REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb-Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-951/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Martini Klanac, u pravnoj stvari tužiteljice EV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Marijan Belčić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa Zlatko Knezović, odvjetnik iz OD Knezović & Partneri j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 27. ožujka 2025., u nazočnosti tužiteljice osobno i odvjetnika Ive Fejzagića zamjenika punomoćnika, kao i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetničke vježbenice ZV, dana 24. travnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnom odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 016- 1218/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, sklopljenog dana 17.5.2006. između prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao Banke i tužiteljice VV kao Korisnika kredita, kojom je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici na ime plaćene naknade za odobrenje kredita, isplati iznos od 877,74 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 24.5.2006. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, a od 1.1.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječanj, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove ovog postupka u iznosu od 1.106,18 eura sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 24. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječanj, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je u svojstvu korisnika kredita 17.5.2006. sa prednikom tuženika sklopila Ugovor o kreditu broj: 016-1218/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, potvrđen po javnoj bilježnici Ilinki Lisonek iz Zagreba, pod brojem OU-107006 dana 18.5.2006., prema kojem je prednik tuženika tužiteljici odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 113.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Također je ugovoren rok otplate 30 godina u jednakim mjesečnim anuitetima.

Navodi da je predmetnim ugovorom u čl. 5. ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita i to uz iznosu od 1,25%, jednokratno, unaprijed od ukupnog iznosa kredita, te je tužiteljici dana 23.5.2006. prednik tuženika naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 6.613,33 kn, što prema fiksnom tečaju konverzije 1 Euro = 7 kuna sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u RH, iznosi 877,74 eura.

Tužiteljica nadalje navodi da joj nije razjašnjena relacija odnosa između te naknade i usluga za koje se ista naplaćuje, pa tvrdi da se o naprijed navedenoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je ista unaprijed formulirana od strane banke i implementirana u tipskom ugovoru na koji tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaj. Smatra tužiteljica da ta odredba nije ugovorena u dobroj vjeri, te da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena, a time i ništetna i ne proizvodi pravni učinak.

Nadalje smatra tužiteljica da je tuženik temeljem sporne nepoštene ugovorne odredbe naplatio, a time i stekao nepripadajuću korist, pa da je nepošteni stjecatelj i kao takav je dužan vratiti istu sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a sukladno čl. 1115 Zakona o obveznim odnosima.

Stoga tužiteljica predlaže donošenje presude kojom će sud

- utvrditi da je ništetna odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 016-1218/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, potvrđen po javnoj bilježnici Ilinki Lisonek iz Zagreba, pod brojem OU-107006 dana 18.5.2006., koji glasi:

„ Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% od iznosa kredita.“

- naložiti tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 877,74 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24.5.2006. do isplate. Također potražuje i naknadu parničnog troška sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe prigovor zastare. Nadalje, smatra tuženik da se u konkretnom slučaju radi o zabrani manjeg značaja, kada se stavi u odnosu iznos kredita od 113.000,00 CHF koji je isplaćen tužiteljici i iznos ulazne naknade od 877,74 eura koji je tužiteljica platila.

Nadalje tuženik navodi da je u čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu činidba tužiteljice potpuno određena. Pozivajući se na čl. 1022 st. 2. ZOO-a, smatra da su troškovi obrade kredita uvjeti davanja kredita. Također se poziva i na čl. 2. st. 1. toč. 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 52/16) koji propisuje da ukupni troškovi kredita za potrošače uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi sa ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Isto tako navodi da se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu. Pri tome se poziva na čl. 173. st. 1. Zakona o bankama (NN 84/2002). Smatra da je tuženik u svojim poslovnim prostorijama učinio dostupnim podatke koji se odnose na naknade i provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Stoga smatra da za ugovaranje ulazne naknade postoji pravni temelj. Nadalje smatra tuženik da je sporna ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, te da je time ostvaren zahtjev transparentnosti iz čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003). Tuženik se poziva i na presudu Suda EU broj C-621/17 od 3.10.2019. u kojoj je zauzet stav da sporna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da pri tome banka ne mora detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu; te na presudu C- 84/19 od 3.9.2020. u kojoj je sud EU zauzeo stav da je odredba o tkz. ulaznoj naknadi izuzeta od testa poštenosti u smislu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ 5.4.1993. To stoga što ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti.

Stoga smatra da je sporna ugovorna odredba o ulaznoj naknadi valjana i da proizvodi pravne učinke.

Predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška.

3. Tijekom postupka sud je pročitao Rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu Tt- 09/1533-3 od 27.2.2009. i Tt-16/22619-2 od 11.7.2016. (list 5-6 spisa), Isplatni nalog (list 8 spisa), Ugovor o kreditu br. 016-1218/2006 od 17.5.2006. (list 9-14 spisa),. saslušana je tužiteljica (list 145-146 spisa), te je pročitana brojna sudska praksa (list 145-146 spisa).

4. Ocjenom svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5. Svu naprijed naznačenu dokumentaciju sud je cijenio kao vjerodostojnu, a vjerodostojnost iste niti stranke nisu dovodile u pitanje.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o jednokratnim troškovima obrade kredita, te isplatu iznosa kojeg je tuženik neosnovano stekao na temelju te ništetne ugovorne odredbe.

7. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 17.5.2006., pa se stoga na njega primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03, dalje: ZZP) i Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, dalje: ZOO).

8. Odredbama čl. 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (st. 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.).

9. Sukladno čl. 84. ZZP-a, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

10. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11. Prema čl. 4. ZOO-a, u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

12. Među strankama nije sporno da je tužiteljica 17.5.2006. s prednikom tuženika sklopila Ugovor o kreditu broj: 016-1218/2006, kojim je prednik tuženika tužiteljici odobrio stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 113.000,00 CHF prema srednjem tečaju prednika tuženika na dan korištenja kredita. Jednako tako, nije sporno da je čl. 5. tog Ugovora određeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita, kao što nije sporno da je tuženik naplatio tu naknadu.

13. Sporno je je li navedena odredba o naknadi za obradu kredita nepoštena, a time i ništetna, odnosno je li ta odredba u suprotnosti s propisima kojima je uređena zaštita potrošača. Sporna je i zastara.

14. Uvidom u čl. 2. spornog Ugovora o kreditu sud je utvrdio da je predmetni kredit ugovoren sa stambenom namjenom, zbog čega je zaključio da je tužiteljica taj ugovor sklopila u svojstvu potrošača. Navedeno proizlazi i iz iskaza tužiteljice koja je rekla da je kredit iskoristila za kupnju u kuće u kojoj živi.

15. Čitanjem predmetnog Ugovora sud je utvrdio da se radi o standardnom ugovoru banke (za stambene kredite), u kojem su sadržane unaprijed formulirane ugovorne klauzule.

16. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj prije sklapanja ugovora nije rečeno niti objašnjeno da mora platiti bilo kakve troškove. Navodi da je banka ugovor odštampala i da je njoj taj ugovor prezentiran kao već gotovi ugovor koji je morala potpisati da bi joj kredit bio isplaćen. Pročitala je ugovor i vidjela je da mora platiti naknadu, ali nije ništa pitala, jer bez plaćanje te naknade kredit ne bi dobila. Mogla je utjecati samo na visinu kredita, s tim da je prethodno bila procjena kuće, a rok otplate je bio vezan za njenu kreditnu sposobnost. Na ništa drugo u ugovoru nije mogla utjecati. Niti javni bilježnik ju nije upoznao sa ugovornim odredbama. Spornu naknadu je platila iz kredita, ne u gotovini.

17. Tužiteljica je uvjerljivo iskazivala, pa sud vjeruje da o spornoj ugovornoj odredbi nije mogla pregovarati sa bankom, već da je ta odredba dio standardnog ugovora, unaprijed formuliranog, koji je sastavljen od banke i na koju odredbu tužiteljica nije mogla utjecati, već ju je morala prihvatiti takvu kakva je kako bi joj kredit bio isplaćen.

18. Tuženik, na kojem je sukladno čl. 81. st. 4. ZZP-a teret dokaza, nije dokazao da se pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi o troškovima obrade kredita. Njegove tvrdnje u tom smislu su paušalne. Pozivanje tuženika na dostupne informacije u prostorijama banke o uvjetima usluga potrošačima, a sukladno Zakona o bankama, ne mogu se smatrati potpunim informiranjem potrošača.

19. Stoga kako tuženik nije dokazao da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo potrebno je utvrditi je li ta odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

20. U tom smislu valja reći da tuženik nije naveo od čega bi se sastojala naknada za obradu kredita koju je naplatio od tužiteljice, koje troškove i usluge ona obuhvaća, pa sud zaključuje da tuženik nije dokazao da bi imao bilo kakve troškove vezane za obradu kredita.

21. Nadalje, presudom suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine, povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavak 1. Direktive 93/13 i glasi - da li odredba o „naknadi za obradu kredita“ kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti. Sud Europske unije je presudom u tim predmetima zaključio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača neznatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

21.1. Tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao za koje usluge je naknada plaćena, pa se ne može niti utvrditi je li ona odgovara stvarno pruženim uslugama od banke, što znači da je u suprotnosti sa zahtjevom i načelom dobre vjere.

