REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-840/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Dario Partl, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Luki Maroku, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Eleks Software d.o.o., [adresa], OIB: 16509497124, zastupanog po punomoćnici Ivani Dominković Cecelja, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Dominković i Osrečak d.o.o., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 3. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Luke Maroka, odvjetnika, i zamjenika punomoćnika tuženika, ZĆ, odvjetničkog vježbenika, 24. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja VĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koji glasi:

„I. Nalaže se tuženiku Eleks Software d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 16509497124 isplatiti tužitelju VĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 11.500,00 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, koje teku kako slijedi:

- na iznos u visini 2.300,00 EUR zatezne kamate teku od 15. veljače 2024. pa do isplate

- na iznos u visini 2.300,00 EUR zatezne kamate teku od 15. ožujka 2024. pa do isplate - na iznos u visini 2.300,00 EUR zatezne kamate teku od 15. travnja 2024. pa do isplate - na iznos u visini 2.300,00 EUR zatezne kamate teku od 15. svibnja 2024. pa do isplate

- na iznos u visini 2.300,00 EUR zatezne kamate teku od 15. lipnja 2024. pa do isplate, sve po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.“

II. Nalaže se tužitelju VĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tuženiku Eleks Software d.o.o., [adresa], OIB: 16509497124, naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 750,00 eur, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. travnja 2025. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je bio zaposlenik tuženika na temelju ugovora o radu od 2. svibnja 2023., izmijenjenog aneksom od 25. listopada 2023. Člankom 10. ugovora o radu ugovorena je ugovorna zabrana natjecanja, propisana člankom 102. ZOR-a, u razdoblju od dvije godine od prestanka ugovora o radu. Člankom 10.3. ugovora o radu ugovoreno je da se za vrijeme važenja ugovorne zabrane natjecanja tuženik obvezuje tužitelju plaćati mjesečnu naknadu u iznosu polovice prosječne mjesečne plaće isplaćene tužitelju u razdoblju tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu. Plaća tužitelja u razdoblju tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu iznosila je 4.600,00 EUR bruto, sukladno članku 7.1. ugovora o radu, odnosno članku 3. aneksa ugovora o radu. Radni odnos tužitelja kod tuženika prestao je redovnim otkazom od strane tužitelja 8. siječnja 2024. Tuženik je dopisom od 19. veljače 2024. obavijestio tužitelja da odustaje od ugovorne zabrane natjecanja i pozvao na sklapanje sporazuma kojim bi se uredila isplata naknade za ugovornu zabranu natjecanja. Predmetni sporazum nikada nije sklopljen. Tužitelj ističe da tuženik nije isplatio tužitelju naknadu za ugovornu zabranu natjecanja, niti djelomično. Člankom 102. ZOR-a propisano je kako poslodavac i radnik mogu ugovoriti da se određeno vrijeme nakon prestanka ugovora o radu radnik ne smije zaposliti kod druge osobe koja je u tržišnom natjecanju s poslodavcem te da ne smije za svoj račun ili za račun treće osobe sklapati poslove kojima se natječe s poslodavcem (ugovorna zabrana natjecanja). Člankom 103. ZOR-a propisano je da ugovorna zabrana natjecanja obvezuje radnika samo ako je poslodavac ugovorom preuzeo obvezu da će radniku za vrijeme trajanja zabrane isplaćivati naknadu najmanje u iznosu polovice prosječne plaće isplaćene radniku u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu. Člankom 105. ZOR-a propisano je da poslodavac može odustati od ugovorne zabrane natjecanja pod uvjetom da o tome pisano obavijesti radnika. U tom slučaju, poslodavac nije u obvezi plaćati naknadu iz članka 103. ZOR-a, a nakon isteka tri mjeseca od dana dostave radniku pisane obavijesti o odustanku od ugovorne zabrane natjecanja. U konkretnom slučaju, nesporno je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika kao poslodavca, kao što je nesporno da je predmetni radni odnos prestao 8. siječnja 2024. Plaća tužitelja za posljednja 3 mjeseca prije prestanka radnog odnosa, sukladno članku 7.1. ugovora o radu (izmijenjena aneksom ugovora o radu), iznosila je 4.600,00 EUR bruto. Člankom 10. ugovora o radu ugovorena je ugovorna zabrana natjecanja iz članka 102. ZOR-a, a člankom 10.3. ugovora o radu tuženik je preuzeo obvezu plaćati tužitelju naknadu za ugovornu zabranu natjecanja. Tuženik tužitelju nije isplatio naknadu za ugovornu zabranu natjecanja niti djelomično. Obzirom da je radni odnos prestao 8. siječnja 2024., a tuženik je odustao od ugovorne zabrane natjecanja tek 19. veljače 2024., slanjem pisane obavijesti tužitelju, sukladno članku 105. ZOR-a, tuženik je kao poslodavac dužan tužitelju kao radniku sukladno članku 105. stavku 2. ZOR-a isplatiti naknadu za ugovornu zabranu u iznosu polovine prosječne mjesečne plaće isplaćene tužitelju posljednja 3 mjeseca prije prestanka ugovora o radu, odnosno sveukupno bruto 11.500,00 EUR, a koja se sastoji od mjesečnih naknada za: siječanj 2024. u visini 2.300,00 EUR, sa dospijećem 15. veljače 2024., veljaču 2024. u visini 2.300,00 EUR, sa dospijećem 15. ožujka 2024., ožujak 2024. u visini 2.300,00 EUR, sa dospijećem 15. travnja 2024., travanj 2024. u visini 2.300,00 EUR, sa dospijećem 15. svibnja 2024., svibanj 2024. u visini 2.300,00 EUR, sa dospijećem 15. lipnja 2024.

