog pristanka), te je u ovoj regresnoj parnici iznosio da bi tužbeni zahtjev bio neosnovan jer da je sa MMP, dogovorio da je upravo on stvarni korisnik kredita, a ne tuženik, međutim, koje tvrdnje tuženik nije ničim dokazao, kao niti postojanje nekih drugih činjenica zbog kojih bi ugovor o kreditu bio ništetan, a time i Ugovor o jamstvu tužiteljice, koji slijedi pravnu sudbinu glavnog ugovora. Kako sud ocjenjuje je li neki ugovor ništetan, samo na temelju činjeničnih tvrdnji stranaka u okviru općepoznatih činjenica, to sud nije dužan sam istraživati činjenice koje bi eventualno mogle ukazivati na ništetnost nekog pravnog posla, u konkretnom slučaju Ugovora o kreditu, uz iznimku iz čl. 7. st. 2. Zakona o parničnom postupku, a o čemu se ovdje ne radi (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1276/2019-2 od 27.09.2022.) i primjenom odredaba austrijskog prava.
29.1. Pored navedenog, u dopisu tuženika kojeg je vlastoručno potpisao i dana 26. lipnja 2012. uputio ĐMP putem svojih punomoćnika (što proizlazi iz potvrde o preporučenoj pošiljci sa lista 66. i 479. spisa koju je tuženik priložio prilikom davanja svog iskaza pred sudom dana 11. ožujka 2015.), tuženik za sebe navodi da je korisnik kredita, a ĐMP se obraća kao jamcu po tom Ugovoru o kreditu, navodeći: "Prema ugovoru o kreditu broj računa 24.022.014 sklopljenog između korisnika kredita BM iz [adresa] i davatelja kredita Privat Bank AG Raiffeisenlandesbank der Oberösterreich, Europaplatz 1a, 4020 Linz, Austrija, Vi ste jamac koji je dao dvije mjenice", te je napisano i sljedeće: "Budući da ste Vi jamac po predmetnom ugovoru, te se ugovorne odredbe, ali i posljedice raskida odnose i na Vas, korisnik kredita BM iz [adresa], poziva Vas na zajednički sastanak na kojem bi se raspravila mogućnost da Vi otkupite dionice Osijek-Koteks d.d. (15,44% odnosno 1976 dionica OKTS-R-A) za čiju je kupnju bio i namijenjen kredit po kojem ste Vi jamac". Nadalje u dopisu tuženik poziva na sastanak UMP, navodeći da mu je spreman prodati dionice za 3.000.000,00 eura.
29.2. Dakle, iako u navedenom dopisu nije izričito navedeno komu se tuženik kao jamcu obraća (list 66. i 479.) iz tog dopisa jasno proizlazi da tuženik za sebe navodi da je on korisnik kredita (a iz činjenice da je u Ugovoru o kreditu od 21. srpnja 2008. navedeno da je jedan od instrumenata osiguranja jamstvo gospodina JMP, rođenog **.**.1944., alte Bundesstraβe 10, 5071 Salzburg- Wals, 2 mjenice za pokriće, te kao što je navedeno iz potvrde o preporučenoj pošiljci sa lista 66. spisa je vidljivo da je upućena upravo KMP isti dan kada i dopis tuženika kreditoru), sud zaključuje da se tuženik obraća upravo ĐMP kao jamcu, koji je po Ugovoru o kreditu, obvezan na davanje dviju mjenica i koji je s kreditorom sklopio Ugovor o jamstvu, kojim je dao dvije mjenice kao sredstvo osiguranja. Ukoliko bi tvrdnje tuženika o prividnosti Ugovora o kreditu zaključenog dana 21. srpnja 2008. bile istinite, sud smatra kao logičnim zaključkom da se u tom slučaju (a nakon što je kreditor raskinuo Ugovor o kreditu zbog neplaćanja i tuženika pozvao da najkasnije do 25. lipnja 2012. podmiri preostali iznos kredita) tuženik ne bi obraćao dopisom J navodeći ga kao jamca po tom Ugovoru o kreditu, a niti bi sebe nazvao korisnikom tog Ugovora o kreditu, već bi se sasvim sigurno, obratio J na način da od njega kao glavnog dužnika zahtijeva da podmiri dug po tom Ugovoru o kreditu.
29.3. Nadalje, iz dopisa - informacija Saveznog ministarstva Republike Hrvatske o ugovornom pravu Republike Austrije od dana 05. ožujka 2024., navedenim pod "1. Razlozi za ništavost dvostrano obvezujućih pravnih poslova, naročito u slučaju ugovora o kreditu i ugovora o jamstvu", proizlazi da u austrijskom građanskom pravu ne postoje opći pravni propisi o ništetnosti ugovora, već da različite mogućnosti i razlozi za ukidanje ugovora su dostupni u različitim odredbama Općeg građanskog zakonika (ABGB-a),odnosno sklapanje ugovora maloljetnih osoba (čl. 865. ABGB-a), sklapanje ugovora pod prisilom (čl. 869.f ABGB-a), pod zabludom (čl. 870. ABGB-a), nepoštivanje propisanog oblika (članak 883.ff ABGB-a), postojanje nekih nedostataka na prodanoj ili isporučenoj stvari (članci 992. do 933.a ABGB-a), postupanje suprotno dobrim običajima ili kršenje zakona (čl. 879. ABGB-a). Nadalje, da u slučaju fiktivnog pravnog posla ugovorne strane prikazuju drugima prividno da žele dati očitovanje volje za sklapanje pravnog posla, ali već kod sklapanja posla ne žele dopustiti da nastupe pravne posljedice tog posla, odnosno ne žele dopustiti da nastupe pravne posljedice kako su u ugovoru zabilježene. Fiktivni posao je pravno neučinkovit jer ga obje ugovorne strane ne žele. Sukladno čl. 916. st. 1. i 2. ABGB-a, propisano je da izjava volje koja je prema drugome u sporazumu s njim dana prividno, ništava je. Ako se time ima prikriti drugi posao, cijenit će se ovaj po njegovom pravom svojstvu. Prema trećemu, koji je u povjerenju u tu izjavu stekao prava, ne može se isticati prigovor prividnog posla.
29.4. Slijedom navedenog i citiranih zakonskih odredbi, proizlazi da se fiktivnost (prividnost) nekoga pravnog posla ostvaruje kroz postupanje ugovornih strana jedne prema drugoj (u dopisu Saveznog ministarstva Republike Austrije se navodi da je očitovanje volje koje je nekog drugom uz njegovu privolu dano fiktivno, ništavno). Ništavost je posljedica neke izjave volje koja je prema drugome u sporazumu s njim dana prividno. Tuženik je Ugovor o kreditu od 21. srpnja 2008. sklopio s kreditorom Privat Bank AG, a da li je njegova izjava volje ništava u smislu čl. 916. ABGB-a, procjenjuje se dakle u odnosu prema Kreditoru, kao drugoj ugovornoj strani, a fiktivnost neke izjave volje, tj. pravnog posla, prosuđuje se sa stajališta ugovornih strana, dok je jamac BMP izvan toga ugovornog odnosa.
29.5. Slijedom iznijetog i odredbe čl. 916. ABGB-a, u odnosu na istaknuti prigovor prividnosti glavnog pravnog posla, pa time i sporednog Ugovora o jamstvu, sud konačno zaključuje da tuženik kao jedna ugovorna strana Ugovora o kreditu od dana 21. srpnja 2008. može isticati prigovor fiktivnosti tog Ugovora o kreditu u odnosu na kreditora Privat Bank AG u konkretnom slučaju kao drugu ugovornu stranu i to u parnici između tih ugovornih strana, ali ne u ovoj parnici koja se ne vodi između ugovornih strana, već se u konkretnom slučaju radi o sporu o regresnom zahtjevu tužiteljice kao jamca, za koje otklanjanje tuženikove odgovornosti po toj osnovi bi bilo odlučno da tuženik dokaže da je u očitovanju volja ugovornih strana - tuženika i kreditora, bilo izjave volje koja je prema drugom u sporazumu s njim dana prividno, a što tuženik u tijekom postupka nije niti tvrdio. Ono što je tuženik tvrdio jest da je s trećom osobom i to jamcem MMP, imao drugačiji sporazum u pogledu njegove uloge kao jamca tj. da B nije jamac, nego stvarni korisnik po Ugovoru o kreditu, a nije tvrdio da je s drugom ugovornom stranom-kreditorom Privat Bank AG, imao drugačiji sporazum od onoga kako su to ugovorne strane samim Ugovorom o kreditu od 21. srpnja 2008. dogovorile, pa da bi izjava volje dana kreditoru izražena sklapanjem Ugovora o kreditu, bila dana prividno u sporazumu s kreditorom.
29.6. Odredbe članaka 869. do 877. ABGB-a (stvarni pristanak kao jedna od pretpostavki pravovaljanog ugovora) uređuju sklapanje ugovora na način da se zahtijeva postojanje stvarnog pristanka ugovornih strana na ono što je ugovorom dogovoreno (procjenjuje se postupanje samih ugovornih strana), time da su u odredbama čl. 872., čl. 874., čl. 875. i čl. 877. ABGB-a, uređene i posljedice postupanja neke treće osobe koja su dovela do sklapanja ugovora koji nisu rezultat stvarnog pristanka ugovornih strana. Tako je odredbom čl. 874. ABGB-a, propisano da onaj koji je lukavstvom ili nepravednim strahom doveo do sklapanja ugovora, mora za pretrpljenu štetu platiti naknadu štete; odredbom čl. 875. ABGB-a je propisano da ako je treća strana navela jednu ugovornu stranu lukavstvom ili nepravednim i opravdanim strahom na sklapanje ugovora ili osobu dovođenjem u zabludu navela na davanje izjave, tada je ugovor pravovaljan; samo u slučaju da je druga ugovorna strana sudjelovala u postupcima treće strane ili je očigledno da je o tim postupcima morala znati, tada se primjenjuju odredbe čl. 870. do 874. ABGB-a.
30. Pored navedenog, sud smatra da tuženik ničim nije dokazao ni svoje tvrdnje da tužiteljica nije aktivno legitimirana u ovoj parnici sa svojim regresnim zahtjevom.
30.1. Naime, aktivna legitimacija tužiteljice u ovom sporu proizlazi iz Ugovora o jamstvu od 22. lipnja 2011., potvrde kreditora Privat Bank AG o plaćenom računu broj 24.022.014 od 29.01.2013, te opomene kreditora Privat Bank AG od 18.04.2012., iz kojih proizlazi da je upravo sa računa tužiteljice kao nalogodavca, odnosno kao jamac- platac po predmetnom Ugovoru o kreditu dana 29. siječnja 2013. na broj računa 24.022.14 primatelja tuženika, isplaćeno na ime kamata za 1. kvartal 2012. iznos od 60.839,22 eura, a koji je iznos tužiteljica kao jamac-platac, od strane kreditora pozvana podmiriti, nakon prestanka otplate po predmetnom Ugovoru o kreditu od strane tuženika kao glavnog dužnika. Navedeno je sukladno odredbi članaka 1342. do 1367. ABGB-a, koje uređuju ugovor o jamstvu, a prema kojima je jamstvo ugovor između vjerovnika i jamca, kojim se jamac obvezuje namiriti dug vjerovniku kada glavni dužnik ne izvrši plaćanje, te prema kojima se otplaćivanjem duga od strane jamca prenosi po zakonu tražbina vjerovnika na jamca i to na način kako je postojalo kod vjerovnika, u jednakom opsegu i s istim pravnim svojstvima i pravima na prigovore.
30.2. Nadalje, temeljem odredbe čl. 1344. ABGB-a, treća osoba se vjerovniku za dužnika može obvezati na tri načina, a jedan od tih načina je da se obveže vjerovniku da će namiriti obvezu u slučaju ako prvi dužnik ne bi ispunio obvezu. Sukladno navedenom, tužiteljica se obvezala kao jamac platac (Bürge und Zahler zur ungetheilten Hand) i to Ugovorom o jamstvu od dana 22. lipnja 2011.
30.3. Također, u odnosu na aktivnu legitimaciju tužiteljice treba napomenuti da je temeljem odredbe čl. 1347. ABGB-a propisano, ako netko bez uvjeta koji idu u korist jamcu, pristupi obvezi kao sudužnik, tada nastaje zajednica više sudužnika čije se pravne posljedice te zajednice imaju procijeniti sukladno propisima danim u poglavlju o ugovorima (čl. 888. – 896. ABGB-a), dok je odredbom čl. 1357. propisano da tko se obvezao kao jamac platac, odgovara za dug kao nerazdjelni sudužnik za cjelokupni dug; ovisi o volji vjerovnika hoće li prvo glavnog dužnika ili jamca ili oboje istodobno pozvati na odgovornost podmirenja duga (čl. 891.), te je odredbom čl. 1358. ABGB-a, propisano da tko plati tuđi dug za kojeg on osobno ili s određenim dijelovima imovine odgovara, preuzima prava vjerovnika i ovlašten je zahtijevati od dužnika naknadu plaćenog duga; u tu svrhu je namireni vjerovnik obvezan isporučiti platiši sve postojeće pravne lijekove i sredstva osiguranja.
30.4. Nadalje, odredbama članaka 891. do 896. ABGB-a, uređene su nedjeljive obveze (Correalität), kojim je propisano da ako više osoba obećaju nerazdjelno istu cijelu stvar na takav način da se obvezuju jedan za sve a svi za jednoga, tada svaka pojedina osoba odgovara za cijelu stvar. Tada ovisi o vjerovniku hoće li od svih ili od pojedinih sudužnika zahtijevati cijelu stvar ili dijelove stvari koje on sam odabere; ili hoće li zahtijevati cijelu stvar od jednoga sudužnika. I nakon što je podignuta tužba, u slučaju da od iste odustane, zadržava pravo na rečeni izbor; a ako ga jedan ili drugi sudužnik samo djelomično namire, može namirenje ostatka tražiti od preostalih sudužnika (čl. 891.); te da sudužnik nerazdjelno obvezan (Mitschuldner zur ungetheilten Hand) koji je platio od svog novca sav dug, ovlašten je, čak i ako mu nije ustupljeno pravo, tražiti od ostalih sudužnika naknadu, i to na jednake dijelove, ako među njima ne postoji kakav drugi poseban odnos (čl. 896.).
30.5. Slijedom navedenog i citiranih zakonskih odredbi Općeg građanskog zakonika (ABGB), kako je upravo tužiteljica kao jamac platac podmirila predmetno dugovanje po Ugovoru o kreditu od 21. srpnja 2008. temeljem Ugovora o jamstvu od 22. lipnja 2011., koji je zaključila s vjerovnikom-kreditorom (Privat Bank AG) i kojim se istom obvezala kao jamac-platac, a nakon prestanka otplata od strane tuženika kao glavnog dužnika, tužiteljica je u smislu odredbe čl. 1357., čl. 1358. i čl. 891. Općeg građanskog zakonika, aktivno legitimirana na podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari.
31. U odnosu na tvrdnje tuženika da nije znao da je tužiteljica preuzela jamstvo iz predmetnog Ugovora o kreditu i zaključila s kreditorom (Privat Bank AG) Ugovor o jamstvu dana 22. lipnja 2011., sud napominje da isto nije od utjecaja u ovoj pravnoj stvari. Naime, ovo stoga, jer je odredbom čl. 1344. Općeg građanskog zakonika (ABGB), propisano da treća osoba se vjerovniku za dužnika može obvezati na tri načina: prvi način kada on uz pristanak vjerovnika preuzme dug dužnika kao jedini platitelj, onda kada pristupi obvezi kao sudužnik, te kada se obveže vjerovniku da će namiriti obvezu u slučaju ako prvi dužnik ne bi ispunio obvezu. Kako iz citirane zakonske odredbe proizlazi da se jamac obvezuje vjerovniku, dakle izravno kreditoru, u konkretnom slučaju Privat Bank AG, to je za postojanje valjane jamstvene obveze tužiteljice neodlučno znanje tuženika o tome, pa su stoga njegove tvrdnje o navedenom neosnovane u cijelosti.
32. Slijedom navedenog i primjenom citiranih odredbi Općeg građanskog zakonika (Allgemeines bürgerliches Gesetzbuch – ABGB) odlučeno je kao u izreci pod I.
33. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.
33.1. Tužiteljica je podnijela zahtjev za naknadu parničnog troška od 21.250,00 eura, uvećan za trošak sudske pristojbe na tužbu i na presudu.
33.2. Zahtjev tužiteljice za naknadom troška je osnovan do iznosa od 15.625,00 eura, a koji se sastoji se od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ime sastava tužbe od 1.000,00 eura (Tbr. 7.t.1.), žalbe od 21.10.2013. (Tbr. 10.t.4.) od 500,00 eura i žalbe od 31.08.2021. (Tbr. 10.t.4.) od 500,00 eura, sastava podneska od 01.08.2016. – očitovanje na prijedlog za ponavljanje postupka (Tbr. 8.t.1.) od 1.000,00 eura, podneska od 03.11.2016. (Tbr. 8.t.1.) od 1.000,00 eura, podneska od 28.04.2021. (Tbr. 8.t.1.) od 1.000,00 eura, podneska od 11.06.2021. (Tbr. 8.t.1.) od 1.000,00 eura i od 14.10.2024. (Tbr. 8.t.1.) od 1.000,00 eura, te na ime zastupanja na ročištu od dana 03.12.2014., 11.03.2015., 16.11.2016., 26.05.2021. i 01.04.2025. u iznosima od po 1.000,00 eura (Tbr. 9.t.1.), a za ročište od 12.10.2016. na kojem se raspravljalo o prijedlogu za ponavljanje postupka (Tbr. 9.t.2.) iznos od 500,00 eura, a što iznosi 12.500,00 eura i sa obračunatim PDV-om od 3.125,00 eura (Tbr. 46.) ukupno 15.625,00 eura i u skladu je s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod II. izreke.
33.3. Zahtjev tužiteljice za naknadu troška nije osnovan za iznos od 5.625,00 eura, uvećan za sudske pristojbe na tužbu i presudu, koji se odnosi na sastav odgovora na žalbu od 20.05.2015. i odgovora na reviziju od 06.07.2016. u iznosima od po 1.000,00 eura, jer taj trošak nije nužan sukladno čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku, dok u podnesku od 30.04.2021. za koji sastav zahtijeva 1.000,00 eura, ne iznosi ništa novo, te joj je već priznat trošak za sastav podneska od 28.04.2021. kako je navedeno pod 33.2.. Neosnovan je i zahtjev za trošak na ime sastava podneska od 02.06.2021. od 1.000,00 eura, jer je isti mogla predati na ročištu od 26.05.2021. za koje joj je priznat trošak na ime zastupanja, te zahtjev za naknadu troška za zastupanje na ročištu od 12.10.2016. za raspravljanje o prijedlogu za ponavljanje postupka, preko iznosa od 500,00 eura, jer taj zahtjev nije sukladan Tbr. 9.t.2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a sve uz obračunat PDV na te iznose. Pored navedenog, neosnovan je zahtjev tužiteljice za trošak na ime sudskih pristojbi na tužbu i presudu u nenaznačenom iznosu, jer tužiteljica nije platila sudsku pristojbu na tužbu i presudu broj P-279/2014-25 od 23.04.2015., iako je pozvana na plaćanje tih pristojbi rješenjem suda broj P-279/2014-32 od 11.05.2016., dok za plaćanje pristojbe na ovu presudu ista još nije pozvana, a niti je izvjesno da će ju platiti, obzirom na navedeno, radi čega je odlučeno kao pod III. izreke.
U Osijeku, 25. travnja 2025.
Sutkinja
Kamelija Matijašević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koja se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. Zakona o parničnom postupku).
Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi. U slučaju iz čl. 335. st. 9. Zakona o parničnom postupku, sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-Oglasna ploča sudova, gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena, te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. Zakona o parničnom postupku).
O žalbi odlučuje županijski sud.
Dostaviti:
1.Punomoćniku tužiteljice
2.Tuženiku
