Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Rijeka, Žrtava Fašizma 7
Poslovni broj: P-24/2022-17
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci po sucu Dariji Knez Grbčić, u pravnoj stvari tužiteljice JP, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po Zajedničkom odvjetničkom uredu Saša Poldan, Goran Gatara, Valentina Vižintin, Marko Komorski, Ana Babić i Soča Fruk Morina odvjetnici iz Rijeke i Zagreba, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, radi isplate, nakon zaključene glavne rasprave 4. ožujka 2025. i izvršene objave 25. travnja 2025.
p r e s u d i o j e
I.
Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, da tužiteljici JP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 5.363,69 EUR (pettisućatristošezdesetitri eura i šezdesetidevet centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:
na iznos od 10,06 eur od dana 13.10.2004. pa do isplate
na iznos od 9,92 eur od dana 15.11.2004. pa do isplate
na iznos od 14,57 eur od dana 07.12.2004. pa do isplate
na iznos od 10,72 eur od dana 14.01.2005. pa do isplate
na iznos od 7,93 eur od dana 01.02.2025. pa do isplate
na iznos od 7,53 eur od dana 08.03.2005. pa do isplate
na iznos od 6,36 eur od dana 07.04.2005. pa do isplate
na iznos od 2,76 eur od dana 13.05.2005. pa do isplate
na iznos od 2,36 eur od dana 08.06.2005. pa do isplate
na iznos od 3,42 eur od dana 09.07.2005. pa do isplate
na iznos od 1,30 eur od dana 09.09.2005. pa do isplate
na iznos od 5,28 eur od dana 13.10.2005. pa do isplate
na iznos od 3,95 eur od dana 14.11.2005. pa do isplate
na iznos od 3,69 eur od dana 14.12.2005. pa do isplate
na iznos od 5,28 eur od dana 13.01.2006. pa do isplate
na iznos od 3,42 eur od dana 10.02.2006. pa do isplate
na iznos od 7,93 eur od dana 11.10.2008. pa do isplate
na iznos od 17,62 eur od dana 14.11.2008. pa do isplate
na iznos od 1,56 eur od dana 12.12.2008. pa do isplate
na iznos od 23,86 eur od dana 10.01.2009. pa do isplate
na iznos od 28,11 eur od dana 11.02.2009. pa do isplate
na iznos od 26,51 eur od dana 12.03.2009. pa do isplate
na iznos od 26,51 eur od dana 14.04.2009. pa do isplate
na iznos od 24,52 eur od dana 14.05.2009. pa do isplate
na iznos od 22,27 eur od dana 12.06.2009. pa do isplate
na iznos od 21,21 eur od dana 09.07.2009. pa do isplate
na iznos od 20,01 eur od dana 08.08.2009. pa do isplate
na iznos od 21,21 eur od dana 08.09.2009. pa do isplate
na iznos od 18,42 eur od dana 13.10.2009. pa do isplate
na iznos od 20,54 eur od dana 14.11.2009. pa do isplate
na iznos od 21,21 eur od dana 11.12.2009. pa do isplate
na iznos od 30,50 eur od dana 13.01.2010. pa do isplate
na iznos od 30,50 eur od dana 08.02.2010. pa do isplate
na iznos od 29,30 eur od dana 12.03.2010. pa do isplate
na iznos od 25,85 eur od dana 13.04.2010. pa do isplate
na iznos od 39,79 eur od dana 10.05.2010. pa do isplate
na iznos od 42,44 eur od dana 07.06.2010. pa do isplate
na iznos od 55,98 eur od dana 07.07.2010. pa do isplate
na iznos od 49,08 eur od dana 09.08.2010. pa do isplate
na iznos od 65,00 eur od dana 07.09.2010. pa do isplate
na iznos od 54,39 eur od dana 12.10.2010. pa do isplate
na iznos od 54,39 eur od dana 11.11.2010. pa do isplate
na iznos od 71,64 eur od dana 10.12.2010. pa do isplate
na iznos od 87,96 eur od dana 10.01.2011. pa do isplate
na iznos od 72,97 eur od dana 07.02.2011. pa do isplate
na iznos od 72,97 eur od dana 07.03.2011. pa do isplate
na iznos od 67,13 eur od dana 08.04.2011. pa do isplate
na iznos od 75,62 eur od dana 16.05.2011. pa do isplate
na iznos od 96,86 eur od dana 10.06.2011. pa do isplate
na iznos od 96,86 eur od dana 06.07.2011. pa do isplate
na iznos od 133,36 eur od dana 13.08.2011. pa do isplate
na iznos od 102,30 eur od dana 08.09.2011. pa do isplate
na iznos od 96,86 eur od dana 11.10.2011. pa do isplate
na iznos od 96,19 eur od dana 10.11.2011. pa do isplate
na iznos od 95,53 eur od dana 06.12.2011. pa do isplate
na iznos od 102,83 eur od dana 10.01.2012. pa do isplate
na iznos od 104,42 eur od dana 08.02.2012. pa do isplate
na iznos od 106,28 eur od dana 07.03.2012. pa do isplate
na iznos od 104,82 eur od dana 10.04.2012. pa do isplate
na iznos od 106,15 eur od dana 08.05.2012. pa do isplate
na iznos od 109,47 eur od dana 09.06.2012. pa do isplate
na iznos od 106,15 eur od dana 12.07.2012. pa do isplate
na iznos od 107,47 eur od dana 08.08.2012. pa do isplate
na iznos od 100,84 eur od dana 10.09.2012. pa do isplate