2. Ugovor o radu je prestao 8. siječnja 2024. te je navedenog dana nastala obveza tuženika na isplatu mjesečne naknade za ugovornu zabranu natjecanja u visini polovine prosječne mjesečne plaće isplaćene tužitelju posljednja 3 mjeseca prije prestanka ugovora o radu. Kako je tuženik izjavio da odustaje od ugovorne zabrane natjecanja tek 19. veljače 2024., isti je dužan sukladno članku 105. stavku 2. ZOR-a isplaćivati predmetnu naknadu za iduća tri mjeseca od slanja obavijesti o odustanku. Dakle, tuženik duguje tužitelju naknadu za siječanj i veljaču 2024. te za naredna 3 mjeseca od primitka obavijesti o odustanku, odnosno za ožujak, travanj i svibanj. Pritom svaka od navedenih mjesečnih obveza dospijeva do petnaestog u mjesecu za prethodni mjesec, sukladno članku 103. stavku 2. ZOR-a.

3. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da sud naloži tuženiku da mu isplati iznos od 11.500,00 eura bruto sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od svakog 15.-og u mjesecu u odnosu na tražbinu za prethodni mjesec.

4. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Stavcima 10.2. i 10.4. ugovora o radu od 2. svibnja 2023. godine izričito je ugovoreno: U slučaju kršenja obveze iz prethodnog stavka (ugovorna zabrana natjecanja) radnik je obvezan poslodavcu isplatiti ugovornu kaznu u iznosu zbroja svih plaća i ostalih primitaka koje je poslodavac isplatio radniku unutar 3 (tri) mjeseca prije prestanka ugovora, ali ne manje od 5.000,00 EUR (pet tisuća eura). Uz to, poslodavac je ovlašten od radnika zahtijevati da prestane s kršenjem te naknadu više stvarno nastale štete. Iznimno od stavka 3. ovog članka, poslodavac može obavijestiti radnika, najkasnije na dan prestanka ovog ugovora, da neće plaćati mjesečnu naknadu iz stavka 3. ovog članka. U tom slučaju ugovorna zabrana natjecanja nastavlja obvezivati radnika, ali u slučaju njezina kršenja poslodavac je ovlašten od radnika zahtijevati samo isplatu ugovorne kazne iz stavka 2. ovog članka.

