Poslovni broj: I Kž-Us-17/2023-13

Poslovni broj: I Kž-Us-17/2023-13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Turudića univ.spec.crim., predsjednika vijeća te Tomislava Juriše i dr. sc. Tanje Pavelin, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nikoline Srpak, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog R. S. i optuženog Z. V., zbog kaznenog djela iz članka 294.a stavak 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine“ 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. - dalje: KZ/97.), odlučujući o žalbama Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje: USKOK), optuženog R. S. i optuženog Z. V., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 23. rujna 2022. broj: K-Us-2/2015., u sjednici vijeća održanoj 15. studenog 2023., u prisutnosti, u javnom dijelu sjednice branitelja optuženog R. S., odvjetnika R. Č.i braniteljice optuženog Z. V., odvjetnice M. T.

 

 

p r e s u d i o j e

 

 

I Prihvaća se žalba USKOK-a te se pobijana presuda preinačuje u odluci o kazni na način da se optuženi R. S. i optuženi Z. V. za kazneno djelo protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja – primanje mita u gospodarskom poslovanju iz članka 294.a stavak 2. KZ/97. zbog kojeg su prvostupanjskom presudom proglašeni krivima, na temelju iste odredbe, osuđuju na kaznu zatvora u trajanju od po 2 (dvije) godine svaki, a na temelju članka 67. KZ/97. prema optuženicima se primjenjuje uvjetna osuda, tako da se izrečene kazne zatvora neće izvršiti ako u roku od 4 (četiri) godine ne počine novo kazneno djelo, te pod daljnjim uvjetom iz članka 68. KZ/97., da u roku od 1 (jedne) godine od pravomoćnosti presude oštećenom A. Š. solidarno isplate iznos od 900.000,00 kuna / 119.450,52 EUR-a, s time da rok provjeravanja počinje teći od pravomoćnosti presude.

 

II Odbijaju se žalbe optuženog R. S. i optuženog Z. V. kao neosnovane te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Splitu optuženi R. S. i Z. V. proglašeni su krivim zbog kaznenog djela protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja – primanje mita u gospodarskom poslovanju iz članka 294.a stavak 2. KZ/97. pa im je na temelju iste odredbe izrečena kazna zatvora od po 1 (jedne) godine koja se uz primjenu članka 67. stavak 1., 2. i 3. KZ/97. neće izvršiti ako u roku od 3 (tri) godine, od pravomoćnosti presude, ne počine novo kazneno djelo te pod daljnjom obvezom, na temelju članka 68. KZ/97. da u roku od 1 (jedne) godine od pravomoćnosti presude oštećenom A. Š. solidarno isplate iznosa od 900.000,00 (devetstotinatisuća) kuna/119.450,52 EUR-a.

 

1.1. Na temelju članka 158. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. – dalje u tekstu: ZKP/08.) obvezani su optuženi R. S. i Z. V. da na ime imovinskopravnog zahtjeva oštećenom A. Š. solidarno isplate iznos od 900.000,00 (devetstotinatisuća) kuna /119.450,52 EUR-a.

 

2. Na temelju članka 148. stavak 1. u vezi s člankom 145. stavak 2. točka 6. ZKP/08. obvezani su optuženi R. S. i Z. V. da na ime troškova kaznenog postupka uplate paušalnu svotu i to svaki u iznosu od po 10.000,00 (desettisuća) kuna/1.327,23 EUR-a.

 

3. Protiv te presude žalbu je podnio USKOK zbog odluke o kazni s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači na način da optuženicima izreknu kaznu zatvora.

 

4. Protiv te presude žalbu je podnio optuženi R. S. po branitelju, odvjetniku R. Č. zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske ukine pobijanu presudu i uputi predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje odluku pred potpuno izmijenjeno vijeće.

 

5. Optuženi Z. V. žalbu je podnio po braniteljici, odvjetnici M. T. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske pobijanu presuda ukine i  uputi predmet na ponovno suđenje te po branitelju, odvjetniku M. V. zbog bitne povrede kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno raspravljanje pred drugim sudskim vijećem ili preinači na način da optuženog oslobodi od optužbe ili donese presudu kojom se optužba odbija.

 

6. Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08. spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

7. Žalba USKOKA je osnovana, dok žalbe optuženika nisu osnovane.

 

8. Postupajući po zahtjevu optuženika i njihovih branitelja, na temelju članka 475. stavak 2. ZKP/08., o sjednici su izvješteni optuženici i branitelji kao i USKOK.

 

9. Sjednica je održana u prisutnosti branitelja optuženika, u skladu s odredbom članka 475. stavak 2. ZKP/08., a u odsutnosti USKOK-a u skladu s odredbom članka 475. stavak 3 ZKP/08.  

 

10. Žalbenim navodima optuženi R. S. ukazuje da se optuženicima stavlja na teret počinjenje inkriminiranog kaznenog djela zajednički i po prethodnom dogovoru dok prvostupanjski sud  samo paušalno i uopćeno obrazlaže i ne konkretizira u čemu se navodni prethodni dogovori sastoje te koje su radnje optuženici u tom smislu poduzeli. Također upućuje da je presuda ostala nerazumljiva te se nigdje ne razgraničava doprinos svakog od optuženika, a da je to bitno, ne samo radi jasnoće i preciznosti izreke presude, već zbog utvrđenja subjektivnog obilježja kaznenog djela, pa time ustvari upućuje na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., i to zato što je izreka presude nerazumljiva te u presudi nema razloga o odlučnim činjenicama.

 

10.1. Međutim, prvostupanjski sud je (točka 24. – 24.6.) u dovoljnoj mjeri obrazložio ulogu svakog od optuženika, sadržaj prethodnog dogovora kao i značaj poduzetih pojedinih radnji analizirajući iskaze A. Š., svjedokinja M. M. i K. M., svjedoka I. P., obrane optuženika kao i sadržaj tajno snimljenih razgovora, zaključujući (točka 24.5.) da nema nikakve sumnje da su optuženici u počinjenju kaznenog djela sudjelovali zajednički i po prethodnom te donijeli zajedničku odluku o djelu njegovom izvršenju na osnovi podjela uloga te zajednički počinili kazneno djelo. Dakle prvostupanjski sud je iznio dostatne razloge o prethodno navedenim odlučnim činjenicama a presuda je razumljiva kako u obrazloženju tako u izreci pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka na koje ukazuje optuženik u žalbi.

 

11. Nadalje, optuženici u žalbi upućuju na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka vezano uz inkriminirani period od 10. studenog 2008. do 30. listopada 2010. i to zato jer prvostupanjski sud u obrazloženju presude ne navodi nijedan činjenični navod koji bi upućivao na početak i završetak inkriminiranog perioda dok se u izreci presude spominju datumi unutar tog perioda povezani s konkretnim radnjama. Optuženici, osim što načelno upućuju na značaj preciznog određivanje vremena počinjenja kaznenog djela smatraju da je u konkretnom slučaju to od izuzetnog značaja  jer se u činjeničnom opisu izreke presude spominju dva kaznena djela primanja mita i to jedno iz 2008. godine i jedno iz 2006. godine dok se ne navodi u zakonskom opisu niti u pravnoj kvalifikaciji da bi se radilo o produljenom kaznenom djelu sukladno članku 61. KZ/97. a niti o kaznenim djelima u stjecaju  sukladno članku 60. KZ/97.

 

11.1. U prvom redu valja ukazati da je iz činjeničnog opisa izreke presude tako i zakonskog opisa i pravne kvalifikacije jasno vidljivo da se optuženicima stavlja na teret počinjenje jednog kaznenog djela iz članka 294.a stavak 2. KZ/97. (i to ne kao produljenog djela a niti dva kaznena djela u stjecaju) i to vezano uz zahtjev A. Š. za odobrenje kredita trgovačkom društvu „J.“ d.o.o. u koju svrhu je A. Š. predao ukupni iznos od 900.000,00 kn. U činjeničnom opisu izreke presude se doista spominje kao povezani događaj poslovni odnos s trgovačkim društvom „M.“ d.o.o., u smislu  implikacija koje je taj odnos, imao na zahtjev A. Š. za odobrenje kredita trgovačkom društvo „J.“ d.o.o. a u odnosu na koji je A. Š. dao kao mito ukupan iznos od 900.000,00 Kn. To je u potpunosti jasno i iz obrazloženja prvostupanjske presude. Nadalje, iz obrazloženja prvostupanjske presude je vidljivo da je kao početak inkriminiranog perioda, 10. studeni 2008. uzet početak komunikacije e-mailom A. Š. i optuženog Z. V. kojim A. Š. šalje zahtjev za kredit a koji e-mail optuženi Z. V. prosljeđuje M. M., referentici u financijskom sektoru (točka 8.1.), dok je kao završetak inkriminiranog perioda, 30. listopad 2010. uzet  snimljeni razgovor između A. Š. i optuženog Z. V. u kojem optuženik traži dodatni iznos mita i upućuje upravo na prethodno navedeni poslovni odnos s trgovačkim društvom „M.“ d.o.o. (točka 18.6.). Isto se odnosi i na žalbene navode u pogledu mjesta počinjenja kaznenog djela koje je jasno i precizno definirano (S. i Z.) i koje kao takvo prvostupanjski sud u obrazloženju presude povezuje sa svim inkriminiranim radnjama. Stoga nije počinjena bitna povreda kaznena postupka članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., na koju upućuju optuženici u žalbi.

 

12. Optuženi R. S. smatra da u obrazloženje presude i to u točki 7.1 i 7.2. prvostupanjski sud, etiketiranjem optuženika i njihovu svrstavanju u dio građana koji se obogatio na sumnjiv i nepošten način, odaje dojam da je odluku o krivnji donio puno prije provedenog postupka. Pritom upire na niz odluka Europskog suda za ljudska prava koji u svojim odlukama primjenjuje tzv. subjektivni i objektivni test te navodi da ukoliko i nije dovedena u pitanje nepristranost sa subjektivnog aspekta,  da će svaki nepristrani promatrač doći do zaključka da su sumnje u pristranost suda objektivno opravdane.

 

12.1. Dakle, optuženik suštinski upire na postojanje okolnosti iz članka 32. stavak 2. ZKP/08. koje izazivaju sumnju u nepristranost predsjednika vijeća zbog kojih je trebao biti otklonjen od obavljanja sudske dužnosti, a do čega u dosadašnjem tijeku postupka nije došlo. S obzirom da je optuženik za te okolnosti (stav predsjednika vijeća izražen u obrazloženju pobijane presude) saznao tek po zaprimanju pisanog otpravka presude očito  smatra da mu je time teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavak 2. alineja 6. Ustava Republike Hrvatske(„Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. – ispravak, 76/10., 85/10. – pročišćeni tekst, 5/14. i 13/17. – dalje: Ustav RH) i člankom 6. stavak 3.(d) Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (,,Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17.) i time počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka članka 468. stavak 2. ZKP/08.

 

12.2. Valja ukazati da je načelno moguće da iskazivanje određenog stava suca u postupku i izvan postupka, može upućivati na njegovu neobjektivnost i pristranosti pa i prethodno formirani, prije donošenja konačne odluke, stav o krivnji optuženika a time i do povrede prava na pravično suđenje. Međutim treba uputiti da se u konkretnom slučaju, u ovoj procesnoj situaciji, radi o prvostupanjskoj presudi gdje su konkretni stavovi determinirani osuđujućom presudom te izričaj prvostupanjskog suda i stavovi u odnosu na društvenu stvarnost i u tom okviru optuženike (točka 7.1. i 7.2.) osim što, su kako sam prvostupanjski sud navodi „(ne)potrebna digresija i opservacija“, po stavu ovog suda ne prelaze granicu da bi da bi doveli u sumnju prethodnu objektivnost i nepristranost pa nije počinjena bitna povreda postupka na koju ukazuje optuženik.

 

13. Nadalje, optuženici  žalbenim navodima problematiziraju status A. Š. i smatraju da je isti u materijalnom smislu imao svojstvo osumnjičenika, a što proizlazi iz njegovog iskaza pred zamjenicom ravnateljice USKOK-a u siječnju 2010. pa tako temeljem članka 332. ZKP/08., nije moguće svojstvo pouzdanika tako da su sve radnje proizašle iz postupanja USKOK-a i suca istrage nezakonit dokaz. Optuženici se pritom pozivaju na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske I Kž-Us-121/2016 (optuženici u žalbama pogrešno navode I Kž-Us-1211/2016) i načelan stav  (optuženi S.) odnosno izričit stav (optuženi V.) o nedopustivosti miješanja statusa okrivljenika i svjedoka. Stoga optuženici ukazuju da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. ZKP/08.

 

13.1. Međutim, u prvom redu valja ukazati da je A. Š. saslušan u  USKOK-u 19. siječnja 2010. (list 1320 – 1326) u svojstvu svjedoka, te je odlučujući o zahtjevu USKOK-a Županijski sud u Splitu nalogom odredio posebne dokazne radnje (list 1358-1391) koje je obustavio 24. prosinca 2010. (list 1392). Već je u prvom nalogu suca istrage, A. Š. označen kao „pouzdanik“ odnosno „osoba pouzdanika“ (list 1358-1359) dok je u obrazloženju naloga izrekom navedeno da je „izrazio volju, a potom i pristanak i od istoga je uzeta izjava kojom pristaje biti pouzdanik sukladno odredbi članka 332. stavak 1. točka 5. Zakona o kaznenom postupku te da se prema njemu nalogom ovog suda odredi provođenje posebnih dokaznih radnji kojima mu se privremeno ograničavaju određena ustavna prava koja su dostavljena u prilogu zahtjeva USKOK-a“.  Na temelju odredbe članka 332. stavak 2. ZKP/08. izrekom je predviđeno određivanje posebnih dokaznih radnji prema osobi koja je dala pisani pristanak, odnosno prema njenim sredstvima, prostorijama i  predmetima. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju od 20 prosinca 2017. broj I Kž-Us-92/2017 u ovom kaznenom postupku, list 1633). Dakle, status A. Š. kao pouzdanika je utvrđen u zakonito obrazloženom nalogu Županijskog suda u Splitu te žalbenim navodima nije doveden u pitanje. Ovdje treba uputiti da se optuženici pogrešno pozivaju na praksu i na ukidno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske I Kž-Us-121/2016 od 11. siječnja 2018. jer se tamo radi o spornom pitanju odustanka USKOKA od kaznenog progona vezano uz obligatorno ili fakultativno oslobođenja od kazne kao i pitanja primjene mjerodavnog materijalnog prava.

 

13.2. Optuženi R. S. još ukazuje da je A. Š. djelujući kao pouzdanik kroz cijelo nadzirano razdoblje postupao suprotno odredbi članka 333. točka 10. ZKP/08. jer je sustavno poticao na kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. KZ/11. Posebno upućuje na postupanje A. Š. kada iznuđuje, ucjenjuje i potiče druge osobe da mu skinu hipoteku sa zemljišta koje je dao kao kolateral za dobiveni kredit iako kredit nije otplatio niti vratio, na koji način bio odgovorna osoba  C. L. oštetila svoju pravnu osobu gubitkom osiguranja koji su zaštitili imovinu svoje pravne osobe.

 

13.3 Međutim, valja ukazati da su okolnosti na koje optuženik u žalbi upire precizno opisane u činjeničnom opisu izreke presude (radi se o traženju A. Š. da optuženici prolongiraju trgovačkom društvu „J.“ d.o.o. rok otplate kredita i izdaju brisovno očitovanja) te je do toga došlo u trenutku kada A. Š. nije još bio pouzdanik. Naime, kazneno djelo primanje mita, koje je predmet ovog postupka, je dovršeno zahtijevanjem dara ili kakve druge koristi, dok je A. Š. stupio kontakt s policijom i državnim odvjetnikom tek nakon što su optuženici zahtijevali da im preda određene iznose novca (dapače nakon što je te novce A. Š. predao) pa se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi da je poticao kao pouzdanik na počinjenje kaznenog djela u smislu članka 332. točka 10. ZKP/08. Uostalom na to ne upućuje niti sadržaj i smisao prethodno navedenog traženje A. Š. a niti njegovo postupanje nakon što je postao pouzdanik (sadržaj snimljenih razgovora točka 18.6.) gdje se isti, po stavu ovog suda, zadržava u granicama svojstva pouzdanika (opisano u točki 16.3.).

 

13.4. Stoga valja zaključiti da nije počinjena bitna povreda kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. ZKP/08., na koju upućuju optuženici u žalbama.

 

14. Optuženi R. S. smatra da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. ZKP/08,. jer je prvostupanjski sud pri utvrđivanju odlučnih činjenica teret dokaza prebacio na okrivljenika, a što je protivno pravu da ga se smatra nedužnim dok mu se ne dokaže suprotno (presumpcija nedužnosti).   Smatra da to proizlazi iz konstatacije suda u razlozima presude (točka 16.2.) gdje je navedeno „Ni optuženici nisu ponudili bilo kako obrazloženje ili naveli bilo koji razlog zbog čega bi Š. neosnovano teretio“, pa je pitanje motiva trebalo utvrditi iz dokaza provedenih u dokaznom postupku a ne iz iskaza A. Š. koji nije vjerodostojan i prihvatljiv.

 

14.1. Optuženik doista pitanje presumpcije nedužnosti žalbenim navodima načelno pravilno razrađuje, ali ujedno suprotno svom zaključku, upućuje na vjerodostojnost i prihvatljivost iskaza svjedoka A. Š.. Dakle, u konkretnom slučaju prvostupanjski sud (točka 16.2.) prethodno navedenom konstatacijom ustvari iznosi dodatne razloge o vjerodostojnosti iskaza svjedoka i to nastavlja činiti u točkama obrazloženja koji slijede, dovodeći u vezu iskaz svjedoka s ostalim provedenim dokazima, posebno s obranom optuženog Z. V., na logičan i prihvatljiv način o čemu će više riječi biti u okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, što znači da nije počinjena bitna povreda kaznenog postupka na koju upućuje optuženik u žalbi.

 

15. Nadalje, optuženi R. S. u okviru žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 3. ZKP/08. ukazuje da je prvostupanjski sud povrijedio odredbu članka 431. stavak 1. ZKP/08. iz dva razloga. Prvi razlog je to što je u obrazloženju presude (točke 10. i 10.1.) reproducirao nekonfrontirane iskaze A. Š. gotovo u cijelosti te je na njima u odlučujućoj mjeri temeljio presudu iako te iskaze nije pročitao na raspravi. Drugi razlog je to što je pročitao dokument sa stranice 1320 spisa koji nema svojstvo ni kvalitetu dokaza te ga detaljno i naširoko citira (točka 10.3. i 10.4.) i „nerazlučivo inkorporira u utvrđeno činjenično stanje“ u odnosu na odlučne činjenice.

 

15.1. Međutim, valja ukazati da je A. Š. ispitan u istrazi 17. srpnja 2014. (list 1410) i 14. studenog 2014. (list 1510) kao i na raspravi 19. svibnja 2022. te 4. srpnja 2022. pa su mu sukladno članku 426. ZKP/08. u više navrata, upravo po prijedlogu i  inicijativi obrana, predočavani prethodno navedeni iskazi u istrazi čiji su dijelovi (ali i s obzirom na složenost i obimnost pitanja i cijeli iskazi) po logici stvari, suprotno tvrdnji optuženika, morali biti, i evidentno su bili pročitani. S obzirom na stav prvostupanjskog suda iznesenog u razlozima presude, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, optuženi je suštinski dosljedno i sukladno iskazima u istrazi, na raspravi iskazivao u odnosu na sve relevantne okolnosti koje terete optuženike, pa se prvostupanjska presuda ne temelji isključivo niti u odlučujućoj mjeri na nekonfontiranim iskazima, pa zbog toga nije od značaja da li je prvostupanjski „prepisao i citirao nekonfrontirane iskaze“ te nije povrijeđena odredba članka 431. stavak 1. i stavak 2. ZKP/08., pa tako nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 3. ZKP/08. Isto se odnosi i na žalbene navode optuženika u pogledu ispitivanja na USKOK-u 19. siječnja 2010. kada je A. Š. ispitan, kako je to jasno navedeno u zapisniku, u svojstvu svjedoka a s obzirom na nepoznatog počinitelja na temelju članka 214. stavak 1. ZKP/08.

 

16. Optuženi Z. V. smatra da je sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. ZKP/08., jer je u dokaznom postupku koristio nezakonite dokaze i to rezultate posebnih dokaznih radnji – snimki razgovora A. Š. se optuženicima i drugim svjedocima, koju rezultati su nezakoniti s obzirom na nedostatke naloga suca istrage i s obzirom na pogrešni pravni status A. Š. u tim nalozima. Navodi da je Vrhovni sud republike Hrvatske odlučujući o u žalbi optuženika na rješenje kojim je već odbijeno izdvajanje rezultata posebnih dokaznih radnji kao nezakonitih, u rješenju od 20. prosinca 2017. odbio žalbu jer je pogrešno iščitao sadržaje obrazloženja spornih naloga te optuženik upućuje na kasnije odluke iz kojih proizlazi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske revidirao svoj stav u pogledu obrazloženja naloga.

 

16.1. Međutim, valja uputiti da su optuženici u tijeku postupka (list 1585 - 1606) već postavljali prijedloge za izdvajanje nezakonitih dokaza u odnosu na iste dokaze kao što to sada čini optuženi Z. V. i to s istom argumentacijom, pa je prvostupanjski sud rješenjem od 10. svibnja 2017. (list 1612) te prijedloge odbio a  Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem I Kž-Us 92/2017 od 20. prosinca 2017. odbio žalbe optuženika kao neosnovane. Žalbenim navodima optuženi Z. V. ustvari polemizira s razlozima rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske te promašeno upućuje na odluku I Kž-Us 62/2018 od 17. svibnja 2022. jer se tamo ističe načelan stav da su nezakoniti dokazi oni koji su proizašli iz naloga za provođenje posebnih dokaznih radnji koji u obrazloženju ne sadrže konkretno na temelju kojeg građe je istražni sudac zaključio o postojanju osnova sumnje. Upravo sukladno prethodno navedenom načelnom stavu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju u ovom kaznenom postupku I Kž-Us 92/2017 od 20. prosinca 2017. zaključuje da je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijanog rješenja jasno i određeno izložio zbog čega smatra da su nalozi suca istrage kojima su bile određene posebne dokazne radnje dostatno obrazložene i da je pritom iznio argumentiranu ocjenu obrazloženja tih naloga. Stoga odgovarajući na žalbene navode optuženog Z. V. valja uputiti na razloge prethodno navedene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske te ih nema potrebe ponavljati pri čemu valja ukazati da je u tim razlozima Vrhovni sud Republike Hrvatske obrazlagao i svojstvo A. Š. kao pouzdanika kao uostalom i prethodno u obrazloženju (točka 13.1.-13.2.) ovaj sud.

 

17. Optuženi Z. V. žalbenim navodima upućuje da je prvostupanjski sud sam sačinio transkripte audio zapisa o provedbi posebnih dokaznih radnji i to po suradnici predsjednika vijeća te je takav način neprihvatljiv i nezakonit dok su obrane tražile da se prijepisi izrade od strane sudskog vještaka, a što je sud bez ikakvog obrazloženja odbio. Smatra da je ostalo nejasno da li sud odluku temelji na zvučnom zapisu ili na temelju transkripata. Time optuženik suštinski upućuje na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. i 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. te nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a koja žalbena osnova će razmatrati naknadno.

 

17.1. Međutim, u prvom redu valja ukazati da je obrana prethodno navedeni dokazni prijedlog postavila na raspravi 24. ožujka 2021. (list 1658) te je prvostupanjski sud konstatirao da će se o tom dokaznom prijedlogu odlučiti ako audio zapis ne bude razgovijetan. Nakon toga je prvostupanjski sud, transkripte, nesporno sačinjene po predsjedniku vijeća i suradnici, uručio strankama te na raspravi od 13. svibnja 2021. (list 1660), 1. srpnja 2021. (list 1661), 29. rujna 2021.(list 1662) i 19. svibnja 2022. (list 1718) u dokaznom postupku preslušao audio zapise o provođenju posebnih dokaznih radnji pa na tako izvedene dokaze, kao ni na sadržaj transkripata, koji su uostalom pomoćno sredstvo, stranke nisu imale primjedbe ni prigovore. Također iz obrazloženja pobijane presude (točka 5. te daljnji tekst obrazloženja) je potpuno razvidno, suprotno stavu optuženika, da prvostupanjski sud razloge presude temelji na sadržaju audio zapisa koji je preslušan na raspravi dok je npr. svjedoku I. P. predočio, po sadržaju nesporne, dijelove transkripata (točka 11.2.). Dakle niti je sadržaj audio zapisa o provedbi posebnih dokaznih radnji iz članka 332. stavak 1. točka 4. i 5. ZKP/08. nezakonit dokaz a niti sačinjeni transkripti kao pomoćno sredstvo. To znači da nisu počinjene bitne povrede kaznenog postupka na koje upućuje optuženik.

 

18. Optuženici u žalbama, u okviru žalbene osnove povrede kaznenog zakona upućuju na pogrešno utvrđeno svojstvo optuženog Z. V. kao odgovorne osobe (članak 469. stavak 1. točka 4. ZKP/08.) te A. Š. kao oštećenika i povezano uz to dosuđeni imovinskopravni zahtjev (članak 469. stavak 1. točka 5. ZKP/08.). Međutim suštinski  žalbeni navodi upućuju na posrednu povredu Kaznenog zakona zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja o čemu će biti riječi u okviru te žalbene osnove.

 

19. U okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženi R. S. smatra da u tijeku  provođenje posebnih dokaznih radnji kao ni u tijeku postupka nije prikuplja niti jedna indicija, a kamoli dokaz koji bi ga povezivao s bilo kakvim nezakonitim postupcima. Pritom optuženik citira prvostupanjsku presudu (točku 24.) i ukazuje da prvostupanjski sud nije razlučio „sastavnice“ na koji se poziva te nije iste konkretizirao u odnosu na njega kao optuženika. Također smatra da je prvostupanjski sud trebao sintagmu „zdravog razuma“, na koju se poziva,  upotrijebiti i u odnosu na svojstvo optuženika kao predsjednika uprave jednog od najeminentnijih trgovačkih društava u Republici Hrvatskoj, koji po prvostupanjskoj presudi detalje kriminalnog dogovora iznosi pred nepoznatim ljudima te poduzima druge radnje suprotne zdravom razumu, kao i na poslovni odnos s optuženim Z. V. s kojim optuženik nije u prijateljskim i bliskim odnosima.

 

19.1. Međutim, prvostupanjski sud je u dovoljnoj mjeri opisao sadržaj i poslove vezane uz svojstva optuženog R. S. ali i optuženog Z. V. (njihov formalni status nije sporan) a posebno u odnosu na kredite trgovačkih društava A. Š. (točka 23.) pozivajući se pritom osim na zdravi razum (suprotno žalbenim navodima ) i na iskaz svjedokinja K. M. (točka 22.1.) i M. M. (točka 22.2.) kao i druge dokaze iz kojih proizlazi da su optuženici kazneno djelo počinili kao supočinitelji na temelju zajedničkog dogovora, uloga i odluka (točke 24. - 24.4. i 24.6.) osnovano se pozivajući na iskaz svjedoka I. P. (11.1. – 11.2.), Đ. B. (17. – 17.1.) te precizno analizirajući sadržaj tajno snimljenih razgovora od kojih prvostupanjski sud posebno izdvaja (točka 24.4.) razgovor A. Š. i optuženog Z. V..

 

19.2. Nadalje, optuženik R. S. upire upravo na srodstvo svjedoka Đ. B. s A. Š., smatrajući da taj iskaz prvostupanjski sud „mehanički“ prihvaća dok na iskonstruiranost ukazuje upravo dio kada svjedok opisuje sastanak A. Š. i optuženika na kojem je i sam bio prisutan i kada su suprotno „zdravom razumu“ zahtijevali da ga napusti. Međutim, prvostupanjski sud je (točka 17. – 17.2) percipirajući činjenicu da je svjedok u tazbinskom  srodstvu s  A. Š. taj iskaz osnovano ocjenjuje istinitim i vjerodostojnim, pozivajući se između ostalog na iskaz A. Š. (koji će naknadno biti analiziran). Pritom valja ukazati da tijek tog sastanka, kako je opisao svjedok, pa i trenutak napuštanja sastanka od strane svjedoka, nije suprotan zdravom razumu i u toj mjeri nelogičan kako to pokušava prikazati optuženik s obzirom na prethodni tijek, spominjanje nagrade za odobravanje kredita i zahtjev da svjedok napusti sastanak u trenutku kada se je očito trebalo raspravljati o visini nagrade.

 

19.3. Optuženici u okviru žalbene osnove pogrešno, te povezano uz to i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja žalbenim navodima pokušavaju diskvalificirati A. Š. navodeći da se radi o nekorektnoj osobi prema poslovnim partnerima koja je pravomoćno osuđivana za kaznena djela iz područja gospodarstva gdje se vrijeme počinjenja tih kaznenih djela poklapa s vremenom počinjenja u ovoj prvostupanjskoj presudi pa se na njegovom iskazu ne može temeljiti sudska odluka. Međutim prvostupanjski sud je (točka 15.) iznio načelnu ocjenu o vjerodostojnosti iskaza A. Š. povezujući s okolnostima na koje ukazuje obrana i ujedno obrazlažući odbijanje dokaznog prijedloga (dokazni prijedlog obrane na raspravi 20. rujna 2022.) i te razloge u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Pritom posebno valja ukazati na ispravan stav da prijašnji život i nepovezano ponašanje s konkretnom inkriminacijom samo po sebi ne znači da se svjedoku ne može vjerovati te na činjenicu da optuženi R. S. žalbenim navodi nepotpuno citira prvostupanjski sud propuštajući navesti da se ocjena vjerodostojnosti temelji i na korelaciji s drugim materijalnim i personalnim dokazima.

 

20. Osim na prethodno navedene okolnosti koje se odnose na osobu A. Š. i njegov prethodni život, optuženici u odnosu na vjerodostojnost njegovog iskazivanja upiru na više točaka koji će u nastavku biti analizirane.

 

20.1. Optuženi R. S. smatra da A. Š. ima „ogroman“ motiv lažno ga teretiti a radi se o skidanje hipoteke na nekretninama iako nije podmirio svoje ugovorne obveze. U tom smislu upire na pogrešno utvrđenu činjenicu koja nema podloge u provedenom postupku (točka 16.1.), a koju sud koristi obrazlažući izostanak motiva za lažno terećenje. Prvostupanjski sud doista navodi da su suoptuženici odobrenjem dva kapitalna kredita pomogli A. Š. iako njegova trgovačka društva nisu imala reference za dobivanje kredita jer nisu bila solventna i bila su u dugovima (suprotno smatra optuženik u žalbi). Međutim, valja ukazati, kako to uostalom sam optuženik navodi, da se ne radi o odlučnoj pa ni o važnoj činjenici u procjeni eventualnog motiva za lažno svjedočenje te je prvostupanjski sud (točka 16.3.) iznio razloge, pozivajući se trenutak i okolnosti prijavljivanja kaznenog djela kao i na status i konkretni zadatak A. Š. kao pouzdanika i te razloge u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

20.2. Nadalje, optuženici smatraju da je u odnosu na odlučne činjenice A. Š. iskazivao različito, nepouzdano i kontradiktorno te da mu prvostupanjski sud neosnovano bezrezervno poklanja vjeru.

 

20.3. Međutim, prvostupanjski sud (točka 16.) upravo ukazuje da iskazi A. Š. nisu „apotekarski precizni“, da zna miješati vrijeme nekih događaja, ali da se radi o perifernim ili manje relevantnim činjenicama. Prvostupanjski sud to osnovano pripisuje činjenici da je isti ispitivan više puta te da je poodmakle životne dobi iz kojeg razloga teško može držati potpunu koncentraciju, pri čemu treba dodati dugačak inkriminirani period ali i protek vremena od povezanog događaja. Također prvostupanjski sud ujedno ukazuje da je o svim odlučnim i bitnim činjenicama ustrajan te da ih u svim iskazima ponavlja i opisuje na isti način. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud, kako u odnosu na optuženog R. S. tako i u odnosu na optuženog Z. V., iskaz A. Š. analizira i dovodi u vezu s iskazima svjedoka I. P., Đ. B., M. M. i K. M. i obranama optuženika. Prvostupanjski sud također detaljno i precizno analizira sadržaj audio zapisa o provedbi posebnih dokaznim radnji u pogledu relevantnih činjenice traženja mita i u tom smislu inicijalnih razgovora i njihovih sudionika (točke 18. – 18.6., 18.8. – 18.11. i 20. – 20.1.) te nespornog zapisivanja iznosa u rokovnik A. Š. koju činjenicu na prihvatljiv i dostatan način analizira i dovodi u vezu s iznosom mita (točke 19.1. – 19.2.). U odnosu na žalbene navode optuženog R. S. valja ukazati da su svi prethodno navedeni relevantni događaji na odgovarajući način utvrđeni i u okviru vremena (inkriminirani period) i prostora (mjesto počinjenja S. i Z.).

 

20.4. Kako je to prethodno navedeno (ovosudna točka 18.) optuženici u žalbama, upućuju na  pogrešno utvrđeno svojstvo optuženog Z. V. kao odgovorne osobe te A. Š. kao oštećenika i povezano uz to dosuđeni imovinskopravni zahtjev. Međutim prvostupanjski sud je (točka 23.) iznio detaljne i precizne razloge zbog čega optuženi Z. V. u konkretnom slučaju ima svojstvo odgovorne osobe u smislu članka 89. stavak 7. i 294.a KZ/97., pozivajući se na poslove i ovlaštenja prema Pravilniku o ulaganju financijskih sredstava, Pravilniku o radu „C. L.“ d.d., Statuta „C. L.“ d.d. te na iskaz svjedokinje K. M. i M. M. i te razloge u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. U odnosu na žalbene navode da je A. Š. odgovorna osoba trgovačkog društva „J.“ d.o.o. te bi se eventualno kao oštećenik moglo pojaviti to trgovačko društvo valja ukazati da se i po činjeničnom opisu izreke presude i sukladno tome utvrđenom činjeničnom stanju radi o osobnom činu A. Š. i osobnim sredstvima neovisno o tome da li je novac, koji je predao kao mito, podigao s računa bilo kojeg trgovačkog društva. Dakle kaznenim djelom optuženika A. Š. je oštećen upravo za iznos naveden u činjeničnom opisu izreke presude te je pravilno u smislu članka 46. i 51. - 54. ZKP/08., imao i status oštećenika pa je prvostupanjski sud osnovano u pogledu imovinskopravnog zahtjeva odlučio na temelju članka 158. stavak 2. ZKP/08.

 

21. Stoga treba zaključiti, prihvaćajući u potpunosti prethodno iznesene razloge prvostupanjskog suda, da je činjenično stanje, suprotno stavu optuženika, pravilno i potpuno utvrđeno.

 

22. U odnosu na odluku o kazni žali se državni odvjetnik i optuženi Z. V. (žalba odvjetnice M. T. bez žalbenih navoda) pa će se prvostupanjska presuda, s obzirom na činjenicu da su optuženici isticali i žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te povrede kaznenog zakona ispitivati i na temelju članka 478. ZKP/08.

 

22.1. Državni odvjetnik smatra da izrečene kazne zatvora kao i primjena uvjetne osude nije primjerene težini i posljedicama i u dostatnoj mjeri ne izdržavaju društvenu osudu niti će ostvariti svrhe kažnjavanja a posebno generalnu prevenciju. Također upućuje da je prvostupanjski sud neosnovano kao olakotnu okolnost uzeo u obzir korektno ponašanje pred sudom jer bi takvo ponašanje trebalo biti redovni način ponašanje svih stranaka u postupku.

 

22.2. Prvostupanjski sud je pravilno i u dovoljnoj mjeri, u odnosu na oba optuženika u smislu članka 56. KZ/97., ocijenio sve utvrđene otegotne okolnosti i to težinu i povećani stupanj društvene opasnosti inkriminiranog kaznenog djela kao i upornost i bezobzirnost kao način počinjenja (točka 28.) te kao olakotne okolnosti životnu dob optuženika, protek vremena od počinjenja kaznenog djela, i u tom kontekstu usklađenost ponašanja s zakonima (neosuđivanost prije i nakon počinjenja - točka 28.1.), dok je u pravu državni odvjetnik kada navodi da je korektno ponašanje pred sudom okolnost koja se pretpostavlja pa bi se tek suprotno ponašanje eventualno moglo smatrati kao otegotna okolnost. Dakle, izrečene kazne zatvora po prvostupanjskom sudu od 1 (jedne) godine su preblage pa su upravo kazne zatvora u trajanju od 2 (dvije ) godine primjerene osobnim prilikama optuženika te dostatne da se izrazi društvena osuda za počinjeno kazneno djelo kao i da se utječe na optuženika i sve ostale da se suzdrže od činjenja kaznenih djela. U odnosu na primjenom članka 67. KZ/97. i uvjetne osude u pravu je prvostupanjski sud kada navodi da se može očekivati ostvarenje svrhe kažnjavanja i bez izvršenja kazne zatvora pri čemu osnovano daje naglasak na efikasnom saniranju pričinjene štete i u tom kontekstu i u smislu članka 68. stavak 3. KZ/97. obvezu solidarne isplate oštećeniku iznosa od 900.000,00 kuna / 119.450,52 EUR-a u roku od 1 (jedne) godine od pravomoćnosti presude. Međutim po stavu Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, u konkretnom slučaju, s obzirom na sve utvrđene okolnosti, je primjereniji rok u kojem se odgađa izvršenje kazne zatvora (rok provjeravanja) u trajanju od 4 (četiri) godine u odnosu na 3 (tri) godine zbog čega je prihvaćanjem žalbe USKOKA trebalo i u tom dijelu preinačiti prvostupanjsku presudu.

 

23. Slijedom iznesenog te budući da nisu utvrđene povrede na koje drugostupanjski sud sukladno članku 476. stavku 1. točki 1. i 2. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 486. stavak 1. ZKP/08., trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U Zagrebu 15. studeni 2023.