REPUBLIKA HRVATSKA
P-1206/2024
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Stalna služba u Starom Gradu
21 460 Stari Grad
Novo Riva 3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu, po sucu Ivanu Striniću, u pravnoj stvari tužiteljice HG iz [adresa], H [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Mirko Butorović, odvjetnik u Hvaru, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, kojega zastupaju punomoćnica Sanja Porobija, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, 24. travnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnima pojedine odredbe Ugovora o namjenskom kreditu, broj 3208872110, od 19. travnja 2007. godine, sklopljenog između prednika tužiteljice, kao korisnika kredita, sada pok. RG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika, kao kreditora : ZAGREBAČKA BANKA d.d., i to odredba članka 2. - u dijelu : ''koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu sa promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.'', odnosno u svakom dijelu istog u kojem se spominje promjenjiva kamatna stopa.
II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, tužiteljici HG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao pravnoj sljednici korisnika kredita, pok. RG, na ime povrata ništetno naplaćenih iznosa temeljem Ugovora o namjenskom kreditu, broj 3208872110, od 19. travnja 2007. ništetnim mijenjanjem ugovorne kamatne stope, isplatiti iznos od 9.436,82 eura, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom:
na iznos od dana
do
od EUR dospijeća
104,99 1.5.2008. isplate 104,68 1.6.2008. isplate 104,46 1.7.2008. isplate 109,33 1.8.2008. isplate 108,27 1.9.2008. isplate 107,32 1.10.2008. isplate 112,11 1.11.2008. isplate 111,22 1.12.2008. isplate
114,23 1.1.2009. isplate
114,70 1.2.2009. isplate
115,00 1.3.2009. isplate
115,80 1.4.2009. isplate
114,95 1.5.2009. isplate
113,26 1.6.2009. isplate
112,31 1.7.2009. isplate
137,22 1.8.2009. isplate
137,04 1.9.2009. isplate
135,29 1.10.2009. isplate
134,27 1.11.2009. isplate
135,74 1.12.2009. isplate
135,08 1.1.2010. isplate
130,73 1.2.2010. isplate
129,72 1.3.2010. isplate
129,27 1.4.2010. isplate
77,15 1.5.2010. isplate
77,22 1.6.2010. isplate
76,21 1.7.2010. isplate
80,36 1.8.2010. isplate
80,44 1.9.2010. isplate
80,46 1.10.2010. isplate
91,24 1.11.2010. isplate
92,06 1.12.2010. isplate
91,35 1.1.2011. isplate
91,50 1.2.2011. isplate
91,31 1.3.2011. isplate
90,55 1.4.2011. isplate
90,02 1.5.2011. isplate
90,80 1.6.2011. isplate
89,87 1.7.2011. isplate
90,45 1.8.2011. isplate
90,41 1.9.2011. isplate
90,39 1.10.2011. isplate
90,06 1.11.2011. isplate
90,02 1.12.2011. isplate
90,03 1.1.2012. isplate
119,76 1.2.2012. isplate
119,41 1.3.2012. isplate
117,97 1.4.2012. isplate
117,71 1.5.2012. isplate
117,94 1.6.2012. isplate
116,86 1.7.2012. isplate
116,52 1.8.2012. isplate
115,40 1.9.2012. isplate
114,71 1.10.2012. isplate
115,53 1.11.2012. isplate
115,29 1.12.2012. isplate
114,93 1.1.2013. isplate
111,22 1.2.2013. isplate
110,80 1.3.2013. isplate
110,35 1.4.2013. isplate
109,97 1.5.2013. isplate
109,09 1.6.2013. isplate
107,04 1.7.2013. isplate
103,54 1.8.2013. isplate
103,86 1.9.2013. isplate
104,14 1.10.2013. isplate
103,74 1.11.2013. isplate
103,48 1.12.2013. isplate
102,93 1.1.2014. isplate
91,88 1.2.2014. isplate
91,46 1.3.2014. isplate
90,96 1.4.2014. isplate
89,92 1.5.2014. isplate
89,25 1.6.2014. isplate
88,49 1.7.2014. isplate
75,91 1.8.2014. isplate
75,39 1.9.2014. isplate
74,94 1.10.2014. isplate
74,79 1.11.2014. isplate
74,49 1.12.2014. isplate
73,88 1.1.2015. isplate
63,24 1.2.2015. isplate
62,76 1.3.2015. isplate
61,97 1.4.2015. isplate
61,04 1.5.2015. isplate
60,63 1.6.2015. isplate
60,22 1.7.2015. isplate
49,05 1.8.2015. isplate
48,47 1.9.2015. isplate
48,68 1.10.2015. isplate
48,01 1.11.2015. isplate
47,75 1.12.2015. isplate
47,46 1.1.2016. isplate
37,36 1.2.2016. isplate
