Poslovni broj: Usž-2069/2023-9
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda mr.sc. Inge Vezmar Barlek, predsjednice vijeća, Marine Kosović Marković i Kristine Senjak Krunić, članica vijeća te više sudske savjetnice Ivane Jasprica Konjuh, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Slaščak d.o.o., Viškovci, Grobljanska 70, protiv tuženika Vukovarsko-srijemske županije, Upravnog odjela za pravne i opće poslove, Vukovar, Županijska 9, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Općine Ivankovo, Bošnjaci 6, radi komunalnog doprinosa, odlučujući o žalbama tuženika i zainteresirane osobe, protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I- 1470/2022-10 od 28. travnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 24. travnja 2025.
p r e s u d i o j e
Odbijaju se žalbe tuženika i zainteresirane osobe te potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I-1470/2022-10 od 28. travnja 2023.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda poništeno je rješenje tuženika KLASA: UP/II-363- 01/20-01/23, URBROJ: 2196-09-22-1 od 24. listopada 2022. te rješenje Jedinstvenog upravnog odjela Općine Ivankovo, KLASA: UP/I-363-03/19-04/04, URBROJ: 2188/03- 03/4-20-36 od 15. listopada 2020. (točke I. i II. izreke).
1.1. Navedenim rješenjem tuženika od 24. listopada 2022. odbijena je žalba tužitelja podnesena protiv citiranog prvostupanjskog rješenja od 15. listopada 2020. kojim je tužitelju utvrđena obveza plaćanja komunalnog doprinosa u iznosu od 334.190,40 kn za građevine gospodarsko poljoprivredne namjene - objekt za uzgoj gljiva i kotlovnica - P+K, 2. skupine, koje se grade u [adresa], na k. č. br. [katastarska čestica] u k. o [katastarska općina], obujma građevine 83.547,60 m3, uz ostala utvrđenja precizirana točkama II.-VI. navedenog rješenja.
2. Tuženik je protiv prvostupanjske presude podnio žalbu pobijajući istu iz svih zakonom propisanih razloga. Pogrešnim smatra utvrđenje suda da je nastupila zastara prava na utvrđivanje komunalnog doprinosa primjenom odredbi „novog“ Zakona o komunalnom gospodarstvu. Pojašnjava da je upravni postupak pokrenut dostavom rješenja o izmjeni i dopuni građevinske dozvole koje je postalo izvršno 17. prosinca 2015., a iz čega, primjenom prijelaznih i završnih odredbi Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ 115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 42/20. dalje ZKG/18) proizlazi da je prvostupanjsko tijelo pravilnom primjenom Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, 36/95., 109/95., 21/96., 70/97., 128/99., 57/00., 129/00., 59/01., 82/04., 110/04., 178/04., 38/09., 79/09., 153/09., 153/09., 49/11., 84/11., 90/11., 144/12., 56/13., 94/13., 153/13., 147/14. i 36/15. dalje ZKG/95) donijelo prvostupanjsko rješenje. Tvrdi da ZKG/95 upućuje jedino na primjenu postupovnih odredbi Općeg poreznog zakona kojima se propisuje provedba prisilne naplate poreza, dakle postupak izvršenja rješenja i to u odnosu na način izvršenja, ali ne i na postupak utvrđivanja obveze niti na odredbe zastare. Pojašnjava da se rješenje o utvrđivanju obveze komunalnog doprinosa donosi u upravnom postupku, stoga se na eventualnu zastaru izvršenja obveze komunalnog doprinosa primjenjuju odredbe Zakona o općem upravnom postupku kao lex generalis propisa, a pri čemu se poziva na Zaključak o pravnom shvaćanju sa sjednice Imovinsko-pravnog odjela ovog Suda od 25. rujna 2015. godine. Upire na odredbu članka 87. stavka 1. ZKG/18 naglašavajući pri tom da je tužitelj bio dužan rješenje o izmjeni i dopuni građevinske dozvole, po njenoj izvršnosti, dostaviti prvostupanjskom tijelu te ga obavijestiti o promjeni investitora. Ukazuje na okolnost da tijekom cijelog postupka prvostupanjsko rješenje nije bilo poništeno niti izmijenjeno, stoga smatra neosnovanim stav prvostupanjskog suda da je 1. siječnja 2022. nastupila zastara prava na utvrđivanje predmetne obveze. Naglašava da je rješenje o utvrđenom komunalnom doprinosu na zakonu osnovano, a slijedom čega predlaže usvojiti žalbu te preinačiti presudu u smislu žalbenih navoda, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
3. Zainteresirana osoba je protiv navedene presude podnijela žalbu pobijajući istu iz svih zakonom propisanih razloga. U bitnom navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primjenom odredbi „novog“ Zakona o komunalnom gospodarstvu pogrešno primijenio materijalno pravo, obzirom da je upravni postupak pokrenut dostavom rješenja o izmjeni građevinske dozvole koje je postalo izvršno 17. prosinca 2015., a slijedom čega smatra da je valjalo primijeniti „stari“ Zakon o komunalnom gospodarstvu. Pozivom na različite odluke ovog Suda pojašnjava da „stari“ Zakon o komunalnom gospodarstvu ne propisuje prekluzivan rok u kojem bi se morala utvrditi obveza plaćanja komunalnog doprinosa niti upućuje na primjenu odredbi Općeg poreznog zakona koje se odnose na zastaru prava na utvrđivanje ili naplatu „poreza“. Tvrdi da je, suprotno navodima prvostupanjskog suda, upravo odredbom članka 87. stavka 1. ZKG/18 propisana dužnost tužitelja rješenje o izmjeni građevinske dozvole, po njezinoj izvršnosti, dostaviti prvostupanjskom tijelu i obavijestiti ga o promjeni investitora, a da se pasivnost i propust tužitelja da postupi u skladu s navedenom odredbom ne može negativno cijeniti na teret prvostupanjskog tijela i tuženika. Poziva se na Zaključak o pravnom shvaćanju sa sjednice sudaca ovog Suda od 8. prosinca 2016. te citira odredbu članka 233. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, pri čemu naglašava da prvostupanjsko tijelo, prije 16. srpnja 2019., nije imalo saznanja, niti je moglo pokrenuti upravni postupak radi donošenja rješenja o utvrđivanju obveze plaćanja komunalnog doprinosa. Upućuje na druge sporove koji se pred istim prvostupanjskim sudom vode između istih stranaka te obzirom da smatra da je rješenje o utvrđenom komunalnom doprinosu na zakonu osnovano predlaže uvažiti žalbu, poništiti pobijanu presudu, otkloniti nedostatke i riješiti upravnu stvar na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja.
3.1. Tuženik u odgovoru na žalbu zainteresirane osobe navodi da je suglasan sa žalbom u cijelosti te predlaže istu uvažiti, poništiti pobijanu presudu te da ovaj Sud sam otkloni nedostatke i riješi stvar na način da odbije tužbeni zahtjev.
4. Tužitelj u odgovoru na žalbu tuženika i zainteresirane osobe navodi da su iste u cijelosti neosnovane. Pravni stavovi izneseni u žalbama suprotni su materijalno- pravnim odredbama koje je sud primijenio prilikom donošenja pravilne i zakonite prvostupanjske presude. Smatra da je pogrešno njihovo tumačenje prijelaznih i završnih odredbi „novog“ ZKG/18, obzirom da predmetni upravni postupak nije započeo do dana stupanja na snagu ZKG/95 jer prvostupanjsko tijelo nije prije srpnja 2019. poduzelo ni jednu službenu radnju usmjerenu na utvrđivanje predmetne obveze. Obzirom da je u konkretnom predmetu u primjeni ZKG/18, a koji zakon nalaže primjenu odredbi Općeg poreznog zakona, to je u konkretnom predmetu nastupila zastara prava na utvrđivanje, ali i naplatu obveze predmetnog komunalnog doprinosa 1. siječnja 2022. Ističe da se sudska praksa priložena uz žalbu zainteresirane osobe odnosi na različite verzije ZKG/95, a koji zakon je na bitno drugačiji način uređivao pitanje donošenja rješenja o komunalnom doprinosu u smislu postupovnih odredbi. Naglašava da u konkretnom predmetu, suprotno tvrdnjama tuženika i zainteresirane osobe, nije postojala dužnost tužitelja dostaviti rješenje o izmjeni i dopuni građevinske dozvole, kao i da subjektivni element saznanja nije odlučan za početak tijeka zastare, jer bi se time povrijedilo načelo pravne sigurnosti u odnosu na obveznike. Tvrdi da se Zaključak o pravnom shvaćanju sa sjednice sudaca ovog Suda od 8. prosinca 2016. odnosi na „utvrđivanje obveze predujma poreza na dohodak od imovine i imovinskih prava", a slijedom čega nije primjenjiv na konkretan predmet. Naglašava da je institut porezne zastare u cijelosti uređen Općim poreznim zakonom iz 2016., a čime je postao samostalnim institutom u odnosu na zastaru iz građanskog prava, stoga je neosnovano pozivanje zainteresirane osobe na odredbe Zakona o obveznim odnosima. Predlaže odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu.
5. Žalbe nisu osnovane.
6. Ispitujući pobijanu presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi (članak 73. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima – „Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje: ZUS), ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.
7. Ovo iz razloga jer je prvostupanjski sud, primjenom odredbi ZKG/18 i Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj: 115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 42/20., dalje: OPZ), zakonito poništio prvostupanjsko rješenje i rješenje tuženika, obzirom da je pravilno utvrdio kako je, u konkretnom predmetu, do dana donošenja osporenog rješenja tuženika, nastupila zastara prava na utvrđivanje komunalnog doprinosa.
8. Odredbom članka 84. stavka 1. ZKG-a je propisano da se rješenje o komunalnom doprinosu donosi po pravomoćnosti građevinske dozvole odnosno rješenja o izvedenom stanju, a u slučaju građenja građevina koje se prema posebnim propisima grade bez građevinske dozvole nakon prijave početka građenja ili nakon početka građenja.
9. Nadalje, odredbom članka 108. stavak 1. OPZ-a propisano je da pravo i obveze poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći, s time da zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći istekom godine u kojoj je nastala porezna obveza (članak 108. stavak 2.).
10. U konkretnom slučaju rješenje o izmjeni i dopuni građevinske dozvole KLASA: UP/I-361-03/15-01/000212, URBROJ: 2196/1-14-02-15-0002 od 16. prosinca 2015., kojim se dozvoljava tužitelju građenje građevine gospodarske namjene postalo je izvršno 17. prosinca 2015. te je isto dostavljeno prvostupanjskom tijelu 29. ožujka 2019. godine, odnosno nakon stupanja na snagu ZKG/18 (nakon 4. kolovoza 2018.), zbog čega je, suprotno žalbenim navodima, trebalo primijeniti taj Zakon, a ne ZKG/95.
11. Primjenjujući prethodno citirane odredbe na konkretan predmet proizlazi da je zastara prava na utvrđivanje obveze plaćanja predmetnog komunalnog doprinosa počela teći 1. siječnja 2016., a što ima za posljedicu pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je u konkretnom predmetu nastupila zastara prava za utvrđenje predmetne obveze, jer je do donošenja rješenja tuženika (24. listopada 2022.), protekao šestogodišnji rok predviđen odredbom članka 108. stavka 1. OPZ-a za utvrđenje te obveze.
12. Ovdje se napominje da kraj činjenice da OPZ izričito propisuje da zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći nakon isteka godine u kojoj je trebalo utvrditi porezne obveze i kamate to suprotno žalbenim navodima žalitelja, subjektivni element saznanja prvostupanjskog tijela o činjenicama koje utječu na postojanje predmetne obveze, nije od utjecaja na početak tijeka zastare.
13. Zaključno, ovaj Sud smatra potrebnim ukazati da unatoč činjenici što je u dosadašnjoj upravnosudskoj praksi bilo izraženo shvaćanje, na koje tuženik i zainteresirana osoba ukazuju u žalbama, da ZKG/95 nije propisivao rok u kojem bi se morala utvrditi obveza plaćanja komunalnog doprinosa, međutim, takvo shvaćanje je Vrhovni sud Republike Hrvatske ocijenio pogrešnim. Naime u presudi broj: U-zpz- 12/2016-8 od 10. rujna 2024. Vrhovni je sud Republike Hrvatske izrazio shvaćanje, da je, komunalni doprinos novčano javno davanje koje se plaća za građenje i korištenje objekata i uređaja komunalne infrastrukture te se na pitanje zastare navedenog javnog davanja (i u primjeni ZKG/95-a) primjenjuju odredbe Općeg poreznog zakona o zastari jer se odredbe tog zakona propisane za poreze na odgovarajući način primjenjuju i na druga javna davanja među koja spada i komunalni doprinos.
14. Stoga, kraj činjenice da Vrhovni sud Republike Hrvatske sukladno odredbi članka 20. Zakona o sudovima ("Narodne novine", broj: 28/13., 35/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23., 155/23., 36/24.) osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, a da se prema naprijed izraženom pravnom shvaćanju tog Suda odredbe OPZ-a na pitanje zastare komunalnog doprinosa primjenjuju i u primjeni ZKG/95, to bi, suprotno žalbenim navodima tuženika i zainteresirane osobe i primjena ZKG/95, u konkretnom predmetu, imala za posljedicu utvrđenje da je nastupila zastara prava na utvrđivanje predmetnog komunalnog doprinosa.
15. Slijedom navedenog, proizlazi da je osporena presuda donesena pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava, a koji zaključak nije doveden u sumnju žalbenim navodima tuženika, niti zainteresirane osobe, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe
16. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 24. travnja 2025.
Predsjednica vijeća
mr.sc. Inga Vezmar Barlek