na iznos od 102,17 eur od dana 11.10.2012. pa do isplate
na iznos od 106,55 eur od dana 09.11.2012. pa do isplate
na iznos od 105,35 eur od dana 10.12.2012. pa do isplate
na iznos od 107,47 eur od dana 08.01.2013. pa do isplate
na iznos od 100,84 eur od dana 08.02.2013. pa do isplate
na iznos od 100,31 eur od dana 12.03.2013. pa do isplate
na iznos od 106,15 eur od dana 10.04.2013. pa do isplate
na iznos od 100,31 eur od dana 09.05.2013. pa do isplate
na iznos od 96,85 eur od dana 11.06.2013. pa do isplate
na iznos od 96,86 eur od dana 08.07.2013. pa do isplate
na iznos od 98,21 eur od dana 09.08.2013. pa do isplate
na iznos od 98,85 eur od dana 09.09.2013. pa do isplate
na iznos od 103,49 eur od dana 11.10.2013. pa do isplate
na iznos od 102,83 eur od dana 07.11.2013. pa do isplate
na iznos od 105,75 eur od dana 10.12.2013. pa do isplate
na iznos od 102,17 eur od dana 07.01.2014. pa do isplate
na iznos od 110,13 eur od dana 07.02.2014. pa do isplate
na iznos od 105,75 eur od dana 07.03.2014. pa do isplate
na iznos od 104,69 eur od dana 10.04.2014. pa do isplate
na iznos od 102,43 eur od dana 12.05.2014. pa do isplate
na iznos od 102,83 eur od dana 17.06.2014. pa do isplate
na iznos od 104,56 eur od dana 11.07.2014. pa do isplate
na iznos od 107,21 eur od dana 11.08.2014. pa do isplate
po stopi od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 3 %-tna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, da tužiteljici JP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi prouzročeni trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 2.050,00 EUR (dvijetisućeipedeset eura) uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće od 25. travnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine,
sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv Sberbanke d.d. radi isplate. U povijesnom dijelu tužbe navela je da je sa pravnim prednikom tuženika ( Wolksbank) zaključila Ugovor br.310255 o kreditu i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, kojim je ostvarila pravo na kreditna sredstva u visini od 39.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema kupovnom tečaju banke važećem na dan korištenja kredita, a koji iznos je utrošen za dovršenje kuće.
2. Pojasnila je da se radilo o standardiziranom ugovoru sastavljenom od strane banke o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, niti je ista imala utjecaja na njihovo uvrštenje u tekst ugovora. Istakla je da je ugovorom ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 4,80% godišnje te valutna klauzula u CHF.
3. Takve odredbe ugovora navela je da joj kao potrošaču nisu mogle biti razumljive, pri čemu je posebno napomenula da ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate, način obračuna i naplate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dovodi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a niti provjeriti pravilnost promjene jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
4. Pravni osnov svog zahtjeva temeljila je na odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je detaljno elaboriran u sudskim presudama u sporu radi zaštite kolektivnih prava potrošača. Pri tome se pozvala na pravomoćnu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017. Pozivajući se na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, smatrala je da je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezna za naslovni sud u ovosudnom postupku kojeg je pokrenula kao potrošač radi isplate. Posebno je istaknula da joj je prilikom ugovaranja bio poznat jedino iznos kredita, rok otplate i aktualna kamatna stopa, dok je u pogledu svih ostalih odredaba njezin suugovaratelj uživao bezgranično povjerenje.
5. Navela je da je nakon zaključenja predmetnog ugovora banka bez ikakvog valjanog razloga i kriterija donosila jednostrane odluke o promjeni kamatne stope, dok je tečaj ugovorene valute CHF nekontrolirano rasao što je imalo za posljedicu kontinuirano povećavanje njezine ugovorne obveze prema banci.
6. Cijeneći ništetnim ranije navedene ugovorne odredbe, smatrala je da je s navedenih osnova banci preplatila ukupan iznos u visini od 40.412,22 kn. Stoga je predložila da sud nakon provedenog postupka usvoji postavljeni zahtjev i obveže tuženika da izvrši isplatu preplaćenih iznosa sa ranije navedenih osnova sa pripadajućim sporednim davanjima tekućim na svaki pojedini preplaćeni iznos od dospijeća pa do isplate, uz naknadu prouzročenog parničnog troška, također uvećanog za sporedna davanja.
7. U odgovoru na tužbu, tuženik Sberbank d.d. je ne sporeći zaključenje ugovora sa pravnim prednikom, prvotno istakao prigovor mjesne nenadležnosti suda ističući da su stranke zaključenim ugovorom ugovorile mjesnu nadležnost suda sjedišta banke. S toga je smatrao da je sud pozvan cijeniti sporazum o mjesnoj nadležnosti, odnosno progrogaciju mjesne nadležnosti. Posebno je naglasio da tužiteljica nije dokazala da se nije prethodno zaključenju ugovora pojedinačno pregovaralo o navedenoj odredbi, zbog čega bi se eventualno moglo cijeniti da bi se radilo o ništetnoj odredbi. Pozvao se na praksu VSRH poslovni broj Gr1 od 2.travnja 2012.
8. Ukoliko sud ne bi cijenio osnovanim prigovor, osporio je osnovanost osnova postavljenog tužbenog zahtjeva predlažući njegovo odbijanje uz naknadu prouzročenog parničnog troška. Visinu postavljenog zahtjeva nije osporavao, iako se nije slagao sa metodologijom izračuna visine s obzirom da metodologija vodi zaključku da su ugovorne strane zaključile ugovor sa fiksnom kamatnom stopom što nije bila njihova prava volja. Takvo isticanje, smatrao je da nije od značaja na neosporenu visinu postavljenog zahtjeva.
9. U odnosu na meritum, naveo je da je zaključeni pravni posao odraz slobodne volje ugovornih strana te da je tužiteljica svjesno i slobodno raspolagala svojim pravima i preuzela obveze zaključivši predmetni ugovor. Smatrao je da su se stranke suglasile i svjesno ugovorile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, zbog čega bi odstupanje od preuzetih obveza valjalo cijeniti kao odstupanje od načela pacta sunt servanda.
10. Suprotno stavu tužiteljice, cijenio je da u konkretnom slučaju nije moguće primijeniti pravomoćnu odluku donijetu u kolektivnom sudskom postupku koja doista obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu, a to iz razloga jer ugovorne odredbe obuhvaćene ovom tužbom nisu utvrđene ništetnim u parnici Potrošač, odnosno tužiteljica nije dokazala da bi se radilo o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotne načelu savjesnosti i poštenja, a što bi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima između ugovornih strana.
11. Ukoliko bi sud cijenio suprotno i smatrao primjenjivim na konkretan spor sadržaj pravomoćne presude donijete u kolektivnom sporu, istakao je prigovor zastare s više osnova. Ukoliko bi osnov potraživanja bila naknada štete pozvao se na trogodišnji rok zastare, kao i kod povrata mjesečnih anuiteta. Ukoliko bi se zahtjev za isplatom temeljio na stjecanju bez osnove, pozvao se na opći zastarni rok propisan kod stjecanja bez osnove. Cijenivši da je tužiteljica podnijela tužbu 5. siječnja 2022., smatrao je da je kod svih navedenih osnova potraživanja nastupila zastara.
12. Glede ugovorenih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, istakao je da iste nisu zabranjene, već da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bazirana na zakonskoj osnovi i aktima banke, dok je u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu pozvao se na odredbu članka 22. ZOO-a.
13. Slijedom navedenog, osporio je da bi bilo koja odredba ugovora bila ništetna kako to ističe tužiteljica. Cijenivši da se radilo o jasnim, uočljivim i razumljivim ugovornim odredbama, smatrao je da banka nije postupila protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da bi nastala značajna neravnoteža u pravima ugovornih strana i to na štetu tužiteljice.
14. Iznijete navode odgovora na tužbu, tužiteljica je u cijelosti otklonila apostrofirajući da su odredbe kojima se ugovara promjena kamatne stope prema jednostranoj odluci banke te primjena zaštitne klauzule u valuti CHF nerazumljive, nepoštene i ništetne te uzroku neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer de facto vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu tijekom vremena ne može predvidjeti, a pravilnost promjene niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Posebno je napomenula da je značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF tim veći što nije znala za rizik tečaja švicarskog franka, već je smatrala da je sklapanjem ugovora svaka strana prihvatila samo opći valutni rizik, a isti je još veći i zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka k tome promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. U tom smjeru napomenula je da je o tome dan i zaključak suda u presudi VTS RH poslovni broj Pž-6632/2017.
15. Prigovor mjesne nenadležnosti, tužiteljica je također u cijelosti otklonila. Istakla je da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj stranke nisu posebno pregovarale, niti je prethodno potpisivanju ugovora kao ugovorna strana bila upozorena na istu. Napomenula je da se radilo o tipiziranom ugovoru u kojem je banka unijela po njoj pogodne ugovorne odredbe bez da je o tome sa njome pregovarala, a koje su dovode do neravnoteže ugovornih strana na uštrb potrošača. Stoga je istu smatrala pravno nevaljanom, odnosno ništetnom. Napomenula je da je ugovor zaključen u Rijeci a ne u sjedištu banke.
16. Isticanje tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjiva presuda iz kolektivnog spora, smatrala je neosnovanim. Istakla je da je sud pozvan izrijekom zakona ( čl. 502c ZPP-a ) cijeniti odluke donesene u kolektivnom sporu u ovakvoj vrsti spora koji pokreće potrošač. Posebno je istakla da se iste odnose na zaključene ugovore o kreditu u razdoblju od 1. rujna 2003. do 31. prosinca 2008.
17. Prigovor zastare otklonila je u cijelosti, cijeneći da isti valja promatrati kroz pravno shvaćanje sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem kod posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovornih odredaba. Pozvala se na odredbu članka 328. ZOO-a, prema kojem je pravo na isticanje ništetnosti neograničeno, kao i na odredbu članka 323. citiranog zakona prema kojem je restitucija primljenog posljedica ništetnosti.
18. Ustrajući kod tužbenog zahtjeva usmjerenog na isplatu, tužiteljica je s obzirom na statusne promjene na strani banke, kao i promjenu valute u Republici Hrvatskoj, konačno postavljenim zahtjevom označila kao pasivno legitimiranu stranku prvotno NOVU HRVATSKU BANKU d.d. Zagreb, da bi nastavno označila HRVATSKU POŠTANSKU BANKU d.d., Zagreb, kao pravnog sljednika banke s kojom je zaključila ugovor o kreditu. Istakla je da je prvotno označenog tuženika Sberbank d.d. slijedila NOVA HRVATSKA BANKA d.d., koja se pripojila temeljem Ugovora o pripajanju od 1. ožujka 2023. društvu HRVATSKA POŠTANSKA BANKA. U odnosu na zatraženu isplatu, istakla je protuvrijednost zatražene isplate u tužbenom zahtjevu zatraživši sada isplatu iznosa od 5.363,69 EUR.
19. Novooznačeni tuženik ustrajao je na ranijim navodima odgovora na tužbu, kao i na iznijetim prigovorima te je predložio da se sud oglasi mjesno nenadležnim za postupanje, a ukoliko smatra neosnovnim iznijeti prigovor, predložio je odbijanje zahtjeva uz naknadu prouzročenog parničnog troška uvećanog za sporedna davanja.
20. Radi utvrđivanja činjeničnog stanja, sud je proveo dokaz uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu i to uvidom u ugovor o kreditu, uvidom u otplatni plan za predmetni ugovor izrađen od strane tuženika, uvid u relevantne uplate učinjene od strane tužitelja s osnove ugovora, čitanjem obavijesti o promjeni kamatne stope. Proveo je dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke, kao i dokaz uvidom u preostalu dokumentaciju koja prileži spisu.
21. Tijekom postupka sud nije provodio daljnje personalne dokaze u vidu saslušanja djelatnika banke, na okolnost pojedinačnog pregovaranja prethodno zaključenju ugovora.
22. Sud cijeni stav Ustavnog suda RH koji ukazuje da u ovakvim predmetima je potrebno na okolnost utvrđenja pregovaranja ugovornih strana provesti dokaz saslušanjem djelatnika banke koji je pregovarao u ime banke. Kako u tom smjeru tuženik nije iznosio dokazne prijedloge, a sud utvrđujući stranačku istinu, a ne materijalnu istinu te ne provodi dokaze po službenoj dužnosti, takav dokaz nije proveden tijekom dokaznog postupka. Podredno se ističe da je tuženik prvotno predlagao provođenje takvog personalnog dokaza da bi tijekom postupka odustao od provođenja istoga.
23. Ocjenom svih provedenih dokaza, kako svakog pojedinačno, tako i svih ukupno, sud je ocijenio konačno postavljen tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovanim.
24. Predmetnim tužbenim zahtjevom tužiteljica potražuje od tuženika povrat razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatila temeljem ugovorne promjenjive kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, kao i povrat razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatila tuženiku temeljem ugovorene obveze na plaćanje anuiteta sa valutnom klauzulom u CHF u odnosu na tečaj CHF u trenutku realizacije kredita. Navedenu isplatu tužiteljica potražuje kao posljedicu ništetnosti ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu kojeg je zaključila sa pravnim prednikom tuženika, a koje odredbe se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutnu klauzulu u CHF.
25. Između stranaka nije sporna činjenica da je tužiteljica sa Wolksbank d.d. tijekom 2004. zaključila ugovor o kreditu u iznosu od 39.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju banke važećeg na dan isplate kredita. Nije sporno sljedništvo tuženika i posljedično tome pasivna legitimacija. Također, nije sporan njezin status potrošača. Nije sporno da je za vrijeme trajanja ugovornog odnosa skladno ugovorenim odredbama pravni prednik tuženika izvijestio tužiteljicu o promjeni kamatne stope, a koje povišenje kamatne stope je pratilo i obvezu tužiteljice koju je izvršavala tijekom ugovornog razdoblja, kao i da je došlo do promjene tečaja valute CHF koji je rasao.
26. Stranke ne spore da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod poslovnim brojem P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.
27. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Presudom Vrhovnog suda RH pod poslovnim brojem Rev-249/14 od 09. travnja 2015. utvrđeno da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do 31. prosinca 2008. a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a.
28. Također, nije sporno niti da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev- 2221/18 od 03. rujna 2019. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i ovdje tuženik, u razdoblju od 01. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju do 6. kolovoza 2007. da od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača.
29. Iz ranije citiranih sudskih odluka u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa, između ostalog utvrđeno je da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.
30. Sporna je primjena navedenih pravomoćnih odluka sudskih instanci na konkretan slučaj s obzirom da tuženik cijeni da se zaključak iz sudske odluke donesene u kolektivnom sporu ne može primijeniti u pojedinačnom postupku kojeg je pokrenula tužiteljica. Također je sporno, ukoliko bi sud i cijenio primjenjivim zaključke ranije navedenih sudskih odluka donesenih u kolektivnom sporu potrošača, je li tužiteljica de facto dokazala individualni interes koji bi joj osobno bio povrijeđen s obzirom da se navedene odluke izravno ne mogu primijeniti na konkretan slučaj. Između stranaka sporno je i pitanje je li zahtjev tužitelja s osnove isplate obuhvaćen zastarom kao što to smatra tuženik, a sporna je i nadležnost suda.
31. Istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti, ovaj sud nije smatrao osnovanim.
32. Odredbama ZZP-a, u kojem je implementirana smjernica 93/13 EEZ-a o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je nepoštena odredba. Smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, osobito ako je riječ odredbi unaprijed formuliranog ugovora trgovca.
33. presudi Europskog suda za ljudska prava br.C-240/98-244/98 utvrđena je obaveza nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti ispitaju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnopravnim ili postupovnim odredbama te da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja, odnosno poslužitelja usluge valja smatrati nepoštenom u smislu odredbe članka 3 Direktive.
34. U svom stranačkom iskazu tužiteljica je navela da je predmetni ugovor zaključila u poslovnici banke u Rijeci gdje obitava s obitelji. Navela je da je u to vrijeme bila zaposlena i obavljala poslove u smjenskom radu. U obitelji je imala maloljetnu djecu te joj obiteljska situacija kao i financijska situacija nije omogućavala odlazak u Zagreb radi pristupa na sudske rasprave ukoliko bi se spor pokretao pred sudom u Zagrebu. Napomenula je da je pozna niti jednog odvjetnika iz Zagreba, niti bi se kome mogla obratiti za pomoć oko izbora odvjetnika koji bi ju zastupao u eventualnom sudskom sporu pred sudom u Zagrebu. Navela je da je po prvi puta zaključivala ovakvu vrstu ugovora te da su joj predmetna sredstva bila potrebna za uređenje stambenog prostora kojeg je koristila njezina obitelj za življenje. Istakla je da je zdravstveni djelatnik te da nema ikakvih saznanja o bankarskom poslovanju niti su joj bankarski pojmovi u vrijeme zaključenja ugovora bili bliski.
35. U iskazu je navela da nije imala namjeru zaključiti ugovor o kreditu u kojem je obveza vezana za valutu CHF, već joj je prijedlog za zaključenje takvog ugovora dala banka, ističući da bi se radilo o povoljnijem kreditu od onoga koji bi eventualno zaključila u valuti EUR. Izričita je bila u kazivanju da ju djelatnik banke nije upozorio na različitost kreditiranja ovisno o valuti obveze, niti joj je objasnio pristup HNB-a prilikom praćenja tečaja valute. Nije joj posebno objašnjen razlog eventualnog povećanja kamatne stope koja je ugovorena, a koji pojam joj je bio apstraktan. Ugovor joj je predočen već sastavljen, u njemu nije sudjelovala, a prethodno potpisivanju ga je pročitala iako ne razumjevši u cijelosti. Izričita je bila u kazivanju da u vrijeme zaključivanja ugovora nije bila svjesna rizika sklapanja takve vrste ugovora u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF. Koliko se sjećala u to vrijeme nije bilo moguće ugovoriti fiksnu kamatnu stopu.
36. Iz stranačkog iskaza tužiteljice, kojeg je sud ocijenio objektivnim, životnim i istinitim, utvrđeno je da tužiteljica nije utjecala na unošenje u ugovor ugovorne odredbe o ugovorenoj nadležnosti suda sjedišta tuženika, a niti joj je objašnjena takva ugovorna odredba. Ista je zaključila ugovor u Rijeci gdje je nastanjena i zadovoljava sve svoje životne potrebe. Nije povezana sa Zagrebom koji je udaljen od njezinog mjesta stanovanja ( 200 km ) te bi joj odlazak na sud u Zagreb predstavljalo veliki financijski izdatak. Posebno valja cijeniti da ista rijetko odlazi u Zagreb, nema poznatih u tom gradu što je povezano sa angažiranjem odvjetnika koji bi je trebao zastupati iz povjerenja pred sudom.
37. Navedena ugovorna odredba, o kojoj se nije pregovaralo sročena od strane banke, po stavu suda ugovorena je kako bi si banka osigurala određene pogodnosti i bitno manje troškove te ograničilo potrošaču pravo pristupa sudu. Takva ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo niti je potrošaču objašnjena, po stavu suda uzrokuje znatnu neravnotežu u procesnopravnom položaju stranaka.
38. Prilikom ocijene navedene ugovorne odredbe, valja cijeniti da je odredbama ZZP-a izričito propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu, potrošač je pozvan pokretati postupak protiv druge ugovorne strane pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Također, valja cijeniti i stav sudske prakse u tom smjeru ( Županijski sud u Zagrebu poslovni broj GŽ-3792/2019 i poslovni broj Gž- 3772/2019, Županijski sud u Puli-Pola poslovni broj Gž- 947/2019 )
39. Suprotno stavu tuženika, ovaj sud cijeni da u konkretnom slučaju valja primijeniti stavove i zaključke pravomoćne odluke donesene u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, a što će naknadno u ovosudnom obrazloženju biti i navedeno prilikom obrazlaganja pojedinog segmenta zahtjeva.
40. Sud cijeni ispravni stav tuženika da nije moguće utvrditi ništetnost napadanih ugovornih odredaba isključivo na temelju odluka donesenih u kolektivnom sporu bez da se utvrdi u svakom pojedinačnom slučaju ništetnost konkretnih ugovornih odredaba.
41. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. Zakonom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
42. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice i pravnog prednika tuženika proizlazi da je ugovorna odredba koja se odnosi na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatama banke iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna.
43. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužiteljici kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedenog ZZP-a.
44. Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatama banke, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača posve nerazumljiva.
45. Navedenom odredbom općenito je promjena kamatne stope vezana za Odluku o kamatama banke, odnosno akt banke, s time da se nedvojbeno radi o dokumentu koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu, ili koje se bave bankarskim poslovanjem, slijedom čega sud zaključuje da te odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužiteljici kao prosječnom potrošaču nisu mogle biti razumljive.
46. Valja cijeniti da ugovorna kamata u ugovoru o kreditu sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.
47. Obzirom na iznijeto, po stavu ovog suda unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope, a kako je to učinio pravni prednik tuženika u konkretnom ugovoru može se ocijeniti suprotno navedenim načelima obveznog prava jer se time od samog početka ugovornog odnosa tužiteljicu kao korisnicu kredita i potrošača dovodi u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca.
48. Naime, odredbom citiranog Ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužiteljici u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa godišnje nadalje mijenjati, nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao isključivo "promjenjiva". Predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope.
49. U takvoj situaciji nije moguće očekivati da bi tužiteljica kao prosječan potrošač bez adekvatnog znanja u financijskim segmentima bila u stanju cijeniti promjene tržišnih uvjeta i s time u vezi buduće promjene kamatne stope koje bi uslijedile u razdoblju zaključenog ugovornog odnosa.
50. Tuženik nije tijekom postupka dokazao da bi prilikom zaključenja ugovora o kreditu sa tužiteljicom njegov pravni prednik na razumljiv način prosječnom čovjeku bez dovoljnog financijskog znanja objasnio postupak formiranja kamatnih stopa, što sve utječe na takvo formiranje tijekom ugovornoga razdoblja, a na temelju čega bi tužiteljica kao potrošač mogla spoznati učinke koje će u budućnosti nastati iz tako ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.
51. Ista po stavu ovoga suda nije mogla imati saznanja o osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju u trenutku zaključenja ugovora. Valja pri tome cijeniti da prosječni građanin u Republici Hrvatskoj u to vrijeme nije bio u dovoljnoj mjeri educiran iz područja financija da bi uopće mogao projicirati u budućnosti posljedicu ugovaranja promjenjive kamatne stope. Banka, odnosno financijska institucija čiji je krajnji cilj ostvarivanje zarade zasigurno ostvaruje pravo na ugovaranje promjenjive kamatne stope, posebno kada zaključuje ugovore o kredite na duže vremensko razdoblje, međutim istovremeno su banke u sklapanju takvih pravnih poslova dužne postupati kao dobri i odgovorni gospodarstvenici. Po stavu ovoga suda to znači da su dužne nuditi svoje financijske proizvode svakom pojedinom potrošaču pri tome pomažući mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi se njihovim uslugama, a da pri tome ne nastaje šteta istome.
52. Stoga je stav ovoga suda da je pravni prednik tuženik prilikom zaključenja konkretnog ugovora bio pozvan tužiteljicu kao potrošača detaljno upoznati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost o mogućoj izvjesnoj promjeni za vrijeme trajanja ugovornog odnosa koja bi za nju mogla biti vrlo otegotna.
53. Posebno je za napomenuti da valja cijeniti da je predmetni ugovor o kreditu pravni prednik tuženika unaprijed sastavio kao financijska institucija, predočio ga tužiteljici kao potrošaču koja pri tome nije mogla utjecati na sam sadržaj ugovora te je odredbom ugovora istoj nametnuta obveza koju ona nije mogla u tom trenutku sagledati kao jednu cjelinu, a što je de facto posljedično utjecalo na promjenu samih anuiteta. Stoga valja zaključiti da je predmetna ugovorna odredba na koju ukazuje tužiteljica sasvim sigurno uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice kao ugovorne strane u odnosu na tuženika kao druge ugovorne strane, a što je suprotno temeljnim načelima obveznoga prava, odnosno ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima.
54. Slijedom navedenog, kako je predmetna odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatu nepoštena, to je ista u smislu ZZP-a ništetna. U preostalom dijelu ugovorna odredba kojom je naznačeno koliko na dan sklapanja ugovora kamatna stopa iznosi nije ništetna, zbog čega njena valjanost i primjena ,kao i učinak, nije doveden u pitanje.
55. Sud cijeni isticanje tuženika da je zakonom dozvoljeno dogovaranje promjenjive kamatne stope, no smatra ne na način kako je to učinjeno u konkretnom slučaju bez da je tužiteljici ukazano na jasne parametre o kojima promjena kamatne stope u budućnosti ovisi i time onemogućeno tužiteljici da sagleda u potpunosti obvezu koja će s vremenom primjenom tog dijela ugovorne odredbe za nju nastati.
56. Prvotno ugovorena kamatna stopa nije fiksna, već se radi o visini kamatne stope koja je tužiteljici u trenutku ugovaranja i samog zaključenja ugovornog odnosa bila poznata, konkretna i koju je ista prihvatila kao preuzetu obvezu pri zaključenju ugovora.
57. Valja istaknuti da naprijed citirana Presuda VTS pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen protiv banaka, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu.
58. Tužiteljica ima pravni interes isticati ništetnost dijela ugovora jer se ništetnost ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka.
59. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice i pravnog prednika tuženika utvrđeno je da je odredba o valutnoj klauzuli bila vidno istaknuta, odnosno uočljiva. Također, razvidno je da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da se iznos glavnice i obveza na isplatu kredita vezuje uz tečaj CHF iz čega proizlazi da je bila jasna.
60. Međutim, ovaj sud smatra da tijekom postupka nije utvrđeno da su ugovorne strane o tome pojedinačno pregovarale iz čega bi proizašla posljedica da bi tužiteljica kao potrošač jasno i nedvojbeno bila upoznata o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu, odnosno da bi joj bili jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja. Podredno se ističe da takav sadržaj nije niti naveden u samome ugovoru.
61. Mišljenje je ovoga suda da prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.
62. Stav je ovoga suda da je i navedena odredba ugovora suprotna načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebale same, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, odnosno građana kao potrošača upoznati sa svim rizicima kod sklapanja ovakve vrste ugovora, kako bi građanin mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i po saznanju o tome donijeti razumnu odluku.
63. U konkretnom slučaju po stavu ovoga suda došlo je do znatne neravnoteže u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača koja je znatna s obzirom na neizvjesnost iznosa glavnice kredita kojeg je tužiteljica kao potrošač imala kao obvezu vratiti banci, a što je imalo za posljedicu promjenjive i neizvjesne bitne elemente ugovora.
64. Slijedom navedenog, a kako i predmetna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to je ista također ništetna.
65. Tuženik ispravno navodi da zakonom nije zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu. Međutim, po mišljenju suda u konkretnom slučaju postupanje banke kao ugovorne strane bez dovoljnog upoznavanja tužiteljice kao potrošača o svim mogućim rizicima, ne može se cijeniti kao dopušteno. Valja cijeniti da tečaj CHF u vrijeme pregovaranja i zaključenja ugovora nije bio fiksan te je tužiteljici bio poznat isključivo u vrijeme samoga ugovaranja kako je to navedeno u otplatnom planu koji joj je uz ugovor i uručen.
66. U tom smjeru iznijeti je i stav suda u presudi VTS poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. Također, potrebno je istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.
67. Iz ranije navedene sentence, po mišljenju ovoga suda proizlazi i neosnovanost isticanja tuženika da bi tužiteljica bila pozvana dokazati svoj osobni (individualni) gubitak zaključenjem takvoga ugovora. Podredno se ističe da je tuženik učinio nespornom visinu postavljenog zahtjeva, što vodi zaključku da se cijeni visina preplate što predstavlja tužiteljičin individualni gubitak.
68. Kako ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe djeluje ex tunc, odnosno od samog sklapanja ugovora, to je nepoštena odredba od samog početka ništetna tj. od kada je ugovorena slijedom čega je tužitelj imao pravo zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je banka ništetnu odredbu koristila, odnosno razdoblju koje je obuhvaćeno tužbom.
69. Valja istaknuti da u smislu odredbe čl. 296. st. 1. i 3. i čl. 323. st. 1. i 2. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
70. Između stranaka nije bila sporna visina postavljenog zahtjeva iz ranije navedene osnove, zbog čega sud nije tijekom postupka provodio dokaze financijskim vještačenjem. Provođenje takvog dokaza bilo bi protivno načelu ekonomičnosti postupka s obzirom da bi valjalo izdvojiti znatna novčana sredstva koja bi povećala troškove postupka. Kod činjenice da niti kasnije označen tuženik nije osporio visinu postavljenog zahtjeva, nije bilo potrebe provoditi takav dokaz.
71. U konkretnom slučaju radi se o djelomičnoj ništetnost odredbi ugovora i to dijela kojim je ugovoren način promjene kamatne stope i dijela kojim je povrat obveze vezan za promjene tečaja CHF, dok su u preostalom dijelu te ugovorne odredbe valjane.
72. Isticanje tuženika o pogrešnoj metodologiji navedenog izračuna, ovaj sud nije smatrao osnovanim.
73. Po stavu suda razliku pretplate valja utvrđivati kao razliku između valjano ugovorene kamatne stope i kasnijih nevaljanih jednostranih povećanja, odnosno razliku između početnog anuiteta (po tečaju u trenutku realizacije ugovora koji je tužiteljici bio poznat) i kasnijih povećanja tečaja ugovorene valute. Pogrešan je zaključak tuženika da bi isto vodilo zaključku da su ugovorne strane zaključile ugovor sa fiksnom kamatnom stopom, odnosno bez valutne klauzule , a što nije bila njihova volja. Početni tečaj valute CHF, kao i početno ugovorena kamatna stopa su bili jedino poznati parametri tužiteljici prilikom zaključenja ugovora, zbog čega iste valja cijeniti kod izračuna preplate.
74. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF banke na dan plaćanja tijekom utuženog razdoblja nastala šteta, a banka je stekla nepripadnu korist na temelju navedenih ništetnih odredbi koju primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO- a, ista dužna vratiti tužiteljici. Stoga je tužiteljici dosuđen zatraženi iznos u visini od 5.363,69 EUR.
75. Visinu sud nije posebno obrazlagao s obzirom da je ista nesporna među strankama.
76. Na dosuđenu glavnicu, tuženik je u obvezi isplatiti tužiteljici i sporedna davanja tekuća na svaki pojedinačni iznos preplate od dospijeća pa do isplate skladno odredbi članka 1115. ZOO-a. Preplata, kao i podmirenje naknade temelji se na ništetnim ugovornim odredbama, zbog čega se banka ima smatrati nepoštenim stjecateljem.
77. Prigovor zastare, ovaj sud je cijenio neosnovanim.
78. Prema odredbama ZOO-a, pravo na ništetnosti se ne gasi, odnosno ne zastarijeva, dok kod zahtjeva za isplatom novčanog iznosa valja cijeniti da takav zahtjev predstavlja povrat onoga što je dano na temelju ništetne ugovorne odredbe i stoga ga valja promatrati zajedno sa zahtjevom za utvrđenje. Ostvarivanje prava na restituciju ne podliježe zastari jer bi se time umanjio sam značaj instituta ništetnosti koji nije vremenski ograničen.
79. Kada govorimo o kondemnatornom zahtjevu usmjerenom na isplatu, valja cijeniti stav VSRH da kod restitucijskih zahtjeva zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv pravnog prednika tuženika ( Sberbank d.d. ), a tek je nakon statusne promjene koja je uslijedila tijekom postupka na strani banke označila sada tuženika.
80. Stoga kod ocijene navedenog prigovora, valja cijeniti da Sberbank d.d. nije bila obuhvaćena kolektivnom tužbom te se pravomoćnost odluke o ništetnosti navedenih ugovornih odredaba u odnosu na navedenu banku valja cijeniti sa 14. lipnjem 2018. i to u odnosu na ništetnost promjenjive kamatne stope, tako i ništetnosti valutne klauzule u CHF. Cijeneći zastarni rok od pet godina koji je propisan kod instituta stjecanja bez osnove te činjenice da je tužiteljica podnijela tužbu sudu 5. siječnja 2022., valja zaključiti da je utuženje uslijedilo unutar zastarnog roka.
81. Kako je tužiteljica uspjela sa konačno postavljenim zahtjevom, istom je temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a dosuđen parnični trošak prema troškovniku koji prileži spisu (podnesak priložen na ročištu 8. srpnja 2024. i troškovnik iznijet na ročištu 4. ožujka 2025.), a koji se sastoji od sastava tužbe, sastava podneska od 1. ožujka 2024., 5. ožujka 2024., 5. studenog 2024., zastupanja punomoćnika na održanim ročištima 8. ožujka 2024., 8. srpnja 2024., 4. ožujka 2025. prema Tbr. 7/1, 8/1, 9/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, iznosa PDV-a u visini od 25 %, uplaćenih sudskih pristojbi na tužbu prema odredbama Zakona o sudskim pristojbama, odnosno ukupan novčani iznos u visini od 2.050,00 eura.
82. Na dosuđeni iznos dosuđena su i sporedna davanja u vidu zakonskih zateznih kamata tekuća od presuđenja pa do isplate.
83. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku I. i II. izreke presude.
U Rijeci, 25. travnja 2025.
Sudac
Darija Knez Grbčić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istog. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
DNA
- pun. tužitelja
- tuženiku