36,86 1.3.2016. isplate
36,05 1.4.2016. isplate
35,52 1.5.2016. isplate
35,22 1.6.2016. isplate
35,06 1.7.2016. isplate
23,13 1.8.2016. isplate
22,91 1.9.2016. isplate
22,77 1.10.2016. isplate
22,49 1.11.2016. isplate
22,34 1.12.2016. isplate
22,17 1.1.2017. isplate
9,21
1.2.2017. isplate
9,04
1.3.2017. isplate
8,94
1.4.2017. isplate
8,84
1.5.2017. isplate
8,65
1.6.2017. isplate
8,53
1.7.2017. isplate
i to:
- za razdoblje do 31. srpnja 2015. godine, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena ;
- za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine do naplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena ; za razdoblje nakon 1. siječnja 2023. godine do naplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 4.123,79 eura, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Predmetni parnični postupak pokrenut je 10. lipnja 2019. zaprimanjem tužbe tada tužitelja – prednika sada tužiteljice – RG, protiv tuženice Zagrebačke banka d.d., radi utvrđenja ništetnim pojedinih odredi ugovora o kreditu koji je sklopljen između tada parničnih stranaka (prednika tužiteljice i tuženice), te povrata više isplaćenih novčanih sredstava tužitelju.
2. Naime, prednik sada tužiteljice da je 19. travnja 2007. s tuženicom sklopio Ugovor o kreditu broj 3208872110. Predmetnim ugovorom da je kreditor odobrio predniku tužiteljice uplatu iznosa od 94.000,00 EURA u kunskoj protuvrijednosti, s rokom otplate od 15 godina. Uplata je ugovorena u kunskoj protuvrijednosti, odnosno, po prodajnom tečaju kreditora na dan korištenja, odnosno, primijenjena je valutna klauzula. Odredbom Ugovora da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 7,00 %, dok je ugovorom također utvrđeno da se ista mijenja "u skladu sa promjenama tržišnih uvjeta". Isto tako je ugovorena otplata po kojoj je mjesečni anuitet iznosio 833,65 eura. Prednik tužiteljice da je započeo s otplatom kredita 1. srpnja 2007. Tijekom daljnjeg razdoblja otplate kredita, tuženica da je jednostrano mijenjala izvorno ugovorenu kamatnu stopu, bez unaprijed ugovorenih određenih kriterija, o čemu se nikada nije pregovaralo.
3. Prednik tužiteljice, a sada i sama tužiteljice se u tužbi pozivaju na recentnu praksu sudova u Republici Hrvatskoj, pa tako, između ostalog, i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovnog broja Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. Ovom odlukom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovnog broja P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., te drugostupanjska presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovnog broja Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. u dijelu odluke o ništetnosti odredbe o ugovornoj kamati s promjenjivom kamatnom stopom kod kredita ugovorenog u švicarskim francima, što je ovdje slučaj. Predmetnom odlukom je zauzet stav da se odredbe temeljem kojih je donesena jednostrana odluka tuženika o mijenjanju ugovorene redovne kamatne stope, imaju smatrati nepoštenim ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, odnosno, imaju se smatrati ništetnim odredbama. Iste da su bile nerazumljive i neodređene, potrošači da nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, te posljedično, da su takve ugovorne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita u odnosu na banku, što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, oznake U-III- 2521/2015 od 13. prosinca 2016. potvrđena je ova odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
4. Dakle, tužiteljica tvrdi da je zaključak kako je tuženica u razdoblju otplate kredita, temeljem ništetne odredbe predniku tužiteljice obračunavala kamatnu stopu veću od ugovorene. Na ovaj način da je tuženica povrijedila odredbu članka 3. Zakona o obveznim odnosima, te je posljedično stekla bez osnove određeni novčani iznos (članak 1111. Zakona o obveznim odnosima).
