REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

Pn 1131/24-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja AŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po pun. iz odvj. društva Lubina i Čutura u Splitu protiv tuženika REPUBLIKE HRVATSKE, OIB: 52634238587, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi naknade štete, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 25. ožujka 2025. g., u prisutnosti zamjenika pun. tužitelja i z.z. tuženika, dana 25. travnja 2025. g.,

p r e s u d i o  j e

I.Dužan je tuženik Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju AŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naknade neimovinske štete iznos od 75,00 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja:

-na iznos od 37,84 EUR teče od 10. travnja 2020. g. do isplate i

-na iznos od 37,16 EUR teče od 10. travnja 2020. g. do 2. veljače 2023. g.,

po stopi koja se do 31. prosinca 2022. g. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

dok se u preostalom dijelu, odnosno za isplatu iznosa od 270,29 EUR s pripadajućim kamatama, za isplatu zatezne kamate koja na iznos od 75,00 EUR teče od 25. veljače 2013. g. do 10. travnja 2020. g. te koja na iznos od 37,16 EUR teče od 2. veljače 2023. g. do isplate, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime parničnog troška iznos od 55,31 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 25. travnja 2025. g. do isplate po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena.

Obrazloženje

Tužitelj je ustao tužbom pred ovim sudom dana 9. travnja 2024. g. u kojoj je naveo da je protiv tužitelja pod brojem K 13/18 vođen kazneni postupak pred Županijskim sudom u Splitu, da je bio optužen za kazneno djelo ubojstva iz odredbe čl. 90. Kaznenog zakona/97 te da je presudom od 16. listopada 2018. g. tužitelj pravomoćno oslobođen optužbe. U tom postupku tužitelj da je bio u pritvoru/istražnom zatvoru 1240 dana, pa je od Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske zatražio da mu, temeljem odredbe čl. 480. st. 1. t. 1. Zakona o kaznenom postupku/97, a prema propisu iz odredbe čl. 25. st. 4. Ustava Republike Hrvatske, nadoknadi štetu koju je trpio za vrijeme dok je bio lišen slobode i dok se nalazio u istražnom zatvoru. Ministarstvo pravosuđa i uprave da je u predmetu UP/I-702- 03/20-01/52 dopisom od 2. veljače 2023. g. utvrdilo da je zahtjev tužitelja pravno osnovan te je tužitelju ponuđena isplata iznosa od 46.078,40 EUR radi povrede prava osobnosti neosnovanim lišenjem slobode ''s obzirom na trajanje uhićenja, narav i težinu kaznenog djela i ostale okolnosti slučaja''. Po mišljenju tužitelja taj iznos nije primjeren. Navedeno je da je protiv tužitelja vođen postupak pod sumnjom da je ubio svoju majku, državni organi (policija, državno odvjetništvo i sud) da su javnost kontinuirano obavještavali o toj sumnji, kao i da je tužitelj to i učinio, premda je istina sasvim drugačija. Tužitelj je trpio povredu prava osobnosti prouzročenu neosnovanim lišenjem slobode u trajanju od 1240 dana jer je lišen slobode 9. veljače 2010. g. u 16,00 sati. Nadalje je navedeno da je dan 24. veljače 2013. g. tužitelj proveo u zatvoru, da je vrlo malo spavao, da je bio iscrpljen, da je slabo jeo i da je trpio duševne boli jer ga je tuženik osumnjičio da je ubio svoju majku, radi čega je zatražio isplatu iznosa od 345,29 EUR na ime naknade štete zbog povrede prava osobnosti uz obrazloženje da mu je ponašanjem tuženika oduzeto pravo na slobodu, pravo na ugled, pravo na čast, pravo na dostojanstvo i pravo na uživanje u obiteljskom životu sa suprugom i kćeri. Lišenjem slobode tužitelju da je i onemogućen rad, a radio je kao pomorac. Predloženo je donošenje presude kojom će se tuženiku naložiti isplata iznosa od 345,29 EUR s pripadajućim kamatama.

U odgovoru na tužbu tuženik je prvenstveno istaknuo kako uz tužbu nije priložena valjana punomoć za zastupanje tužitelja. Nadalje, tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti te je istaknut prigovor zastare potraživanja tužitelja, a budući da je tužitelj u siječnju 2020. g. zaprimio odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-679/18 od 17. prosinca 2019. g., a tužba je podnesena 17. svibnja 2023. g., pa je za predmetnu tražbinu nastupila zastara, a temeljem odredbi čl. 477. i čl. 478. ZKP-a, u svezi s odredbom čl. 238. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, da nije sporno da se tužitelj nalazio u pritvoru od 9. veljače 2010. g. do 2. srpnja 2013. g. i da je u tužbi navedenom presudom Županijskog suda u Splitu, koja je potvrđena već spomenutom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pravomoćno oslobođen optužbe. U konkretnoj pravnoj stvari tužitelj da potražuje naknadu štete zbog povrede prava osobnosti prouzročene neosnovanim lišenjem slobode za jedan (1) dan proveden u pritvoru (24. veljače 2013. g.) te je pred ovim sudom podnio više desetaka tužbi kojima se na isti način i u istom iznosu traži naknada štete za svaki pojedini dan proveden u pritvoru, što se osporava jer takvo potraživanje ne može egzistirati kao samostalna cjelina, a budući da se prilikom ocjene osnovanosti zahtjeva vodi računa o cjelokupnom trajanju neosnovanog lišenja slobode te se radi o zloupotrebi procesnih ovlaštenja. Tuženik se usprotivio i visini zahtjeva i tijeku zateznih kamata.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom zahtjeva za naknadu štete od 10. travnja 2020. g., zapisnika od 26. rujna 2024. g. iz predmeta ovog suda Pn 269/23, od 22. listopada 2024. g. iz predmeta ovog suda broj Pn 321/23 i od 17. veljače 2025. g. iz predmeta ovog suda broj Pn 150/23 te je izvršen uvid u predmet Županijskog suda u Splitu broj K 13/18 preko eSpisa.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

Radi se o sporu male vrijednosti, zbog čega je u postupku trebalo primijeniti odredbe čl. 457. do 467. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje ZPP) jer se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 1.320,00 EUR.

Prije ocjene osnovanosti zahtjeva tužitelja trebalo se osvrnuti na prigovor tuženika da je tužitelj zastupan u ovom predmetu temeljem nevaljane punomoći jer punomoć koja je dostavljena uz tužbu nije u skladu s odredbama čl. 95. i 97. ZPP-a.

U odredbi čl. 95. ZPP-a navedeno je koja su ovlaštenja odvjetnika ako mu je stranka izdala punomoć za vođenje parnice, a u odredbi čl. 97. propisana je forma punomoći koju stranka izdaje, te je u st. 3. određeno da sud može, ukoliko posumnja u istinitost pisane punomoći, rješenjem odrediti podnošenje ovjerene punomoći.

Iz pisane punomoći koja je dostavljena uz tužbu proizlazi da je izdana 31. ožujka 2023. g. za zastupanje tužitelja u postupku za naknadu štete koju je tužitelj zatražio u postupku broj UP/I-702-03/20-01/52 od Ministarstva pravosuđa i uprave RH. Ovaj postupak za naknadu štete jedan je od postupaka u kojima je tužitelj ustao tužbom radi naknade štete za jedan dan proveden u istražnom zatvoru, a nakon što s obratio zahtjevom Ministarstva pravosuđa i uprave RH, koji je zahtjev zaprimljen 10. travnja 2020. g. te mu je dodijeljena klasifikacijska oznaka UP/I-702-03/20-01/52. Kako se radi o predmetu naknade štete koji je proizišao nakon obraćanja nadležnom Ministarstvu, ocjena je ovog suda da jer riječ o valjanoj pisanoj punomoći i da nema nikakvih razloga temeljem kojih bi sud posumnjao u istinitost pisane punomoći. Stoga je ovaj prigovor tuženika trebalo odbiti kao neosnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev za naknadu neimovinske štete radi neutemeljenog uhićenja i neosnovanog boravka tužitelja u istražnom zatvoru i to za jedan dan: 24. veljače 2013. g.

Tužitelj je bio u istražnom zatvoru u periodu od 9. veljače 2010. g. do 2. srpnja 2013. g., odnosno ukupno 1240 (tisućudvjestočetrdeset) dana ili u godinama: tri pune godine i 144 dana, računajući kao prvi dan 9. veljače 2010. g., a kao zadnji dan 2. srpnja 2013. g. Ova okolnost među strankama nije bila sporna.

Isto tako, nije bio sporan osnov odgovornosti tuženika odnosno da tužitelju pripada pravo na naknadu štete zbog neosnovanog boravka u istražnom zatvoru, a temeljem odredbi Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20, 80/22 i 36/24, dalje ZKP 08). Prema generalnoj odredbi čl. 14. ZKP 08 osoba koja je neopravdano osuđena za kazneno djelo ili je neosnovano uhićena ima pravo na svekoliku rehabilitaciju, pravo na naknadu štete iz sredstava državnog proračuna te druga prava utvrđena zakonom.

Postupak za naknadu štete i ostvarivanje drugih prava neopravdano osuđenih ili neutemeljeno uhićenih osoba propisan je u ranijem Zakonu o kaznenom postupku (Narodne novine broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06, dalje ZKP 97) u glavi XXX. s tim da su, temeljem odredbe čl. 573. al. 3. ZKP 08, odredbe Glave XXX. ZKP-a 97 i nadalje u primjeni do donošenja posebnog zakona.

Prema odredbi čl. 480. st. 1. ZKP-a 97, pravo na naknadu štete pripada, između ostalog, i osobi koja je bila u pritvoru, a nije došlo do pokretanja kaznenog postupka, ili je postupak obustavljen pravomoćnim rješenjem, ili je pravomoćnom presudom oslobođena optužbe ili je optužba odbijena. Dakle, radi se o neutemeljenom boravku u pritvoru jer je na to ukazao konačni ishod kaznenog postupka, koji je završio donošenjem presude Županijskog suda u Splitu broj K 13/18 od 16. listopada 2018. g. kojom se optuženi AŠ oslobađa od optužbe.

Nadalje, iako tome tuženik nije prigovorio, treba navesti da se tužitelj prije pokretanja ovog postupka obratio zahtjevom za mirno rješenje spora Ministarstvu pravosuđa, a kako je predviđeno odredbom čl. 495. st. 2. ZKP-a 97, čime je ispunjena procesna pretpostavka za podnošenje tužbe. Dokaz o upućivanju zahtjeva nadležnom Ministarstvu tužitelj je dostavio nakon vraćanja tužbe na dopunu odnosno traženja suda dostaviti dokaz da je ispunjena procesna pretpostavka za podnošenje tužbe (rješenje suda broj Pn 1131/24 od 2. rujna 2024. g.).

U zahtjevu za mirno rješenje tužitelj je za svaki dan koji je proveo u pritvoru zatražio isplatu iznosa od 500,00 kn, odnosno 66,36 EUR, sa zateznom kamatom koja teče na svaki pojedini iznos od dana provedenog u pritvoru do isplate.

Na ročištu od 25. ožujka 2025. g. z.z. tuženika prigovorio je dopuštenosti tužbe u dijelu kojim je tužitelj zatražio isplatu naknade štete u visini od 278,93 EUR, navodeći da taj iznos predstavlja razliku između iznosa iz tužbe (345,92 EUR) i iznosa koji je tužitelj potraživao u zahtjevu za mirno rješenje od nadležnog Ministarstva (66,36 EUR). Drugim riječima, za zahtjev za isplatu iznosa od 278,93 EUR s pripadajućim kamatama, a po mišljenju tuženika, nije ostvarena procesna pretpostavka za podnošenje tužbe.

S takvim se mišljenjem ne slaže ovaj sud: tužitelj se, prema odredbi čl. 495. st. 2. ZKP-a 97 obratio Ministarstvu pravosuđa radi postignuća nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade te je u zahtjevu za mirno rješenje spora naveo broj kaznenog postupka koji se pred Županijskim sudom u Splitu vodio protiv njega i koji je završio oslobađajućom presudom te da je pretrpio štetu u određenom iznosu. Stoga je ovaj sud smatrao da je tužitelj u zahtjevu naveo sve bitne činjenice o kojima ovisi zauzimanje stava o osnovanosti zahtjeva kao i određen novčani iznos te je time, i bez obzira što iznos nije identičan iznosu koji potražuje u ovom postupku, ispunio procesnu pretpostavku za podnošenje tužbe za naknadu štete u ovom postupku.

Kao sporno u ovom postupku trebalo je raspraviti pitanje visine naknade štete koja, prema citiranoj odredbi ZKP-a 97, pripada tužitelju.

Radi se o zaštiti slobode i osobnosti svakog čovjeka predviđenoj odredbom čl. 25. st. 4. Ustava RH, (Narodne novine broj 41/01-pročišćeni tekst, 55/01, 76/10, 85/10 i 05/14) gdje je navedeno da svatko tko je nezakonito bio lišen slobode ili osuđen ima, u skladu sa zakonom, pravo na odštetu i javnu ispriku.

Pri dosuđivanju naknade neimovinske štete koju treba odrediti u skladu s odredbom čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO), koji se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. tog Zakona, treba na umu imati sve okolnosti konkretnog slučaja i to posebno: trajanje lišenja slobode, specifične uvjete izdržavanja kazne, reakcije životne sredine na lišenje slobode, zabrinutost oštećenog zbog moguće osude, teškoće prilikom ponovnog uključivanja u život na slobodi, težinu i prirodu kaznenog djela koje je bilo stavljeno na teret tužitelju, osuđivanost tužitelja, okolnost da li je tužitelj pritvoren po prvi put te gdje je pritvoren, da li je zbog pritvaranja ostala nezbrinuta obitelj koju je uzdržavao, te naravno i osobito jačinu povrede prava osobnosti odnosno jačini i trajanju povredom izazvanih duševnih boli koje je zbog povrede slobode, ugleda i časti pretrpio tužitelj.

Što se tiče koncepcije neimovinske štete novim je ZOO-om uvedena objektivna koncepciju štete, te je u odredbi čl. 1046. navedeno da je šteta povreda prava osobnosti čime je utvrđen pojam neimovinske štete. To znači da šteta nastaje samom povredom nekog prava osobnosti, a posljedice takve povrede koje se očituju u fizičkoj i/ili duševnoj boli, predstavljaju kvalifikatorne okolnosti koje utječu na visinu pravične novčane naknade, a u skladu s odredbom čl. 1100. ZOO-a.

Zaštićena prava osobnosti samo su primjerice nabrojana u odredbi čl. 19. st. 2. ZOO-a gdje se spominje pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.

Sud je u dokazne svrhe odlučio, umjesto saslušanja tužitelja, kako je predloženo u tužbi, pročitati zapisnike o saslušanju tužitelja u predmetima ovog suda Pn 269/23, Pn 321/23 i Pn 150/23, uvažavajući okolnost da je tužitelj pred ovim sudom ustao tužbom za svaki dan proveden u istražnom zatvoru (1240 dana odnosno 1240 predmeta) te da se radi o danima koji se međusobno ne razlikuju ni po čemu niti je tužitelj u tužbi tvrdio da bi povreda prava osobnosti bila po bilo čemu drugačija na dan 24. veljače 2013. g. od ostalih dana koje je proveo u istražnom zatvoru u periodu od 9. veljače 2010. g. do 2. srpnja 2013. g., a niti je to logično. Drugim riječima, već navedene okolnosti konkretnog slučaja o kojima se trebao izjasniti tužitelji u iskazu odnose se na cjelokupan period boravka u istražnom zatvoru od tri godine i 144 dana pa je za sve predmete pred ovim sudom bilo dovoljno samo jednom saslušati tužitelja jer bi sva druga saslušanja predstavljala nepotrebno ponavljanje. Osim toga, sud je imao u vidu i da se radi o sporu male vrijednosti, dakle u pravilu pisanom postupku u kojem se samo iznimno uopće zakazuje ročište.

Prema odredbi čl. 461. a st. 3. ZPP-a, naime, postupak u sporovima male vrijednosti pisani je postupak, te će sud, a prema st. 4. ove odredbe, u takvom postupku održati ročište ako to smatra potrebnim radi provođenja dokaznog postupka ili ako barem jedna od stranaka podnese takav obrazloženi prijedlog. Sud će rješenjem odbiti prijedlog stranke za održavanje ročišta ako smatra, s obzirom na okolnosti slučaja, da se pravično vođenje postupka može osigurati i bez održavanja ročišta.

Dakle, u svim je predmetima pred ovim sudom bilo dovoljno u jednom predmetu saslušati tužitelja, a u ostalim predmetima donijeti odluku bez održavanja ročišta s tim da bilo koja od stranaka postupka dostavi zapisnik o tom saslušanju. Kako se to ipak nije dogodilo sud je zakazao ročište na kojem su pročitani zapisnici iz drugih istovrsnih predmeta.

Prema iskazu tužitelja koji je dao u postupku pred ovim sudom broj Pn 269/23 preko dvije godine proveo je u ćeliji broj 39, u toj je ćeliji danima, mjesecima pa i godinama bilo i po deset potpuno nepoznatih ljudi u skučenom prostoru u kojem se ne može hodati ni kretati. Nakon toga da je premješten u ćeliju u koju je inače moglo stati šest osoba u kojoj da je uvijek bilo četvero ili petero ljudi. I konačno, zadnji put da je premješten u ćeliju broj 36. Naveo je da je bio zadužen za skupljanje posuđa poslije ručka što da mu je odgovaralo jer se mogao kretati. Opisao je da nije noćima spavao, da je plakao, da nije mogao jesti, da je bio tužan, potišten i deprimiran, da mu nije bilo ni do čega, da je izgubio kontakt s rodbinom jer su uglavnom svi, pa i njegov brat, povjerovali onome što se pisalo u novinama i drugim medijima. Osim rodbine, da su mu leđa okrenuli stariji susjedi i prijatelji za koje je mislio da su mu vjerni. Što se tiče fizičkog zlostavljanja da je bilo naguravanja, ali više vrijeđanja od strane drugih zatvorenika. Upitan o odnosu osoblja u zatvoru prema njemu kazao je da se za svaku stvar osim odlaska na WC trebala pisati molba koja je znala biti iskidana. Kazao je da mu je život uništen, da je izgubio sam sve što je u životu imao i radio. U zatvoru da je smršavio dvadeset kila. Posjećivala ga je odrasla kćer (35 godina stara) i povremeno supruga koja da je bolesna. Tužitelj se posebno osvrnuo na pisanja u javnim glasilima, na Internetu i televiziji o tome da je ubio vlastitu majku što da predstavlja zlostavljanje i silovanje istine, a sve to da ga i na dan davanja iskaza i nadalje muči jer su posljedice dalekosežne.

U predmetu ovog suda Pn 321/23 tužitelj je dao uvelike kraći iskaz jer je naveo da je detaljno dao iskaz u predmetu Pn 269/23: kazao je da nije tražio pomoć psihijatra za vrijeme boravka u zatvoru jer je sve to vrijeme bio usredotočen na dokazivanje da nije počinio djelo koje mu se stavlja na teret, odnosno da za njega nije vrijedila presumpcija nevinosti jer se pretpostavljalo da je kriv i to su prenosili svi mediji jer je bio izvrgnut medijskom linču. U doba lišenja slobode da je imao 46 godina, imao je kćer od 20-ak godina, bio je u braku i u naponu radne snage. Ne samo da je patio što mu je majka ubijena nego se trebao nositi s optužbom da je on ubojica. Kazao je da nema kontakta sa širom obitelji, da je obilježen za cijeli život, da mu je život uništen jer ga prati stigma ubojice.

U predmetu Pn 150/23 tužitelj nije naveo ništa novo, što već nije spomenuo u ranijim iskazima koje je ovaj sud interpretirao, uz napomenu da su mu gotovo svi iz uže i šire obitelji kao i brojni prijatelji okrenuli leđa, osim kćeri i supruge te da ni oslobađajuća presuda nije donijela značajniji pomak niti poboljšanje jer da stigma i osuda javnosti za monstruozan zločin koji nije počinio ipak još uvijek traje.

U predmetu Pn 150/23 saslušana je i kćer tužitelja ZŠ kao svjedokinja i koja je u svom iskazu navela da je boravak tužitelja u pritvoru negativno utjecao na njihovu obitelj jer su ona i majka došle u nezavidnu emocionalnu i financijsku situaciju, a s obzirom da se morala početi brinuti za oca u pritvoru i za bolesnu majku i brzo pronaći posao i odustati od studiranja jer je morala uzdržavati majku i sebe. Oca da je posjećivala u pritvoru te da je uvijek bio razočaran i zbunjen te se teško nosio s medijskim natpisima i neistinama.

Iz obrazloženja prvostupanjske presude broj K 13/18 od 16. listopada 2018. g. proizlazi, nadalje, da je tužitelju optužnicom bilo stavljeno na teret da bi dana 26. siječnja 2010. g. oko 10,53 sati u Splitu, na adresi [adresa] ušao u stan svoje tete ŽŠ, znajući da se u to vrijeme u stanu nalazi njegova majka KŠ i u cilju oduzimanja života nasrnuo na nju dok se nalazila u kupaonici, te je udario tupotvrdim predmetom u predjelu desne strane čela i obrve, zadavši joj dvije rane razderotine, a potom iz neposredne blizine iz vatrenog oružja ispalio dva hica u nju, zadavši joj pri tome ozljede koje su detaljno opisane i koje predstavljaju osobito teške i po život opasne tjelesne ozljede, uslijed kojih je oštećenica preminula, dakle, drugog usmrtio, pa da bi time počinio kazneno djelo protiv života i tijela – ubojstvo – djelo opisano i kažnjivo po čl. 90. KZ/97. Nadalje, u obrazloženju je završno navedeno da je sud imao situaciju da dio dokaza doista tereti optuženika, a dio, i to u dominantnom dijelu, ide in favorem optuženog, da materijalni dokazi nisu potvrdili osnovanost optužnice, jer nije dokazano da su tragovi papilarnih linija, koji su pronađeni u kupaonici stana ŽŠ, i nesporno potječu od optuženog AŠ, nastali upravo kritične prigode, već je ostala mogućnost da su ti tragovi od ranije kad je optuženik, što nije sporno, dolazio u stan svoje tete, da nije utvrđeno ni dokazano da su GSR čestice pronađene na jakni optuženika nastale, kako tvrdi optužnica, prilikom ispaljivanja hitaca iz vatrenog oružja u oštećenu, već je ostala mogućnost da su nastale na druge načine, da posredni dokazi odnosno indicije, kad ih se dovede u međusobnu vezu ali i suprotstavi s drugim indicijama, ipak ne čine nužno potreban zatvoreni krug da bi se na nesumnjiv način i bez ikakve dvojbe moglo zaključiti da je upravo optuženik počinio predmetno kazneno djelo, a posebno imajući u vidu da nije pronađen niti jedan motiv za počinjenje djela, a niti su pronađeni materijalni DNK tragovi na tijelima i odjeći optuženog i oštećene, a koji da su doista trebali biti pronađeni u slučaju da je optuženik počinitelj. I konačno, da je iz provjerenog alibija optuženika na pouzdan način utvrđeno je da je optuženik u vrijeme zločina bio na drugom mjestu, odnosno na drugom kraju grada. Stoga da su dokazi o počinjenju kaznenog djela na kojima se optužnica temelji bili nedovoljni i nedostatni za izricanje osuđujuće presude. U situaciji kad sud nije s potpunom sigurnošću i izvjesnošću mogao utvrditi je li optuženik počinitelj ili ne, i kad je u dvojbi, dužan je to riješiti presudom na način koji je povoljniji za optuženika, te je primijenjen institut "in dubio pro reo". Drugim riječima, na temelju raspoloživih i provedenih dokaza, da sud nije mogao sa potpunom sigurnošću i na pouzdan način utvrditi postojanje svih odlučnih činjenica radi čega je optuženika oslobodio od optužbe.

U drugostupanjskoj presudi broj I Kž-679/18 od 16. listopada 2018. g. Vrhovni sud RH naglasio je da za vrijeme u koje se prema optužnici dogodilo ubojstvo optuženik imao alibi, s obzirom na to da ga je u to vrijeme više osoba vidjelo na drugom mjestu, da su dvije najčvršće i najkvalitetnije indicije, odnosno posredni dokazi, koji bi upućivali na to da se optuženik u vrijeme ubojstva nalazio na mjestu počinjenja (otisak ruke na zidu u kupaonici i GSR čestice na optuženikovoj jakni) otpale jer je dvojbeno na koji su način ti dokazi nastali pa je primjenom pravno logičkog pomagala ''in dubio pro reo'' zaključeno da su nastali na način koji je najpovoljniji za optuženika. Vrhovni sud je ponovio da je, u situaciji kad se zaključak o kaznenoj odgovornosti počinitelja temelji samo na indicijama, kao posrednim dokazima, potrebno s potpunom sigurnošću utvrditi svaku od njih, a nakon toga ocijeniti čine li te indicije u svojoj ukupnosti takav zatvoreni krug koji bez rezerve omogućuje zaključke jednake onima koji bi se temeljili na izravnim dokazima. U konkretnom slučaju, da utvrđene indicije niti pojedinačno, a niti ukupno, a posebno imajući na umu činjenicu da nisu pronađeni materijalni DNK tragovi na tijelima i odjeći optuženika i oštećenice, a koji su trebali biti pronađeni u slučaju da je optuženik počinitelj djela koje mu se stavlja na teret, nemaju takvu kvalitetu da bi omogućavali zaključak da je upravo optuženik počinio kazneno djelo ubojstva na štetu svoje majke, kako mu je to optužnicom stavljeno na teret. Stoga da je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da u konkretnoj situaciji nije dokazano da je optuženik počinio djelo za koje se optužuje zbog čega ga je na temelju odredbe čl. 453. t. 3. ZKP/08 trebalo osloboditi optužbe.

Odlučujući o visini naknade koja tužitelju nesporno pripada, trebalo je voditi računa prvenstveno o tome da je tužitelj pune tri godine i 144 dana bio u istražnom zatvoru, da je patio od nesanice, da je bio tjeskoban, deprimiran i bezvoljan jer je bio okrivljen za monstruozan zločin ubojstva vlastite majke, da su mu dani u pritvoru bili obilježeni osudom ostalih zatvorenika i da je znao i s tim se morao nositi: da su ga u medijima već proglasili ubojicom, da su uvjeti u zatvoru bili nehumani jer je bio smješten u ćeliji i s deset zatvorenika, potpunih stranaca s kojima nije želio nikakav kontakt, da se osuda javnosti, pa čak i njegove obitelji i prijatelja, nastavila i nakon oslobađajuće presude jer je postupak koji se vodio protiv njega ostavio neizbrisiv trag: iz zatvora je izašao obilježen i stigmatiziran za cijeli život. Nije pretjerivao kad je kazao u iskazu da mu je život upropašten, a obitelj razorena.

U vrijeme pritvaranja tužitelj je imao bolesnu suprugu i kćer u dobi od 20 godina, po profesiji je bio pomorac i imao je uredan obiteljski život.

Patnja tužitelja započela je gubitkom slobode, optužbama da je počinio težak zločin, uslijedili su patnja i deprimiranost radi boravka u istražnom zatvoru za koji tužitelj nije znao koliko će trajati i kako će završiti i za koje je vrijeme kod tužitelja sasvim sigurno bila prisutna bojazan kako će taj kazneni postupak završiti te da li će uspjeti dokazati svoju nevinost.

Trebalo je voditi računa i o situaciji s kojom se nakon izlaska iz istražnog zatvora mora suočiti svaka neopravdano zatvorena osoba, a to je reakcija okoline, susjeda, poznanika, prijatelja, jer osoba koja je boravila u istražnom zatvoru i bila optužena za težak i surov zločin neminovno mora osjetiti osudu okoline i izoliranost.

Zbog svega navedenog može se kazati da je tužitelj bio izložen duševnim bolima jakog intenziteta zbog toga što mu je bila povrijeđena prvenstveno njegova sloboda. Ovaj sud smatra da je to najistaknutije i najvažnije pravo svake osobe koje treba i najviše štititi odnosno u najvećoj mjeri onemogućiti oduzimanje slobode boravkom u istražnom zatvoru koji se kasnije pokaže neosnovanim.

Radi svega navedenog tužitelju je zbog povrede slobode te ugleda i časti trebalo dosuditi naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje koje su mu te povrede prouzročile i to u iznosu od 75,00 EUR za zatraženi dan boravka u pritvoru (24. veljače 2013. g.).

Tužitelj je na iznos glavnice u tužbi zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od slijedećeg dana od dana boravka u pritvoru za koji je zatražio isplatu naknade štete odnosno od 25. veljače 2013. g. do isplate.

Generalno, prema odredbi čl. 1103. ZOO-a, obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga.

Odredba čl. 169. st. 2. ZOO-a propisuje da je vjerovnik dužan primiti djelomično ispunjenje novčane obveze, osim ako ima poseban interes da ga odbije.

Prema odredbi čl. 184. st. 2. ZOO-a vjerovnik dolazi u zakašnjenje ako bez osnovanog razloga odbije primiti ispunjenje ili ga svojim ponašanjem spriječi.

Posljedice dolaska vjerovnika u zakašnjenje su: prestanak zakašnjenja dužnika, prelazak rizika slučajne propasti ili oštećenja stvari na vjerovnika i prestanak tijeka kamata (odredba čl. 185. st. 1. i 2. ZOO-a).

Tužitelj nije iznio niti jedan razlog radi kojeg nije primio ponuđeno djelomično ispunjenje koje mu je, prema navodima tužbe, u predmetu UP/I-702-03/20-01/52 dopisom od 2. veljače 2023. g. ponudio tuženik u iznosu od 46.078,40 EUR za cjelokupno vrijeme boravka u pritvoru, odnosno 37,16 EUR za jedan dan.

To znači da na iznos glavnice od 37,16 EUR tužitelju od 2. veljače 2023. g. ne pripada zatezna kamata, dok je na preostali iznos od 37,84 EUR tužitelju priznata zatezna kamata propisana zakonom koja teče od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora Ministarstvu pravosuđa (10. travnja 2020. g.) do isplate, te koja na iznos od 37,16 EUR teče od 10. travnja 2020. g. do 2. veljače 2023. g., a u skladu s odredbama čl. 29. i 1103. ZOO-a.

Tužitelj je, naime, dokazao da se obratio tuženiku odnosno Ministarstvu pravosuđa u mirnom postupku, pa je trebalo uzeti da je tuženik u zakašnjenju s isplatom pravične novčane naknade u iznosu od 75,00 EUR podnošenjem pisanog zahtjeva odnosno od 10. travnja 2020. g., s tim da je kamata na ponuđeni iznos od 37,16 EUR prestala teći 2. veljače 2023. g., a kako je to objašnjeno.

Tužitelj je u tužbi zatražio isplatu zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, odnosno nakon 1. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, što je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, i što je sud prihvatio.

U preostalom dijelu, za isplatu iznosa od 270,29 EUR s pripadajućim kamatama, za isplatu zatezne kamate koja na dosuđeni iznos od 75,00 EUR teče od 25. veljače 2013. g. do 10. travnja 2020. g. te za isplatu zatezne kamate koja na iznos od 37,16 EUR teče od 2. veljače 2023. g. do isplate, tužbeni zahtjev trebalo je odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

Pri tome je sud uzeo u obzir da je došlo do promjene Orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete VSRH od 29. studenog 2002. g. na način da se prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kn) povećavaju za 50% te da se prema dosadašnjoj prihvaćenoj sudskoj praksi naknada priznavala u iznosu između 400,00 kn i 350,00 kn po danu.

Što se tiče prigovora zastare potraživanja tužitelja, prema odredbi čl. 495. ZKP- a 97 pravo na naknadu štete zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višeg suda. U st. 2. ovog čl. propisano je da se prije podnošenja tužbe za naknadu štete oštećenik dužan sa svojim zahtjevom obratiti Ministarstvu pravosuđa radi postignuća nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade. Nadalje, iz odredbe čl. 478. st. 1. ZKP-a 97 proizlazi da, ukoliko zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete. Prema st. 2. ove odredbe dok traje postupak iz st. 1. ne teče zastara predviđena odredbom čl. 481. st. 1. tog Zakona.

Tužitelj je odluku Vrhovnog suda RH broj I Kž-679/18 od 17. prosinca 2019. g., a prema navodima tuženika iz odgovora na tužbu, primio u siječnju 2020. g., točnije 3. siječnja 2020. g., a kako proizlazi iz eSpisa u kojem je sud, po prijedlogu stanaka, izvršio uvid u spis Županijskog suda u Splitu broj K-13/18. Dakle, zastara je počela teći 3. siječnja 2020. g.

Tužitelj je, nadalje, podnio zahtjev Ministarstvu pravosuđa radi postizanja sporazuma o postojanju, vrsti i visini štete dana 10. travnja 2020. g. i od tog datuma ne teče zastarni rok. Iz formulacije citirane odredbe čl. 478. ZKP-a 97 iz koje proizlazi da dok traje postupak pred Ministarstvom pravosuđa ne teče zastara proizlazi da za to vrijeme traje zastoj zastarijevanja. Naime, u odredbi ovog čl. upotrijebljena je formulacija ''ne teče zastara'' koju ZOO upotrebljava u poglavlju o zastoju zastare. U poglavlju o prekidu zastare, suprotno tome, upotrebljava se izraz ''zastara se prekida''.

To bi značilo, nadalje, da je 10. travnja 2020. g. došlo je do zastoja zastarijevanja koje je nastavilo teći 2. veljače 2023. g.

Treba ponoviti da je, prema navodima iz tužbe koje tuženik nije osporio, Ministarstvo pravosuđa u predmetu UP/I-702-03/20-01/52 dopisom od 2. veljače 2023. g. utvrdilo da je zahtjev tužitelja pravno osnovan te je tužitelju ponuđena isplata ukupnog iznosa od 46.078,40 EUR, odnosno 37,16 EUR po danu provedenom u pritvoru. To znači da je do 10. travnja 2020. g. proteklo 97 dana, a od 2. veljače 2023. g. do podnošenja tužbe nešto više od godine dana, pa da je prigovor zastare u cijelosti neosnovan.

Tuženik se zalagao da zastara počne teći nakon proteka tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva Ministarstvu pravosuđa odnosno od 10. srpnja 2010. g., jer Ministarstvo u tom roku nije odlučilo o zahtjevu tužitelja, jer tako jasno i nedvosmisleno propisuje odredba čl. 478. st. 1. ZKP-a 97.

Sud nije prihvatio ovakva nastojanja tuženika, jer se odredba čl. 478. st. 1. ZKP-a 97 odnosi na situaciju kad je Ministarstvo odbilo zahtjev ili o njemu uopće nije odlučilo. To bi značilo da treba potpuno zanemariti činjenicu da je o zahtjevu tužitelja Ministarstvo odlučilo i to na način da je priznat osnov potraživanja tužitelja i ponuđen određeni iznos za isplatu, a ocjena je ovog suda da se to ne može zanemariti. Takvim postupkom Ministarstva, kao dijela Vlade RH odnosno tuženika, prolongirao se tijek zastoja zastare, te je takav postupak trebalo protumačiti in favorem tužitelja te ocijeniti da je zastara nastavila teći ne 10. srpnja 2010. g. nego 2. veljače 2023. g.

Osim toga, ovaj sud smatra da sadržaj dopisa Ministarstva pravosuđa od 2. veljače 2023. g. upućuje da je u tom dopisu došlo do priznanja duga, odnosno do prekida zastare iz odredbe čl. 240. st. 1. ZOO-a, pa da od tog dana zastarni rok počinje iznova teći (čl. 245. st. 1. ZOO-a) te da se vrijeme proteklo prije prekida ne računa u zakonom određeni rok za zastaru, što znači da je prigovor zastare i iz ovog razloga u cijelosti neosnovan, a budući da je tužba podnesena 9. travnja 2024. g.

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, jer je uspjeh stranaka u parnici djelomičan. Prema ovoj odredbi ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Ocjenjujući uspjeh stranaka u ovoj parnici vezano za osnov i visinu zahtjeva sud je ocijenio da je tužitelj uspio u dijelu od 60%, a tuženik u dijelu od 40%. Primjenom citirane odredbe ZPP-a tužitelju je od troška postupka koji će sud utvrditi da su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka trebalo odmjeriti naknadu dijela troškova koji odgovara postotku od 20%.

Tužitelju je trebalo priznati trošak sastava tužbe i zastupanja na ročištu od 25. ožujka 2025. g. po 50 bodova (ukupno 100 bodova) što, pomnoženo s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23) iznosi 200,00 EUR. Taj iznos trebalo je uvećati za zatraženi PDV i trošak pristojbe tužbe i presude (po 13,27 EUR) te tako dobiti iznos od 276,54 EUR, koji je trebalo umanjiti te ocijeniti da tužitelju, u skladu s odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a, pripada 20% ovog iznosa odnosno 55,31 EUR, te da taj iznos predstavlja trošak kojim je bio izložen tužitelj i koji je dužan podmiriti tuženik, zbog čega je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 15. rujna 2024. g. jer, po ocjeni suda, taj trošak nije bio potreban radi vođenja parnice (odredba čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Na dosuđeni iznos troška tužitelj je zatražio i isplatu zatezne kamate, koja, u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužitelju pripada od dana donošenja odluke do isplate, kako je i presuđeno.

U Splitu, 25. travnja 2025. g.

S U D A C

SANDI PETRIČIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. tog Zakona.

DNA:

-pun. tužitelja

-tuženiku