REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU
STALNA SLUŽBA U POŽEGI
Sv. Florijana 2, Požega
Poslovni broj: Gž-1038/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S KE
P R E S U D A
Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branke Ribičić, kao predsjednice vijeća, Renate Marić, kao izvjestiteljice i članice vijeća, te Berislava Devčića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Josipu Pintariću, odvjetniku iz Čakovca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, kao punomoćnicima, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj: P-387/2023-24 od 25. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 25. travnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. djelomično se odbija kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj: P-387/2023-24 od 25. listopada 2024., u točki I. i IV. izreke.
II. Žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, te se preinačava presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj: P-387/2023-24 od 25. listopada 2024., u točki II. izreke, i sudi: „1. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ZN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 313,93 eura sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.
2. Tužitelj ZN odbija se s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva kojim je zatražio isplatu iznosa od 548,12 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.“
II. Tuženik se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.
III. Tužitelj se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
I. Nalaže se tuženiku, Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ZN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.898,45 EUR-a, zajedno sa zateznim kamatama, koje teku od dana dospijeća pojedinog iznosa do 31.07.2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, te od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućim na:
iznos 1,34 EUR od 01. lipanj 2009. do isplate,
iznos 0,31 EUR od 23. lipanj 2009. do isplate,
iznos 3,86 EUR od 30. lipanj 2009. do isplate,
iznos 4,23 EUR od 31. srpanj 2009. do isplate,
iznos 4,96 EUR od 31. kolovoz 2009. do isplate,
iznos 0,80 EUR od 30. rujan 2009. do isplate,
iznos 4,10 EUR od 27. listopad 2009. do isplate,
iznos 4,14 EUR od 31. listopad 2009. do isplate,
iznos 0,02 EUR od 23. studeni 2009. do isplate,
iznos 5,47 EUR od 30. studeni 2009. do isplate,
iznos 0,08 EUR od 18. prosinac 2009. do isplate,
iznos 6,50 EUR od 31. prosinac 2009. do isplate,
iznos 8,42 EUR od 01. veljača 2010. do isplate,
iznos 7,89 EUR od 04. ožujak 2010. do isplate,
iznos 0,02 EUR od 31. ožujak 2010. do isplate,
iznos 9,86 EUR od 27. travanj 2010. do isplate,
iznos 9,71 EUR od 18. svibanj 2010. do isplate,
iznos 9,52 EUR od 23. lipanj 2010. do isplate,
iznos 16,27 EUR od 05. srpanj 2010. do isplate,
iznos 2,03 EUR od 07. srpanj 2010. do isplate,
iznos 0,05 EUR od 31. srpanj 2010. do isplate,
iznos 15,85 EUR od 19. kolovoz 2010. do isplate,
iznos 17,76 EUR od 31. kolovoz 2010. do isplate,
iznos 1,16 EUR od 17. rujan 2010. do isplate,
iznos 17,51 EUR od 30. rujan 2010. do isplate,
iznos 15,26 EUR od 31. listopad 2010. do isplate,
iznos 20,01 EUR od 30. studeni 2010. do isplate,
iznos 26,05 EUR od 31. prosinac 2010. do isplate,
iznos 21,78 EUR od 31. siječanj 2011. do isplate,
iznos 0,71 EUR od 28. veljača 2011. do isplate,
iznos 22,57 EUR od 01. ožujak 2011. do isplate,
iznos 0,09 EUR od 31. ožujak 2011. do isplate,
iznos 21,28 EUR od 04. travanj 2011. do isplate,
iznos 0,53 EUR od 30. travanj 2011. do isplate,
iznos 21,17 EUR od 06. svibanj 2011. do isplate,
iznos 29,81 EUR od 31. svibanj 2011. do isplate,
iznos 30,07 EUR od 30. lipanj 2011. do isplate,
iznos 2,27 EUR od 31. srpanj 2011. do isplate,