5. Tužiteljica je uz tužbu dostavila sve dokaze na koje se poziva, kao i sudsku praksu gore navedenu.
6. U nastavku postupka, nakon izvedenih dokaza i financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev u pogledu visine, pa je tako podneskom od 29. svibnja 2024. postavljen konačni tužbeni zahtjev, koji je dostavljen punomoćnicima tuženice, a koji zahtjev glasi onako kako je navedeno u izreci ove presude.
7. Rješenjem je pozvana tuženica dati pisani odgovor na tužbu, te joj je dostavljena tužba sa prilozima i dana su zakonska upozorenja.
8. Odgovor na tužbu je zaprimljen u spis, a u istom tuženica osporava tužbeni zahtjev u cijelosti, te predlaže sudu, nakon provedenog dokaznog postupka, odbiti ga. Što se merituma spora tiče tuženica ističe kako tužiteljici nedostaje pravni interes za utvrđenje ništetnom odredbi čl. 4. i čl. 9. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da je redovna kamatna stopa promjenjiva, a da se utvrđuje odlukom kreditora. Ističe se prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 10. lipnja 2014. Budući da zbog nastupa zastare ne može ostvariti uspjeh s eventualnim tužbenim zahtjevom na isplatu, to onda niti nema pravnog interesa tražiti utvrđenje ništetnima odredbi čl. 4. i čl. 9. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da je redovna kamatna stopa promjenjiva, a da se utvrđuje odlukom kreditora.
9. Pored navedenoga, suprotno navodima tužiteljice, tuženica ističe da je ugovorena promjenjiva kamata, koja se mijenja odlukom tuženica, pravno valjana ugovorna odredba i da ista nije u protivnosti s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ugovaranjem da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom tuženika, stranke su ugovorile odredivu činidbu, pa ova ugovorna odredba nije ništetna u smislu odredbe članka 270. i 272. Zakona o obveznim odnosima, niti je u suprotnosti s temeljnim načelima obveznog prava. Ugovor o kreditu sadrži više ugovornih klauzula glede ugovorne kamate, pa tako i klauzulu o visini početne kamatne stope, promjenjivosti kamate, kao i ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope odlukom tuženice, time da je o svakoj izmjeni kamate tuženica dužna pravodobno i pouzdano obavijestiti tužiteljicu kao korisnika kredita, što je tuženica i činila. Iz odredbe članka 272. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, nesporno proizlazi da se radi o normi dispozitivne prirode, slijedom čega su ugovorne stranke imale slobodu ugovoriti da visinu kamatne stope određuje jedna od ugovornih stranaka, u ovom slučaju tuženik, svojom odlukom.
10. Tuženica upućuje na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je u svojoj odluci broj: Rev-360/14 od 01.12.2015.g. zauzeo sljedeće shvaćanje: „Time što su visinu kamatne stope vezale za izmjenu Odluke o kamatama Banke, stranke su u pogledu plaćanja kamata ugovorile odredivu činidbu, a kako to i zaključuju nižestupanjski sudovi.“. Ovo dosljedno znači da je i Vrhovni sud zauzeo stav da je odredba članka 272. st. 1. Zakona obveznim odnosima dispozitivne, a ne kogentne prirode.
11. Na razrješenje odnosa između stranaka ne mogu se primijeniti odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju, budući da je Zakon stupio na snagu 1. siječnja 2010., a Ugovor o kreditu je sklopljen 2007. Međutim i prije stupanja na snagu ovog zakona koji je odredbom članka 11. obvezivao tuženika kao vjerovnika da ukoliko je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, o svakoj promjeni obavijesti potrošača ovdje tužiteljicu, tuženica je i prije i nakon stupanja na snagu ovog Zakona obavještavala tužiteljicu o promjenama kamatnih stopa, a što tužiteljica niti ne spori. S obzirom da se tužiteljica za osnovanost tužbenog zahtjeva poziva na pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesene u kolektivnom sporu (Pž- 7129/13 od 13.06.2014.g. i PŽ-6632/17 od 14.06.2018.g.) po kojoj bi odredbe o promjenjivosti kamatne stope bile ništetne, pa stoga postojanje osnove tužbenog zahtjeva u ovom postupku i ne treba dokazivati, takvo shvaćanje je pravno neprihvatljivo. Naime, donošenjem ove presude nije otpala osnova stjecanja, s obzirom da je u predmetu vođenom protiv tuženika povodom tužbe Udruge Potrošač bila riječ o tužbenom zahtjevu usmjerenom na zaštitu kolektivnog interesa, a ne pojedinačnih interesa pojedinačnog potrošača. Ovom presudom potrošačima je pružena apstraktna zaštita, a nije za tužitelja ustanovljeno nikakvo subjektivno pravo, koje bi ga oslobađalo obveze dokazivanja kako postojanja osnova tako i visine tužbenog zahtjeva.
12. Kada je riječ o presudi VTS-a br. Pž-7129/13 tužiteljica prema tuženici potpuno krivo tumači značenje i doseg ove presude u odnosu na ovaj konkretan spor i pri tom gubi iz vida da citiranom odlukom VTS-a uopće nije dovedena u pitanje valjanost ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditima kojima su stranke ugovorile da je kamatna stopa promjenjiva jednostranom odlukom banke, niti su takve ugovorne odredbe utvrđene ništetnima, a što je u konačnici potvrđeno i donošenjem presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
13. Dosljedno naprijed navedenom shvaćanju da je ugovaranje promjenjive kamatne stope valjano i dopušteno, rješenjem VTS-a ukinuta je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je bankama naloženo da se ugovori o kreditu izmjene na način da se ugovorna odredba o promjenjivoj stopi zamijeni ugovornom odredbom o fiksnoj stopi koja je vrijedila u trenutku korištenja kredita, a tužiteljica smatra da se visina tužbenog zahtjeva treba izračunati i utvrditi za cijelo vrijeme vraćanja kredita na temelju početne stope. Ovo bi značilo da se radi o Ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što ovaj kredit nije i nikakvom pravnom akrobacijom to ne može postati. Naime, eventualna ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope, ne povlači ništetnost ugovorne odredbe da je kamatna stopa promjenjiva. Dakle, ukoliko bi sud prihvatio tužbeni zahtjev to bi značilo da prihvaća kao valjanu samo ugovornu klauzulu o visini početne kamatne stope, ali da ne prihvaća kao valjanu ugovornu klauzulu o promjenjivosti kamatne stope. Ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljicom nije tipski ugovor, o svim ugovornim odredbama se pojedinačno pregovaralo, sa svim ugovornim odredbama tužiteljica je bila upoznata i s istima se usuglasila, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Povodom svake obavijesti tuženice o promjeni kamatne stope tužiteljica je nastavila s urednom otplatom kredita po novim otplatnim planovima, povodom ovoga nije isticala nikakav prigovor tuženici, niti tražila bilo kakvo objašnjenje, pa se može zaključiti da je tužiteljica makar prešutno bila suglasna s promjenama kamatnih stopa i primjene na ovaj ugovorni odnos odluka tuženice o kamatama, na što je uostalom sklapanjem ugovora i pristala. Kod činjenice da tužiteljica ne tvrdi da je tuženica zloupotrijebila pravo na jednostrano određivanje visine kamatne stope, na način da je tu visinu nerazmjerno povisio, to kod ovakvog stanja stvari promjene kamatne stope u skladu s tuženikovom Odlukom o kamatama u spornom razdoblju ne podliježu obveznopravnoj kontroli suda, pa pravilnom primjenom materijalnog prava, tužbeni zahtjev treba odbiti u cijelosti.
14. Tužiteljica (prednik tužiteljice) je ta koja je svjesno i dobrovoljno izabrala valutu ugovora, pa je dosljedno ponudi kredita kod tuženice, izabrana valutna klauzula po tužiteljici rezultat pojedinačnog pregovaranja, sa svim ugovornim odredbama tužiteljica je bila upoznata i sa istima se suglasila, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih sastojaka ugovora o kreditu, pa tako i valutne klauzule, koja nije u suprotnosti s kogentnim odredbama ZOO-a, a ova ugovorna odredba je potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva.
15. Vrijednost predmeta spora iznosi 9.508,35 eura.
16. Parnične stranke su popisale parnični trošak.
17. U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu, kojeg su sklopili Zagrebačka banka d.d. i RG, pregledom izračuna EKS-a i otplatnog plana za taj ugovor, pregled prometa po računu kredita, pregled prometa po računu preplate, te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije, dipl.oec. Darka Cecić (Forum Revizija d.o.o. Split).
18. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, ovaj sud smatra tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim u cijelosti.
19. Predmet ovog parničnog postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, te zahtjev za isplatu s osnova ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.
20. Među strankama nije prijeporno da su prednik tužiteljice i tuženica zaključili Ugovor o kreditu, koji kredit je odobren u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 94.000,00 eura, primjenom valutne klauzule. Ugovoren je rok otplate od 15 godina.
21. Također nije prijeporno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 7,00% godišnje, te da se kamate obračunavaju mjesečno i da su uključene u anuitete. Nije sporno ni da se visina kamate određuje odlukom tuženice.
22. Pregledom ugovora o kreditu razvidno je kako je prednik tužiteljice, kao korisnik kredita, sklopio s tuženicom kredit, koji je u skladu s člankom 1. Ugovora odobren u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 94.000,00 eura. Člankom 9. Ugovora propisano je kako je kamatna stopa promjenjiva na način da se utvrđuje odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom kreditora.
23. Odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, propisano je kako se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca tako da potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
24. Trgovac je dužan dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, kako to propisuju odredbe iz članka 87. Zakona.
25. Odredbom članka 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), propisano je kako je Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, dok je odredbom članka 323. Zakona o obveznim odnosima propisano kako je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke. Ovo znači da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
26. Odredbom članka 269. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je kako činidba, kao objekt ugovorne obveze, mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, a po odredbi članka 272. činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su sudionici ugovora ostavili trećoj osobi da ju odredi, a ukoliko je činidba nemoguća, nedopuštena ili neodređena, odnosno neodrediva, ugovor je ništetan, kako propisuje odredba iz članka 270. Zakona.
27. Odredbom članka 295. Zakona o obveznim odnosima je propisano kako su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom ( tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a članak 296. propisuje kako su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela, odnosno kako se prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana.
28. Uzimajući u obzir sporno pitanje osnovanosti tužbe, odnosno jesu li ugovorne odredbe sadržane u člancima predmetnog Ugovora o kreditu nepoštene, odnosno ništetne i s tim u vezi ne proizvode pravne učinke, prije svega valja navesti kako je zbog istovjetnog postupanja protiv tuženice i niza drugih poslovnih banaka, a radi zaštite potrošača, odnosno korisnika kredita, vođen postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12 koji je pravomoćno okončan presudama Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
29. Tim odlukama utvrđeno je kako je Zagrebačka banka d.d. u vremenu od 10. rujna 2003., odnosno od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovornom potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je švicarski franak ugovoren kao valuta uz koju je vezana glavnica te da je ugovorena redovita kamatna stopa koja je u tijeku ugovoren obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, kao trgovac nije u cijelosti informirala potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene o potpunoj obavijesti, a u tijeku pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupala suprotno odredbama iz članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama iz članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
30. Nastavno na gore izneseno, valja cijeniti odredbu iz članka 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22 ) po kojoj se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe udruga, tijela, ustanova ili drugih organizacija koje su osnovane u skladu sa zakonom, a koje se u sklopu svoje registrirane djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, a kojom su utvrđena postupanja i propuštanja te povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba pozvati. S tim u vezi, valjalo je cijeniti i sadržaj odredbe iz čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (79/09) po kojoj odluka, donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Ovo načelo izravnog učinka potvrđeno je u sudskoj praksi Vrhovnog suda RH, presude poslovni broj Rev-3142/2018-1 od 19. ožujka 2019. i Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. u kojima se navodi kako u pojedinačni sporovima potrošača postoji obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, a djelomično je dopunjeno i revidirano odlukama Ustavnog suda RH, primjerice U-III-5475/2021 od 30.6.2022. godine, u kojima je zauzeto pravno shvaćanje kako se u pojedinačnim postupcima potrošača bankama kao suprotnoj strani mora dozvoliti mogućnost dokazivanja saslušanjem njezinih djelatnika međutim isključivo na okolnost obaviještenosti pojedinog potrošača, što ovdje nije bio slučaj jer taj prijedlog tuženik nije podnio.
31. Dakle, jasno je kako su odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati bile sastavni dio standardnog, unaprijed formuliranog (tipskog) ugovora o kreditu, sastavljenog od banke koja o tim odredbama nije pregovarala sa svakim pojedinim potrošačem, odnosno budućim korisnikom kredita koji nije imao utjecaj na njihov sadržaj (tako i citirana odluka Ustavnog suda, U-III-5475/2021 od 30.6.2022. točka 17., odluka U-III-4150/2019 i dr. od 3.2.2021., točka 17., odluka U-III-1170/2021 i druga pripadajuća praksa), već mu je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati u kontekstu cjeline ugovora u vrijeme njegovog sklapanja, tako da su te ugovorne odredbe imale za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku kao drugu ugovornu stranu, a što je svakako suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zloupotrebe prava.
32. U konkretnom slučaju, utvrđen je istovjetan način postupanja tuženice i time neravnopravan odnos ugovornih strana, jer je iz sadržaja samog ugovora, te navoda tužitelja jasno da je predmetni ugovor banka unaprijed formulirala i standardizirala te je tužiteljici, kao budućem korisniku kredita kroz sadržaj ugovora, dala na uvid tek osnovne podatke o kreditu poput odobrenja ukupnog iznosa kredita, roka njegove isplate, iznosa mjesečnih anuiteta i visine ugovorene kamate, bez posebnih uputa ili informacija o rizičnosti valute švicarski franak i njezinim specifičnostima, posebice o tome kakve ekonomske posljedice ona kao takva ima u kombinaciji sa drugim ugovornim odredbama po ukupnu kreditnu obvezu tužiteljice, a svakako bez mogućnosti posebnog pregovaranja o sadržaju ugovora o kreditu, odnosno sadržaju ugovornih odredbi. Tuženica predniku tužiteljice nije pružila niti relevantne informacije o načinu promjene kamatne stope odnosno nije joj prezentirala jasno definirane parametare za promjenu kamatne stope, niti u pogledu dinamike niti u pogledu načina promjene te stope niti u pogledu uzročno posljedične veze takve promjene i drugim ugovornih odredbi i smislu pojedinačnih i zajedničkih ekonomskih učinaka na konkretan kredit, a koji bi pritom bili razumljivi tužiteljici kao prosječnom potrošaču. Osim određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena niti odrediva pošto nisu bili jasno i razumljivo definirani parametri koji utječu na te jednostrane promjene, odnosno odluke tuženice, a niti sama tuženica u tijeku ovog postupka to ne tvrdi niti na te okolnosti ne nudi nikakve dokaze kojima bi dokazala suprotno, odnosno suprotno činjenicama i ispravama sadržanim u sudskom spisu kao i takvim navodima same tužiteljice.
33. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetnih odredbi nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena, dakle neizvjesni su bitni elementi ugovora, s tim da cijenu, koja ovisi i o visini glavnice jer se određuje u postotku od tog iznosa i o visini kamatne stope, određuje banka, koja je vjerovnik, a istovremeno se kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima.
34. Slijedom iznijetog, odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, sadržane u člancima predmetnog ugovora o kreditu nisu za predniku tužiteljice kao potrošača bile razumljive, te su imale za posljedicu značajnu neravnotežu odnosa i položaja njegovih sudionika i to na štetu tužiteljice kao korisnika kredita, stoga su bile nepoštene, a pored toga, činidba kao objekt ugovorne obveze bila je neodređena i nerazumljiva, a slijedom iznesenog te pravilne primjene odredbi članaka 269., 270., 272, 295., 296., 323. Zakona o obveznim odnosima i članaka 81. i 87 Zakona o zaštiti potrošača (03) su takve ugovorne odredbe ništetne.
35. Na okolnost utvrđenja razlike iznosa kojeg je tužiteljica platila tuženoj po osnovi ugovora o kreditu i dospjelim mjesečnim anuitetima u skladu s gore označenim ugovornim ništetnim odredbama, u odnosu na prvotno ugovorene uvjete, otplatni plan koji je sastavljen po prvotno ugovorenim odredbama o tečaju i kamatnoj stopi, odnosno na okolnost osnovanosti visine tužbenog zahtjeva, proveden je dokaz vještačenjem po sudskom vještaku za financije i računovodstvo dipl. oec. Darki Cecić, koja je u tu svrhu imala na raspolaganju predmetni spis i njemu priloženu dokaznu građu. U svom vještvu vještak je utvrdio kako je u odnosu na početno ugovorenu kamatu i početno ugovoreni tečaj do konačne otplate kredita tužiteljica / prednik preplatili tuženici kamate u utuženom iznosu.
36. Sud je nalaz i mišljenje prihvatio kao stručno i objektivno, te kao relevantan prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u kojem je vještak izračunao više plaćeno po kamati.
37. Članak 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima po utvrđenju ništetnosti podrazumijeva postojanje restitucijskog zahtjeva stranaka za povratom onog što je ništetnom odredom stečeno, a u ovom predmetu postoji samo restitucijski zahtjev jedne stranke - tužiteljice. Suprotnim rezoniranjem i tumačenjem članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima bi se samo jednoj stranci u postupku omogućilo da svoje potraživanje temeljem ništetnosti ugovorne odredbe ostvari bez postavljanja ikakvog zahtjeva, što bi prema stajalištu ovog suda bilo protivno izričitoj zakonskoj odredbi, a predstavljalo i povredu ustavnih i konvencijskih načela i to prava na pošteno suđenje, prava na jednakost oružja, a u konačnici i povredu prava na mirno uživanje imovine. Osim toga sve i da restitucijski zahtjev tuženika postoji on bi bio, prema stajalištu ovog suda, prije svega neosnovan jer tužitelj ništa nije neosnovano od tuženika stekao pa da bi tuženiku imao vratiti, a zahtjev bi bio u zastari, u kojem prigovoru bi na ovaj način, nepostavljanjem ikakvog zahtjeva, tužitelj bio nezakonito uskraćen. Sve ovo pošto tuženik koji nije potrošač ne može koristiti blagodati prekida zastare utvrđenjem ništetnosti u sporu kolektivne pravne zaštite već bi se eventualno moglo raditi o manje plaćenim iznosima anuiteta za koje je potraživanje propisan trogodišnji zastarni rok iz članka 226. Zakona o obveznim odnosima (tako i sudska praksa, presude Županijskog suda u Splitu, Gž-755/2019-2 od 13. listopada 2021., Županijskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Gž-635/2021 od 3.2.2022., Županijskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Gž- 1429/2021-3 od 24.2.2022., Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž- 1200/2021-2 od 2.6.2021, Županijskog suda u Zadru, poslovni broj Gž- 611/2022 od 12.7.2022., Županijskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Gž- 819/2021-2 od 20.7.2022. itd.).
38. Podneskom je tužiteljica je konačno postavila tužbeni zahtjev usklađujući ga s nalazom vještaka, a sve na način koji je sadržajno istovjetan izreci ove presude.
39. Prigovor nedostatka pravnog interesa na strani tužiteljice, a slijedom činjenice da je kredit otplaćen, ovaj sud nalazi neosnovanim. Naime, ništetnost se slijedom pravilne primjene odredbe članka 328. Zakona o obveznim odnosima utvrđuje od samog početka, sklapanja ugovora, te naknadna otplata ugovora, njegov raskid i slično nemaju utjecaja na utvrđenje ništetnosti ugovora ili njegovih pojedinih odredbi (VSRH, Rev-18/2018-2 od 26.5.2020.)
40. Uzimajući u obzir istaknuti prigovor zastare, valja navesti kako ga ovaj sud smatra neutemeljenim i proizvoljnim. Naime, odredbom iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima propisano je kako je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, u smislu odredbe iz članka 241. Zakona o obveznim odnosima tijek zastarnog roka prekinut je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka i to od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
41. Kako je parnični postupak koji je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012, za valutu pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018., odnosno za kamatu presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., rok za zastaru potraživanja od pet godina počinje teći od označenog dana, što znači da u odnosu na zahtjev tužiteljice sadržan u predmetnoj tužbi nije nastupila zastara potraživanja, a što je potvrđeno recentnim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda RH, poslovni broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.
42. Na kraju svega valja navesti kako je posljedica ništetnosti vraćanje onog što je stečeno bez osnove, kako to propisuje odredba iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, stoga predmetna tužba ima valjano činjenično i zakonsko uporište, radi čega je osnovan zahtjev tužiteljice za vraćanjem, odnosno isplatom gore utvrđenog novčanog iznosa.
43. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku. Budući da je tužiteljica uspjela u cijelosti u parnici, valjalo je obvezati tuženicu na naknadu parničnih troškova tužiteljici. S obzirom da tužiteljicu zastupa punomoćnik odvjetnik, visina troška je odmjerena sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/22, 126/22) i vrijednosti predmeta spora.
44. Tužiteljici je tako, s obzirom na vrijednost predmeta spora od 9.436,82 eura, priznat u cijelosti traženi trošak.
45. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u gornjoj izreci.
U Starom Gradu, 24. travnja 2025.
S U D A C
Ivan Strinić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe, u roku od petnaest dana, računajući od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi ovom sudu, za Županijski sud, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu.
DOSTAVTI:
- tužitelju, po punomoćniku;
- tuženici po punomoćnicima;
- u spis.
