Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

Poslovni broj P-116/2023-50

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah-Stojan, a na prijedlog više sudske savjetnice Irene Hoblaj u pravnoj stvari tužitelja TD, Sudovčina, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Branku Seweru, odvjetniku u Ludbregu, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćnicima iz OD Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave 20. ožujka 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Branka Sewera, odvjetnika u Ludbregu i zamjenice punomoćnika tuženika Maje Sambolek Grahovec, odvjetnice u Čakovcu, 25. travnja 2025. objavio je i

p r e s u d i o j e:

I Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da plati tužitelju TD OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 7.148,14 eura (sedam tisuća sto četrdeset osam eura i četrnaest centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče

- na iznos od 8,44 EUR od 31.prosinac 2006. do isplate

- na iznos od 4.969,92 EUR od 12. ožujka 2009. do isplate

radi ništetne valutne klauzule,

- na iznos od 612,24 EUR od 10.studenog 2006. do isplate

radi ništetne ulazne naknade

- na iznos od 1.558,18 EUR od 12.ožujka 2009. do isplate

radi ništetnosti izlazne naknade za prijevremenu otplatu,

po stopi utvrđenoj uvećanjem eskontne stope HNB-a za 5 postotnih poena od 10.11.2006. do 31.07.2015. a do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena , a od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

II Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.109,08 eura (tisuću sto devet eura i osam centi) tužitelj se odbija.

III Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju TD OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.094,17 eura (dvije tisuće devedeset četiri eura i sedamnaest centi).