5. Zadnji dan radnog odnosa između tužitelja i tuženika bio je 8. siječnja 2024. godine. Na taj dan tuženik je putem punomoćnika tužitelju elektroničkom poštom dostavio obavijest o načinu primjene ugovorne zabrane natjecanja („Obavijest“), kojom se izričito pozvao na članak 10.4. Ugovora o radu i naveo: U skladu s člankom 10.4. ugovora o radu, poslodavac obavještava radnika da koristi svoje pravo te odlučuje da neće plaćati mjesečnu naknadu iz članka 10.3. ugovora o radu.

6. U skladu s člankom 10.4. Ugovora o radu te člankom 106. stavkom 3. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23), ugovorna zabrana natjecanja nastavlja obvezivati radnika, uz primjenu ugovorne kazne iz članka 10.2. ugovora o radu.

7. Člankom 103. stavkom 1. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., 64/23., dalje: „Zakon o radu“) propisano je: Ako ovim Zakonom za određeni slučaj nije drukčije određeno, ugovorna zabrana natjecanja obvezuje radnika samo ako je poslodavac ugovorom preuzeo obvezu da će radniku za vrijeme trajanja zabrane isplaćivati naknadu najmanje u iznosu polovice prosječne plaće isplaćene radniku u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu. Člankom 106. Zakona o radu propisano je: Za slučaj nepoštivanja ugovorne zabrane natjecanja može se ugovoriti ugovorna kazna. Ako je za slučaj nepoštivanja ugovorne zabrane natjecanja predviđena samo ugovorna kazna, poslodavac može, u skladu s općim propisima obveznoga prava, tražiti samo isplatu te kazne, a ne i ispunjenje obveze ili naknadu veće štete. Ugovorna kazna iz stavka 1. ovoga članka može se ugovoriti i za slučaj da poslodavac ne preuzme obvezu isplate naknade plaće za vrijeme trajanja ugovorne zabrane natjecanja, ako je u vrijeme sklapanja takvog ugovora radnik primao plaću veću od prosječne plaće u Republici Hrvatskoj.“

8. Dakle, ugovorna zabrana natjecanja iz članka 102. Zakona o radu može se ugovoriti na dva način: 1) uz plaćanje naknade iz članka 103. stavka 1. Zakona o radu, pri čemu poslodavac može tražiti ispunjenje obveze i naknadu veće štete ili 2) bez plaćanja naknade, samo s ugovornom kaznom iz članka 106. stavka 1. i 3., pri čemu poslodavac može tražiti samo isplatu ugovorne kazne. S obzirom na to da su tužitelj i tuženik mogli slobodno ugovoriti primjenu bilo koje od navedene dvije mogućnosti, tuženik smatra da nema zapreke da se ugovorom o radu ugovore obje mogućnosti predviđene Zakonom o radu uz razradu uvjeta pod kojima se one primjenjuju. To je također u skladu s načelom slobode ugovaranja uređenim Zakonom o radu i obveznim pravom. Naime, nijedna od mogućnosti ugovaranja ugovorne kazne nije u cijelosti povoljnija za radnika ili za poslodavca. Primjerice, u slučaju iz članka 106. stavka 3. Zakona o radu, iako radnik nema pravo na naknadu, istovremeno nije obvezan niti prestati s povredom ugovorne zabrane te nije dužan naknaditi veću štetu, što su odredbe koje idu u korist radnika. Uz to, cijelo uređenje iz članka 10. ugovora o radu povoljnije je za radnika u usporedbi s općim uređenjem iz članka 102. Zakona o radu. Naime, ugovorna zabrana natjecanja iz članak 102. Zakona o radu brani bivšem radniku sklapanje svih poslova, za svoj račun ili za račun treće osobe, kojima se natječe s poslodavcem. S druge strane, članak 10. ugovora o radu uži je u primjeni jer se odnosi samo na klijente, kupce poslodavca koje je radnik upoznao u vezi s obavljanjem poslova na temelju ugovora o radu.

9. Osim toga, Zakon o radu zbog specifičnosti ugovorne zabrane natjecanja izričito propisuje ništetnost za sve bitne slučajeve zloporabe toga instituta. Obzirom na to da uređenje poput onog iz članka 10. ugovora o radu nije izričito zabranjeno Zakonom o radu niti je propisana ništetnost takvih odredbi, tuženik smatra da je odredba članka 10.4. ugovora o radu valjana i treba se primijeniti u ovom slučaju.

10. Nakon što je tuženik 8. siječnja 2024. godine tužitelju dostavio obavijest, u skladu s člankom 10.2. i 10.4. ugovora o radu, bila je primjenjiva ugovorna zabrana natjecanja iz članka 106. stavka 3., tj. bez tuženikove obveze plaćanja naknade plaće za vrijeme trajanja ugovorne zabrane natjecanja.

11. Nije sporno da je tuženik 19. veljače 2024. godine dostavio tuženiku obavijest o odustanku od ugovorne zabrane natjecanja. Međutim, u skladu s ranije navedenim, tuženik smatra da u tom trenutku nije bio obvezan plaćati naknadu plaće iz članka 103. Zakona o radu, pa tako nije bio obvezan niti isplatiti naknadu za daljnja tri mjeseca nakon dostave obavijesti o odustanku od ugovorne zabrane natjecanja. Naime, članak 105. stavak 2. Zakona o radu u vezi s rokom od tri mjeseca poziva se na „naknadu iz članka 103.“ Zakona o radu. Iz toga proizlazi da je poslodavac dužan nastaviti plaćati naknadu još tri mjeseca samo ako je i prije toga bio u obvezi plaćati naknadu. S druge strane, ako nije obvezan plaćati naknadu za vrijeme trajanja ugovorne zabrane natjecanja u skladu s člankom 106. stavkom 3. Zakona o radu, tada nije obvezan plaćati niti „dodatnu“ naknadu u slučaju odustanka od ugovorne zabrane natjecanja.

12. Tuženik ostaje kod svojeg stava iznesenog u obavijesti te smatra da nije bio obvezan isplatiti nikakvu naknadu u skladu s odredbama ugovora o radu i obavijesti.

13. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

14. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u aneks broj I ugovora o radu na neodređeno vrijeme (str. 5-7 spisa), obavijest o odustanku od ugovorne zabrane natjecanja (str. 9-10 spisa), gmail od 18.5.2023. (str. 11 spisa), e-mail od 19.2.2024. (str. 12 spisa), ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1.5.2023. (str. 13-26 spisa), odjavu osiguranika kod HZZO (str. 44-45 spisa), e-mail od 8.1.2024. (str. 46 spisa), obavijest o načinu primjene ugovorne zabrane natjecanja od 8.1.2024. (str. 47-48 spisa), kao i ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

15. Svi provedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku.

16. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

17. Među strankama nije sporno da je tužitelj bio zaposlenik tuženika na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1.5.2023. te aneksa istom od 25.10.2023.

18. Nije sporno da je ugovor o radu prestao otkazom kojega je tužitelj dao tuženiku te da je radni odnos tužitelja kod tuženika prestao s 8.1.2024., što je razvidno i iz odjave za osiguranika kod Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje.

19. Predmetnim ugovorom o radu na neodređeno vrijeme u čl. 10 ugovorena je ugovorna zabrana natjecanja a u čl. 10.2. ugovorna kazna u slučaju kršenja obveza iz ugovorne zabrane natjecanja od strane radnika na način da je u tom slučaju radnik obvezan poslodavcu isplatiti ugovornu kaznu u iznosu zbroja svih plaća i ostalih primitaka koje je poslodavac isplatio radniku unutar 3 mjesec prije prestanka ugovora, ali ne manje od 5.000,00 eura te je poslodavac ovlašten od radnika zahtijevati da prestane s kršenjem te naknadu više stvarno nastale štete. Čl. 10.3. ugovoreno je da za vrijeme važenja ugovorne zabrane natjecanja poslodavac se obvezuje radniku plaćati mjesečnu naknadu u iznosu polovice prosječne mjesečne plaće isplaćene radniku u 3 mjeseca prije prestanka ugovora.