iznos 34,46 EUR od 03. kolovoz 2011. do isplate,
iznos 4,15 EUR od 31. kolovoz 2011. do isplate,
iznos 29,16 EUR od 05. rujan 2011. do isplate,
iznos 0,06 EUR od 30. rujan 2011. do isplate,
iznos 29,51 EUR od 04. listopad 2011. do isplate,
iznos 29,17 EUR od 31. listopad 2011. do isplate,
iznos 28,88 EUR od 30. studeni 2011. do isplate,
iznos 2,80 EUR od 31. prosinac 2011. do isplate,
iznos 27,87 EUR od 02. siječanj 2012. do isplate,
iznos 32,22 EUR od 31. siječanj 2012. do isplate,
iznos 32,43 EUR od 29. veljača 2012. do isplate,
iznos 31,35 EUR od 31. ožujak 2012. do isplate,
iznos 4,61 EUR od 30. travanj 2012. do isplate,
iznos 27,47 EUR od 02. svibanj 2012. do isplate,
iznos 32,58 EUR od 31. svibanj 2012. do isplate,
iznos 31,74 EUR od 30. lipanj 2012. do isplate,
iznos 4,62 EUR od 31. srpanj 2012. do isplate,
iznos 27,34 EUR od 03. kolovoz 2012. do isplate,
iznos 31,33 EUR od 31. kolovoz 2012. do isplate,
iznos 6,86 EUR od 30. rujan 2012. do isplate,
iznos 23,12 EUR od 01. listopad 2012. do isplate,
iznos 31,42 EUR od 31. listopad 2012. do isplate,
iznos 32,11 EUR od 30. studeni 2012. do isplate,
iznos 31,63 EUR od 31. prosinac 2012. do isplate,
iznos 8,95 EUR od 31. siječanj 2013. do isplate,
iznos 19,95 EUR od 05. veljača 2013. do isplate,
iznos 10,36 EUR od 28. veljača 2013. do isplate,
iznos 20,86 EUR od 13. ožujak 2013. do isplate,
iznos 31,42 EUR od 22. travanj 2013. do isplate,
iznos 30,51 EUR od 16. svibanj 2013. do isplate,
iznos 0,20 EUR od 31. svibanj 2013. do isplate,
iznos 27,49 EUR od 26. lipanj 2013. do isplate,
iznos 1,09 EUR od 30. lipanj 2013. do isplate,
iznos 26,53 EUR od 23. srpanj 2013. do isplate,
iznos 57,74 EUR od 18. rujan 2013. do isplate,
iznos 30,96 EUR od 17. listopad 2013. do isplate,
iznos 0,07 EUR od 31. listopad 2013. do isplate,
iznos 60,83 EUR od 16. prosinac 2013. do isplate,
iznos 0,48 EUR od 31. prosinac 2013. do isplate,
iznos 30,89 EUR od 28. siječanj 2014. do isplate,
iznos 0,46 EUR od 31. siječanj 2014. do isplate,
iznos 30,98 EUR od 26. svibanj 2014. do isplate,
iznos 34,35 EUR od 26. lipanj 2014. do isplate,
iznos 12,76 EUR od 18. srpanj 2014. do isplate,
iznos 95,11 EUR od 23. srpanj 2014. do isplate,
iznos 29,44 EUR od 23. kolovoz 2014. do isplate,
iznos 2,05 EUR od 31. kolovoz 2014. do isplate,
iznos 28,20 EUR od 24. rujan 2014. do isplate,
iznos 0,08 EUR od 30. rujan 2014. do isplate,
iznos 30,01 EUR od 04. listopad 2014. do isplate,
iznos 10,00 EUR od 31. listopad 2014. do isplate,
iznos 33,15 EUR od 04. prosinac 2014. do isplate,
iznos 22,07 EUR od 31. prosinac 2014. do isplate,
iznos 27,80 EUR od 28. siječanj 2015. do isplate,
iznos 5,55 EUR od 31. siječanj 2015. do isplate,
iznos 37,22 EUR od 04. ožujak 2015. do isplate,
iznos 19,95 EUR od 26. ožujak 2015. do isplate,
iznos 17,26 EUR od 31. ožujak 2015. do isplate,
iznos 14,10 EUR od 20. travanj 2015. do isplate,
iznos 14,99 EUR od 30. travanj 2015. do isplate,
iznos 16,37 EUR od 27. svibanj 2015. do isplate,
iznos 31,36 EUR od 29. lipanj 2015. do isplate,
iznos 1,96 EUR od 30. lipanj 2015. do isplate,
iznos 29,39 EUR od 20. srpanj 2015. do isplate,
iznos 0,77 EUR od 31. srpanj 2015. do isplate,
iznos 30,59 EUR od 17. kolovoz 2015. do isplate,
iznos 1,13 EUR od 31. kolovoz 2015. do isplate,
iznos 30,23 EUR od 16. rujan 2015. do isplate,
iznos 2,44 EUR od 30. rujan 2015. do isplate, sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku, Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ZN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 862,05 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30.09.2015. po stopi koja se do dana 31.12.2022.g. određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, te od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.
III. Tužitelj se odbija u preostalom dijelu tužbenog zahtjeva, u iznosu od 75,13 eura.
IV. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.357,50 eura, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
2. Protiv dosuđujućeg dijela prvostupanjske presude (točke I. i II. izreke), kao i odluke o troškovima postupka (točke IV. izreke), tuženik je pravovremeno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te je predložio drugostupanjskom sudu da presudu u pobijanom dijelu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka, kao i troškove žalbenog postupka ili da istu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
2.1. Tuženik prvenstveno u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) jer da presuda u pobijanom dijelu ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito da nema razloga o odlučnim činjenicama, te da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, i to prije svega iz razloga što je u potpunosti zanemario navode tuženika da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile jasne, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je tuženik postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja.
2.2. Osim navedenog da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da ugovorne strane nisu pregovarale o valuti uz koju će tužitelj vezati svoj ugovor o kreditu jer da je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je od strane djelatnika tuženika upoznat sa svim okolnostima i rizicima različitih valuta koje je tuženik u to vrijeme nudio klijentima, samostalno odabrao valutnu klauzulu CHF, zatim da su sporne odredbe u konkretnom slučaju jasne, razumljive i uočljive pa da sukladno članku 96. stavku 1. i članku 99. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP) nije bilo dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost, kao i da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, te da prvostupanjski sud nije imao mogućnost ispitivati da li su sporne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da u obrazloženju nije niti naveo zašto bi tužitelju sporne odredbe o valutnoj klauzuli bile nejasne, nerazumljive ili neuočljive.
2.3. Tuženik, nadalje, žalbenim navodima ukazuje da prvostupanjski sud nije imao u vidu da su tužitelj i tuženik su dana 2. veljače 2016. zaključili Dodatak Ugovoru o kreditu broj: KONV-01/2016 kojim je provedena konverzija Ugovora o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje u tekstu ZID ZPK) te da su tom prilikom, uvažavajući stroge odredbe tog zakona, sve tužiteljeve uplate uzete u obzir na način da su uračunate u otplatu kredita konvertiranog u valutu EUR, s tim da je iz članka 12. Dodatka također vidljivo da je korisnik kredita potpisom Dodatka izjavio da mu je Kreditor prije sklapanja Dodatka pružio odgovarajuće objašnjenje, te pravovremeno pružio i pojasnio sve informacije sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kao i da mu je objasnio bitne značajke i posebne učinke koje bi kredit mogao imati na njega, uključujući i posljedice. Također da je Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj: Gos-1/2019 isključio pravo korisnika kredita koji su izvršili konverziju na bilo kakva daljnja potraživanja preplate, jer da je sporazum o konverziji pravni posao utemeljen isključivo na zakonu i volji tužitelja kojim je izvršena konverzija u odnosu na valutu i kamatnu stopu pa da tužitelj ne može tvrditi da su ništetne sporne odredbe Ugovora o kreditu budući iste sklapanjem Dodatka više nisu na snazi.
2.4. Tuženik, također, smatra da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je ništetnost spornih odredbi Ugovora o kreditu utvrđena u postupku kolektivne zaštite, te da je na takav način onemogućio tuženika u dokazivanju činjenica i okolnosti na temelju kojih se utvrđuje nepoštenost (ništetnost) osporenih ugovornih odredaba u ovoj individualnoj parnici, a zbog pogrešne odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva osporava i odluku o troškovima postupka.
3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava osnovanost žalbenih navoda tuženika, te predlaže da se žalba odbije kao neosnovana, a pobijana presuda potvrdi uz naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 250,00 eura.
4. Žalba je djelomično osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 1.973,58 eura s osnova ništetnih odredbi valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora o kreditu i iznosa od 862,05 eura s osnova nedospjele glavnice, sve sa pripadajućim zateznim kamatama.
6. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, budući presuda u pobijanom dijelu sadrži valjano obrazložene razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima, te se može ispitati. Ovaj sud, također, nije našao niti da bi prvostupanjski sud počinio koju od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a od onih na koje se sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.
7. Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik dana 2. ožujka 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 218-50-3946945 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), za adaptaciju nekretnine u iznosu od 22.000,00 CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, te sa promjenjivom kamatnom stopom sukladno odluci banke s tim da je početna kamatna stopa ugovorena u visini od 4,95%, kao i da je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF i s rokom vraćanja od 240 mjeseci, a da se kredit otplaćuje u 240 mjesečnih jednakih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnom planu. Nadalje nije sporno da su stranke dana 2. veljače 2016. sklopile Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovor o kreditu broj 218-50-3946945 (dalje u tekstu: Dodatak Ugovoru o kreditu) sukladno odredbama ZID ZPK.
8. Prema žalbenim navodima tuženika sporno je pitanje da li tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe obzirom da je kredit konvertiran na način da je naknadno zaključen Dodatak Ugovoru o kreditu, da li je valutna klauzula sadržana u Ugovoru o kreditu ništetna, te da li tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenog iznosa s osnova ništetnosti valutne klauzule i nedospjele glavnice. Također je sporno da li se na ovaj spor može direktno primijeniti intervencijski efekt presude Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., odnosno presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.
9. Unatoč tome što je ugovaranje valutne klauzule dopušteno jer tako proizlazi iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO), odredba u Ugovoru o kreditu prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute švicarski franak u vrijeme plaćanja anuiteta tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne bi se mogla izuzeti od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti, jer valutna klauzula sadržana u navedenoj odredbi ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako niti ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kako je to smatrao i Ustavni sud RH u rješenju broj: U-I-392/2011. od 13. prosinca 2016. Osim toga nepoštenost navedenih ugovornih odredbi utvrđena je već u kolektivnom sporu na koji se pravilno pozvao prvostupanjski sud u pobijanoj presudi.
9.1. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno je da je četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena Privredna banka Zagreb d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovara i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tužena Privredna banka Zagreb d.d. postupala suprotno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07), i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama ZOO-a.
10. Nadalje, subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) navedenih presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača odnose se na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.), tako da je prvostupanjski sud pravilno prihvatio pozivanje tužitelja na odredbe članka 502. c ZPP-a. Međutim, to ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati.
10.1. U tom smislu je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.
11. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je imao u vidu zaključke Ustavnog suda RH iznesene u navedenom predmetu, pa je tako saslušao tužitelja i svjedokinju ŠN, te je cijeneći iskaz tužitelja pravilno utvrdio da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor, da tuženik nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valuta kojom je vezana glavnica uz CHF, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima i rizicima vezanim uz tu valutnu klauzulu, dok iz iskaza svjedokinje ŠN, djelatnice tuženika, proizlazi da nije sudjelovala u sklapanju ugovora o kreditu sa tužiteljem, da trenutno radi na radnom mjestu direktora regije, centralne Hrvatske, a da je 2007. bila je voditelj smjene u poslovnici u Velikoj Gorici, te da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije radila na području Međimurske županije.
12. Imajući u vidu da iz iskaza tužitelja proizlazi da prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu stranke nisu pojedinačno pregovarale na način da bi tužitelju bili pojašnjeni rizici vezani uz ugovaranje valutne klauzule u CHF, kao i da je predmetni Ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od tuženika i da on nije mogao utjecati na njegov sadržaj, a da iz iskaza svjedokinje ŠN, djelatnice tuženika, proizlazi da nije sudjelovala u sklapanju ugovora o kreditu sa tužiteljem, tuženik i po ocjeni ovog suda nije dokazao svoje navode da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti tužitelju kao potrošaču iako je teret dokaza bio na njemu, te vodeći računa o ishodu kolektivne tužbe u kojoj je tuženik sudjelovao kao stranka, a koja se vodila kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 i kod Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-6632/2017, te primjenjujući odredbe članka 81. i 82. ZZP-a u vezi sa člankom 4. ZOO-a, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio, kao o prethodnom pitanju, da su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sukladno članku 87. ZZP-a, kao i članku 322. ZOO-a.
13. Prihvaćajući tužbeni zahtjev prvostupanjski sud je na temelju članka 326. stavka ZOO-a pravilno zaključio da u situaciji kada su ugovorne odredbe ništetne po samom zakonu iste ne mogu postati valjane niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, kako to tvrdi tuženik pozivajući se na činjenicu sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu. Nadalje, iako Dodatak Ugovoru o kreditu predstavlja akt kojeg su banke bile dužne sklopiti na temelju zakona odnosno odredbe članka 19. b. ZID ZPK, a sve u cilju da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR, to ne znači da je tužitelj kao korisnik kredita izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove zbog ništetnih ugovornih odredbi ukoliko se u postupku utvrdi da Sporazumom o konverziji tužitelj nije u cijelosti obeštećen, odnosno da sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu nisu sanirane posljedice ništetnosti Ugovora o kreditu.
14. U postupku nije bilo sporno da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno odredbama ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima.
15. Prvostupanjski sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka za računovodstvo i financije Slađane Srnec iz „Max xyz“ j.d.o.o. iz Mihovljana, kojeg je prihvatio u cijelosti nalazeći da je isti izrađen stručno i objektivno, te u skladu sa rješenjem o određivanju vještačenja, utvrdio da preplata tečaja ( pozitivne tečajne razlike) kada je tečaj bio veći od početnog iznosi 1.944,66 eura, da negativne tečajne razlike kada je tečaj bio manji od početnog iznose 46,21 eura, odnosno da neto preplata pozitivnih i negativnih tečajnih razlika iznosi 1.898,45 eura, te da razlika nedospjele EUR glavnice u konverziji po tečaju na dan 30. rujna 2015. i nedospjele CHF glavnice po početnom tečaju iznosi 862,05 eura po fiksnom tečaju konverzije. Osim navedenog iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je u konverziji utvrđena preplata u iznosu od 548,12 eura (4.129,80 kn).
16. Imajući u vidu da iz nalaza i mišljenja proizlazi da je preplata u konverziji utvrđena u iznosu od 548,12 eura (4.129,80 kn), a da tužitelj ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, ali samo pod pretpostavkom da onim što mu je priznato na ime preplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada prilikom donošenja pobijane presude nije imao u vidu utvrđenu preplatu u konverziji. Stoga je valjalo pobijanu presudu potvrditi u točki I. izreke kojom je naloženo tuženiku da isplati tužitelju s osnova ništetnosti valutne klauzule iznos od 1.898,45 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, a preinačiti u točki II. izreke, te naložiti tuženiku da isplati tužitelju s osnova nedospjele glavnice iznos od iznos od 313,93 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, sve sukladno odredbi članka 1111. i 1115. ZOO-a, a odbiti tužitelja s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva kojim je zatražio s tog osnova isplatu iznosa od 548,12 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.
17. Iako je ovaj sud preinačio pobijanu presudu i djelomično odbio tužitelja s tužbenim zahtjevom, tužitelj i nadalje ima pravo na cjelokupne troškove postupka budući je i nakon preinačenja presude uspio sa 89% svog tužbenog zahtjeva, te da iz presude Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 proizlazi da se odredba članka 6. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, tako da tužitelju kao potrošaču u konkretnom slučaju pripadaju troškovi parničnog postupka u cijelosti, zbog čega je valjalo žalbu tuženika u tom dijelu odbiti kao neosnovanu, a odluku o troškovima potvrditi (točka IV. izreke).
18. Ovaj sud nije dosudio tuženiku zatražene troškove žalbenog postupka jer je tuženik navedeni zahtjev postavio općenito bez navođenja troškova za koje traži naknadu i u kojem iznosu, a što nije u skladu s odredbom članka 164. stavkom 2. ZPP-a, dok tužitelju nije dosudio troškove sastava odgovora na žalbu jer je ocijenio da isti nije bio potreban u ovom postupku povodom izjavljene žalbe, a temeljem članka 166. stavka 1. u svezi s člankom 155. stavkom 1. ZPP-a.
19. Zbog iznesenog odlučeno je temeljem članka 368. stavka 1. i članka 373. točka 3. ZPP-a kao u izreci.
U Požegi 25. travnja 2025.
Predsjednik vijeća
Branka Ribičić
