Poslovni broj: Us I -2441/2024-11

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vlahu Bassegli Gozze te Andreje Fortunić, kao zapisničarke, u upravnom sporu prvotužiteljice DU, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], 21 Pitchford Street London E15 4RZ, Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske i drugotužiteljice DUČ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], 21 Pitchford Street London E15 4RZ, Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske, koje zastupa opunomoćenica Natalija Labavić, odvjetnica u Zagrebu, Jelenovac 38 E, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, OIB: 72910430276, radi upisa u maticu rođenih, **.**.2025.,

p r e s u d i o  j e

I Poništava se točka 1. i 2. izreke rješenja Republike Hrvatske, Ministarstva pravosuđa i uprave, KLASA: UP/II-223-01/24-01/1, URBROJ: 514-07-03-

01/2-24-2, od 7. ožujka 2024.

II Oglašava se ništavim rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za opću upravu i imovinsko pravne poslove Grada Zagreba, Četvrtog područnog odsjeka Medveščak, KLASA: UP/I-223-06/23-001/1801, URBROJ: 251-04-21/5-23-2, od 15. prosinca 2023.

III Odobrava se za maloljetno dijete osobnog imena EUČ, upis činjenice rođenja u državnu maticu rođenih, matičnog područja Zagreb, Medveščak za 2023., sa sljedećim podatcima upisa:

Ime: EUČ

Prezime: Roller- EUČ

Spol: Žensko

Datum rođenja: 7. (sedmi) veljače 2021.

Mjesto rođenja: Westminster, Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske Državljanstvo: Hrvatsko

Podatci o roditeljima:

OIB: [osobni identifikacijski broj]:

Ime i prezime majke: EU

Rođeno prezime: D

Datum rođenja: **.**.1978.

Mjesto rođenja: Zagreb

Državljanstvo: hrvatsko

Zanimanje: Biolog

Prebivalište: [adresa] i Sjeverne Irske, London, 21 Pitchford Street London E15 4RZ

OIB: [osobni identifikacijski broj]:

Ime i prezime roditelja: DUČ

Rođeno prezime: DUČ

Datum rođenja: **.**.1985.

Mjesto rođenja: Zagreb

Državljanstvo: hrvatsko

Zanimanje: Znanstvenik

Prebivalište: [adresa] i Sjeverne Irske, London, 21 Pitchford Street London E15 4RZ

IV U preostalom dijelu tužbeni zahtjev se odbija.

V Nalaže se tuženiku Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 49, OIB 5995199961, da u roku od 60 dana, od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima u ovom predmetu, tužiteljicama naknadi trošak upravnog spora u iznosu od 2.500,00 eura (slovima: dvijetisućepetstotina eura).

VI U preostalom dijelu zahtjev tužiteljica za naknadom troškova ovog upravnog spora se odbija.

Obrazloženje

1. Rješenjem Grada Zagreba, Gradskog ureda za opću upravu i imovinsko pravne poslove Grada Zagreba, Četvrtog područnog odsjeka Medveščak, KLASA: UP/I-223- 06/23-001/1801, URBROJ: 251-04-21/5-23-2, od 15. prosinca 2023. (u daljnjem tekstu Prvostupanjsko rješenje), odobrava se za maloljetno dijete osobnog imena TU upis činjenice rođenja u državnu maticu rođenih, matičnog područja Zagreb, Medveščak za 2023. godinu, sa podacima upisa pobliže naznačenim izrekom tog rješenja.

2. Točkom 1. izreke osporenog rješenja poništeno je Prvostupanjsko rješenje te se točkom 2. izreke istog odbija zahtjev tužiteljica za upis činjenice rođenja maloljetnog djeteta EUČ, rođene **.**.2021. u [adresa] Sjeverne Irske. Konačno, točkom 3. izreke osporenog rješenja odbijen je zahtjev tužiteljica za naknadom troškova upravnog postupka.

3. Osporavajući zakonitost naprijed navedenog rješenja tužiteljice, u svojoj tužbi, uvodno ističu kako je tuženik donio odluku koja je u potpunoj suprotnosti pravomoćnoj presudi Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj Us I-477/2023, od 30. kolovoza 2023., a što je protivno članku 81. stavku 2. Zakona o upravnim sporovima. Bez obzira na ovu okolnost navode kako je odluka tuženika utemeljena isključivo na odredbama Obiteljskog zakona i Zakona o osobnom imenu, uz potpuno zanemarivanje članka 8. Konvencije Ujedinjenih Naroda o pravima djeteta, članka 8.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava, članaka 7., 24. i 45. Povelje o temeljnim pravima Europske Unije te članak 20. i 21. Ugovora o funkcioniranju Europske Unije, a koji propisi su nadređeni primijenjenim nacionalnim propisima. Ukazujući na kronologiju postupka koji je prethodio osporenom rješenju, pozivajući se na stavove izražene u naprijed navedenoj presudi Upravnog suda u Rijeci, kao i citirajući naprijed navedene nad zakonske odredbe, tužiteljice zaključuju kako tuženik nije mogao svojom odlukom potpuno zanemariti pravomoćnu sudsku odluku. Predlažu Sudu da uvaži navode tužbe, usvoji tužbeni zahtjev i poništi osporeno rješenje, uz naknadu troškova ovog upravnog spora.

4. Tuženik, u svom odgovoru, iznosi svoje mišljenje kako se tužbom navedene odredbe ne odnose na konkretan slučaj. Smatra da se na istog treba primijeniti isključivo nacionalno pravo. Ukazuje kako takav stav proizlazi i iz prakse Suda Europske unije te da bi postupanje na način na koji to predlažu tužiteljice u neravnopravan položaj dovelo sve druge državljane Republike Hrvatske koji imaju sklopljeno životno partnerstvo i žele regulirati svoje roditeljske odnose. Predlaže da se tužba odbije iz razloga navedenih u obrazloženju pobijanog rješenja.

5. Sud je 23. travnja 2025., održao usmenu i javnu raspravu, zaključenu u prisutnosti opunomoćenice tužiteljica i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, čime je strankama, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24.), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

6. Radi ocjene zakonitosti osporenog rješenja Sud je u istog izvršio uvid te je radi točnog utvrđenja činjeničnog stanja izvršio uvid u spis tuženika i priložene isprave.

7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja Sud je, sukladno članku 114. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Među strankama nije sporno, iako tuženik ni u svom rješenju ni u odgovoru na tužbu to ne navodi, kako je osporeno i Prvostupanjsko rješenje doneseno u nastavnom postupanju, nakon Presude upravnog suda u Rijeci, Poslovni broj Us I - 477/2023, od 30. kolovoza 2023., a kojom presudom je zauzet obvezujući stav sukladno kojem je naznačeno: „Postupanje javnopravnog tijela u suprotnosti je s pravom EU, koje pravu na ime djeteta pristupa iz perspektive slobode kretanja zajamčenog člankom 21. UFEU… Napominje se da tuženik pogrešno navodi da je za odlučivanje u RH mjerodavno jedino hrvatsko pravo, a koji stav je protivan čl. 14.c. Ustava, kao i načelu nadređenosti koje čini jedan od temelja pravog poretka EU. Slijedom navedenog, neosnovano je odbijen zahtjev I i II tužiteljice za upisom u predmetni registar.“ 9. Člankom 81. stavkom 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 152/14. i 29/17. - u daljnjem tekstu Zakon), propisano je da u izvršenju presude tuženik odnosno tijelo nadležno za izvršenje obvezno je postupiti sukladno izreci presude, najkasnije u roku od 60 dana od dostave pravomoćne presude, pri čemu je vezan pravnim shvaćanjem i primjedbama suda.

10. „Pravna shvaćanja i primjedbe“ naznačene u Presudi upravnog suda u Rijeci, Poslovni broj Us I - 477/2023, od 30. kolovoza 2023., jasne su i nedvosmislene. Ponovljeno, toga su svjesna i javno pravna tijela kada u svojim odlukama potpuno ignoriraju postojanje pravomoćne sudske odluke.

11. Sud navodi kako je smisao naprijed citiranog članka Zakona uspostava pravne sigurnosti koja proizlazi iz pravomoćnosti neke odluke te javno pravna tijela, ovaj Sud, a po mišljenju ovog suda ni ostali sudovi Republike Hrvatske, ne mogu postupati protivno „Pravnim shvaćanjima i primjedbama“ iz pravomoćne odluke. Ovo iz razloga jer u suprotnom tuženik direktno postupa protivno članku 81. stavku 2. Zakona, dakle svjesno donosi nezakonito rješenje, dok bi sudovi takvim postupanjem unosili znatnu nesigurnost na štetu stranaka, obezvrjeđujući svaki stav i nalog iz pravomoćno okončanog postupka. Na ovom mjestu Sud navodi i kako je potpuno irelevantan način o kojem sudovi pa i ovaj Sud, promišlja o stavovima o spornom pravnom pitanju, o kojima je odlučeno u ranijoj pravomoćnoj odluci, jer ti stavovi i budući zakonom obvezuju na daljnje postupanje, imaju ulogu svojevrsnog „Zakona među strankama“.

12. Budući da je tuženik potpuno ignorirao naprijed navedenu presudu odlučeno je kao u točki I izreke ove presude.

13. Tužiteljice u svojoj žalbi navode kako je Prvostupanjsko rješenje doneseno bez njihovog zahtjeva, odnosno da je proveden upis kojeg one u konkretnom nisu ni tražile. Ovo je upravo razlog zbog kojeg je tuženik točkom I izreke osporenog rješenja poništio Prvostupanjsko rješenje te je s tim u svezi obrazloženjem naveo „To iz razloga što su u konkretnom slučaju žaliteljice priložile inozemnu ispravu o rođenju djeteta na temelju koje traže upis u maticu rođenih u [adresa], dok je prvostupanjsko tijelo rješavalo zahtjev koji žaliteljice nisu tražile.“

14. Člankom 128. stavkom 1. točkom 5. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09. i 110/21.), propisano je da će se rješenje oglasiti ništavim: ako je doneseno bez prethodnog zahtjeva stranke, a na koje stranka naknadno izričito ili prešutno nije pristala.

15. Budući da i nije sporno kako je Prvostupanjsko rješenje doneseno bez prethodnog zahtjeva stranke, odlučeno je kao u točki II izreke ove presude.

16. Nadalje, postupajući u sporu pune jurisdikcije ovaj Sud zauzima stav kako ne može preispitivati naloge iz pravomoćne presude Upravnog suda u Rijeci te imajući na umu kako su upute i nalozi tog suda jasni i nedvosmisleni, temeljem članka 117. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima i s obzirom da priroda stvari takvu odluku dopušta, odlučeno je kao u točki III izreke ove presude.

17. U odnosu na preostali dio tužbenog zahtjeva, a koji se odnosni na pravo stranke na naknadu troškova upravnog postupka koji su prethodili osporenom rješenju i koji je obuhvaćen tužbenim zahtjevom u ovom sporu, Sud navodi kako slijedi.

18. Člankom 161. stavkom 2. Zakona propisano je da u postupcima pokrenutim na zahtjev stranke ili u upravnim stvarima u kojima sudjeluju dvije stranke ili više njih s protivnim interesima troškove postupka snosi stranka na zahtjev koje je postupak pokrenut ili protiv koje se vodio postupak koji je za nju nepovoljno okončan, ako nije drukčije propisano.

19. Člankom 161. stavkom 5. Zakona propisano je da kada je postupak koji je pokrenut po službenoj dužnosti okončan povoljno za stranku, troškove postupka snosi javnopravno tijelo koje je postupak pokrenulo, ako nije drukčije propisano.

20. U ovom predmetu i barem sukladno rezultatima odluke iz ove presude, Sud zaključuje kako je zahtjev tužitelja u upravnom postupku bio osnovan, a što tada osnovanim čini i pravne lijekove koji taj zahtjev podupiru. Isto tako Sud navodi kako je konkretan postupak pokrenut na zahtjev, (čija naknadu troškova je regulirana člankom 161. stavkom 2. Zakona), a ne po službenoj dužnosti (čiju naknadu troškova propisuje članak 161. stavak 5. Zakona). Budući da je konkretan žalbeni postupak sastavni dio postupka koji je pokrenut na zahtjev, Sud nalazi kako zakonsko određenje ukazuje na jasno iskazanu namjeru zakonodavca da u takvoj situaciji podnositelj osnovanog pravnog lijeka nema pravo da njegov trošak naknadi rješavatelj. Ovaj zaključak, osim iz naprijed razloženog, proizlazi i iz logičkog argumenta suprotnosti dvaju naprijed navedenih odredbi.

21. Sud smatra kako se ovim ne uskraćuje i ne otežava pravo strankama na djelotvorno pravno sredstvo iz članka 13. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda odnosno članka 6. Konvencije, jednako kao što navedena intencija zakonodavca nije protivna ni stavovima Europskog suda za ljudska prava u predmetu primjerice E protiv Republike Hrvatske (zahtjev br. 32457/05), od 13. prosinca 2007., a u kojoj odluci je navedeno da „rizik svake greške što ju napravi državno tijelo trebala bi snositi država, a propusti se ne smiju ispravljati na štetu dotičnoga građanina (vidi, mutatis mutandis, T v. [adresa], br. 65582/01, § 50, 24. svibnja 2007.).“ 22. Naime, Sud navodi kako je naprijed naznačena odredba utemeljena na smislu razlikovanja materijalnog i formalnog pravnog odnosa te u smislu razlikovanja predmeta pokrenutim na zahtjev i onih pokrenutih po službenoj dužnosti, a koje razlikovanje je i razlog zakonskog teksta.

23. Tako u situacijama u kojima se postupak pokreće po službenoj dužnosti javno pravno tijelo koje takvo postupanje pokreće djeluje u javnom interesu, štiteći opće vrijednosti iz stvarnog svijeta, što ga (iako je i taj postupak jednostranački) stavlja u svojevrsnu poziciju stranke s materijalno pravnim interesom. Iz ovog razloga i po načelu cause, država koja je pokrenula upravni postupak koji je konačno u stvarnom svijetu okončan povoljno za stranku, treba snositi trošak protivnoj strani, kao uostalom i svaka stranka nekog drugog postupanja. Suprotno ovom u postupcima koji su pokrenuti na zahtjev stranke sama država (ili jedinica lokalne uprave i samouprave) nema nikakav materijalno pravni interes, ili interes u stvarnom svijetu, već se javlja u procesno pravnom odnosu u poziciji rješavatelja postupka, kojeg je u svom interesu materijalno pravne naravi, inicirala stranka svojim zahtjevom.

24. Nastavno na navedeno, Sud ukazuje da svaka odluka o troškovima mora biti utemeljena ili na načelu cause ili na načelu culpe. Pravilo u dvostranačkim postupcima (i isključivo između stranaka spora) je da primjena načela culpe ima prednost pred primjenom načela cause. Naime i bez obzira da li je jedna strana prouzročila spor (causa) trošak će naknaditi druga strana ukoliko je nastanak tog troška njena krivnja (culpa). I dok ovo pravilo vrijedi u dvostranačkim postupcima u procesnom odnosu između stranaka, ono je u istom postupku potpuno suprotno u odnosu na rješavatelja formalno pravnog odnosa. Naime, ukoliko Sud kao rješavatelj u parničnom ili javno pravno tijelo u dvostranačkom upravnom postupku, donese pogrešnu odluku (culpa rješavatelja) trošak osnovane žalbe snositi će strana koja je postupak u materijalnom svijetu skrivila (causa), a ne „kulpozni“ rješavatelj. Iz ovog se može zaključiti da rješavatelj pa dakle i javno pravno tijelo u jednostranačkom postupku, ne može po načelu culpe snositi troškove za svoju pogrešnu odluku i da se tada taj trošak, po načelu cause, prenosi na onog tko je postupak inicirao, dakle na podnositelja zahtjeva.

25. Razumljivo da ovo pravilo ne vrijedi u situacijama u kojima rješavatelj svoje pogrešne odluke donosi u krajnjoj nepažnji, ili u namjeri oštećenja stranke, ali tada takvu okolnost stranka može nadoknaditi kroz institut naknadu štete (uz sve pravne pretpostavke iz tog odnosa), a ne kroz institut naknade troškove postupka. Konačno Sud navodi i kako je razlog ovom postavka pravednosti da netko tko nema stvarni interes u materijalno pravnom odnosu koji je predmetom spora, već tko se javlja samo u poziciji rješavatelja formalno pravnog odnosa iniciranog po zahtjevu stranke koja procesni odnos kreira, troškove tog formalno kreiranog odnosa ne može snositi, jer za sam njegov ishod u stvarnom svijetu i nema interes.

26. Konačno Sud nalazi i da bi u situaciji u kojoj bi se zauzeo stav da rješavatelj o pravnom lijeku u jednostranačkoj upravnoj stvari (kao stranka postupka) treba snositi trošak sačinjenja žalbe, zbog pobijanja svoje neosnovane odluke, tada bi analogno tome, rješavatelju (kao stranci postupka) pripadao trošak sačinjenja odluke kojom se žalba tužitelja odbija ili odbacuje, a što je protivno svakom procesnom smislu.

27. Budući da je u konkretnom jednostranački postupak vođen po zahtjevu tužiteljice, odlučeno je temeljem članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, kao u točki IV izreke ove presude.

28. Suprotno svemu naprijed navedenom za jednostranački upravni postupak, upravni spor je dvostranačko postupanje, jer se u istom javno pravno tijelo javlja kao stranka (a ne kao rješavatelj) s materijalno pravnim interesom da njegovo rješenje u materijalnom svijetu opstane i proizvede stvarno pravne učinke. Stoga je tuženik, kao raniji rješavatelj upravne procesne stvari, tužbom uspostavljen kao stranka dvostranačkog postupanja u kojem će sudjelovati, čime posljedično može biti obvezan troškom, kao uostalom i bilo koja druga stranka.

29. Stoga u odnosu na zahtjev tužiteljica za naknadom troškova ovog upravnog spora, specificiranog njenim troškovnikom od 23. travnja 2025. (list 209 spisa), Sud navodi kako je isti utemeljen na članku 144. stavku 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima te na temelju tbr. 27 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23. - u daljnjem tekstu Tarifa). Tužiteljice su podnijele zahtjev za sastav troškova upravnog postupka koji je prethodio osporenom rješenju, uključujući i raniji upravni spor te na temelju tbr. 27. točke 1. alineje 2. Tarife, podnijele zahtjev za sastav tužbe 20. svibnja 2025. i sastav podneska od 27. rujna 2024. u iznosu od po 1.000,00 Eura te na temelju tbr. 27. točka 2. Tarife, podnijela zahtjev za naknadu troškova za pristup na ročište održano 23. travnja 2025., u iznosu od 1.000,00 Eura, a što ukupno, uz uvećanje pripadajućim javnim davanjem, iznosi 8.062,50 Eura. Konačno tužiteljice dodatno podnose zahtjev za naknadu plaćenih sudskih pristojbi.

30. Člankom 144. stavkom 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima određeno je da troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni tijekom, ili u povodu spora. Troškovi spora obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu.

31. Člankom 147. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima propisano je da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.

32. Iako Sud nalazi kako je ovom odlukom djelomično odbijen tužbeni zahtjev, zauzima stav da je trošak upravnog postupka samo prateći zahtjev glavnom (ukoliko sam za sebe nije predmetom spora), iz kojeg razloga neuspjeh u tom dijelu ne može utjecati na umanjenje pripadajućeg troška. Stoga i imajući na umu kako je ovaj spor okončan na način da je poništeno rješenje tuženika u osnovnoj stvari, Sud zaključuje kako je tužiteljica uspjela sa svojim tužbenim zahtjevom, a koja okolnost tada dovodi do obveze tuženika da snosi sve opravdane troškove spora. Iz ovog razloga Sud je u obvezi utvrditi koji se troškovi, a koje troškove tužiteljica potražuje svojim zahtjevom, mogu smatrati opravdanim.

33. Sud u cijelosti osnovanim uzima zahtjev za naknadom troškova sastava tužbe, a kojom je iniciran spor koji je u odnosu na tužiteljice povoljno okončan, odnosno i naknadu troškova zastupanja na raspravi održanoj 23. travnja 2025. po pozivu suda. Stoga je odlučeno kao u točki V izreke ove odluke.

34. Suprotno ovom uvažavajućem dijelu, Sud navodi kako je već obrazložio razloge zbog kojih tužiteljicama ne pripada pravo na naknadu troškova upravnog postupka koji je prethodio osporenom rješenju. Nadalje, raniji upravni spor je pravomoćno okončan te tužiteljice u novom sporu nemaju pravo na naknadu onog što su u prošlosti propustile ishoditi. Isto tako sud, a s obzirom na način rješavanja ovog upravnog spora, ne nalazi da bi podnesak tužiteljica od 27. rujna 2024. imao utjecaj na njegov ishod. Konačno Sud ukazuje i kako pristojbeni trošak u upravnim sporovima i sukladno članku 22. stavku 1. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj 118/18. i 51/23.), nastaje isključivo u situaciji u kojoj Sud odbije ili odbaci tužbu, a što u konkretnom nije slučaj. Stoga je odlučeno kao u točki VI izreke ove odluke.

Zagreb, 25. travnja 2025.

Sudac

Vlaho Bassegli Gozze

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

DNA:

1. Odvjetnica Natalija Labavić, Zagreb, Jelenovac 38 E,

2. Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49,

3. U spis