20. Aneksom broj I ugovora o radu na neodređeno vrijeme izmijenjene su ugovorne obveze vezane za radno mjesto i plaću.

21. Nije sporno među strankama da je tuženik tužitelju dostavio obavijesti od 8.1.2024. i 19.2.2024. U obavijesti od 8.1.2024. (obavijest o načinu primjene ugovorne zabrane natjecanja) poslodavac obavješćuje radnika da koristi svoje pravo i odlučuju da neće plaćati mjesečnu naknadu iz čl. 10.3. ugovora o radu, ali da u skladu s čl. 10.4. ugovora o radu i čl. 106. st 3 Zakona o radu ugovorna zabrana natjecanja nastavlja obvezivati radnika uz primjenu ugovorna kazne iz čl. 10.2. ugovora o radu.

22. Navedena obavijest dostavljena je tužitelju putem e-maila od 8.1.2024. koji prileži spisu.

23. U obavijesti od 19.2.2024. tuženik navodi da odustaje od ugovorne zabrane natjecanja te da daje pisanu obavijest o odustanku od ugovorne zabrane natjecanja.

24. Odredbom čl. 102 Zakona o radu propisana je ugovorna zabrana natjecanja. Odredbom čl. 103 st. ZR-a je propisano da ako ovim zakonom za određeni slučaj nije drugačije određeno, ugovorna zabrana natjecanja obvezuje radnika samo ako je poslodavac ugovorom preuzeo obvezu da će radniku za vrijeme trajanja zabrane isplaćivati naknadu najmanje u iznosu polovice prosječne plaće isplaćene radniku u 3 mjeseca prije prestanka ugovora o radu.

25. Nije sporno među stankama da je ugovorom o radu tuženik preuzeo obvezu da će radniku za vrijeme trajanja zabrane isplaćivati naknadu, a isto tako nije sporni da je zadnjeg dana rada tužitelja kod tuženika, 8.1.2024., tuženik obavijestio tužitelja da odustaje od plaćanja naknade, ali da ostaje na snazi ugovorna zabrana natjecanja, kao i ugovorna kazna za slučaj kršenja ugovorne zabrane natjecanja.

26. Dakle, u trenutku kad je počela vrijediti ugovorna zabrana natjecanja tuženik je odustao od plaćanja naknade., ali je u konkretnom slučaju ugovorna kazna vrijedila i dalje, budući je bila ugovorena ugovorom o radu i budući je tuženik u obavijesti tužitelju, kojom ga obavještava da odustaje od plaćanja naknade, izričito naveo da ugovorna kazna vrijedi i dalje, a čl. 106. st. 3 ZR-a propisano je da se ugovorna kazna može ugovoriti i za slučaj da poslodavac ne preuzme obvezu isplate naknade plaće za vrijeme trajanja ugovorne zabrane natjecanja, ako je u vrijeme sklapanja takvog ugovora radnik primao plaću veću od prosječne plaće u RH, a među strankama nije sporna činjenica da je u vrijeme sklapanja ugovora radnik primio plaću veću od prosječne plaće u RH.

27. Nije sporno među strankama da je tuženik na temelju obavijesti od 19.2.2024. odustao i od ugovorne zabrane natjecanja.

28. Odredbom čl. 105 Zakona o radu propisano je da poslodavac može odustati od ugovorne zabrane natjecanja pod uvjetom da o tome pisano obavijesti radnika.

29. Odredbom čl. 105. st. 2 propisano je da u slučaju iz st. 1 ovog članka poslodavca nije u obvezi plaćati naknadu iz čl. 103 ovog Zakona nakon isteka roka od 3 mjeseca od dana dostave radniku pisane obavijesti o odustanku od ugovorne zabrane natjecanja.

30. Po stavu suda tuženik bi u konkretnom slučaju bio u obvezi isplaćivati naknadu za vrijeme trajanja ugovorne zabrane natjecanja ako je preuzeo tu obvezu. Tuženik je tu obvezu preuzeo ugovorom o radu na neodređeno vrijeme sklopljenim između stranaka ali je od te obveze odustao 8.1.2024., zadnjeg dana radnog odnosa tužitelja kod tuženika. Dakle, u trenutku kad je stupila na snagu ugovorna zabrana natjecanja, tuženik je već odustao od plaćanja naknade za vrijeme trajanja ugovorne zabrane natjecanja i nije ju plaćao, stoga po stavu suda istu nije u obvezi platiti ni prema čl. 105 st. 2 ZR, ni tri mjeseca nakon odustanka od ugovorne zabrane natjecanja, budući je već do trenutka kada je počela vrijediti ugovorna zabrana natjecanja tuženik odustao od plaćanja naknade za vrijeme trajanja ugovorne zabrane natjecanja (zadnjeg dana radnog odnosa tužitelja kod tuženika), što nije predstavljalo zapreku da nastavi vrijediti ugovorna zabrana natjecanja i ugovorna kazna, koja je također bila ugovorena ugovorom o radu. Da tuženik nije odustao od plaćanja naknade tužitelju za vrijeme ugovorne zabrane natjecanja prije nastupa iste, bio bi u obvezi platiti naknadu i za vrijeme trajanja ugovorne zabrane natjecanja i tri mjeseca nakon primitka obavijesti tuženika o odustanku od ugovorne zabrane natjecanja, ali kako je u konkretnom slučaju tuženik odustao od plaćanja naknade za vrijeme trajanja ugovorne zabrane natjecanja na temelju obavijesti od 8.1.2024. koju je istog dana dostavio tužitelju, prije nego je ugovorna zabrana natjecanja počela obvezivati tužitelja (nakon prestanka radnog odnosa kod tuženika, dakle od 9.1.2024.) to tužitelj ne može potraživati isplatu naknade na temelju odredbe čl. 105. st. 2 Zakona o radu.

31. Među strankama nije sporan iznos mjesečne naknade koji bi tuženik bio dužan isplatiti tužitelju za vrijeme ugovorne zabrane natjecanja, kao ni datumi dospijeća iste, no kako tuženik u konkretnom slučaju nije bio u obvezi isplatiti predmetnu naknadu na temelju čl. 105 st. 2 ZR tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan.

32. Odluka o zakonskoj zateznoj kamati temelji se na članku 29. stavak 1. ZOO- a, a odluka o visini zakonske zatezne kamate temelji se na članku 29. stavak 2. ZOO- a do 31.07.2015., a od 01.08.2015. do isplate na članku 3. ZID ZOO (NN 78/15).

33. Odluka o parničnom trošku temelji se na članku 154. stavak 1. i 155. stavak 1. i 2. ZPP-a, a u svezi s člankom 164. stavak 1. istog Zakona, a tuženiku zastupanom po punomoćniku odvjetniku odmjeren je parnični trošak prema zadnje istaknutoj vrijednosti predmeta spora, u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (OT) i to za: sastav odgovora na tužbu 100 bodova OT (tbr. 8/1), pristup na ročište 6.2.2025. 100 bodova OT (tbr. 9/1), pristup na ročište 3.4.2025. 100 bodova OT (tbr. 9/1), dakle ukupno 300 bodova OT, što obračunato s vrijednošću boda s paušalom od 2,00 eur za jedan bod iznosi 600,00 eur, a što uz obračunati PDV od 25% iznosi 750,00 eur.

34. Iz navedenih razloga valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 24. travnja 2025.

Sudac:

Dario Partl

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana, računajući od dana dostave prijepisa ove presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu, putem ovog suda, pismeno u četiri jednaka primjerka.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku