REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U OSIJEKU

Stalna služba u Belom Manastiru

Kralja Tomislava 53, 31300 Beli Manastir

P-658/2023-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, po sucu Robertu Gojević, u pravnoj stvari tužitelja ŽP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku CP iz [adresa], protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB:87939104217, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane u prisutnosti tužitelja a u odsutnosti tuženika, zaključene 31. ožujka 2025., temeljem čl. 335. st. 4. ZPP-a, objavljene 25. travnja 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku „Hrvatska poštanska banka“ d.d., Zagreb, Jurišićeva ul. 4, OIB:87939104217 da tužitelju ĆP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 911,82 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa za razdoblje od 1.8.2008. do 31.7.2015.po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena za razdoblje od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 1.1.2023. pa do plaćanja uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to na iznose kako slijedi:

- na iznos od 16,97 EUR koja teče od 2.4.2010 pa do plaćanja

- na iznos od 22,06 EUR koja teče od 2.5.2010 pa do plaćanja

- na iznos od 24,27 EUR koja teče od 2.6.2010 pa do plaćanja

- na iznos od 30,36 EUR koja teče od 2.7.2010 pa do plaćanja

na iznos od 818,16 EUR koja teče od 29.7.2010 pa do plaćanja, sve u roku od 15 dana.

II. Tuženik je dužan tužiteljici platiti parnični trošak u iznosu od 843,75 eur sa zakonskom zateznom kamatom uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je ovom sudu podnio tužbu u kojoj navodi da Volksbank d.d. je kao pravni prednik tuženika kao trgovac sa tužiteljem kao potrošačem 30.5.2005. sklopio Ugovor o kreditu br. 735215 u kojem je kao iznos kredita navedena kunska protuvrijednost iznosa od 20.388,00 CHF isplaćen po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita, dok se isti vraćao po srednjem tečaju HNB-a. Dakle, predmetnim ugovorom je bila ugovorena valutna klauzula u valuti CHF koja je nepoštena ugovorna odredba, i kao takva ništetna. Ugovorena je kamatna stopa u iznosu od 5,50% godišnje o navedenoj ugovornoj odredbi nije se pojedinačno pregovaralo, a takva ugovorna odredba je nepoštena i kao takva ništetna. Takva ugovorna odredba koja omogućava Ttuženiku kao trgovcu da jednostranom odlukom bez jasnih i unaprijed utvrđenih parametara i metoda mijenja kamatnu stopu je nepoštena budući je imala za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a na štetu tužitelja kao potrošača. Točkom 8. presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012 od 4.7.2013. takav način ugovaranja promjenjive kamatne stope utvrđen je nepoštenim, odnosno utvrđeno je da je tuženik takvim načinom ugovaranja promjenjive kamatne stope kao i ugovaranjem valutne klauzule u valuti CHF povrijedio kolektivne interese i prava potrošača budući je na štetu tužitelja tuženik povrijedio odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Pravomoćno je potvrđena nepoštenost ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope kao i nepoštenost ugovorne odredbe valutne klauzule u valuti CHF Presudom VTS RH br. Pž-6632/2017 od 14.6.2018. Protiv citirane pravomoćne presude tuženik je bio uložio i reviziju kao izvanredni pravni lijek, a koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio. Tuženik je primjenom nepoštenih ugovornih odredbi stekao bez valjane pravne osnove iznos od 911,82 EUR a na koje pojedinačne iznose preplate teče i zakonska zatezna kamata od dana preplate. Budući je tuženik bio nepošteni stjecatelj, tuženik je sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a dužan vratiti cjelokupan iznos zajedno sa zateznim kamatama od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa.

2. Tužena u odgovoru na tužbu ističe da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovani te se predlaže njeno odbijanje kao i obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročeni parnični trošak. Navodi da nije sporno da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika sklopio predmetni Ugovor o kreditu. Sporno je, jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja. Tuženik smatra da se ovom pojedinačnom predmetu ne primjenjuje utvrđenja iz kolektivne parnice u predmetu P- 1401/12 (Trgovački sud u Zagrebu) i Pž-7129/13 (Visoki trgovački sud RH u Zagrebu). Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla (dakle od 21.07.2006. kada je i sklopljen predmetni Ugovor), kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011. Navodi da potraživanje tužitelja iz tužbe bilo bi pod zastarom, budući da sukladno tom shvaćaju petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu 30.5.2005., a tužba je podnesena tek 14.6.2023. T uženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. Sud je proveo dokaze čitanjem ugovora o kreditu br. 735215 na listu 5.-9 spisa, kartica prometa po kreditu na listu 10.-14. spisa, otplatne tablice po kreditu na listu 15.-17. spisa i saslušanjem tužitelja na listu 92. spisa.

4. Na temelju tako provedenih dokaza, ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza kao cjeline, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5. Predmet spora je isplata iznosa 911,82 eur zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose.

6. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. oznake P-1401/12, Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13.06.2014., Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. 06.2018. presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015., kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., da li su odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne, kao i da li je osnovan prigovor zastare.

7. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor sklopili ugovor o kreditu broj 735215 kojim je banka odobrila tužitelju kredit u CHF u protuvrijednosti u hrvatskim kunama na koji se zaračunavaju kamate od 5,50% godišnje, te da su ugovorne strane suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu.

8. Za navesti je da je Visoki trgovački sud RH u presudi posl. oznake Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv ovdje tužene banke i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa utvrđeno je u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno u točki 1. izreke preinačio navedenu presudu trgovačkog suda i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

9. Nadalje za navesti je da je Vrhovni sud u svojoj odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1-7 među kojima i prvotužene Zagrebačke banke d.d., a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom su potvrđene navedene odluke glede promjenjive kamatne stope, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013.

10. Međutim, odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo".

11. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt -575/16-5 od 03. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

12. VTSRH je donio novu presudu Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. godine kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom TS u Zagrebu.

13. Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Druga osnova odnosi se na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama.

14. Konačno VSRH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev- 2221/2018-11 03. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

15. U navedenom postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu utvrđeno je da su tuženici u tom sporu pa i tužena prije zaključenja ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope, da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, te da nije bila razumljiva, a niti poštena.

16. U obrazloženju navedene presude Visokog trgovačkog suda (str. 62) navodi se kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke odnosno kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora i sl. mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na navedeni način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koju pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Navedeno stajalište je u skladu s odredbom čl. 138a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i dr. – dalje ZZP) koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1 ovoga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja je uzrokovana postupanjem prednika tuženika (koje obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja).

17. Polazeći od navedenih utvrđenja ovaj sud zaključuje da odredba članka kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke o kreditima građana prema kojoj visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci tužene i koja ne sadrži kriterij koje će tuženik pri donošenju takve odluke primijeniti nerazumljiva je i nepoštena i kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003).

18. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

19. Analizom predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud zaključuje da je isti unaprijed formuliran od strane tužene i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj i ako tužena tvrdi suprotno na njoj je da to dokaže shodno odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača. Tužena je više puta mijenjala ugovorenu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz predmetnog ugovora, a kreditor tužitelju u obavijesti nije naznačio razloge za donošenje odluke o povišenju kamatne stope. Iako tužena povišenjem kamatne stope nije prekoračila gornju granicu ugovorene kamatne stope od 19% (čl.

2. Uredbe o visini najviših dopuštenih ugovornih kamatnih stopa NN 153 od 03.11.2004.) ovakva ugovorna odredba i primjena od strane kreditora u suprotnosti je sa načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je kao takva nepoštena.

20. Shodno navedenom, valjalo je utvrditi da je ugovorna odredba iz spornog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna i presuditi kao u točci I. izreke.

21. Ovakav način utvrđivanja načina promjene kamatne stope navedenim presudama je utvrđen kao nepoštena ugovorna odredba zbog čega je taj dio ugovora po navedenim presudama utvrđen ništetnim pravnim poslom sve u skladu sa odredbom čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača. Takva presuda prema odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Šteta koju tužitelj trpi u ovom slučaju čini iznos koji je uplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe o načinu utvrđivanja promjenjive kamatne stope odnosno razlika iznosa kojeg je platio za kamatu od ugovorene kamatne stope.

22. Tužitelj osobno saslušan izjavljuje da je kredit podigao za kupovinu osobnog vozila. Vozilo je kupio za svoje osobne potrebe, nije imao otvoren obrt ili firmu. Za tadašnju Volksbanku se odlučio zato što je čuo da ima povoljne kredite. Njega su u banci uvjeravali da je to najbolji i najsigurniji kredit u švicarcima i nisu mu nudili nikakav drugi kredit. Navodi da ga nisu upozorili ni na kakvu mogućnost da će zbog rasta kamate, kredit rasti a niti javni bilježnik ga nije posebno upozoravao. Mislio je da će to sve biti u redu i nije očekivao da će mu toliko narasti rata. Kredit otplatio u cijelosti. Kredit je otplatio na način da ga je prijevremeno zatvorio.

22.1. Sud prihvaća tužitelja u cijelosti kao objektivan i istiniti i na temelju njega zaključuje da tuženik prilikom sklapanja ugovora tužitelju nije dala jasne parametre na temelju kojih će se mijenjati kamatna stopa niti ga upozorila na opasnost od valutne klauzule u CHF.

23. Podneskom od 1. kolovoza 2023. punomoćnik tuženika je učinio nespornim visinu tužbenog zahtjeva te nije bilo potrebe za provođenjem financijskog knjigovodstvenog vještačenja.

24. Tužitelj je podneskom od 31. kolovoza 2023. svoj tužbeni zahtjev uredio s obzirom na statusnu promjenu tuženika.

25. Glede istaknutog prigovora zastare od strane tuženika sud isti smatra neosnovanim budući nije istakao petogodišnji rok za podnošenje tužbe. Zastara u ovoj pravnoj stvari teče od 14. lipnja 2018. pa rok za podnošenje tužbe ističe 14. lipnja 2023. budući je tužba podnijeta 12. lipnja 2023. nije nastupila zastara za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari.

26. Imajući u vidu navedeno sud je naložio tuženoj da tužitelju isplati ukupan iznos od 911,82 eur sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose počev od dana dospijeća svake pojedine uplate.

27. O tužbenom zahtjevu sud je odlučio primjenom odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, te čl. 502 c ZPP-a i čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača.

28. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO (NN 35/05 i dr.).

29. Nije osnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda na koju se poziva tužena. Odredba čl. 11.3. Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama nije bila posebno pregovarana i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama budući da bi radi ostvarenja svojih prava tužitelj morao putovati u Zagreb što bi ga moglo odvratiti od ostvarenja njegovih prava, a sama odredba je formulirana od strane trgovca pa potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj. Stoga nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu čl. 70. st. 1. točka 4. ZPP-a. Tužitelj ima prebivalište i boravište u [adresa]. U ovakvoj situaciji kada je prorogacijska klauzula ništetna a tuženik svoju poslovnicu ima i u Osijeku i životno je da je tužitelj sve svoje poslove s tuženikom obavljao putem te poslovnice za sporove je nadležan sud opće mjesne nadležnosti za tužitelja. Stoga je za suđenje u ovom sporu mjesno nadležan Općinski sud u Osijeku. Stoga je na temelju čl. 20. st. 1. ZPP-a, valjalo riješiti kao u izreci.

30. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a tužitelju su u trošak priznati odvjetnički troškovi koji se odnose na sastav tužbe od 12.6.2023. po 75 bodova, sastav podneska od 7.12.2023. po 18,75 bodova, sastav podneska od 31.8.2024. po 75 bodova, zastupanja na ročištima od 1.10.2024. po 18,75 bodova, 4.11.2020. i 10.12.2024. sve po 75 bodova, sve uvećano za iznos PDV-a, ukupno 843,75 eur.

Beli Manastir, 25. travnja 2025.

S U D A C :

Robert Gojević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka. Žalba se podnosi ovom sudu u tri istovjetna primjerka.

DNA:

-pun. tužitelja

-pun. tuženika