Obrazloženje

1. Tužitelj je 07. listopada 2022. Općinskom sudu u Varaždinu podnio tužbu radi isplate u kojoj navodi kako je sa pravnim prednikom tuženika u Podružnici Varaždin zaključio Ugovor o kreditu br. 136-353/2006.g. od 31.10.2006 .godine koji je 02.11.2006.g. solemniziran po javnoj bilježnici Melaniji Duić pod brojem OV-20536/06. Tužitelj je po zanimanju električar, a namjena kredita je bila za kupnju stana i tužitelj ima status potrošača u tom odnosu. Ugovor je sastavio sam tuženik a potpisan je od tužitelja i tuženika. Tužitelj je primio te prilike upozorenje da se temeljem ovog Ugovora može vršiti zapljena jer se radi o ispravi koja predstavlja javnobilježnički akt. Ugovor se nije čitao jer bi to predugo trajalo a veliki dio je i napisan nejasno ukupno na šest strana sa dvadeset jednim člankom. Ugovoren je kredit u kunskoj protuvrijednosti 80.400,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Ugovorena je kamata od 3,88 % godišnje uz mjesečni obračun. Ugovoreno je obračunavanje kamata u CHF a naplata u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF banke na dan plaćanja. Rok otplate kredita je ugovoren na 30 godina i plaćanje u kunskoj protuvrijednosti 378,30 CHF mjesečno po srednjem tečaju CHF banke. Ugovoreno je da tužitelj plaća jednokratne troškove obrade kredita u iznosu od 1,25 % iznosa kredita. Ugovorena je promjenjivost kamatnih stopa koju može mijenjati tuženik. Tuženik je u ime tužitelja isplatio prodavatelju na ime kupovine stana iznos od 338.109,58 kn ( 77.692,35 CHF) do dana 02.11.2006.g. Kredit je u cijelosti isplaćen i vraćen po tužitelju 13.03.2009.g. i ukupno je isplaćeno 457.894,54 kn do navedenog dana. Tužitelj je platio 403.642,03 kn na ime glavnice, na ime kamata 42.512,42 kn i na ime naknade troškova iznos od 11.740,09 kn, sveukupno 457.894,54 kn. Tužitelj je time preplatio kredit za ukupno preko 50.214,00 kn glavnice radi tečajnih razlika , nadalje , preplaćen je iznos plaćenih kamata radi tečajne razlike od najmanje 5.000,00 kn i trošak za iznos od 7.000,00 kn iako to nije trebao učiniti radi ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula. Nadalje, ugovor o kreditu koji je sastavio i pripremio tuženik sadrže bitne odredbe koje su po svojoj naravi nepoštene. Naime, odredbe Ugovora omogućuju davatelju kredita ovdje tuženiku, mogućnost da jednostrano mijenja bitne dijelove ugovora bez valjanog razloga i suglasnosti tužitelja po kriterijima koji su nejasni i nedefinirani a u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora . Ništena je valutna klauzula u CHF, jednostrano promjenjiva kamatna stopa, ugovorena otplata prema anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju koji određuje sam kreditor, ugovaranje ulazne naknade, te obračun troškova uz valutnu klauzulu. Odluka o visini kamate je prepuštena jednoj strani, banci, da po svojoj jednostranoj odluci mijenja kamatu kako želi kao i da sama određuje srednji tečaj. Nadalje , prilikom traženja kredita je tuženik sugerirao , gotovo inzistirao na kreditu u CHF i na ugovaranju valutne klauzule u istoj valuti nedvojbeno znajući da će vrijednost valute CHF znatno porastu u odnosu na kune. Tuženik je raspolagao stručnim znanjima i analizama financijskih stručnjaka te je radi stjecanja dodatne zarade temeljem rasta tečaja CHF inzistirao na ugovaranju valutne klauzule kod davanja kredita. Tužitelj je neuka strana u ovom odnosu. Ovakve odredbe Ugovora su nesporno nepoštene i u suprotnosti sa dobrom vjerom, a stvorena je i znatna neravnoteža u pravima i obvezama iz Ugovora samo na štetu tužitelja. Takve odredbe ugovora su svakom prosječnom čovjeku, a i tužitelju potpuno nerazumljive i nejasne, podložne isključivo jednostranom tumačenju i određivanju po tuženiku bez objektivnih kriterija. Kad je kredit nuđen tužitelju kao potrošaču, jedan od argumenata je bio i stabilnost valute i otplatnih rata uz povoljniju kamatnu stopu. Kamatna stopa je sigurno bila niža jer je rizik za banku bio manji a jasno je i nedvojbeno da je tuženik, imajući na raspolaganju stručne financijske analitičare i stručnjake, zasigurno znao za rizike kojima se izlaže tužitelj koji je financijski laik. Predmetnim Ugovorom o kreditu se tečajni rizik prenosi isključivo na tužitelja a sastavljen je na netransparentan način tako da tužitelj nije bio u stanju procijeniti ekonomske posljedice sklapanja takovog ugovora i rizik temeljem jasnih i razumljivih kriterija. Ugovorne odredbe u vezi valutne klauzule u CHF i jednostranoj promjenjivosti kamatnih stopa te jednostranom određivanju srednjeg tečaja na dan plaćanja stvara značajnu neravnotežu između prava i obveza na štetu potrošača i nepoštivanje zahtjeva za dobru vjeru. Ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli bi morale biti takve da prosječan potrošač, koji je uobičajeno informiran i razumno obazriv i obaviješten, može procijeniti utemeljenost preciznih i razumljivih kriterija , ekonomske posljedice koje proizlaze iz Ugovora, a posebno sveukupni trošak kredita koji uzima. Tuženik je tečaj CHF uvijek povisivao zadnjeg dana u mjesecu kada je rata kredita dospijevala na naplatu.

1.2. Tužitelj se poziva na učinke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012.g. od 04. srpnja 2013.g. koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž7129/2013. od 13. lipnja 2014.g. u odnosu na odredbe o valutnoj klauzuli. Sudovi su vezani u povodu restitucijskih zahtjeva potrošača za gornju odluku iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača , pa kako je već utvrđeno da je i tuženica ugovarala promjenjive kamatne stope i valutne klauzule , te je time povrijedila kolektivne interese i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita. Tužitelj ima pravo na povrat utuženih iznosa sa pripadajućim kamatama od preplate do isplate jer je tužena nesavjesna stjecateljica. U Ugovoru o kreditu postoji odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, a nisu jasno određeni kriteriji i razlozi za promjenu. Takva odredba je zasigurno nerazumljiva i nepoštena jer omogućava jednostranu izmjenu ugovora bez jasno ugovorenih kriterija. Takova je odredba ugovora ništetna jer obvezu čini neodređenom i objektivno neodredivom a na istu tužitelj kao druga strana ugovora ne može utjecati. Tužitelj je isplatio kredit 13.03.2009.godine s time da mu je naplaćeno više sveukupno u iznosu od 62.214,00 kuna. Tužitelj je platio iznose koji su se neosnovano povisivali radi ništetne valutne klauzule i radi ništetnih jednostranih odluka tuženika o srednjem tečaju valute na dan plaćanja.

1.3. Očitujući se na navode tuženika iz odgovora na tužbu i ostalih podnesaka tuženika, tužitelj u cijelosti ostaje kod svojih navoda iznijetih u tužbi, te predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev.

2. Tužitelj je tužbeni zahtjev specificirao nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, podneskom od 20. prosinca 2024., kojim potražuje isplatu iznosa od 7.148,14 eura zajedno sa zateznim kamatama od dana dospijeća pojedinog iznosa do isplate radi preplate ugovora o kreditu s osnove promjene tečaja CHF, te s osnova troškova ulazne naknade i izlazne naknade.

3. U odgovoru na tužbu, kao i u daljnjim podnescima tuženik se očitovao na navode tužitelja, ističe prigovor zastare, osporava sve navode tužiteljice, kao i osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva.

3.1. Tuženik prigovara zastari potraživanja. Kako je tužba podnesena 07. listopada 2022. to se na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje opći zastarni rok od pet godina, što znači da je za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 07. listopada 2017. godine nastupila je zastara potraživanja. Dakle, ova tužba ujedno je prva i jedina tužba tužitelja prema tuženiku po ovom pitanju, slijedom čega nema govora da bi došlo do prekida zastare prije podnošenja ove tužbe i to podnošenjem kolektivne tužbe. Osim toga, tuženik smatra neosnovanim u potpunosti i pravno shvaćanje Vrhovnog suda, poslovni broj: Su-IV- 47/2020 od 30.01.2020. u kojem se navodi kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, jer Vrhovni sud nije zakonodavac koji donosi i kreira zakonske odredbe te ne može popunjavati nepostojeće zakonske odredbe shvaćanjima koje dovode u pitanje pravnu sigurnost u ugovornom pravu. Osnova ove tužbe može biti i jedino ili poziv na institut stjecanja bez osnove ili na institut naknade štete.

3.2. Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes da se utvrđuje ništetnost pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Osim toga, na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravna osnova, te pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe. Tuženik ukazuje kako su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Tuženik navodi kako tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe. Apstraktno pozivanje na presude VTS RH o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog, te stoga osporava da bi naslovni sud bio vezan za utvrđenja iz Presude VTS RH u predmetu potrošač.

3.3.Tuženik smatra kako su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužiteljica mogla birati između kredita valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj je donio odluku da je za nju prihvatljivija promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula CHF. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužiteljice kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Tuženik ističe kako je i pri sklapanju Ugovora o kreditu postupao sukladno članku 3011. stavku 3. važećeg Zakona o kreditnim institucijama koji navodi da je banka obvezna učiniti dostupnim sve uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Tuženik također ističe kako je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope. Isto tako, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena je, i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla je biti i niža za tužitelja, tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu. Predlaže da se u postupku sasluša djelatnik banke i javni bilježnik koji je solemnizirao ugovor o kreditu.

3.4. Slijedom svega navedenog, tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva, te predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te naloži tužitelju naknaditi parnični trošak tuženiku.

4. Rješenjem Županijskog suda u Varaždinu broj Su-7/2023-5 od 18.01.2023. predmet Općinskog suda u Varaždinu broj P-445/22 ustupljen je ovome sudu, gdje se vodi pod gornjim brojem predmeta.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, i to u obavijest o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati i troškovima za razdoblje od 30.11.2006. do 13.3.2009. na listu 7 spisa, u otplatni plan na listovima 8- 9 spisa, u specifikaciju uplata na listu 10 spisa, u obavijest o promjenama kamatnih stopa p kreditu na listu 11 spisa, u ugovor o kreditu broj 136-353/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 31. listopada 2006. na listovima 12-17 spisa, u izvadak iz zemljišne knjige na listu 20 spisa, u kupoprodajni ugovor br. 57/06-1 od 13. listopada 2006. na listovima 21-24 spisa, u Aneks Kupoprodajnog ugovora br. 57/06 od 13. listopada 2006. na listovima 25-26 spisa, u Očitovanje od 02. studenog 2006. na listovima 27-28 spisa, u solemnizaciju javnog bilježnika Jagode Vajdić-Sevšek iz [adresa] broj OU 1377/2006-1 od 2. studenog 2006. na listovima 29-30 spisa, u priloženu sudsku praksu, u kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule na listovima 192-196 spisa, u priloženu sudsku praksu, u Mišljenje Ručević vještačenja d.o.o. od 13. studenog 2015. na listu 219 spisa, u Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. na listovima 220-221 spisa, u priloženu sudsku praksu, u izjavu svjedoka TDP od 24. kolovoza 2020. na listovima 273-276 spisa, u kretanje tečaja CHF i EUR na listovima 279-286 spisa, u izvadak iz obrtnog registra na listu 309 spisa, u nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić od 22. siječnja 2024. na listovima 321-336 spisa, u očitovanje stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić na podnesak tuženika od 17. lipnja 2024. na listovima 364-365 spisa, te je saslušan tužitelj.

6.Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem javnog bilježnika s obzirom na to da ista nije neposredno sklapala s tužiteljem predmetni ugovor o kreditu, niti je prilikom sklapanja ugovora tužitelj s istom posebno pregovarao o uvjetima kredita i pravnim posljedicama koje iz njega proizlaze, posebice vezano za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, kao i za rizik kojeg takve ugovorne odredbe sa sobom nose. Naime, iz iskaza tužitelja proizlazi kako je vezano za realizaciju kredita kontaktirao samo s jednim djelatnikom banke. Također je naveo kako mu prilikom solemnizacije ugovora o kreditu javni bilježnik nije pojasnio ugovornu odredbu vezanu za promjenjivu kamatnu stopu i za valutu CHF. Stoga sud smatra kako bi iskaz javnog bilježnika bio irelevantan za donošenje odluke u ovom postupku, jer isti nema neposrednih saznanja o uvjetima sklapanja kredita i o načinu pregovora tužitelja i tuženika vezano za realizaciju kredita, a sve sukladno stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženog u odlukama broj U-III-4613/21, U-III-4372/21, U-III- 3581/21, U-III-3540/21 od 30. lipnja 2022. Podneskom zaprimljenim 08. listopada 2024. tuženik je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka ŽD.

7. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08., 57/11, 184/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje u tekstu: Zakon o parničnom postupku), tužbeni zahtjev tužitelja sud ocjenjuje djelomično osnovanim.

8. Sukladno čl. 221.a Zakona o parničnom postupku, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će se primjenom pravila o teretu dokazivanja.

9. Nesporno je da su tužitelj, kao korisnik kredita, te pravni prednik tuženika kao kreditor, 31. listopada 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 136-353/2006– dalje:

Ugovor o kreditu, koji je Ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku Melaniji Duić iz [adresa] pod brojem OV-20536/06 od 02. studenog 2006., a koji je ugovoren na iznos od 80.400,00 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju banke važećem na dan isplate, sa rokom otplate kredita od 30 godina.

10. Nesporno je da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena redovna promjenjiva redovna kamatna stopa koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 3,88% godišnje, te da je tijekom otplate kredita po predmetnom Ugovorom o kreditu tuženik mijenjao kamatnu stopu redovne tj. ugovorne kamate, i to temeljem odluka banke, znači temeljem jednostranih odluka, kao i da je tim Ugovorom o kreditu ugovorena valutna klauzula u CHF.

11. Prema čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti potrošača), koji je vrijedio u trenutku ugovaranja predmetnog kredita, Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku.

12. Sukladno čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

13. Prema čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

14. Nadalje, čl. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje: Zakon o obveznim odnosima) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je čl. 4. Zakona o obveznim odnosima propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Čl. 7. Zakona o obveznim odnosima sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je čl. 8. Zakona o obveznim odnosima propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

15. Sukladno čl. 322. Zakona o obveznim odnosima propisano je kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

16. Sukladno čl. 320. Zakona o obveznim odnosima propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.

17. Tužitelj je saslušan u ovom postupku, te je naveo kako je ugovor o kreditu sklopio s tuženikom 2006. i to s namjenom kupnje stana i to na adresi [adresa]. Taj stan kupio je za svoje osobne potrebe te je u njemu stanovao otprilike dvije godine, nakon čega je isti prodao. Po zanimanju je ekonomist te radi u firmi Vilus j.d.o.o. Ludbreg kao vozač kamiona, dok je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu radio u firmi Magma d.o.o. [adresa]. U vrijeme sklapanja ugovora nije imao u vlasništvu obrt već je obrt otvorio kasnije, nakon što je kredit već isplaćen i to 2012. ili 2013., radilo se o obrtu o posredovanju u trgovini sa sjedištem na adresi [adresa]. Prije sklapanja ugovora o kreditu s tuženikom ranije je imao kreditnih zaduženja i to sa Splitskom bankom i Raiffeisen bankom, a radilo se o gotovinskim kreditima. Vezano za realizaciju kredita ne sjeća se da li se raspitivao kod drugih banaka, zna da je odabrao Hypo Alpe-Adria-Bank jer je tamo radio jedan djelatnik banke kojeg je poznavao i s kojim je pregovarao u vezi realizacije kredita. Ne sjeća se točno koliko puta je bio u banci, ali misli da je to bilo više puta. Taj djelatnik banke preporučio mu je kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit. Ne sjeća se da li mu je posebno pojašnjavao ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Također mu nije pojašnjen ekonomski rizik koji može proizaći iz takvog ugovora o kreditu, već mu je dapače rečeno da mjesečna rata jedino može padati. Nije mu poznat pojam "valuta utočišta". Javni bilježnik mu prilikom solemnizacije ugovora također nije pojasnio ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Ugovor je pročitao, ali kao što je naveo, isti mu nije pojašnjen. Nakon što je došlo do povećanja mjesečnih rata kredita nije se išao interesirati u banku zbog čega je do rasta došlo. Naime, prva mjesečna rata iznosila je oko 1.850,00 kn mjesečno, već slijedeća je bila nešto veća, a kada je rata narasla na 2.400,00 kn mjesečno otišao je u banku da mu izračunaju koliko je preostalo da otplati kredit u cijelosti te mu je rečeno da je ostalo još oko 360.000,00 kn da zatvori kredit. Tada je našao kupca za prodaju stana kojeg je morao pričekati još otprilike tri mjeseca kako bi on ishodio kredit, te je nakon toga došao zatvoriti kredit u banku i morao otplatiti još otprilike 416.000,00 kn. Za vrijeme otplate kredita banka mu je u dvije godine slala oko tri ili četiri puta na kućnu adresu obavijesti o tome da je došlo do promjene u visini kamatne stope, ali u tim obavijestima nije bilo navedeno niti pojašnjeno zbog čega je do promjene došlo. Vezano za tečaj ne sjeća se da li je primao bilo kakve obavijesti od banke. Na posebno pitanje punomoćnika tužitelja da li je sudjelovao u izradi ugovora, izjavio je da nije već je dobio pripremljen ugovor od banke. Na daljnje pitanje da li mu je posebno pojašnjena ugovorna odredba vezano za ulaznu naknadu kredita, odnosno na što se ona odnosi, izjavio je da nije. Na daljnje pitanje da li mu je prilikom prijevremene otplate kredita naplaćena nekakva naknada, izjavio je da ne zna. Na posebno pitanje zamjenika punomoćnika tuženika da li se sjeća imena i prezimena djelatnika banke s kojim je pregovarao, izjavio je da misli da se gospodin prezivao T. Na daljnje pitanje zašto se odlučio baš na kredit u švicarskim francima, izjavio je da je to bilo zato jer mu je ponuđen kao najpovoljniji kredit, te se sjeća da mu je djelatnik banke usporedio rate u francima te misli u eurima. Rate kredita otplaćivao je on osobno.

18. Nije sporno da je Ugovor sastavio i popunjen obrazac Ugovora na potpis tužitelju dao tuženik.

19. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, da li se pravna utvrđenja iz tzv. "kolektivnog spora" mogu primijeniti na ovaj postupak, odnosno jesu li odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, ništetne.

20. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe.

21. Sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U konkretnom slučaju radi se o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

22. Kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti otplaćeni. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu utuženog iznosa, obzirom je tužitelju postupanjem tuženika (banke) nastala šteta, te se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13.

23. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju, i to na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90., a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, kao i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

24. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Vrhovni sud Republike Hrvatske je donio Odluku broj Rev-2221/18 od 3.9.2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba u kojima je glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

25. Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

26. Sud smatra kako je prigovor zastare tuženika djelomično osnovan i to u pogledu potraživanja tužitelja s osnove ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. U ovom slučaju primjenjuje se opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, te se smatra kako tužitelju pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 4. travnja 2012., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014., te je stoga zastarni rok od 5 godina istekao 14. lipnja 2019., te je potraživanje tužitelja s osnove ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi zastarjelo, jer je ovaj postupak pokrenut 07. listopada 2022. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od dana 20. veljače 2020. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom na sjednici Građanskog odjela 21. siječnja 2022., kojom je dodatno pojašnjeno shvaćanje iz revizijske odluke broj Rev-2245/17, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2014. Nadalje, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je okončan predmet po kolektivnoj tužbu u predmetu "Franak" glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za svih osam tuženih banaka i o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na Sberbank d.d., pa rok zastare u pogledu ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli ponovno teče od podnošenja zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 04. travnja 2007., odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina računajući od 15. lipnja 2018. do 15. lipnja 2023. Stoga je tužba tužitelja u pogledu potraživanja s osnova ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli podnesena unutar zastarnog roka od pet godina, obzirom kako je ovaj postupak pokrenut 07. listopada 2022.

27. Iz iskaza tužitelja proizlazi kako predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu. Sud smatra kako je tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja morao u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, vezano za ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

28. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, stoga proizlazi kako su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, sukladno čl. 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. O odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru stoga se niti ne može pojedinačno pregovarati. Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača, kao što je ranije navedeno, propisano je što mora sadržavati ugovor o potrošačkom zajmu. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, a ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

29. Sud smatra kako ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika, nije razumljiva, obzirom kako predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, kao niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je ista određena samo općenito, paušalno i neprecizno. Očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno bez pregovora o toj promjeni sa tužiteljem, kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati i iz kojeg razloga. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, na taj način postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali jednostrano i bez pregovora s drugom stranom, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

30. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora. Navedena odredba ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u takvoj situaciji vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, dok se pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

31. Tuženik je, prema stajalištu ovog suda, tužitelju trebao objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno omogućiti tužitelju da može prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa. Tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja na cijenu, što je suprotno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima.

32. Osim toga, tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute utječe na povećanje glavnice duga, pripadajućih kamata, pa tako i na povećanje mjesečnih anuiteta. Takva jednostrana ugovorna odredba je nerazumljiva i protivna načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci, kao i cijena (kamata također predstavlja cijenu).

33. Predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja naknade za obradu i za prijevremenu otplatu kredita, dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika. Po ocjeni ovoga suda ugovorna odredba kojom se naknada za obradu i prijevremenu otplatu kredita čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva jer predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja navedene naknade, već je ista određena samo općenito, paušalno i neprecizno. Naime, očito je, da je utvrđenje visine naknade za obradu i za prijevremenu otplatu kredita isključivo vezano uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelja, bez pregovora o tome, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upozorio na koji način se utvrđuje navedena naknada, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi. Navedena odredba predmetnog ugovora uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužitelju je trebalo ponuditi - objasniti, razloge ugovaranja navedene naknade, dok je tuženik primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena. Takva jednostrana ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan iznos naknade koje tužitelj ima obvezu vratiti banci i jer je u potpunosti ovisna o odluci banke.

34. Temeljem svega ranije iznijetog, sud je utvrdio kako su ugovorne odredbe predmetnog ugovora, a koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu, kao i odredbe o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništetne, te ne proizvode pravne učinke među parničnim strankama.

35. S obzirom na to da su ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetne jer su nerazumljive, tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, ali samo u pogledu ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, obzirom je potraživanje tužitelja s osnove ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u zastari. Na strani tuženika je prema mišljenju suda sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15 i 29/18 ) došlo do stjecanja bez osnove. U čl.1111. Zakona o obveznim odnosima je određeno u st. 1. da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

36. Na okolnost utvrđivanja razlike obračunatih kamata izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić temeljem ovosudnog rješenja broj P-116/23-11 od 09. listopada 2023. na okolnost utvrđenja kolike je iznose tužitelj preplatio s osnove promjenjive kamatne stope, valutne klauzule, te ulazne naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita, s time da se nalaže vještaku da odvojeno prikaže iznose preplate s osnove promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Nalaže se vještaku da, osim ranije navedene preplate kredita, izvrši izračun i na način da uzme kao da je kredit ugovoren u kunama s promjenjivom kamatnom stopom. Vještakinja Natalija Jambrečić je dostavila svoj nalaz i mišljenje 22. siječnja 2024. u kojem navodi da temeljem izračuna proizlazi kako je tokom razdoblja otplate kredita korisnik uslijed promjena kamatnih stopa i promjena tečaja CHF/HRK prema kojem je vršio otplatu ukupno preplatio iznos od 5.982,67 eura u odnosu na iznos koji bi platio da navedenih promjena nije bilo, od toga iznos od 4.977,73 eura s osnove promjena tečaja. Također je tužitelj na ime naknade za obradu kredita platio iznos od 612,24 eura, te iznos od 1.558,18 eura na ime naknade za prijevremeni povrat kredita. Vještakinja je datume nastanka pojedinih razlika specificirala do datumima uplata i ti iznosi su istovjetni iznosima kako su sada navedeni u izreci ove presude, a s osnove promjene tečaja, s obzirom na to da je tužitelj svoj tužbeni zahtjev uredio podneskom od 20. prosinca 2024. u kojem potražuje iznos od 4.977,73 eura s osnove preplate zbog promjene tečaja, kao i iznos od 612,24 eura s osnove naknade za obradu kredita, te iznos od 1.558,18 eura s osnove naknade za prijevremeni povrat kredita. Na isti nalaz i mišljenje tužitelj nije stavio primjedbe. Tuženik je prigovorio nalazu vještakinje, koja se očitovala na navode tuženika podneskom od 17. lipnja 2024. u kojem ističe kako u cijelosti ostaje kod iznijetog nalaza i mišljenja jer prigovori tuženika nisu u pogledu matematičkog izračuna vještaka, već se radi o prigovorima pravne naravi. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještakinja dala sve odgovore na postavljena pitanja.

37. Podneskom zaprimljenim 26. travnja 2024. i 20. prosinca 2024. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev kojim potražuje iznos od 7.148,14 eura samo s osnove preplate ugovora o kreditu zbog promjene tečaja, te s osnove naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita. Podneskom zaprimljenim 17. lipnja 2022., tuženik se usprotivio navodima tužitelja te ističe kako se u konkretnom slučaju radi o djelomičnom povlačenju tužbe, kojem se tuženik protivi, obzirom je tužitelj prvotno tužbom potraživao iznos od 8.257,22, dok podneskom 26. travnja 2024. tužbeni zahtjev smanjuje na iznos od 7.148,14 eura. Sukladno čl.193.st.2. Zakona o parničnom postupku tužba se može povući i kasnije, nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane. Kako tuženik u ovom predmetu na djelomično povlačenje tužbe nije pristao, tužitelj svojim podneskom od 26. travnja 2024. nije djelomično povukao tužbeni zahtjev, te je valjalo odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti kako je prvotno postavljen u tužbi, a odnosi se na isplatu iznosa od 8.257,22 eura, a ne o tužbenom zahtjevu kako je uređen podneskom od 26. travnja 2024., a kojim tužitelj više ne potražuje preplaćeni iznos po predmetnom ugovoru o kreditu s osnova odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Nadalje, sukladno čl. 191.st.3. Zakona o parničnom postupku tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen. Stoga se u ovom slučaju ne radi niti o preinaci tužbe, obzirom kako je tužitelj promijenio pravni osnovu tužbenog zahtjeva. Tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 7.148,14 eura sud je ocijenio osnovanim, s obzirom na to da je u postupku utvrđeno kako su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i o naknadi za obradu i za prijevremenu otplatu kredita ništetne, te je vještačenjem utvrđeno kako je tužitelj s osnove takve ugovorne odredbe preplatio iznos od 7.148,14 eura. U preostalom dijelu tužbeno zahtjeva, kojim tužitelj traži isplatu zbog preplate s osnove ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, sud je tužbeni zahtjev odbio obzirom kako je potraživanje s navedene osnove zastarjelo, a kako je ranije u presudi pojašnjeno.

38. Stoga je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od ukupno 7.148,14 eura, a navedeni iznos tuženik je dužan temeljem čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti tužitelju s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita do isplate i po stopi kamate sukladno čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Mjesečni iznosi u izreci presude navedeni su po datumima kako je tužitelj plaćao pojedine anuitete, a kako je vještakinja i obrazložila u svom nalazu.

39. Temeljem svega iznijetog, postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 7.148,14 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama s osnova preplate temeljem ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli utvrđen je u cijelosti osnovanim i kao takav u cijelosti usvojen, te je stoga odlučeno kao pod točkom I izreke. Preostali dio tužbenog zahtjeva s osnova preplate temeljem ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđen je neosnovanim, te je stoga odlučeno kao pod točkom II izreke.

40. O naknadi troškova ovog postupka odlučeno je temeljem čl. 164. i čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku, a u svezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22; dalje: Tarifa).

41. Sukladno čl. 154.st.2 Zakona o parničnom postupku, ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojem je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici.

42. Sud je utvrdio kako je tužitelj u sporu uspio u omjeru od 87%, dok je tuženik uspio u omjeru od 13%. Iz navedenog proizlazi kako je tužitelj u većoj mjeru uspio u sporu i to u omjeru od 74%

43. Tužitelju su priznati opravdani i stvarno nastali troškovi parničnog postupka i to za sastav tužbe po Tbr.8.1. u iznosu od 200,00 eura, sastav podneska od 20.03.2023. po Tbr 8.t.1. u iznosu od 200,00 eura, sastav podneska od 26.04.2024. po Tbr.8.t.1. u iznosu od 200,00 eura, sastav podneska od 25.06.2024. po Tbr.8.t.1. u iznosu od 200,00 eura, sastav podneska od 20.12.2024. po Tbr.8.t.1. u iznosu od 200,00 eura, dakle za sastav ukupno četiri obrazložena podneska koja su bila potrebna za raspravljanje u ovoj pravnoj stvari, zatim za zastupanje na ročištu 10.05 2023. po Tbr.9.1. u iznosu od 20,00 eura, zastupanja na ročištu 23. kolovoza 2023. po Tbr.9.t.1. u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu 09.10.2023. po Tbr.9.t.1. u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu 18.06.2024. po Tbr.9.t.1. u iznosu od 200,00 eura, zastupanja na ročištu 19. prosinca 2024. po Tbr.9.t.1. u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu 20.03.2025. po Tbr.9.t.1. u iznosu od 200,00 eura, te zastupanje na ročištu za objavu presude 25.04.2025. po Tbr.9.3. u iznosu od 100,00 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 64,51 eura, te trošak vještačenja u iznosu od 265,45 eura. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 10.05.2023. i 09.02.2024. jer isti nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka, kao niti trošak sudske pristojbe na presudu jer je isti temeljem čl. 11.st.1.toč.20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18, 51/23) oslobođen od plaćanja iste. Tako ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 2.829,96 eura.

44. Uzimajući u obzir postotak uspjeha u sporu, tužitelju je priznat trošak u omjeru od 74%, te su dosuđeni su troškovi u korist tužitelja u iznosu od 2.094,17 eura.

45. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove ovog postupka u iznosu od 2.094,17 eura.

46. Paricijski rok (rok za izvršenje) u ovom postupku iznosi petnaest dana, sukladno čl. 328. st. 2. Zakona o parničnom postupku.

Čakovec, 25. travnja 2025.

Sutkinja:

Jasna Vehtersbah-Stojan

Viša sudska savjetnica:

Irena Hoblaj

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana po primitku iste, putem ovoga suda na nadležni županijski sud pismeno u tri istovjetna primjerka

O tom obavijest:

1. tužitelj po punomoćniku

2. tuženik po punomoćnicima