Republika Hrvatska

Općinski sud u Puli-Pola

Stalna služba u Rovinju-Rovigno

Rovinj, Obala P. Budicin 4

Posl.br. P-1046/2019-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, po sutkinji Alessandri Gržinić-Matika u pravnoj stvari tužiteljice ŠP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Kristini Cerin Načinović, odvjetnici u Rovinju, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćnicama iz Odvjetničkog društva Leko i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 11. ožujka 2025. godine u prisutnosti tužiteljice i punomoćnika stranaka, dana 25. travnja 2025. godine

r i j e š i o  j e

I. U t v r đ u j e s e da je tužiteljica povukla toč. II. tužbenog zahtjeva koja glasi na utvrđenja ništetnosti odredbe Dodatka ugovora o kreditu broj 9012158847 od 11. prosinca 2015. godine koji je potvrđen 17. ožujka 2015. godine od strane javnog bilježnika Rina Zujića u Rovinju broj OV-7662/15, sklopljenog između tužiteljice i tuženice.

II. Dopušta se preinaka tužbe u odnosu na točku II. (ranije III.) tužbenog zahtjeva iz podneska tužiteljice od 03. rujna 2024. godine.

i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba čl. 4., čl. 6. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj 9012158847 od 11. prosinca 2006. godine koji je potvrđen 13. prosinca 2006. godine od strane javnog bilježnika Rina Zujića u Rovinju broj OU-918/06 između tužiteljice ŠP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tužene Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, a kojim je u govorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenjljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima tužene, te kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732 Zagreb, Radnička cesta 50 da tužiteljici ŠP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od 14.012,70 EUR zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom računajući od 1. listopada 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana

III. Nalaže se tuženoj Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732 Zagreb, Radnička cesta 50 da tužiteljici ŠP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi parnični trošak u iznosu 4.840,09 eura uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja ove presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. U preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 468,75 eura o d b i j a s e kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Dana 12. lipnja 2019. godine kod ovoga suda pod posl.br. P-1046/2019 zaprimljena je tužba tužiteljice protiv tuženice, radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorne odredbe o deviznoj klauzuli u CHF iz u govora o kreditu sklopljenog 11. prosinca 2006. godine, uz isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi.

1.1. U tužbenoj osnovi tužbe se navodi:

- da je nadležnost suda ugovorena prema sporazumu o mjesnoj nadležnosti iz čl. 11. Ugovora o kreditu od 11. prosinca 2006. godine, a da je dodatkom ugovora o kreditu od 11. prosinca 2015. godine u čl. 11. utvrđeno da sve ostale odredbe iz osnovnog ugovora koje dodatkom nisu mijenjane (a to je nadležnost suda) ostaju i dalje na snazi i primjenjuju se s odredbama ovog dodatka;

- da je sukladno čl. 50. st. 1. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača takva ugovorna klauzula nepoštena ugovorna odredba i kao takva i ništetna, slijedom tužiteljica podnosi tužbu pred sudom nadležnim prema prebivalištu tužiteljice na temelju čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju;

- da je između tužiteljice kao korisnice kredita s jedne strane i tužene kao banke s druge strane dana 11. prosinca 2006. godine zaključen Ugovor o kreditu na kojem pravnom poslu je potvrdu privatne isprave dao javni bilježnik Rino Zuić iz [adresa], broj OU-918/06;

- da je predmetnim ugovorom o kreditu tužena odobrila tužiteljici namjenski kredit za adaptaciju stambenog objekta (čl. 2. Ugovora) i zatim isplatila tužiteljici kredit u protuvrijednosti 77.000,00 CHF (čl. 1. Ugovora) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita;

- da je tužena u predmetnom kreditnom poslu koji je potrošački ugovor, kao trgovac sama sastavila tekst ugovora o kreditu kao njezin unaprijed formuliran standardni ugovor (čl. 49. st. 2. ZZP i čl. 81. ZZP) i kao takvog ga dala na potpis i potvrdu tužiteljici kao potrošaču, a da se prethodno nije pregovaralo o ugovornim odredbama toga ugovora;

- da je u tom unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tužena za svoju korist u toč. 4.1. i 4.2. čl. 4. (kamata na kredit) i toč. 7.2. čl. 7. (otplata kredita) ugovorila pravo da jednostrano mijenja kamate prema svojim internim odlukama;

- da je sukladno odredbi toč. 7.2. čl. 7. Ugovora o kreditu tužena jednostranim odlukama više puta povisila kamatu stopu;

- da je pravomoćnom presudom TS RH posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine (dio potvrđen presudom VTS RH posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine) u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača utvrđeno da je: "… drugotužena PBZ u razdoblju od 01. studenoga 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13) i to u člancima 81., 82., i 90. a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96 i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima";

- da se tužiteljica poziva ovom tužbom na to pravno utvrđenje iz presude TS RH posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, i presude VTS RH posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, a koje utvrđenje sukladno odredbama čl. 118. ZZP-a i čl. 502.c ZPP-a vezuje i ovaj sud;

- da su parnične stranke dana 11. prosinca 2015. godine sklopile Dodatak ugovora o kreditu broj 9012158847 tzv. konverzija, potvrđenog 17. prosinca 2015. godine od strane javnog bilježnika Rina Zujića broj OV-7662/15, a kojim Dodatkom je regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog Ugovora i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita;

- da Dodatak ne predstavlja obnovu ugovora sukladno odredbi čl. 145. ZOO-a, obzirom da postojeća obveza nije zamijenjena novom, odnosno kako nova obveza nema različitu glavnu činidbu niti različitu pravnu osnovu, da se ovdje radi isključivo o Dodatku osnovnom ugovoru sa intencijom promjene nepoštene ugovorne odredbe, a koje su takvima utvrđene na temelju navedene pravomoćne presude VTS RH posl.br.

P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine;

- da budući se ništetnost utvrđuje ex tunc ima se smatrati kao da te odredbe nikad nisu ni postojale, dakle ne mogu se naknadno mijenjati sporazumom ugovornih strana;

- da slijedom navedenog tužiteljica je stava da dodatak prati sudbinu odredaba osnovnog ugovora koje su tim dodatkom mijenjane što znači da su odredbe dodatka osnovnog ugovora o kamatnoj stopi i valuti ništetne i kao takve bez pravnog učinka;

- da je tužena, oslanjajući se na naprijed navedene ništetne odredbe u razdoblju nakon sklapanja ugovora o kreditu zaračunavala tužiteljici anuitete u znatno većim iznosima od onih koji bi joj pripadali, u odnosu koliko bi iznosili mjesečni anuiteti koje bi tužiteljica bila dužna plaćati prema iznosu kredita od 77.000,00 CHF i uz izvorno ugovorenu kamatu od 4,55% godišnje;

- da imajući u vidu ništetnost odredaba o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli u CHF, naplatama iznad visine prvog anuiteta, prema ugovoru o kreditu, nastalo je na strani tužene stjecanje bez osnove pa je ista dužna vratiti ono što je na tako opisan način primila bez osnove i to uz zakonske zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa i to kao razlika između stvarnih uplata tužiteljice te iznosa koje bi tužiteljica bila dužna plaćati po prvotnom planu.

1.2. Slijedom naprijed navedenog predlaže se sudu utvrditi ništetnim odredbe vezane uz promjenu kamatne stope i valutne klauzule iz predmetnog ugovora o kreditu uz inicijalno i zahtjev utvrđenja ništetnim i bez pravnog učinka odredbe dodatka ugovora o kreditu od 11. prosinca 2015. godine te restitucijski zahtjev isplate preplaćenih iznosa po osnovi preplate kojeg je tužiteljica po dostavi tražene dokumentacije od banke uskladila podneskom od 28. veljače 2020. godine (list 10-16), u visini iznosa od 35.295,72 kuna, a koji iznos je po provedenom vještačenju usklađen podneskom od 03. rujna 2024. godine na visinu od 14.012,70 eura.

2. U odgovoru na tužbu tuženice zaprimljenog kod ovoga suda 18. ožujka 2020. godine (list 33-48) i narednim podneskom od 07. svibnja 2020. godine (list 65-68) ista osporava navode iz tužbe i tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti te ističe prigovor zastare, a sve uz slijedeće navode:

- da je sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu kreditni odnos između stranaka izmijenjen;

- da je konverzija izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, a što uključuje i kamate;

- da budući je potpisom Dodatka na strani tužitelja prestalo bilo kakvo potraživanje tužitelja po ugovoru u CHF, isti više nema i ne može imati bilo kakvih potraživanja;

- da je predmetni Dodatak ugovora o kreditu sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojemu je u čl. 19.e st. 6. propisano da ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. toga Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovornim uvjetima;

- da je na osnovu sklopljenog Dodatka nedvojbeno proizišlo kako je tužitelju utvrđen ukupni iznos preplate s osnove preračunatog tečaja pridruženog preplati s osnove iznosa preplaćenih kamata;

- da se izrekom toč. IV. presude VTSRH Pž-7129/13 tuženiku nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorene obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostavnim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće;

- da je pozivanje tužitelja na utvrđenje iz presude VTSRH Pž-7129/13 promašeno budući da se predmetna presuda ne odnosi niti se može odnositi na predmetni ugovor koji je istekao;

- da, kako u trenutku podizanja tužbe povrede nema, odluka suda da ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema, te da se stoga tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika više ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo;

- da se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete već o parnici radi utvrđenja pa pozivanje tužitelja na utvrđenje suda iz presude VTS Pž-7129/13 pravno je irelevantno u smislu odredbi čl. 138.a i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku;

- da ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih u kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe i ugovorne odredbe u ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, to se tužitelj na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla pa je navedena presuda irelevantna kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja;

- da je tužena tijekom ugovornog odnosa sa tužiteljem ugovornu kamatu mijenjala ali isključivo zbog promjena tržišnih uvjeta kada tužitelj ni jednom nije prigovorio povećanju stope redovne kamate, a ona bila posljedica jednostavne činjenice da u praksi nije postojala jedinstvena referentna stopa koja bi objedinila sve troškovne komponente koje utječu na visinu kamatne stope ugovorima o potrošačkim kreditima u kunskoj protuvrijednosti CHF;

- da valutna klauzula osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije "nečija špekulacija" već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša;

- da je nesporno da Zakon o obveznim odnosima čl. 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu kao i da sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa "lex specialis" - zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetne poslovno pravne odnose banke i korisnika;

- da se u ugovoru o kreditu ne navodi da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama, te u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF-a tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, a otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio;

- da su u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB-a sadržani anuiteti izraženi isključivo u CHF-u, dakle u kune, to osobito iznosi koje navodi tužitelj da nigdje i nikada nisu komunicirali klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a da ugovor i otplatna tablica ni u jednom svojem dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja;

- da nema nikakvih uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF-u, odnosno da upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedini je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezala otplatna glavnica kredita;

- da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima, jer smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom a ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO-a;

- da je jedna od temeljnih odluka Vrhovnog suda u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju donesena presudom Vs-Rev 1990/91, a koja utvrđuje: "kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute";

- da valja istaknuti i odluku Ustavnog suda RH U-I-1746/2006 od 17. lipnja 2009. godine u kojoj se navodi: "zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praksi prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1997. godine, te navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO-a), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO-a) ili kliznu skalu (čl. 24. ZOO-a);

- da je nesporno da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule, čak da štoviše u okviru svojih zakonskih ovlasti HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve;

- da ni Vlada RH nije podržala izmjenu/brisanje odredbe čl. 22. ZOO-a koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule;

- da je stoga jasno kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli, te s obzirom na regulatorne propise HNB-a gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obvezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti;

- da tuženik ukazuje i na to, kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta, te obzirom da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnom slučaju nije riječ o ugovoru samo u smislu Zakona o obveznim odnosima, nego da je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, pa bi zahtjev za utvrđivanje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora bio neosnovan;

- da je tužitelj poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao "sporno" ili tražio bilo kakva objašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, te se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo, te da se tužitelj svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara;

- da se iz takvog ponašanja tužitelja može razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora;

- da je potrošač/korisnik kredita poslovno sposobna osoba koja je od tužene prije zaključenja ugovora dobila sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdila potpisom ugovora, te joj je taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnik prilikom solemnizacije;

- da je tužiteljica svakako pogrešno protumačila citiranu presudu VTSRH obzirom da ista očito zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što iz iste ni na koji načinu ne proizlazi;

- da sud nije utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi dakle, da je spornom presudom utvrđeno da bi jednostavnom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, da nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju;

- da je i sama HNB kao regulatorno i nadzorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u RH u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu banaka, navela kako banke koje posluju u RH u svojim ponudama građanstvu uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu - kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke;

- da kamata koja bi se odnosila na konkretan ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, te je nesporno da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope;

- da je slijedom svih zakonskih propisa koji uređuju pitanje bankarskog poslovanja, nesporno da je banka mogla mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome da je bila dužna postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenta, što je tuženik nesporno i učinio;

- da ugovor o kreditu tuženika sadrži jasnu i razumljivu odredbu gdje je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriteriji za promijene su sadržani u općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat;

- da je sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojim je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora, te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti i sukladno njima korigira kamatnu stopu;

- da je tužitelj iz odredbe 12.9. i 12.10. Ugovora o kreditu upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promijene tečaja CHF-a, te ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promijene tečaja CHF;

- da tužitelj zapravo neosnovano na tuženika prebacuje odgovornost i posljedice svog nemarnog ponašanja vezano za svoj eventualni propust da se adekvatno dodatno informira o uvjetima, posljedicama i rizicima sklapanja spornog ugovora o kreditu ili da se obrati nadležnoj osobi tuženika radi dodatnog pojašnjenja;

- da je sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovlasti na strani banaka ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nedopuštena, niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi;

- da je prema odredbi čl. 26. st. 3. ZOO-a očito kako za valjanost ugovora stopa kamate uopće ne mora biti ugovorena, jer sam zakon sadrži rješenje za takav slučaj, pa kako je tužitelj izričito pristao na klauzulu o promijeni kamatne stope, nije bilo mjesta primjeni bilo koje druge kamatne stope po kreditu izuzev tako ugovorene;

- da je u vrijeme zaključenja i važenja predmetnog ugovora o kreditu na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine (NN/96/03 - ZPP) gdje je čl. 59. propisan obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji obuhvaća i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojim se ona može promijeniti, kao i efektivnu kamatnu stopu i pretpostavka pod kojim se ona može promijeniti;

- da se tužbeni zahtjev odnosi na vrijeme kada su na snazi bili Opći uvjeti poslovanja od 01. studenog 2004. godine do 14. srpnja 2009. godine a sukladno tada važećim propisima koji su uređivali poslovanje banaka, prije svega sukladno Zakonu o bankama a tek kasnije Zakonom o kreditnim institucijama, a isti su bili objavljeni na internetskim stranicama tuženika i bili dostupni u svim poslovnicama istoga;

- da su u navedeno vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bile na snazi odredbe "starog" ZPP-a kao i Zakona o bankama, te je tuženik u skladu sa svojim obvezama iz navedenih propisa objavio kriterije o promjenjivosti kamatne stope, pa tako u čl. 3.6. Općih uvjeta jasno stoji kako pod kojim uvjetima banka može mijenjati kamatne stope kao i obveza banke da u slučaju promjene kamatnih stopa o tome prethodno obavještava klijente slijedom zakonskih propisa;

- da je tuženik o uvjetima promjenjivati kamatne stope sukladno odredbi čl. 306. st. 4. ZOKI-a učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi informacije o načelima promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela banke, te je tuženik od stupanja na snagu ZOKI-a tužitelja 15 dana prije primjene izmijenjene stope uz obavijest istome dostavio izmijenjeni otplatni pa sukladno odredbi čl. 308. st. 1. ZOKI-a;

- da prije stupanja na snagu ZOKI-a nije bilo izričito propisano odredbama Zakona o bankama osobno obavijestiti klijente o promjeni kamatnih stopa pa je i sam HNB bio stava da se obavještavanjem putem sredstava javnog priopćavanja imalo smatrati urednim, da je tuženik potrošačima dostavljao personalizirane obavijesti o promjeni kamatnih stopa i novoj visini anuiteta;

- da je ugovorna odredba kojom se tuženik ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je kao takva valjani temelj za stjecanje tuženog zahtjeva ovakva sadržaja;

- da je kod ugovaranja promjenjive kamatne stope riječ o samostalnom određivanju cijene i takvo sporazumno određivanje cijene ne predstavlja nepoštenu odredbu, pa sukladno odredbi čl. 143. st. 1. i 2. ZOO-a i čl. 49. ZZP-a predstavlja slobodnu volju i suglasno odlučivanje ugovornih stranaka;

- da se kamatna stopa mijenja sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika predviđeno odredbom Direktive 93/13 o izvješću od ocjene poštenosti;

- da su kriteriji promjene kamatne stope odnosno načina obračuna kamate određeni Općim uvjetima poslovanja banke pa tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu, niti mijenja kamatne stope samostalno i bez adekvatnih kriterija, pa tako ni u jednoj banci nije poslovni interes povećavanjem kamatne stope povećati i rizik nemogućnosti vraćanja kredita i tako u stvari generirati gubitak;

- da je notorno da cijena kredita odnosno parametri koji na tu cijenu utječu određuju i visinu kamatne stope, pa svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promijene kamatne stope javno su dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o svim navedenim uvjetima;

- da na samu cijenu kredita utječu troškovi izvora sredstava a domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS), te marža koja uključuje operativne troškove banke i kreditni rizici klijenta;

- da veliki utjecaj na cijenu financiranja ima regulatorni trošak HNB-a kroz obaveznu pričuvu, graničnu pričuvu s prinosom 0%, održavanje min. 17% kratkoročnih deviznih potraživanja u odnosu na devizne obveze banke te obavezni upis blagajničkih zapisa

- na 1 godinu s prinosom 0%;

- da je HNB kako bi zaustavila zaduživanje domaćih banaka u inozemstvu tijekom 2006. godine pokušala zaustaviti kreditiranje s regulatornom mjerom obaveznog upisa blagajničkih zapisa u HNB-u po 0%, te su mjere utjecale na porast troškova financiranja i tuženik je bio primoran povisiti kredite kako ne bi ugrozio financiranje - depozit klijenata i obveze po inozemnim kreditima;

- da je u listopadu 2008. godine HNB ukinuo regulatornu mjeru granične obvezne pričuve i krajem studenog 2009. godine mjeru obaveznog upisa blagajničkih zapisa pa navedene otpuštene mjere utjecale bi na smanjivanje cijena izvora financiranja da se nije krajem 2008. godine rasplamsala kriza na međubankarskom tržištu koja je za sobom povukla visoke premije rizika zemlje CDS-a;

- da su za sva financiranja banke morale plaćati visoke premije CDS-a koji je izvore financiranja na petogodišnjoj razini podigao između 3-5% ne uzimajući u obzir dodatne regulatorne mjere HNB-a;

- da je slučaj LIBOR na CHF kao referentna kamatna stopa na inozemnim tržištima tijekom 2004. godine iznosio 0,3% dok je u studenom 2008. godine porastao na 3,30%, te da su svi elementi koju su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope javno dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o svim navedenim kriterijima;

- da je nedvojbeno da je tužbeni zahtjev temeljen na je promašenoj premisi - da je kamata morala ostati fiksna kroz cijelo promatrano razdoblje kao i da je tuženik dužan vratiti tužitelju razliku kamata, razliku tečaja CHF-a koju je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog pojedinog anuiteta;

- da tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude VTS-a Pž-7129/13 kao i svaku ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi bez pravnog učinka, pa je svaka takva ugovorna odredba nepoštena, a što ne proizlazi ni iz presude niti iz odredbi ZZP-a i direktive EU 93/13 prema kojima klauzula o jednostranom mijenjanju kamatne stope nije iznimno nepoštena upravo glede osobe koje pružaju financijske usluge, banke i da li ona sebi uzima pravo da u opravdanim slučajevima mijenja bilo aktivnu bilo pasivnu kamatnu stopu ili visinu troškova, a da prethodno ne raskinu konkretan ugovor;

- da se u odredbi čl. 83. ZZP-a jasno propisuje da će se prilikom ocjene poštenosti pojedine odredbe uzeti u obzir narav usluge i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, a što je upravo primjena Direktive 93/13 po kojoj je isključena nepoštenost mijenjanja kamatne stope;

- da potraživanje tužitelja negira i sama presuda na koju se poziva da je kamatna stopa trebala ostati fiksna u dijelu rješenja gdje VTS RH ukida presudu Trgovačkog suda u kojem se nalaže tuženicima da ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način da kamatna stopa bude fiksna i to u postotku koji je bio izražen u ugovoru kao važeća stopa na dan sklapanja ugovora;

- da su konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru određene temelje ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagoditi kamatne stope uvjetima na tržištu pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva, pa niti jedan od primjenjivih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate;

- da se u odnosu na zastarne rokove primjenjuju odredbe o zastari uređene općim normama obveznog prava čl. 240-246. ZOO-a;

- da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava (čl. 140. ZZP-a);

- da iz navedene odredbe jasno proizlazi da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača pa ne može izazvati niti prekid zastare tog prava, a osim toga za zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe nije identičan tužbenom zahtjevu vjerovnika iz ovog postupka;

- da kako odredba iz čl. 241. ZOO-a nije derogirana posebnim zakonom očito je volja zakonodavca bila da se primijene opća pravila pa je u konkretnom slučaju nastupila opća zastara predmetnog potraživanja.

- da prema odredbi čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati tek na pravna utvrđenja iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a;

- da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tuženik ovlašten štititi, u kojem slučaju je sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se kao osoba na njih pozvati;

- da se takvom kolektivnom tužbom ne može prekinuti zastara za sve tražbine iz pojedinih javnih poslova zaključenih između stranaka kao što je predmetna;

- da je iz odredbe čl. 502.c ZPP-a koja predviđa posebne parnice za naknadu štete fizičkih i pravnih osoba čiji su interesi bili štićeni, jasno proizlazi da kolektivna tužba i odluka donesena u parnici pokrenutoj takvom tužbom ne može "nadomjestiti" tužbu vjerovnika iz konkretnog obveznog odnosa;

- da iz citiranih dijelova jasno proizlazi da se zastara, a kako je to definirano u čl. 241. ZOO-a prekida jedino i isključivo radnjom vjerovnika (ne i neke druge osobe koja ni je sudionik konkretnom obveznog odnosa o kojem se radi) poduzetom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom kojoj je svrha ostvarenje konkretne individualne tražbine vjerovnika;

- da je u konkretnom slučaju takva radnja poduzeta nakon što je zastara već nastupila stoga je prigovor zastare u potpunosti osnovan;

- da sukladno čl. 502. ZPP-a jedino je sud nadležan za odlučivanje o tome je li određenom poslovnom praksom ili korištenjem određene ugovorne odredbe došlo do povrede prava i interesa potrošača, što se potom utvrđuje presudom donesenom u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, dok se pojedini potrošač, u pojedinačnoj parnici za naknadu štete, ovlašćuje pozvati na utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu, što ne znači automatski da je u svakom pojedinačnom slučaju i za svaki pojedinačni ugovorni odnos o kojem se odlučuje u kontekstu utvrđenja iz presude donesene u kolektivno sporu, a priori osnovana tvrdnja o ništetnosti bilo koje odredbe pojedinačnog ugovora;

- da se ne može prihvatiti tvrdnja tužitelja da mu nije bilo omogućeno pregovaranje glede sklapanja pomenutog Dodatka, obzirom da je samim zakonom propisan rok u kojem su banke, odnosno kreditori bili dužni ponuditi sklapanje takvog Dodatka korisnicima kredita u valuti CHF, pri čemu je potrošačima ostavljen rok od 30 dana nakon zaprimanja ponude za sklapanjem Dodatka u kojem su se trebali izjasniti prihvaćaju li konverziju, odnosno ponudu za sklapanje novog ugovora o kreditu;

- da se u tom smislu korisnici kredita sporazumjeli s kreditorom o prihvatu novih ugovora koji su sklopljeni sukladno kogentnim odredbama ZID ZPK, a mogli su odabrati opciju da konverziju ne prihvate, odnosno da nastave otplaćivati kredit sukladno uvjetima iz osnovnog ugovora kreditu;

- da pozivom na tzv. ogledni postupak broj Gos-1/2019 od 04. ožujka 2020. godine iz objavljenog rješenja VS RH tužena ukazuje da je navedenim rješenjem odlučeno kako sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli;

- da potrošači neosnovano svojim tužbenim zahtjevima traže još povoljnije uvjete od onih koji su im zakonski određeni odredbama ZID ZPK, ali povoljnije i od onih kojima kredite vraćaju potrošači koji su od samog početka imali sklopljene isključivo kredite s valutnom klauzulom u EUR.

2.1. Slijedom svega naprijed navedenog predlaže se sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu parničnog troška.

3. Tužiteljica se očitovala na tuženičine navode podneskom od 27. listopada 2022. godine kojim ujedno povlači toč. II. tužbenog zahtjeva, a koja se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbi Dodatka ugovora o kreditu od 11. prosinca 2015. godine sklopljenog između tužitelja i tuženice na koje povlačenje se tuženica nije usprotivila, pa je primjenom odredbe čl. 193. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 dalje ZPP-a) odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

3.1. U tome podnesku (list 96-112) tužiteljica u bitnom ukazuje na neosnovanost prigovora zastare pozivom na pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela VS RH od 30. siječnja 2020. godine i shvaćanje VS RH iz odluke Rev-2245/18-2 od 20. ožujka 2018. godine, kojom je potvrđeno da bi tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. ZZP-a bila definirana čl. 241. ZOO-a kao radnja vjerovnika kojom se prekida zastara, slijedom čega bi prigovor zastare bio u cijelosti neosnovan. Nadalje, ukazuje na neosnovanost prigovaranju tužene u odnosu na pozivanje tužiteljice na utvrđenja iz presuda iz kolektivnog spora, kako i sam VS RH izražava shvaćanje u odluci posl.br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. godine da nema potrebe ponovno provoditi dokazni postupak u navedenom pravcu jer bi se u suprotnom s obzirom na iznese na utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a. Konačno osporavaju se i navodi tuženice kojima opravdava valjanost odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli obzirom je ugovaranje valutne klauzule dozvoljeno, kao i izraženo stajalište tuženice da su odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi valjane, a sve u bitnome pozivom i na sva utvrđenja ovoga suda iznesena u obrazloženju ove odluke.

4. Radi utvrđenja relevantnih okolnosti za presuđenje ove pravne stvari, sud je proveo slijedeće dokaze:

- čitanjem Ugovora o kreditu od 11. prosinca 2006. godine (list 17-22);

- uvidom u pregled uplata po kreditu (list 25-30, 150-155);

- čitanjem Dodatka ugovora o kreditu (list 134-136);

- uvidom u otplatni plan (list 137-141);

- uvidom u plan otplate (list 142-147):

- uvidom u izračun konverzije (list 149);

- uvidom u knjigovodstvenu karticu (list 156-189);

- čitanjem pisanog nalaza i mišljenja vještaka T. Prpića, dipl. oec. (list 203-221);

- saslušanjem vještaka T. Prpića, dipl. oec. na ročištu od 11. ožujka 2025. godine (list 238-239);

- saslušanjem tužiteljice ŠP na ročištu od 11. ožujka 2025. godine (list 239-241).

5. Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

6. Predmet postupka je utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi, odnosno dijelova ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog 11. prosinca 2006. godine između stranaka u postupku, kojim ugovornim odredbama je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF i kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postajanja obveze po tom Ugovoru o kreditu mijenjala u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, te isplate razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta po tome ugovoru zbog povećanja kamatne stope i valutne klauzule.

7. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno:

- da su stranke u postupku sklopile Ugovor o kreditu br. 90121588475 dana 11. prosinca 2006. godina za adaptaciju stambenog objekta (namjenski kredit) za iznos kredita u protuvrijednosti kuna od 77.000,00 CHF-a s rokom otplate 240 mjeseci i ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci banke o kreditiranju građana za stambene kredite, koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 4,55% godišnje, a obračunava se u CHF-u (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima;

- da je kreditor mijenjao početnu kamatnu stopu (4,55%) u više navrata;

- da su stranke sklopile I. Dodatak ugovora o kreditu br. 90121588475 dana 21. srpnja 2011. godine, kojim su sporazumno produžili rok otplate nedospjele glavnice kredita sa 240 mjeseci na 330 mjeseci i utvrdili da je na dan sklapanja toga Dodatka preostali rok otplate kredita iznosi 276 mjeseci, a na dan 30. lipnja 2011. godine utvrđena nedospjela glavnica kredita od 66.706,77 CHF;

- da je tužiteljica prihvatila ponuđenu konverziju sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju sklapanjem II. Dodataka ugovora o kreditu dana 11. prosinca 2015. godine.

8. Sporno je među parničnim strankama:

- da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Udruge potrošača "Franak" iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine (potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine) u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine i pravomoćne presude TS u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine (potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine) u dijelu na dogovorenu valutu CHF koja je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine;

- da li se predmetni Ugovor o kreditu nakon zaključenja Dodatka od 11. prosinca 2015. godine primjenjuje i da li su pobijane odredbe Ugovora nepoštene i ništetne;

- da li tužiteljica ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe nakon sklopljenog Dodatka i koji iznos obeštećenja pripada tužiteljici;

- da li je osnovan prigovor zastare.

9. Prigovor zastare nije osnovan.

9.1. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva da počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

9.2. Ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovaj konkretni slučaj već u postupku kolektive zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno, kredita u HRK s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača na koji se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

9.3. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u odnosu na ništetnost ugovorene promjenjive kamate postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. godine, a u odnosu na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule uz koju je glavnica vezana u CHF dana 14. lipnja 2018. godine, pa kako zastara počinje teći nakon pravomoćnosti tih presuda, a tužiteljica tužbu podnijela 12. lipnja 2019. godine zaključak je ovog suda da za restitucijski zahtjev isplate po osnovi ništetnosti valutne klauzule, nije protekao petogodišnji rok zastare propisan člankom 225. ZOO-a.

10. Po pitanju prigovora pomanjkanja pravnog interesa, ovaj sud smatra da činjenica što su stranke zaključile Dodatak ugovora o kreditu kojim je kredit konvertiran iz valute CHF u valutu EUR nema značaja za ocjenu pravnog interesa za pokretanje i vođenje ove parnice. O postojanju pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnice u kojima tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu kojima je glavnica vezana uz valutu CHF i ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a stranke ugovora zaključile Dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 12. veljače 2019. godine donesenoj u spisu predmeta Rev-2868/2018 povodom izvanredne revizije u kojoj je postavljeno pitanje - da li sklapanjem aneksa/dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Vrhovni sud je izrazio stav da sama činjenica, da su stranke sklopile Aneks/Dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u eura, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenile odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne.

10.1. U odnosu na osporeni pravni interes pozivom na odluke VSRH od strane tužene, za istaknuti je odluku VSRH donesenu u oglednom postupku posl.br. Gos-1/2019 u kojemu se nije raspravilo pitanje načina i opsega obeštećenja potrošača od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana sklapanja konverzije, što znači da će se u svakom pojedinačnom slučaju utvrditi koji je to iznos potpune restitucije koja pripada tužiteljima konvertiranih kredita. Aneksom/Dodatkom ugovora o kreditu ugovorne strane su uredile svoj odnos pro futuro odnosno, da tek od sklapanja Aneksa/Dodatka tužitelj svoj kredit otplaćuje u euro valuti u kunskoj protuvrijednosti dok u razdoblju od zaključenja osnovnog ugovora pa do sklapanja Aneksa/Dodatka kojim se provela konverzija tužitelj je svoj kredit otplaćivao u CHF valuti u kunskoj protuvrijednosti, u kojem periodu je tuženica kamatnu stopu mijenjala jednostranom odlukom.

10.2. Iz prakse presuda EU suda, poglavito u odnosu na provedenu konverziju, valja istaći odluku EU broj C-567/20 u kojoj se ukazuje, da je na nacionalnom sudu da utvrdi je li konverzijom uspostavljena ravnoteža potrošača, a tužiteljica smatra da je banka u konverziju stavila sve promjene kamatnih stopa kao i svako povećanje tečaja CHF valute stoga, da konverzijom nije ostvarena potpuna restitucija.

10.3. Ovaj sud izražava isto pravno stajalište, pozivom na izraženi stav Vrhovnog suda u naprijed navedenom predmetu, da tužiteljica ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, neovisno o činjenici što je zaključen Dodatak ugovora o kreditu temeljem ZID ZPK/15, da se tužiteljica kao potrošač nije odrekla potpunog obeštećenja po osnovi ništetnih odredbi o vezanju glavnice uz valutu CHF iz predmetnog ugovora o kreditu, o čemu ovdje sud odlučuje kao o prethodnom pitanju i da sklapanje Aneksa ugovora ne može dovesti potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali Dodatke/Anekse iz razloga što su istovjetne Ugovore o kreditu prijevremeno otplatili. Konačno ovaj pravni stav potvrđuje i provedeno financijsko vještačenje.

11. Tužiteljica u tužbi tvrdi, da se promjena kamatnih stopa koja je izvršena jednostrano i bez obrazloženja provodila prema ugovornoj odredbi koja nije određena, a niti je odrediva, pa da je stoga ništetna jer je kao takva nedopuštena prema ZZP-u i ZOO-u sve pozivajući se i na one okolnosti koje su bile odlučne prilikom donošenja relevantnih presuda u ovoj problematici odnosno, ranije pomenute: presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, presude Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 od 13.6.2014, a koja je potvrđena i odlukom Vrhovnog suda Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine sve u djelu koji se odnosi na ništetnost ugovorene promjenjive kamatne stope.

12. Prije svega je za istaknuti, da je odlukom VTS-a RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv više tuženica podignutoj radi zaštite interesa potrošača u parnici koja se vodila pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknada štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice. Glede pitanja primjene citiranih odluka za konkretni slučaj nesporno je, da je tuženica sudjelovala u postupku po kolektivnoj tužbi, a isto tako da je riječ o ugovoru koji je zaključila sa tužiteljicom u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno dana 11. prosinca 2006. godine.

13. Dakle, ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope upravo je utvrđena navedenim presudama. Naime, presudom VS RH Revt-249/14 potvrđena je drugostupanjska odluka u dijelu kojem je suđeno o povredi kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u temeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time i Privredna banka Zagreb d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredaba Zakona o obveznim odnosima.

14. Vrhovni sud je u svojoj odluci potvrdio stavove sudova nižeg stupnja da su ugovori o kreditu u navedenom razdoblju ugovarali ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu koje su bile lako uočljive i jasne, ali odredbe nisu bile razumljive potrošačima budući da je banka svojim odlukama određivala način promjene kamatne stope koja terminologija banke je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku izobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem dok je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva sukladno čemu sud smatra da je takva odredba nepoštena temeljem čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. te čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine. Nadalje, Vrhovni sud utvrđuje kako ugovorna kamata za koju se korisnik kredita obvezao platiti banci za korištenje novčanih sredstava koja su mu odobrena kao takva nije bila određena, odnosno odrediva sukladno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05 što se istovjetno dogodilo i u konkretnom slučaju ovoga postupka.

15. Ugovor o kreditu između stranaka zaključen je 11. prosinca 2006. godine, pa se na sadržaj toga Ugovora a vezano uz primjenu meterijalnopravnog propisa glede utvrđenja da li su neke odredbe toga Ugovora nepoštene, a vezano na činjenice koje tužiteljica u tužbi iznosi imaju primijeniti odredbe ranijeg važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora.

16. Odredbom čl. 81. ZZP/03 (čl. 96. ZZP/07) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

17. Odredbom čl. 84. ZZP/03 (čl.99. ZZP/07) propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

18. Odredbom čl. 85. ZZP/03 (čl.100. ZZP/07) propisano je, da ako na temelju Zakona ili sporazuma stranaka Ugovor mora biti u pisanom obliku, tada njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive.

19. Odredbom čl. 86. st. 1. ZZP/03 (čl. 101. ZZP/07) propisano je, da dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

20. Konačno odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 (čl.102. ZZP/07) je propisano da nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe.

21. U čl. 4. (toč. 4.1. i toč. 4.2.) Ugovora o kreditu zapravo ni nema nikakvog jasnog kriterija koji bi pojašnjavao kako bi se kamatna stopa mijenjala i o čemu bi to ovisilo na način da to prosječan potrošač može shvatiti. Štoviše, sadržaj ove odredbe je po motrištu suda konfuzan, kako se promjena visine kamatne stope vezuje za odluku banke o kreditiranju građana za stambene kredite, a nejasno se pominje kao kriterij "broj grupe proizvoda i urednost poslovanja korisnika kredita", što zasigurno ne pojašnjava nikakve kriterije i parametre o čemu bi ta promjena ovisila. Osim toga ovdje valja naglasiti da CHF krediti nisu obični krediti, nego su to krediti koji su neposredno povezani s FOREKS tržištem o čemu su potrošači također morali biti na jednostavan način i obaviješteni. Banka je morala dati informacije potrošačima putem posebnih savjetnika sa posebnim kvalifikacijama za takav posao i primijeniti dužan stupanj pažnje stručnjaka da potrošača informira o svim rizicima takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, što očito nije uslijedilo.

22. Da je tome tako, proizlazi iz iskaza saslušane tužiteljice kada opisuje okolnosti zbog kojih i u kojima je uzela ovaj kredit u CHF u poslovnici banke tužene u [adresa] gdje je njezin kredit obrađivala službenica DP, a tužiteljici potreban za adaptaciju kuće u kojoj i dan danas stanuje na adresi prijavljenog prebivališta. Tužiteljica navodi da se obratila tuženoj kao banci od povjerenja gdje je od ranije imala otvoren račun i dobivala plaću s time da je prethodno imala kreditnog iskustva isključivo u nacionalnoj valuti, tadašnjim hrvatskim dinarima. Tvrdi da se imenovanoj DP obratila sa zahtjevom kunskog stambenog kredita kada joj je rečeno da u valuti kuna nema kredita i ponuđen kao najpovoljniji kredit u CHF iako je postojala i alternativa u valuti EUR. Međutim, da je rečeno da je kredit u CHF povoljniji jer ima povoljniju kamatnu stopu od kredita u EUR valuti, a glede same valute CHF ista prezentirana kao stabilna. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu tužiteljica navodi da ona zapravo nije shvatila da ona ugovara promjenjivu kamatnu stopu iako ne isključuje da je službenica to napomenula, međutim navodi da zasigurno nije ništa obrazlagala o tome kako bi se eventualno kamatna stopa mijenjala, o čemu to ovisi i koji su to parametri koji na to utječu, a niti su joj uručene odluke o promjenama tih kamata. U odnosu na valutu CHF tvrdi, da se tom valutom nije koristila niti je pratila promjene tečaja te valute, međutim da je bankarica tvrdila da je valuta stabilna, ne pomenuvši nikakvu rizičnost valute niti bilo što glede zaštite valute od HNB-a. Ugovor da se potpisao kod javnog bilježnika gdje je tekst tužiteljica vidjela prvi puta, a javni bilježnik naglašavao samo posljedice neplaćanja kredita dok ekonomske elemente nije tumačio niti ju se informiralo o rizičnosti kredita u CHF valuti. Početni anuiteti od 2.000,00 kuna s vremenom da su dosegli iznose od 3.600-3.700,00 kuna, što je predstavljalo cijelu plaću tužiteljice, kada se ista obratila banci gdje joj je rečeno da će se to stabilizirati. Međutim, kako to nije uslijedilo, banka je ponudila moratorij na glavnicu uz plaćanje kamate, što da joj nije odgovaralo jer je to predstavljalo i dalje visoki iznos pa je prihvatila ponuđenu varijantu produljenje roka otplate jer je time anuitet bio nešto niži. Uslijedila je zakonska konverzija koju da je tužiteljica prihvatila po ponudi banke, a onda prodali stan koji je bio namijenjen kćerki, a ona dobila u nasljedstvo, da bi zatvorili predmetni konvertirani kredit. U postupku konverzije da joj je rečeno da je nešto preplatila i time se smanjivala rata što da je bilo jedino rješenje i sigurnost da se anuitet smanji, s time da prihvatom konverzije ista nije odustala od tražbine za ostatkom pretplate zbog čega tuži banku. Kada se prodao stan da vrate konvertirani kredit da se zapravo utvrdilo da je vraćen cijeli kredit sa kamatom. Adaptirana kuća sredstvima predmetnog kredita da predstavlja kuću za stanovanje njezine obitelji koja se nikada nije iznajmljivala niti se obavljala djelatnost, a isto tako da tužiteljica nije imala otvoren obrt ili trgovačko društvo. Tvrdi se, da je ugovor o kreditu u CHF bio ponuđeni proizvod od banke kojeg je ona prihvatila bez mogućnosti pregovaranja jer se to i nije moglo, a mjesečni anuiteti su se isplaćivali iz njezine plaće.

23. Dakle, iz navedenog proizlazi da se tužiteljica kao potrošač nije odrekla utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe koju je konvertirala, a isto tako očito je, da ni banka nije obavijestila potrošača o okolnosti, da bi se odredba koja se mijenjala mogla kasnije proglasiti ništetnom kao i o posljedicama ništetnosti, pa se ima zaključiti da tužiteljica prije ugovaranja konverzije nije imala informacija o ugovornim uvjetima i posljedicama takvog ugovaranja. Stoga, da sklapanje samoga Dodatka ne može i ne smije dovesti ove potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali Dodatke iz razloga što su istovjetne Ugovore o kreditu prijevremeno otplatili.

24. Radi se o tipskom ugovoru jer je unaprijed izrađen model Ugovora pa je kod takvih Ugovora u pravilu isključena mogućnost pregovaranja i mijenjana sadržaja Ugovora. Da bi neka odredba Ugovora bila nepoštena zapravo nije bitno, da li se radi o tipskom ili individualnom Ugovoru već da se radi o adhezijskom zaključivanju Ugovora, a to znači da se sklapa pristupanjem jedne strane bez mogućnosti pregovaranja i utjecaja na sadržaj Ugovora.

25. Ovaj sud smatra, da osporeni dijelovi ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora su koncipirani nedovoljno određeno, pa niti odredivo imajući u vidu da je obračun kamate vezan za akte tužene koji dokumenti su stručni i razumljivi isključivo osobama koje se bave bankarskim poslovima i imaju ekonomsku naobrazbu, tim više što potrošač nije imao utjecaja na sadržaj iste, a niti se s njime pojedinačno pregovaralo, pa je primijenjenim odredbama, a suprotno savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora. Stoga, nepoznanica iz tako koncipirane ugovorne odredbe, izazvala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zloupotrebe prava.

26. Nastavno navedenom, osporene odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope jesu protivne načelima savjesnosti i poštenja koja je jedno od osnovnih načela u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa čl. 4. ZOO/05, a kao takva nepoštena odredba je i ništetna temeljem odredbe čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (odnosno čl. 87 Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.), a sve imajući u vidu i naprijed citiranu odredbu odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05.

27. Tuženica u ovoj pravnoj stvari, a u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP/03 nije dokazala da bi se o spornim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo, čak štoviše to niti tvrdi, a pored toga ugovorom nisu niti utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice – banke o promjeni ugovorene kamatne stope. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača čime je tuženica postupila suprotno odredbama ZZP/03. Ovakvo utvrđenje o neravnoteži o pravima i obvezama ugovornih strana, a koja je utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa proizlazi nesporno i iz prethodno citiranih relevantnih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14-2 od 19. travnja 2015. godine. Nastavno takvim odlukama svaka osoba kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta bez obzira na pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite, može pred nadležnim sudom pokrenuti postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak koji će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o Zaštiti potrošača.

28. Dakle osnovno je, da se utvrdi da li je ta predmetna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi razumljiva tužiteljici kao potrošaču posljedično čemu, da li je poštena u smislu zakonskih odredbi iz čl. 84. i 85. ZZP/03 (čl 99. i 100. ZZP/07).

29. Sud cijeni da tužiteljici kao potrošaču takve odredbe nisu mogle biti razumljive, što potvrđuje i po njoj iskazano, kako je istoj ostalo nerazumljivo – zašto je došlo do promjene kamatne stope u odnosu na početnu ugovorenu stopu. U ugovoru o kreditu ugovorna kamata je naknada koju se korisnik kredita obvezuje isplatiti davatelju kredita za korištenje novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje uz njegovu obvezu vraća iskorištenog iznosa novca, a u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu ugovoreno. Ugovorna kamata stoga mora biti određena, odnosno odrediva, a sve u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05. Ugovor o kreditu je dvostrano obvezni pravni posao u odnosu na kojeg se primjenjuju opća načela obveznog prava, a to su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja i dr.

30. U ovom konkretnom slučaju tuženica je u Ugovor o kreditu unijela neodređenu, a prije svega nerazumljivu formulaciju u pogledu promjenjivosti kamatne stope. Dakle, može se zaključiti da je postupila suprotno osnovnim načelima obveznog prava jer je tužitelj kao korisnik kredita, a ujedno i potrošač, doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca. Tužiteljici je u trenutku sklapanja ugovora samo bilo poznato to, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i da ona u trenutku sklapanja ugovora iznosi 4,55%, dok podaci kako će se točno ta kamata u budućnosti mijenjati, nisu mu bili poznati, pa su dakle, bili neodređeni i neodredivi. Tuženica je financijska institucija i njezin cilj je ostvarivanje zarade, ima pravo na ugovaranje promjenjive kamatne stope, posebno kod kredita na dulje vremensko razdoblje, ali banka je prilikom sklapanja takvih ugovora dužna postupati kao dobar i odgovoran gospodarstvenik. To znači da kada potrošaču nudi svoj proizvod na tržištu mora to učiniti odgovorno i pomoći da u okviru mogućnosti koje dopušta Zakon koristi se uslugama banke, ali nikad na svoju štetu.

31. Mišljenje je suda, da je tuženica prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelja kao potrošača bila dužna detaljnije informirati o odredbi ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i ukazati o kojim točno parametrima ovisi kamatna stopa u razdoblju trajanja kredita.

32. Ocjena je suda, a uzimajući u obzir odredbu čl. 81. i 82. ZZP/03 koja kaže da se nepoštenom odredbom između ostalog može smatrati i odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga, a kako prema odredbama ZZP nepoštene odredbe ugovora su ništetne da je ugovorne odredbe iz čl. 4. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na to da je tuženica ovlaštena mijenjati kamatnu stopu sukladno odlukama banke ništava, a posljedično tome i odredbe koje se odnose na promjenu anuiteta sve u smislu odredbe čl. 87. ZZP iz 2003. godine.

33. Nadalje, ocjenjujući čl. 4., čl. 6. i čl. 7. Ugovora o kreditu kojima se glavnica veže za valutu CHF i ugovara obračun kamate u CHF sud zaključuje, da takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banka je također nepoštena i nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika za tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzulu vezanoj uz EUR (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja Kune prema EUR-u, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na HRK nije pod kontrolom HNB-a), da je rast tečaja CHF-a u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF-u je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF-a, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF-a, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u CHF-u, što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

34. U odnosu na navode tuženice da je Ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika i da je riječ o javnobilježničkom aktu, to je nesporno. Međutim, nije zadatak javnog bilježnika da tumači stručnu ekonomsku terminologiju iz Ugovora, a niti da daje informacije o bilo kakvim očekivanim ili neočekivanim rizicima koji eventualno donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope uvažavajući da je riječ o rizičnom tečaju CHF-a.

35. Nadalje, za ponoviti je da je ovaj sud vezan utvrđenim činjenicama po provedenim dokazima u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojemu je izreka i u odnosu na ovu tuženicu postala pravomoćna, pa kako je ranije navedeno i prema citiranim odredbama ZPP-a i ZZP-a postoji direktan učinak tužbe i one obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarivanja prava potrošače za naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a.

36. Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja te od odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 – ZZP) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ove sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ovaj sud zaključuje da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu o promijeni stope redovne kamate odluke tuženika kao kreditora i odredba kojima je i glavnica kredita vezana uz valutu CHF nepoštena, a onda i ništetna u smislu odredbe čl. 102. ZZP/07.

37. Predmetnoj parnici prethodila je parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama čl. 131.-141.b ZZP/07. Dakle, predmetna parnica je pokrenuta u skladu s odredbom čl. 140. toga zakona kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem čl. 131. navedenog zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u čl. 131. toga Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupka za nadoknadu štete protivi osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupka za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno, da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati otvaranja prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

38. S obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedinačni potrošač u smislu naprijed navedene odredbe čl. 140. ZZP/07 (čl. 120. ZZP/14) nakon prethodno pravomoćnog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici tužitelj u skladu s odredbom čl. 502.c ZPP, bio ovlašten pozivati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora kao što to čini i ovaj sud u predmetnoj parnici, u skladu s odredbom čl. 138.a ZZP/07 (čl. 118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

39. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu izvršena je temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZID ZPK), a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznose ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19c. toč. 6. ZID ZPK na način kako to nalaže zakon. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje Dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev jer se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno, mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu 11. prosinca 2015. godine kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate od 3.105,09 EUR (preračunato u HRK sukladno ZID ZPK po srednjem tečaju za EUR iz tečajne liste banke važeće na dan 30. rujna 2015. godine je iznosilo 23.715,12 HRK) sa sporazumom o isplati iste, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužiteljica vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

40. Nadalje, u odnosu na prigovor tuženice u pogledu činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužiteljica pristala, pa tuženica nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, ukazuje se da takvo stajalište tuženice nije pravilno te suprotno standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru jurisprudencije Europskog suda. Naime, navedeni sud je u predmetu C-118/17 Š od 14 ožujka 2019. godine, ECLI: EU: C: 2019: 207, raspravljao ne istovjetnu ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktivne o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavnim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (toč. 43. predmetne odluke).

41. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle, činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi već ista zahtjeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.

42. Međutim, djelomična ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF ne povlači za sobom i ništetnost Dodatka toga ugovora jer ono može opstati neovisno o utvrđenju djelomične ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog ugovora. Naime, ništetnost tih utvrđenih pojedinih dijelova odredbi ugovora ne povlače ništetnost i samog osnovnog ugovora kako on može opstati bez tih dijelom utvrđenih ništetnih odredbi. Tužiteljica u tijeku postupka, to očito uviđa pa povlači svoj zahtjev da se utvrdi ništetnim sklopljeni Dodatak.

43. Polazeći od takva pravna stava, kako korisnica kredita i nadalje tvrdi kako joj nije u cijelosti podmiren dug, odnosno da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećena glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, ista postavlja i kondemnatorni zahtjev za isplatu, pri čemu treba imati u vidu i to, da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO-a), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a. Ovakav identičan pravni stav, na koji ukazuje i Županijski sud u svojoj odluci izrazio je VS RH u svojoj odluci Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020. godine.

44. Radi utvrđenja koliko je tužiteljica "preplatila" na ime ništetnih ugovorenih odredbi iz Ugovora o kreditu koji se odnose na promjenu ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule u švicarskim francima, a uvažavajući priznatu preplatu u konverziji odnosno uzevši u obzir sve efekte provedene konverzije provelo se financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, dipl. oec.

45. Vještak Tomislav Prpić dostavio je pisani nalaz i mišljenje dana 10. kolovoza 2024. godine (list 202-219) postupajući po naloženom zadatku suda, to utvrdio:

- da je u tijeku otplate kredita banka jedanaest puta povisila kamatnu stopu u odnosu na početno ugovorenu od 4,55%, i to na 5,55% od 01. kolovoza 2007. godine, na 6,30% od 01. veljače 2008. godine, na 6,35% od 01. srpnja 2008. godine, na 6,40% od 01. siječnja 2009. godine, na 6,50% od 01. siječnja 2010. godine, na 6,15% od 01. studenoga 2010. godine, na 6,05% od 01. siječnja 2011. godine, na 5,80% od 01. svibnja 2011. godine, na 5,90% od 01. srpnja 2011. godine, na 5,65% od 01. kolovoza 2011. godine, na 5,60% od 01. siječnja 2012. godine i konačno posljednja izmjena na 3,23% od 01. siječnja 2014. godine učinjena sukladno ZIDZPK (NN 143/13) čijim odredbama je regulirana kamatna stopa na stambene kredite s valutnom klauzulom u CHF;

- da je tužiteljica na ime kamata, pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala (korištena kamatna stopa koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora od 4,55%) do konverzije kredita uplatila više iznos od 4.792,22 eura kako je to i prikazano u pregledu iz tablice 5. njegova nalaza (list 210);

- da je tužiteljica na ime tečajnih razlika, pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj bio jednak tečaju na dan isplate kredita (4.609306 HRK za 1 CHF), više uplatila iznos od 5.253,07 eura kako je to i prikazano u pregledu iz tablice 6. njegova nalaza (list 211-212);

- da je negativna tečajna razlika (manje uplaćena) pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj bio jednak tečaju na dan isplate kredita (4,609306 kn za 1 CHF) iznosi 191,81 eura kako je to prikazano u tablici 7. nalaza vještaka (list 212);

- da neto više plaćenog na ime tečajnih razlika (uvažavajući pozitivne i negativne tečajne razlike - prijeboj) iznosi 5.061,28 eura kako je to prikazano u pregledu tablice

8 nalaza vještaka (list 213);

- da nepriznati iznos umanjenja glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 2.440,23 eura, odnosno da je tužena za navedeni iznos manje umanjila glavnicu prilikom konverzije, a izračun navedene glavnice prikazan u tablici 9. nalaza vještaka (list 215);

- da je tužiteljica sa svim svojim realiziranim uplatama premašila iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranom EUR kreditu, te tako utvrđena preplata iznosi 3.145,54 eura, na dan 30. rujna 2015. godine, kako je to prikazano u tablici 10 nalaza vještaka (list 215);

- da u rekapitulaciji prema varijanti A (samo više plaćeno) nakon uzetih iznosa po utvrđenoj preplati po osnovi kamatne stope 4.792,22 eura i po osnovi samo pozitivnih tečajnih razlika u iznosu 5.253,07 eura u obračun, kao i nakon uračunavanja svih efekata konverzije (uključujući nepriznati iznos umanjenja glavnice u provedenoj konverziji 2.440,23 eura i utvrđene preplate u konverziji u iznosu od 3.147,54 eura) preostalo ukupno dospjelo potraživanje sa danom 30. rujna 2015. godine iznosi 14.012,70 eura od čega 10.045,29 eura predstavlja preplatu po kamati i po valuti, na koju teku pripadajuće zatezne kamate od 01. listopada 2015. godine pa do isplate, te iznos od 3.967,41 eura dospjelih, nepodmirenih zateznih kamata;

- da u rekapitulaciji prema varijanti B (više i manje plaćeno) nakon uzetih iznosa po utvrđenoj preplati po osnovi kamatne stope 4.792,22 i iznosa preplate po osnovi tečajne razlike (uz prijeboj negativnih razlika) u iznosu od 5.061,28 eura u obračun, obračuna zakonskih zateznih kamata na te iznose za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015. godine, kao i nakon uračunavanja svih efekata konverzije (uključujući nepriznati iznos umanjenja glavnice od 2.440,23 eura i utvrđene preplate u konverziji u iznosu od 3.147,54 eura) preostalo ukupno dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. godine iznosi 13.665,39 eura od čega 9.853,50 eura predstavlja preplatu po kamati i po valuti na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01. listopada 2015. godine pa do isplate i iznos od 3.811,89 eura dospjelih, nepodmirenih zateznih kamata.

46. U podnesku od 27. kolovoza 2024. godine (list 228-231) tuženica se očituje na pisani nalaz i mišljenje vještaka navodeći da u cijelosti osporava predmetni nalaz i mišljenje u bitnome jer je nalaz baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj, što nije bila volja ugovornih strana, niti to proizlazi iz samog sadržaja predmetnog ugovora o kreditu pa je stoga financijsko vještačenje bilo nepotrebno te se predlaže sudu da isto ne uzme u obzir kao dokazno sredstvo jer kao takav nije primjenjiv u ovoj pravnoj stvari imajući u vidu da je tužiteljica sklopila Dodatak ugovora o kreditu.

47. Podneskom od 03. rujna 2024. godine (list 233-235) tužiteljica se očitovala na nalaz vještaka, prihvaćajući ga u cijelosti to je visinu tužbenog zahtjeva iz točke II. tužbe uskladila prihvaćajući varijantu A iz rekapitulacije nalaza vještaka ukupnog iznosa od 14.012,70 eura koji iznos obuhvaća izračun preplate po kamati i valuti sa uračunatim efektima konverzije koje uključuju i nepriznati iznos umanjenja glavnice ali i utvrđenu preplatu u provedenoj konverziji, a koji je obračun vještak pojasnio u usmenom izlaganju.

48. Podneskom od 15. studenoga 2024. godine tuženica se očitovala na podnesak tužiteljice od 03. rujna 2024. godine protiveći se preinaci tužbenog zahtjeva te stavljanjem prigovora zastare na preinačeni dio zahtjeva.

49. Sud je dopustio preinaku iz podneska tužiteljice od 03. rujna 2024. godine s obzirom je uslijedila nakon provedenog vještačenja. Ovdje valja primijeniti odredbu čl. 190. st. 2. ZPP-a kojom je propisano, da je preinaka tužbe dopuštena do zaključenja glavne rasprave ako tužitelj zbog opravdanih razloga nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Kako je tužiteljica uskladila tužbeni zahtjev glede visine za isplatu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, to je bez svoje krivnje nije mogla postaviti do zaključenja prethodnog postupka, a za postavljanje zahtjeva u njegovoj visini bilo je potrebno stručno znanje vještaka financijske struke, to je sud preinaku dopustio.

49.1. S time u svezi, a glede prigovora zastare na preinačeni dio ističe se pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 27. svibnja 2024. godine, po kojemu u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i čl. 191. ZPP-a), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Dakle i taj je prigovor zastare tuženika neosnovan.

50. O pisanom nalazu vještaka raspravljalo se na ročištu od 11. ožujka 2025. godine, kada i dalje na matematički izračun zapravo nije bilo konkretnih primjedbi ni po jednoj stranci. Vještak je potvrdio u odnosu na usklađeni tužbeni zahtjev tužiteljice da je ista prihvatila varijantu iz rekapitulacije tablice 11A, odnosno da je ista uzela u obzir samo pozitivne tečajne razlike, a na uračunate preplaćene kamate i pozitivne tečajne razlike obračunata i zatezna kamata po svakoj pojedinoj preplati do dana provedbe konverzije, a prijeboj izvršen na način da je najprije priznata preplata u konverziji umanjena za razliku glavnice utvrđene u tablici 9, a potom ostatak neiskorištene preplate prebijen sa izračunatom zateznom kamatom, tako da potraživanje na dan 30.rujna 2015. godine iznosi 14.012,70 eura od čega je glavnica 10.045,29 eura i preostala dospjela zatezna kamata iznos od 3.967,41 eura.

51. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka budući je dano na jasan i određeni način, izrađen objektivno i sukladno pravilima struke, prema naloženom zadatku suda te valjano i logično obrazloženo pored prigovora tuženice koja se svode na pravna pitanja, a sve glede naloženog zadatka vještaku za kojega sud smatra da je jedino ispravan jer je tužitelju u trenutku sklapanja ugovora bila poznata kao određena jedino početna ugovorena kamatna stopa i tečaj koji je u tom trenutku vrijedio kod isplate kredita, a što je općeprihvaćeno u sudskoj praksi uz različita stanovišta glede priznanja ili nepriznanja negativnih razlika po osnovi tečaja CHF.

51.1. Naime, vještak je odgovorio na naloženi zadatak suda iz rješenja od 10. travnja 2024. godine, a tužiteljica uskladila tužbeni zahtjev prihvaćajući metodologiju da se u rekapitulaciji eventualnog potraživanja na dan 30. rujna 2015. godine obračuna kumulativni efekt preplate po kamati i valuti, eventualne razlike glavnice, utvrđene preplate i pri tome najprije zatvori međusobna potraživanja koja proizlaze kao rezultat konverzije, primjenjujući pravila uračunavanja iz čl. 171. i čl. 172. ZOO-a.

52. Nedvojbeno je, da je zahtjev tužiteljice za isplatu-restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF-a, a isto tako da je točno, da naprijed citirane odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača govore o postupcima naknade štete, pa je s time u svezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima i umanjenje nečije imovine.

53. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF-a tužena na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženica je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

54. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivnom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenom i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje i uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjenu od 2005. godine.

55. U presudi spojenih predmeta C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena idu u pravu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima prava na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi.

56. Provedenim financijskim vještačenjem utvrđen je iznos plaćenih anuiteta kroz ugovoreni rok otplate i razlika između tih plaćenih anuiteta i onih koje bi tužiteljica bila u obvezi platiti bez djelomično ništetnih odredbi iz Ugovora o kreditu, uzevši u obzir sve efekte provedene konverzije.

57. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF-u i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik (pravni prednik) sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi logičnim i zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega da u smislu čl. 323., 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 dalje: ZOO) mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno, isto i prema odredbi čl. 1086. ZOO-a, gdje je određeno da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete.

58. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a identično i kasnije u čl. 102. st. 1. ZZP/07 odnosno, čl. 55. ZZP/14, određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Kako je svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom i u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba, te da tuženica kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovanom isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, jasnim proizlazi zaključak da tužiteljičino pravo na isplatu nije zastarjelo.

59. Tužiteljica je podnijela zahtjev za naknadu parničnog troška na ime zastupanje u ukupnom iznosu od 4.656,25 eura sastojeći od: nagrade odvjetnika za sastav tužbe (250 bodova - 500,00 eura), zastupanja na ročišta od: 27. listopada 2022. godine, 19. prosinca 2022. godine i 11. ožujka 2025. godine (svako po 250 bodova - 500,00 eura), za sastav obrazloženih podnesaka od: 06. veljače 2020. godine, 26. listopada 2022. godine i 03. rujna 2024. godine (svako po 250 bodova - 500,00 eura), za sastav podneska od 19. travnja 2021. godine (125,00 eura) te za pristup na ročište za objavu presude (50 bodova - 100,00 eura) uz pripadajući iznos PDV-a od 25% (931,25 eura). Nadalje, za trošak financijskog vještačenja u iznosu od 599,51 eura i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu 53,08 eura, dok u odnosu na presudu takva obveza više ne postoji s obzirom da je u međuvremenu stupila na snagu izmjena članka 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/23), kojim je propisano da potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, oslobođeni su od plaćanja sudskih pristojbi.

59.1. Sud je priznao gotovo sve tražene troškove na ime zastupanja odvjetnika, izuzev nagrade za pristup na ročište od 27. listopada 2022. godine u punoj vrijednosti 250 bodova jer je isto odgođeno prije početka raspravljanja pa je za isto priznata nagrada od 25% ili 125,00 eura uz PDV, pa je za razliku traženoga u iznosu od 468,75 eura odbijena.

59.2. Dakle, sud je priznao troškove parničnog troška tužiteljici do visine 4.840,09 eura, primjenom odredbe čl. 154. i čl. 155. ZPP te odmjereni prema primjenjivim odredbama tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Tbr. 7., 8., 9., 42. i 50.) i Zakona o sudskim pristojbama, dok je ista odbijena sa iznosom od 468,75 eura, kao u točkama IV. i V. izreke ove presude.

U Rovinju, 25. travnja 2025. godine.

Sutkinja :

Alessandra Gržinić-Matika

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, putem e-komunikacije, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.