22. Stoga, kako je sud utvrdio u dokaznom postupku da se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, da na nju tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja, da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita), valja zaključiti da je sporna odredba članka 5. Ugovora, kojom je ugovoreno da se isplata odobrenog kredita tužitelju umanjuje za jednokratnu naknadu troškova obrade kredita u visini od 1,25% iznosa kredita, ništetna u smislu odredbi članka 81. stavaka 1. i 2. i članka 87. stavak 1. ZZP, te članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. ZOO-a.

23. Slijedom navedenog, sud smatra da je naplata iznosa od 877,74 eura za troškove obrade kredita, za koje tuženik nije dokazao da su u stvarnosti nastali uzrokovala znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga sud spornu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita ocjenjuje nepoštenom, a time i na temelju čl. 87. st. 1. ZZP-a ništetnom-toč. I. presude.

24. Treba reći da nije u pravu tuženik kada tvrdi da je ta ugovorna odredba, lako razumljiva, pa da je na temelju čl. 84. ZZP-a isključeno ocjenjivanje njene poštenosti. Naime, činjenica da je navedeno da se radi o troškovima obrade kredita i da je izražen postotak u kojem se ta naknada plaća, a ne visina te naknade u apsolutnom iznosu, ne znači da je ta odredba razumljiva u situaciji kada se ne može zaključiti za koje se usluge ona plaća, odnosno je li njena visina odgovara stvarno pruženim uslugama. Pritom je upravo dužnost banke bila da mu pruži sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao razumjeti sadržaj i značenje takve ugovorne odredbe, odnosno da mu objasni sve čimbenike koji su utjecali na formiranje naknade u ugovorenom iznosu. Stoga sud smatra, a suprotno navodima tuženika da za tužiteljicu ta ugovorna odredba nije bila lako razumljiva.

25. Osim toga, ističe se tuženiku da čl. 84. ZZP-a isključuje ocjenjivanje poštenosti ugovornih odredaba o predmetu ugovora i cijeni, a da je predmet spora akcesorna odredba koja se odnosi na troškove obrade kredita.

26. Člankom 323. i 324. ZOO-a je propisano da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je stekla na osnovu ništetnih odredbi ugovora, a da ništetnost pojedinih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora ako ugovor može opstati bez njih.

27. Nije sporno, a proizlazi i iz dokumentacije u spisu da je tuženik na temelju ništetne odredbe o troškovima obrade kredita od tužitelja naplatio iznos od 6.613,33 eura, što je protuvrijednosti iznosa od 877,74 eura prema fiksnom tečaju konverzije 1 euro=7,00 kn. Stoga mu je na temelju čl. 323. st. 1. ZOO-a dužan vratiti taj iznos.

28. O prigovoru zastare tuženika treba reći da je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Slijedom navedenog, zastarni rok će početi teći tek pravomoćnošću ove presude, zbog čega je neosnovan tuženikov prigovor zastare.

29. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate. Budući da je tuženik kod ugovaranja odredbe o troškovima obrade kredita postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, sud smatra da je ista nepošteni stjecatelj pa je dužna isplatiti zatezne kamate od dana stjecanja, a on je utvrđen uvidom u isplatni nalog na listu 8 spisa (23.5.2006.). Stopa zateznih kamata propisana je čl. 29. st. 2. ZOO-a.

30. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u toč. II. izreke.

31. Kako je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu, odluka o parničnom trošku je donesena primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Tužitelju je prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje: Tarifa) i označenom VPS-u u tužbi od 1.340,50 eura (koji je sud prihvatio s obzirom da je predmet spora nenovčani i novčani zahtjev), dosuđen trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1), trošak sastava obrazloženog podneska od 10.12.2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8/1), trošak zastupanja na ročištima od 10.3.2025. i 27.3.2025. u iznosu od 200,00 eura za svako (Tbr. 9/1), što iznosi 800,00 eura, uvećano za 25% PDV-a od 200,00 eura, te plaćenu sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 53,09 eura i presudu u iznosu od 53,09 eura, što je ukupno 1.106,18 eura.

32. Sud tužitelju nije priznao trošak sastava podnesaka od 26.3.2025. uz koji dostavlja dokaz o plaćenoj sudskoj pristojbi za tužbu, jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka, s obzirom da je uplata sudske pristojbe vidljiva u sustavu e-spis.

33. Sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužiteljica ima pravo i na zatezne kamate na parnični trošak koje teku od dana donošenja odluke o trošku. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u toč. III. izreke.

U Zagrebu 24. travnja 2025.

Sutkinja

Martina Klanac

UPUTA O REDOVITOM PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste Županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda.

DNA:

1. Punomoćniku tužiteljice uz rješenje da plati sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 53,09 eura

2. Punomoćniku tuženika