Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

49000 Krapina, Trg dr.Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj P-12/2024-42.

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji toga suda Nataši Večković Jurman, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice FA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Antonio Medić, odvjetnik u Zagrebu protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB 87939104217, radi isplate, ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 26. ožujka 2025. u prisutnosti tužitejice osobno uz punomoćnika Antonia Medića odvjetnika iz Zagreba, a u odsutnosti uredno pozvanoga tuženika, 25. travnja 2025. donio je, objavio je,

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku, Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., [adresa], OIB: 87939104217, da tužitelju FA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 4.136,21 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje se obračunavaju na:

- iznos od 12,68 eura počevši od 05.11.2008. godine pa do isplate,

- iznos od 0,29 eura počevši od 04.12.2008. godine pa do isplate,

- iznos od 14,05 eura počevši od 05.02.2009. godine pa do isplate,

- iznos od 15,91 eura počevši od 05.03.2009. godine pa do isplate,

- iznos od 16,85 eura počevši od 03.04.2009. godine pa do isplate,

- iznos od 14,62 eura počevši od 03.04.2009. godine pa do isplate,

- iznos od 14,30 eura počevši od 06.05.2009. godine pa do isplate,

- iznos od 10,79 eura počevši od 04.06.2009. godine pa do isplate,

- iznos od 7,71 eura počevši od 03.7.2009. godine pa do isplate,

- iznos od 8,79 eura počevši od 04.8.2009. godine pa do isplate,

- iznos od 11,07 eura počevši od 04.9.2009. godine pa do isplate,

- iznos od 9,92 eura počevši od 07.10.2009. godine pa do isplate,

- iznos od 8,63 eura počevši od 05.11.2009. godine pa do isplate,

- iznos od 11,59 eura počevši od 04.12.2009. godine pa do isplate,

- iznos od 14,40 eura počevši od 08.1.2010. godine pa do isplate,

- iznos od 17,35 eura počevši od 04.02.2010. godine pa do isplate,

- iznos od 16,58 eura počevši od 10.3.2010. godine pa do isplate,

- iznos od 21,55 eura počevši od 07.04.2010. godine pa do isplate,

- iznos od 20,27 eura počevši od 06.05.2010. godine pa do isplate,

- iznos od 22,77 eura počevši od 02.06.2010. godine pa do isplate,

- iznos od 36,85 eura počevši od 06.7.2010. godine pa do isplate,

- iznos od 33,65 eura počevši od 03.8.2010. godine pa do isplate,

- iznos od 45,68 eura počevši od 03.9.2010. godine pa do isplate,

- iznos od 39,33 eura počevši od 06.10.2010. godine pa do isplate,

- iznos od 34,56 eura počevši od 05.11.2010. godine pa do isplate,

- iznos od 49,07 eura počevši od 03.12.2010. godine pa do isplate,

- iznos od 58,04 eura počevši od 05.1.2011. godine pa do isplate,

- iznos od 51,54 eura počevši od 04.2.2011. godine pa do isplate,

- iznos od 52,49 eura počevši od 04.3.2011. godine pa do isplate,

- iznos od 47,82 eura počevši od 06.04.2011. godine pa do isplate,

- iznos od 49,26 eura počevši od 04.05.2011. godine pa do isplate,

- iznos od 65,14 eura počevši od 06.07.2011. godine pa do isplate,

- iznos od 67,38 eura počevši od 27.7.2011. godine pa do isplate,

- iznos od 3.235,28 eura počevši od 27.07.2011. godine pa do isplate,

po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007. godine, a od 01.01.2008. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) (uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena) do 31.07.2015. godine, a od 01.08.2015. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, NN 78/15) koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022. godine, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju Europska središnja banka primjenjuje na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku, Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., [adresa], OIB: 87939104217, da tužitelju FA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.600,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. travnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju Europska središnja banka primjenjuje na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 216511, kojim mu je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.420,70 CHF obračunatom prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize važećem na dan isplate kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). U članku 2. predmetnog Ugovora o kreditu stoji da je on tuženiku dužan platiti redovnu kamatu koja je promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika. Ugovorena je početna kamatna stopa od 6,10 %.

Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena promjenjivost kamatne stope su ništetne kako se dalje objašnjava, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka promjenjivosti kamatne stope. U članku 8. Predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je za njega obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća za CHF.

Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne kako se dalje objašnjava, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13.06.2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2003. g. do 31.12.2008.g.povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu, predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni su i revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 09.04.2015.g.

Rubriciranim presudama sudovi su utvrdili da ugovorna odredba koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

Dodatna okolnost koja je presudna za ocjenu da navedene ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu na štetu potrošača, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, jest činjenica da su iste odredbe u ugovor unijete na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke, na koju potrošači, kao i ovdje tužitelj, nisu mogli nikako utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima poslovanja banaka nisu utvrđeni parametri pod kojima će banke mijenjati promjenjivu kamatnu stopu niti metoda izračuna tih parametara.

Na temelju takvih utvrđenja, rubriciranim presudama, sudovi su utvrdili da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne.

U istom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14.06.2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće.

Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, odnosno obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.

Imajući u vidu sve navedeno u točkama II i III ove tužbe, ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pretpostavlja njegovo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana 01.01.2014.g. za cijelo vrijeme primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 6,10%, a nakon 01.01.2014.g. do konverzije ugovora o kreditu u valutu euro zakonski određena kamatna stopa od 3,23%. Naime, dana 01.01.2014. je zakonodavac za njegov Ugovor o kreditu člankom 11.b Zakona o potrošačkom kreditiranju prisilno uveo fiksiranu kamatnu stopu od 3,23%. S obzirom na to kako se radi o zakonskoj intervenciji koja se stoga mora primijeniti na ugovorni odnos i u slučaju primjene Ugovora o kreditu oslobođenog ništetnih odredbi, jasno je da se navedena snižena kamatna stopa mora uzeti u obzir i u slučaju kada se gleda da bi se do njenog uvođenja primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa. Isto tako, imajući u vidu sve navedeno u točkama II i III ove tužbe, ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja njegovo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije ugovora o kreditu u valutu euro za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule.

To nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi on bio dužan platiti tuženiku do dana i na sam dan konverzije prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita.

S tuženikom je zaključio Dodatak Ugovoru o kreditu kojom je gore navedeni Ugovor o kreditu konvertirao u valutu EUR sukladno ponudi tuženika na koju je isti obvezan temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015).

Bitno je istaknuti kako se provedbom navedene konverzije i zaključenjem Dodatka on ni na koji način nije odrekao svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, odnosno sklapanja Dodatka.

O tome je stav zauzeo i VSRH RH u odluci broj Rev 2868/2018 od 12.02.2019. Tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito mu povećavao kamatnu stopu sve do dana 01.01.2014. kada je zakonski uvedena fiksirana kamatna stopa od 3,23% sve do dana konverzije ugovora. Preplata uslijed povećanja kamatnih stopa nastavila se i nakon 01.01.2014. do dana konverzije jer se kamatna stopa od 3,23% primjenjivala na nezakonito uvećanu glavnicu zbog ništetnih ranijih promjena, kao i iz razloga jer se navedena fiksirana stopa mora primijeniti i ukoliko Ugovor o kreditu vrijedi bez ništetnih odredbi.

Stoga je uslijed utvrđenja ništetnosti promjena kamatnih stopa preplatio svaki mjesec do dana konverzije iznose anuiteta koji su se zbog povećanja kamatnih stopa nezakonito povećavali u valuti CHF u odnosu na iznose početnog anuiteta, na dan konverzije od strane tuženika nezakonito je više obračunat iznos preostale glavnice u odnosu na iznos glavnice da nije bilo ništetne promjene kamatnih stopa. On je više obračunati iznos preostale glavnice preplatio jer je danom konverzije knjigovodstveno i faktički zatvoren dotadašnji kredit u CHF po osnovnom ugovoru na način da je formiran novi iznos preostale glavnice u EUR (novi kredit), a za ostatak obveze po preostaloj glavnici u CHF je izvršen otpis potraživanja banke. Stoga je na ime povećanja kamatne stope zatvorena preostala glavnica osnovnog kredita upravo za neosnovano viši iznos.

Tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito mu primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana provedbe konverzije kredita sklapanjem Dodatka.

Stoga je uslijed utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku preplatio svaki mjesec do dana konverzije kunske obveze na ime dužnih anuiteta koje su se zbog enormnog povećanja tečaja CHF spram kune uvelike povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita, njemu je na dan konverzije od strane tuženika nezakonito više obračunat iznos preostale glavnice (prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan konverzije) u odnosu na iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita u slučaju kada ne vrijedi valutna klauzula. Uzima u obzir kako je tuženik provedbom zakonske konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) njemu na dan konverzije izvršio otpis preostale glavnice, a što predstavlja razliku između kunskog iznosa preostale glavnice na taj dan u CHF u odnosu na kunski iznos konvertirane preostale glavnice u EUR prema simuliranom usporedivom euro kreditu, a prema zakonski određenim pravilima konverzije. Navedenim tuženik mu nije uspostavio restituciju više obračunatog iznosa. On je više obračunati iznos preostale glavnice preplatio jer je danom konverzije knjigovodstveno i faktički zatvoren dotadašnji kredit u CHF po osnovnom ugovoru na način da je formiran novi iznos preostale glavnice u EUR (novi kredit), a za ostatak obveze po preostaloj glavnici u CHF je izvršen otpis potraživanja banke. Stoga je na ime ništetne primjene valutne klauzule zatvorena preostala glavnica osnovnog kredita upravo za neosnovano viši iznos.

Prije podnošenja ove tužbe tuženiku je postavio zahtjev za dostavu podataka kojima raspolaže, a to su: Pregled promjena kamatnih stopa po kreditu, Promete po kreditu i prvi i cjelokupni otplatni plan, Aneks ugovora o kreditu, pregled uplata po kreditu, a što do dana podnošenja ove tužbe nije dobio, pa je potrebno je da sud rješenjem naloži tuženiku da tužitelju položi račun po čl. 186.b Zakona o parničnom postupku, na način da mu u elektronskom i papirnatom obliku dostavi podatke odnosno gore navedene dokumente.

Nakon što tuženik položi taj račun, te bude izvršeno vještačenje, on će, u roku kojeg mu odredi sud odrediti (precizirati) tužbeni zahtjev (čl. 186.b st. 4. Zakona o parničnom postupku).

Prema preciziranom tužbenom zahtjevu od 4.2.2025. (list 221 do 223 spisa), tužitelj predlaže da sud donese Odluku kojom će naložiti tuženiku da mu isplati iznos od 4.136,21 EUR, te da mu naknadi troškove parničnog postupka.

2. U opsežnom odgovoru na tužbu (list 40 do 50 spisa), tuženik između ostalog navodi da prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Člankom 11.3. Ugovora o kreditu br. 216511, (dalje u tekstu kao: „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“) ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove iz tog Ugovora. Zakon o parničnom postupku (NN 53/1991 - 89/2014, dalje u tekstu kao: „ZPP“) dozvoljava odredbom sadržanom u čl. 70. strankama prorogaciju mjesne nadležnosti, osim ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost.

Smatra kako je tužba u cijelosti neosnovana zbog čega ju osporava u cijelosti. U bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su zbog sljedećih razloga:

Potraživanje tužitelja je u zastari, utvrđenja iz parnice potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, sve i kada bi utvrđenja iz parnice potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS. Nadalje navodi sve i kada bi presuda iz parnice potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u parnici potrošač. Tužitelj da nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama.

Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 96 ZZP /07). Nadalje navodi da je sporna visina tužbenog zahtjeva.

Predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te da obveže tužitelja naknaditi mu troškove parničnog postupka.

3.U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 216511 od 15.4.2008. (list 14 do 20 spisa), Otplatnu tablicu po kreditu (list 51 do 74 spisa), Rezultate izračuna (list 75 i 76 spisa), Povijesni izvadak iz Sudskog registra (list 106 do 165 spisa), Plan otplate (list 178 do 185 spisa), Prometnu karticu po kreditu 216511 (list 195 do 199 spisa).

Provedeno je knjigovodstveno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire, dipl. ekonomisti UA iz društva Darfin d.o.o. iz Zagreba koji je dostavio svoj nalaz i mišljenje 20.1.2025. (list 210 do 215 spisa).

Saslušana je tužiteljica FA (list 237 i 238 spisa).

4.Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, a sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

6. Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno da su predmetne naplate naplaćene u visini postavljenog tužbenog zahtjeva. Naime, među strankama je bila sporna osnovanost tužbenog zahtjeva kao i činjenica da li je nastupila zastara potraživanja tužiteljice.

7. Iz iskaza tužiteljice FA (list 237 i 238 spisa), utvrđeno je da je Ugovor o kreditu potpisala i uzela kao fizička osoba. U to vrijeme nije imala otvoren ni obrt ni firmu. Namjena kredita je bila za kupnju auta, koji joj je služio za osobne potrebe. Prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije mogla pregovarati ni o bilo kojoj odredbi Ugovora o kreditu i radilo se o tipskom Ugovoru. Kredit je uzela u švicarskim francima iz razloga jer je to bilo jedino moguće tj. Auto kuća je uvjetovala kredit u švicarskim francima. Nisu ju upozorili na nikakve rizike iz Ugovora o kreditu. Kredit je u cijelosti otplaćen. Pročitala je Ugovor, razumjela ga je, ali nije mogla računati na to da će toliko rata porasti.

7.1. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice smatrajući ga životnim, objektivnim i u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka iz kojeg je nedvojbeno utvrđeno da je tužiteljici s osnova valutne klauzule doista porasla rata kredita.

8 . Na temelju provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio slijedeće odlučne činjenice:

- da su ugovorne stranke sklopile predmetni Ugovor, broj 216511 dana 15.4.2008. godine,

- da je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 22.420,70 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate,

- da je ugovoren rok otplate 84 mjeseca,

- da je člankom 2. ugovorena redovna kamatna stopa od 6,10% godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora,

- da je člankom 7. predmetnog Ugovora ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 328,61 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB tečaja za devize važećem na dan dospijeća. Anuiteti dospijevaju na naplatu svakog prvog u mjesecu počevši od 1.5.2008. , a korisnik kredita dužan je osigurati pokriće na kunskom računu za otplatu kredita najmanje u iznosu dospjelog anuiteta,

- da je ukupna razlika između anuiteta prema obračunu banke s osnove promjene valutne klauzule više plaćeni iznos 4.136,21 EUR,

- da je sredstva iz kredita utrošila na kupnju automobila,

- da je jedino kredit u CHF mogla podići, jer je Auto kuća uvjetovala kredit u švicarskim francima za kupnju automobila.

9. Pravomoćnom Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. godine, su među ostalim odbijene žalbe prvo tuženika Zagrebačke banke i ostalih tuženika među ostalima i Privredne banke, kao neosnovane te je potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12. od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7. izreke kojim se utvrđuje da su tuženici-banke "…u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008.,… a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim Ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovoreno redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom Odlukom banke, o kojoj se pojedinačni nije pregovaralo, a koja je ništetna.

Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14. od 9. travnja 2015. godine odbijene su Revizije tužitelja, (točka 1. ) te Revizije prvog do sedmog tuženika (točka 2.).

10. Valja samo navesti da je i Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj

U-III-2521/2015., U-III-2536/2015., U-III-2547/2015., U-III-2565/2015., U-III- 2603/2015., U-III-2604/2015. i U-III-2605/2015. od 13. prosinca 2016. godine djelomično usvojena ustavna tužba Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, te je djelomično ukinuta navedena Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13. od 14. lipnja 2014. , a kojom je preinačenjem prvostupanjske Presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim Ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo" (točka I.1. izreke drugostupanjske presude), te u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13. od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na 8. tuženika S.d.d. (točka I.2. izreke drugostupanjske odluke) i u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, a u preostalom dijelu su odbijene ustavne tužbe podnositelja.

Ponovno odlučujući o Reviziji Vrhovni sud Republike Hrvatske je Rješenjem Rev- 575/16. od 3. listopada 2017. ukinuo Presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13. od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su prvo-sedmo tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a.

Predmet je vraćen Visokom Trgovačkom sudu na ponovno odlučivanje uz uputu da se sporno pitanje (valutne klauzule) riješi u skladu s pravnim shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženim u njegovoj ukidnoj Odluci, odnosno da se ispita jesu li tužene banke kao financijske ustanove znale, odnosno po redovnom tijeku mogle odnosno morale znati kakav će ubuduće u ugovornom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule, jesu li postojale naznake na globalnom, svjetskom planu, a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj tih valuta prema kuni u budućem razdoblju, te ako su takve okolnosti postojale i banke za njih znale odnosno morale znati, a takve informacije uskratile klijentima pri sklapanju Ugovora o kreditima valutnom klauzulom u švicarskom franku, onda bi takvo postupanje moglo utjecati na ocjenu o jasnoći i razumljivosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a s tim u vezi i njihovom podlijeganju ocjeni (ne) poštenosti.

10.1. Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je u ponovljenom postupku Presudom poslovni broj Pž-6632/2017-10. od 14. lipnja 2018. odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. te u bitnome utvrdio da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem Ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju- Ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih Ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane Odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih Ugovora o kreditu.

1102.Dakle, Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Presudom i Rješenjem Vrhovnom suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019. godine, a kojom su odbijene Revizije tužitelja i tuženika, pa je Vrhovni sud presudio pod točkom 1. da je tuženica u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja Ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane Odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003.) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81. , 82. i 90. a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine (br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/02., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11. Pravomoćnom Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. godine, su među ostalim odbijene žalbe prvo tuženika Zagrebačke banke i ostalih tuženika među ostalima i Privredne banke, kao neosnovane te je potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12. od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7. izreke kojim se utvrđuje da su tuženici-banke "…u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008.,… a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim Ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovoreno redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom Odlukom banke, o kojoj se pojedinačni nije pregovaralo, a koja je ništetna.

12. Valja samo navesti da je i Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj

12.1.Predmet je vraćen Visokom Trgovačkom sudu na ponovno odlučivanje uz uputu da se sporno pitanje (valutne klauzule) riješi u skladu s pravnim shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženim u njegovoj ukidnoj Odluci, odnosno da se ispita jesu li tužene banke kao financijske ustanove znale, odnosno po redovnom tijeku mogle odnosno morale znati kakav će ubuduće u ugovornom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule, jesu li postojale naznake na globalnom, svjetskom planu, a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj tih valuta prema kuni u budućem razdoblju, te ako su takve okolnosti postojale i banke za njih znale odnosno morale znati, a takve informacije uskratile klijentima pri sklapanju Ugovora o kreditima valutnom klauzulom u švicarskom franku, onda bi takvo postupanje moglo utjecati na ocjenu o jasnoći i razumljivosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a s tim u vezi i njihovom podlijeganju ocjeni (ne) poštenosti.

13. Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je u ponovljenom postupku Presudom poslovni broj Pž-6632/2017-10. od 14. lipnja 2018. odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. te u bitnome utvrdio da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem Ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih Ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane Odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih Ugovora o kreditu.

13.1.Dakle, Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Presudom i Rješenjem Vrhovnom suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019. godine, a kojom su odbijene Revizije tužitelja i tuženika, pa je Vrhovni sud presudio pod točkom 1. da je tuženica u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja Ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane Odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003.) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81. , 82. i 90. a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine (br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/02., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14. Kako je predmetnom odredbom članka 2. Ugovora o kreditu valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točkom 1. izreke pravomoćne Presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012. od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne. Takvo pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi broj Rev-3142/2018-2. od 19. ožujka 2019.

Naime, i iz samog obrazloženja Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev- 2221/2018. od 3. rujna 2019. odnosno Revt-249/2014. od 9. travnja 2015.) proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije, glede promjenljive kamatne stope u Ugovoru o kreditu a na način kako su to radile banke suprotno načelima obveznog prava jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca , pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi kao i o valutnoj klauzuli koja je postojala u Ugovorima o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali kolika je visina kamatne tope na dan sklapanja Ugovora o kreditu dok se nije moglo ocijeniti zašto, i u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati kao i valutna klauzula.

Budući da je kamatna stopa ugovorena kao promjenljiva nije bila niti određena niti odrediva, a budući je prema odredbama članka 269.stav 2. Zakona o obveznim odnosima propisan da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, te tako ugovorena odredba priliko ugovaranja nije bila dovoljno uočljiva te promjenu kamatne stope je učinila ovisno isključivo o odluci jednog ugovaratelja tj. tuženika što je dovelo do očite neuravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Promjena tečaja valute za koju je Ugovor o kreditu vezan je mijenjana kao što je mijenjana i kamata jednostranom odlukom tuženika o čemu isti nije tražio suglasnost tužitelja i kamata je postala promjenljiv element na koji tužitelj nije mogao utjecati, jer je svaka Odluka tuženika o promjeni kamatne stope bila samovoljna i tuženik se u takvim situacijama ponio kao nesavjestan gospodarstvenik, te ugovaranjem takvih ugovornih odredba i samovoljnih podizanja kamatne stope tužitelja doveo u potpuno neravnopravan položaj, a bez da ga je o tome prilikom ugovaranja valutne klauzule i u vrijeme zaključenja Ugovora u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za njega.

14.1.Stav je i Vrhovnog suda u citiranoj Odluci da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih proizvoda su bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Naime, znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača je superiorno i Vrhovni sud smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one nisu na valjani način činile u spornom razdoblju zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacija o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva potrošačima ostala nerazumljiva. Tako nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom članka 11a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09. i 112/12.) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Također stav Vrhovnog suda je da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog Ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, a o kojim odredbama s potrošačem nije pojedinačno se pregovaralo niti potrošač je imao utjecaja na njegov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora te kao takva ugovorna obveza uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita.

Također vezano za ocjenu poštenosti ovih ugovornih odredbi, Vrhovni sud je također zauzeo stav da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju i dovedeni u situaciju da uzmu ili ostave, pošto praktički nisu imali mogućnosti drugog načina namicanja potrebnog novca iz kredita koje su odobravale tužene banke u konkretnom slučaju i tuženik i to pod uvjetima koje su one diktirale.

15. Prema odredbi članka 138.a Zakona o parničnom postupku od 2007., važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, Odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15.1.Odgovarajuću odredbu sadrži i članak 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/2014.) važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice i sada.

16. Prema odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

17. Iako u izrekama odluka trgovačkih sudova nisu točno citirane sporne ugovorne odredbe (što prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudu presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Revt 249/14- 2. na strani 29. nije ni bilo potrebno: "Iz sadržaja te odredbe ne proizlazi obveza suda da u izreci presude kojom prihvaća tužbeni zahtjev navode samu zakonsku odredbu koja je postupanjem tuženika povrijeđena, već naprotiv da čin kojim je povreda počinjena precizno (opisno) definira, a što je u pobijanoj presudi sud i učinio, što znači da je ovako formulirana izreka pobijane presude jasna i razumljiva."), sasvim je jasno da se radi upravo o ugovorenim odredbama kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te su takve ugovorne odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima.

18. U postupcima pred trgovačkim sudovima utvrđeno je, a što prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, da se radilo o standardiziranim ugovorima te se o pojedinim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a što sasvim jasno proizlazi i iz uvjerljivog iskaza tužiteljice koja je navela da je kredit digla radi kupnje garaže i da u to vrijeme nije imala otvoren nikakav obrt ni firmu, već da je kredit uzela kao fizička osoba, a što proizlazi ne samo iz iskaza tužiteljice, već i iz samog Ugovora u kojem je tužiteljica navedena kao fizička osoba. Valja samo navesti da je odobren kredit za kupnju garaže iz Programa poticane stanogradnje u Gradu Zagrebu. Također kod tuženika nisu joj ponudili niti jedan drugi Ugovor, jedino Ugovor u CHF, jer je takve kredite za poticanu stanogradnju jedino pratila i realizirala Splitska banka s kojom je i sklopljen Ugovor, a koja je kasnije, a što proizlazi iz Sudskog registra pripojena tuženiku.

19. Što se tiče tuženikovog osporavanja tužitelju, svojstva potrošača, valja navesti da ZZP/02. u članku 3. al. točka 9. te ZZP/14 u članku 15. stavak 5. definiraju da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu iznad svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

20. Iz iskaza tužitelja nedvojbeno proizlazi da je Ugovor sklopio u svojstvu potrošača, da je tome tako, sasvim je jasno i iz samog teksta ugovora o kreditu. Naime, u njemu je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja nekakve njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a namjena kredita određena je člankom 3. predmetnog Ugovora. Također navedeno proizlazi i iz samog iskaza tužiteljice koja je decidirano iskazala da joj je automobil služio za osobne potrebe i da u vrijeme kupnje automobila nije imala otvoren ni obrt ni firmu.

21. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je u području primjene prava Europske unije i regulirano uz ostalo Direktivom vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja, a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 78/2012.), te se primjenjuju kao nacionalni propis. Presudom Europskog suda pravde od 30.4.2014. u predmetu broj C-26/13. odlučeno je da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet Ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što znači, da su u Ugovoru o kreditu morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene visine valute i kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama Ugovora o kreditu, tako da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

22. Odredbom članka 11.a stav 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/09. i 112/12.) propisano je da ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan: a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima, pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno posljedične veze kretanja parametra iz točke "a" citiranog stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i pod c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje Odluke o korekciji visine kamatne stope. Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču i prije sklapanja Ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovoga članka kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samom Ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa. Odredbom članka 11.a stav 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju propisano je da za sve postojeće Ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom, mora definirati parametar i to jednu od slijedećih varijabli:-referentnu kamatnu stopu ili NRS ili prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa.

23. Odredbom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/2003.) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema članku 84. toga Zakona nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu Ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok posljedica takve nepoštene odredbe je ništetnost Ugovora (članak 87.). Ta je materija jednako bila regulirana i u članku 96., članku 99. i članku 102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 97/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013.), a koji je stupio na snagu 30. srpnja 2007.

24. Na temelju svega naprijed navedenog i iznijetog, kao i na temelju iskaza tužitelja kojem je sud u cijelosti poklonio vjeru, te smatra njegov iskaz životnim, objektivnim i vjerodostojnim, utvrđeno je da je Ugovor o kreditu broj 216511 od 16.4.2008. sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora djelomično ništetan i bez pravnog učinka.

24.1.Što se tiče tuženikovog osporavanja tužitelju svojstvo potrošača, ZZP/03 u članku 3. te ZZP/14 u članku 15. stav 5. definiraju da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. U Konkretnom slučaju nepobitno je utvrđeno da je tužitelj kao fizička osoba s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu u kojem je decidirano navedeno koja je namjena kredita, tj. kupnja vozila kao što je i iskazala sama tužiteljica.

Naime, tužena na kojoj je teret dokaza, da tužitelj nije potrošač, nije tijekom postupka to dokazala.

Tuženik također nije dokazao da je tužitelja informirao o svim mogućim posljedicama kredita, jer kao što i proizlazi iz iskaza tužiteljice da je upravo morala uzeti kredit u švicarskim francima jer joj je to bilo uvjetovano radi mogućnosti kupnje automobila. Nisu ju upozorili na nikakve rizike kao ni na to da bi mogle toliko rasti rate kredita. Tuženik tijekom postupka nije dokazao da je upozorio tužitelja na bilo kakve posljedice promjene tečaja tj. valutne klauzule u CHF. Prema tome ništa ne ukazuje da je tužiteljica kao običan građanin mogla predvidjeti sve posljedice promjene tečaja valutne klauzule.

25. Prema članku 323. stav 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018.) u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog Ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske Odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. Zakona o obveznim odnosima. Utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

26. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF tuženice na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja kredita, nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju te ništetne odredbe koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti tužitelju, jer je u smislu odredbe članka 1046. Zakona o obveznim odnosima šteta i umanjenje nečije imovine. Tuženik mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu na navedeni iznos od dana stjecanja. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

27. Prigovor zastare nije osnovan. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina, a što je propisano člankom 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018.). Prema odredbi članka 241. Zakona o obveznim odnosima zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nadalje prema odredbi članka 140. Zakona o parničnom postupku pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom temeljem članka 131. ovoga Zakona ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti Ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Takvu odredbu sadrži i član 120. ZPP/13 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu. O učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s člankom 131. ZPP-a u svezi prekida zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi i Rešenju broj Rev-2245/2017-2. od 20. ožujka 2018. godine u kojem je između ostalog navedeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti Odluke donijete u povodu te tužbe.

Povodom Ustavne tužbe podnijete protiv navedene Presude Ustavni sud Republike Hrvatske u Odluci broj U-III-2922/2018. od 20.2.2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud je pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika, te s druge strane podnositelja kao dužnika. IZ toga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje navedenoj Presudi".

Prema odredbi članka 245. stav 3. ZOO-a kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju zastara se glede zahtjeva zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, ponovno je počela teći 14. lipnja 2014. zbog Presude Visokog Trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-7129/2013., međutim glede zahtjeva zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli zastara je ponovno počela teći 15. lipnja 2018. zbog Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017. i zastarni rok istječe 15. lipnja 2023. godine. Tužba je u konkretnom predmetu podnesena dana 13.6.2023. godine, te je jasno da tražbina nije zastarjela.

28. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, određeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije , računovodstvo i vrijednosne papire UA iz Darfin d.o.o. koji je dostavio svoj nalaz i mišljenje 20.1.2025. (list 210 do 215 spisa). U svojem nalazu i mišljenju i to na strani 5 istog u Tabeli je prikazao razliku između anuiteta prema obračunu banke s osnove promjene valutne klauzule za koje je utvrđen više plaćeni iznos.

Ukupna razlika između anuiteta prema obračunu banke s osnove promjene valutne klauzule za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 31.164,18 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 4.136,21 EUR.

Nadalje je na strani 5 svojeg nalaza i mišljenja u Tabeli prikazao razliku između anuiteta prema obračunu banke s osnove promjene valutne klauzule za koje je utvrđen manje plaćeni iznos.

Ukupna razlika između anuiteta prema obračunu banke s osnove promjene valutne klauzule za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi 246,14 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 32,66 EUR.

29. Tužitelj je bio suglasan s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka i na isti nije imao primjedbi. Tuženik nije stavio nikakve primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka.

29.1.Sud je u cijelosti prihvatio pisani nalaz i mišljenje vještaka smatrajući ga stručnim, objektivnim i izrađenim u skladu sa znanošću i strukom.

30. Kako utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovanih isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetne odredbe preplatio tuženiku zbog promjene deviznog tečaja CHF-valutne klauzule prema obračunu banke po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju HNB- a važećem na dan isplate kredita iznos od 4.135,21 EUR to primjenom članka 323. stav 1. i članka 1111. stav 1. Zakona o obveznim odnosima tužitelj ima pravo na isplatu tog iznosa, a koji mu je obvezan isplatiti tuženik. Također ima pravo i na zateznu kamatu a primjenom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima i to od dana kada je tuženiku plaćao mjesečne anuitete, jer se tuženik na čijoj strani su utvrđeni razlozi ništetnosti, obzirom je takve odredbe uvrstio u Ugovor o kreditu, mora smatrati nepoštenim stjecateljem iznosa koji su joj plaćeni temeljem takve odredbe.

31. Sukladno navedenom, valjalo je konačno postavljeni tužbeni zahtjev usvojiti u cijelosti.

32. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi članka 29. Zakona o obveznim odnosima.

33. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154. stav 5. Zakona o parničnom postupku, a u svezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011. 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 88/2022. i 155/2023. ZPP-a), te u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (u daljnjem tekstu : OT-a, Narodne novine broj 138/2023.).

34.Tužitelju su priznati potrebni troškovi i to za sastav tužbe prema Tbr. 7. točka 1. OT-a u iznosu od 200,00 EUR , za sastav podnesaka od 30.4.2024., 4.2.2025. prema Tbr. 8. točka 1. OT-a za svaki iznos od 200,00 EUR, te za sastav podnesaka od 5.12.2023., 16.11.2023. za svaki iznos od 100,00 EUR prema Tbr. 8. točka 3. OT- a.

Također priznati su potrebni troškovi i za zastupanje na ročištu 9.5.2024., 5.12.2024., 26.3.2025. za svako iznos od 200,00 EUR prema Tbr. 9. točka 1. OT-a.

Priznat je i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 200,00 EUR.

Sveukupno su dakle priznati troškovi tužitelju u ukupnom iznosu od 1.600,00 eura.

34.1.Tužitelj se odbija sa zahtjevom za naknadom troškova koji se odnosi za pristup na ročište za objavu Odluke u iznosu od 100,00 eura, jer nije pristupio.

35.Tuženika je valjalo odbiti sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim, jer nije uspio u parnici.

U Krapini, 25. travnja 2025.

S U T K I N J A:

Nataša Večković Jurman

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste.

Žalba se podnosi ovome sudu pisano u 3 primjerka, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Odvj. Antonio Medić, Zagreb, Vlaška 83

2. Hrvatska poštanska banka d.d. [adresa]

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte