REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska ul. br. 31

Poslovni broj: P-285/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vukovaru, po sucu Mariji Knežević Karamijatović, kao sucu pojedincu, u građanskopravnoj stvari tužitelja GĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Martini Alagić, odvjetnici u Vukovaru protiv tuženika CROATIA BANKA D.D. sa sjedištem u [adresa] – [adresa], OIB: 32247795989, zastupani po OD Rački i kolege j.t.d. Zagreb, Vlaška 50 A/4, pisarnica u Slavonskom Brodu, Stjepana pl. Horvata 36, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave održane u nazočnosti punomoćnika tužitelja i odvjetničkog vježbenika NĆ iz OD Cvrković i partneri d.o.o. Vukovar, kao zamjenika punomoćnika tuženika 19. ožujka 2025., na osnovi čl. 335. Zakona o parničnom postupku, 24. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 62/07 od dana 30.05.2007. godine, kojeg su sklopili tužitelj GĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., kao korisnik kredita i tuženik CROATIA BANKA D.D. sa sjedištem u [adresa] – [adresa], OIB: 32247795989., kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te da ista ne proizvodi ikakve pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku CROATIA BANKA D.D. sa sjedištem u [adresa] – [adresa], OIB: 32247795989, da tužitelju GĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 746,73 eura (slovima: sedamstočetrdesetšesteuraisedamdesettricenta) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 8,54 eura od 01.01.2009. godine pa do isplate,

- 9,30 eura od 01.02.2009. godine pa do isplate,

- 9,69 eura od 01.03.2009. godine pa do isplate,

- 8,77 eura od 01.04.2009. godine pa do isplate,

- 8,64 eura od 01.05.2009. godine pa do isplate,

- 7,21 eura od 01.06.2009. godine pa do isplate,

- 5,93 eura od 01.07.2009. godine pa do isplate,

- 6,37 eura od 01.08.2009. godine pa do isplate,

- 7,31 eura od 01.09.2009. godine pa do isplate,

- 6,78 eura od 01.10.2009. godine pa do isplate,

- 6,27 eura od 01.11.2009. godine pa do isplate,

- 7,45 eura od 01.12.2009. godine pa do isplate,

- 8,59 eura od 01.01.2010. godine pa do isplate,

- 9,78 eura od 01.02.2010. godine pa do isplate,

- 9,47 eura od 01.03.2010. godine pa do isplate,

- 11,48 eura od 01.04.2010. godine pa do isplate,

- 10,97 eura od 01.05.2010. godine pa do isplate,

- 11,97 eura od 01.06.2010. godine pa do isplate,

- 17,67 eura od 01.07.2010. godine pa do isplate,

- 16,37 eura od 01.08.2010. godine pa do isplate,

- 21,24 eura od 01.09.2010. godine pa do isplate,

- 18,67 eura od 01.10.2010. godine pa do isplate,

- 16,74 eura od 01.11.2010. godine pa do isplate,

- 22,61 eura od 01.12.2010. godine pa do isplate,

- 26,24 eura od 01.01.2011. godine pa do isplate,

- 23,61 eura od 01.02.2011. godine pa do isplate,

- 23,99 eura od 01.03.2011. godine pa do isplate,

- 22,11 eura od 01.04.2011. godine pa do isplate,

- 22,69 eura od 01.05.2011. godine pa do isplate,

- 29,11 eura od 01.06.2011. godine pa do isplate,

- 331,16 eura od 10.06.2011. godine pa do isplate,

po stopi od 14% do 30.6.2011. godine; od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine po stopi od 12% godišnje; od 1.8.2015. do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; ; od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (slovima: petnaest) dana.

III. Nalaže se tuženiku CROATIA BANKA D.D. sa sjedištem u [adresa] – [adresa], OIB: 32247795989, da tužitelju GĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu

od

1.831,81

eura

(slovima: jednutisućuosamstotridesetijedaneuroosamdesetjedancent) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 24. travnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika 29. lipnja 2023. podnio tužbu ovom sudu radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da su tužitelj i tuženik 30. svibnja 2007. zaključili Ugovor o kreditu, broj: 62/07, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 6.500,00 CHF, da je predmetnim ugovorom ugovoren rok otplate kredita od 60 mjeseci na način da se kredit otplaćuje kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 134,93 CHF. Tužitelj nadalje navodi i da mu tuženik prilikom zaključenja ugovora o kreditu nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF, odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu, da je tečaj CHF u odnosu na kunu porastao tijekom otplate kredita i do 50% u odnosu na početno ugovoreni tečaj, da je tuženik u ugovor o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovu jednostrane odluke tuženika, a o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, kao i odredbe kojima je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, da su takve odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja te su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja slijedom čega su protivne kogentnim odredbama članka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr.) te članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.), koji su bili na snazi kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, tako za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača).

1.2.Nadalje, tužitelj navodi da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-7129/13-4, od 13.06.2014. godine utvrđeno kako je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, da je presudom Visokog trgovačkog suda RH, broj: Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018. godine u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima.

1.3. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na čl. 1111. st. 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima kojima se regulira stjecanje bez osnove.

1.4. Tužitelj od tuženika potražuje preplatu nastalu radi povećanja tečaja CHF u odnosu na tečaj prema kojemu je kredit isplaćen i to za razdoblje od početka pa do konačne otplate kredita.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava pravnu osnovu i visinu tužbenog zahtjeva navodeći da je potraživanje tužitelja u zastari, ističe prigovor (ne)postojanja aktivne legitimacije tužitelja, navodi da utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13-4 od 13.06.2014.g. Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018.g., donesenih u postupku pokrenutom tužbom udruge „Potrošač“ – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv banaka. (dalje u tekstu Parnica potrošač) nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe budući da tuženik nije bio parnična stranka u navedenom postupku (tuženik nije jedna od osam banaka koje su bile tužene u postupku). Tuženik osporava tužitelju status potrošača te ističe da tužitelj pogrešno smatra da bi u ovoj stvari uživao zaštitu s osnove Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, sada NN 41/14, dalje u tekstu: ZZP), te s osnove Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13 i 09/15, u daljnjem tekstu: ZPK).

2.1 Tuženik dalje navodi da se predmetni ugovor o kreditu ne može smatrati potrošačkim kreditom u smislu odredaba ZZP i ZPK pa je slijedom navedenoga neosnovano i neobrazloženo pozivanje tužitelja na utvrđenja iz Parnice potrošač jer u ovom postupku sud nije vezan za utvrđenja iz navedene parnice. Sve i kada bi presuda iz Parnice potrošač bila primjenjiva na ovu pravnu stvar, nije opravdano ispitivati valjanost ugovornih odredbi Ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom, budući da nisu utvrđene ništetnima u Parnici potrošač.

2.2. Naime, tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena niti je tužitelj ponudio bio koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Jedino što je tužitelj ponudio sudu, pogrešno smatrajući da je isto dokaz osnovanosti svojih navoda, je pozivanje na utvrđenja iz Presude potrošač, kao i zaključke čija opravdanost u odnosu na konkretne okolnosti koje se tiču predmetnog ugovornog odnosa ne može biti utvrđena, čime su takvi navodi ostali nedokazani.

2.3. Ukoliko sud odredi financijsko vještačenje, tuženik predlaže da se prilikom vještačenja vještaku naloži da uzme u obzir i eventualna razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od onoga u trenutku isplate kredita. Vezano za to tuženik ističe prigovor radi prebijanja radi eventualne razlike, sa zahtjevom koji u ovom postupku ističe tužitelj.

3. Rješenjem ovog suda broj P-285/2023-11 od 18. srpnja 2024. određeno je izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po sudskom vještaku financijsko-knjigovodstvene struke Tomislavu Borkoviću iz Vinkovaca na okolnost t utvrđenja preplate svakomjesečnih rata kredita nastale radi povećanja tečaja CHF u odnosu na tečaj prema kojemu je kredit isplaćen u razdoblju od 1. siječnja 2009. do konačne otplate kredita, pri čemu će vještak uzmeti u obzir i eventualna razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od onoga u trenutku isplate kredita.

4. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja u pisanom podnesku zaprimljenom kod ovog suda 26. kolovoza 2024. uredio tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka te zatražio da mu tuženik isplati iznos od 746,73 eura s osnove preplate temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF sa zateznim kamatama.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao Ugovor o nenamjenskom kreditu broj 62/07 (list 6-10, 144-148 spisa), otplatni plan za kredit (list 11-13, 141-143 spisa), pregled plaćanja za partiju broj 2100256522 (list 14-16, 134-136 spisa), stavke kartice kredita (list 17-64 spisa), opće uvjete poslovanja tuženika od 31. svibnja 2007. (list 154-165 spisa), nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja (list 189- 195 spisa). Sud je također saslušao tužiteljicu u svojstvu parnične stranke te vještaka Tomislava Borkovića. Sud u dokaznom postupku nije saslušao predloženog svjedoka, djelatnika tuženika LĆ, budući da je uvidom u JRO MUP RH za imenovanu osobu, a sukladno osobnim podacima dostavljenima od strane tuženika, utvrdio da je ista preminula 2012. godine (list 217 spisa).

6. Predmet spora predstavlja tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži djelomično utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu broj 62/07 od 30. svibnja 2007. kojim je ugovorena valutna klauzula CHF, te isplatu novčanog iznosa preplaćenog zbog valutne klauzule CHF.

7. Temeljem provedenih dokaza i to prije svega uvidom u zaključeni ugovor o kreditu broj: 62/07 od 30. svibnja 2007. nesporno je da su tužitelj i tuženik zaključili ugovor o kreditu, temeljem kojeg je tuženik kao kreditor stavio tužitelju kao korisniku kredita na raspolaganje novčani iznos od 6.500,00 CHF, s tim da se isti kredit isplaćivao u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, da je ugovor o kreditu zaključen na rok otplate od 60 mjeseci, a da je čl. 3. istog ugovora o kreditu određeno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važećem na dan plaćanja pojedinog anuiteta.

7.1. Među strankama je također nesporno da je podignuti iznos temeljem zaključenog ugovora o kreditu tužitelj u cijelosti otplatio.

7.2. Uvidom u otplatni plan za kredit (list 11-13, 141-143 spisa), pregled plaćanja za partiju broj 2100256522 (list 14-16, 134-136 spisa), stavke kartice kredita (list 17- 64 spisa), opće uvjete poslovanja tuženika od 31. svibnja 2007. (list 154-165 spisa), utvrđeno je da se tijekom razdoblja otplate kredita zbog promjene tečaja mijenjala i visina anuiteta koji je tužitelj bio obvezan plaćati, tako da je njen početni anuitet koji je u početku otplate kredita iznosio oko 600,00 kn mjesečno u jednom razdoblju uz povišenje kamatne stope i rast tečaja CHF u odnosu na kunu iznosio i oko 900,00 kn mjesečno, odnosno da je došlo do povećanja u otplati mjesečnih anuiteta u odnosu na početni anuitet.

8. Sporno je među parničnim strankama je li ništetan dio zaključenog ugovora o kreditu, i to konkretno dio članka 3. kojim je ugovorena valutna klauzula na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.

8.1. Sporna je visina tužbenog zahtjeva, te osnovanost prigovora (ne)postojanja aktivne legitimacije tužitelja te ima li tužitelj svojstvo potrošača.

8.2. Sporno je među strankama i je li nastupila zastara potraživanja tužitelja.

9. Tužbeni zahtjev je osnovan.

10. Iz iskaza tužiteljice slijedi da je predmetni ugovor o kreditu podigla kod Croatia banka d.d. jer je bila klijent te banke, da je podigla nenamjenski kredit i ta sredstva iskoristila za uređenje svoje obiteljske kuće. Kredit je podigla u valuti CHF jer su joj taj kredit ponudili kao najpovoljniji. Podigla je iznos od 6.500,00 CHF i očekivala je da rata može malo porasti, ali nikako nije očekivala da bi rasla toliko puno kao što je, odnosno i to do 50%. U banci ju je dočekao pripremljeni tekst ugovora, pročitala je ugovor, ali na sadržaj istoga nije mogla utjecati, te ju nitko u banci prilikom sklapanja ugovora nije upozorio da bi rata kredita mogla toliko s vremenom porasti niti joj je išta bilo posebno objašnjeno. Da je to znala u trenutku sklapanja ugovora, ne bi nikada zaključila taj ugovor o kreditu. Također je navela da u trenutku sklapanja tog ugovora nije imala u vlasništvu obrt, trgovačko društvo niti je za taj kredit koristila porezne olakšice, da joj u banci nisu ni ponudili sklapanje ugovora u valuti EUR ni HRK, da joj javni bilježnik nije objasnio pojedine odredbe ugovora te da nije bila upoznata s općim uvjetima banke prije sklapanja ugovora o kreditu.

10.1. Iskaz saslušane tužitelja kao stranke u pogledu radnji i informacija koje je dobila prije zaključenja ugovora o kreditu sud je cijenio kao istinit i uvjerljiv i to posebice u dijelu gdje navodi da niti na koji način nije upoznata sa rizikom koji nosi ugovaranje valute CHF u odnosu na kunu i s mogućnošću da bi mjesečni iznos koji će eventualno otplaćivati tijekom razdoblja otplate kredita mogao toliko porasti.

11. Navodi tuženika o tome da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti utvrđenja iz parnice "Potrošač" su osnovani, budući da tuženik nije bio stranka kolektivnog spora po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" stoga je ovdje potrebno ispitati je li odredba o primjeni valutne klauzule vezane za CHF nepoštena pa slijedom toga i ništetna.

12. Prije svega, prema odredbi čl. 5. st. 1. toč. 15. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 97/03; dalje u tekstu: ZZP/03), i prema svim kasnijim izmjenama istoga zakona, određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Uvidom u zaključeni ugovor o kreditu utvrđeno je da ga je tužiteljica zaključila kao fizička osoba i da se radi o nenamjenskom kreditu. Pored toga, iz iskaza tužitelja, koji ovaj sud cijeni istinitim, utvrđeno je da ista nije u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu imala registriran obrt, udio u trgovačkom društvu niti koristila olakšice u smislu poreznih propisa te da je sredstva od kredita utrošila na uređenje obiteljske kuće, dakle za osobne potrebe. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz posebice jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge svrhe.

12.1. Naime, prema čl. 2 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22, 156/23) potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja dok je ugovor o kreditu ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka. Kako predmet spora proizlazi upravo iz ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog među strankama, a budući da u postupku nije ni na koji način dokazano da je tužitelj kredit koristio za neku poslovnu djelatnost, tužitelj se smatra potrošačem.

12.2. Sukladno navedenim utvrđenjima, ukazuje se neosnovanim tuženikov prigovor nepostojanje aktivne legitimacije tužitelja.

13. U odnosu na pitanje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula, sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

13.1. Prema odredbi čanka 81. stavak 1. ZZP/03, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom stavka 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, prema stavku 4. istoga članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13.2. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 83. ZZP/03. Odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

14. Na temelju ugovora o kreditu i ostale dokumentacije koja je pročitana u dokaznom postupku, te uzimajući u obzir iskaz saslušane tužiteljice kao stranke da joj prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu ponuđene nikakve informacije niti pojašnjenja u pogledu bitnih odredbi ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu, zbog čega joj tuženik nije ponudio sve potrebne informacije kako bi mogla donijeti informiranu odluku u pogledu zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, ocjena je suda da u ovom postupku tuženik nije dokazao da je tužitelja kao potrošača obavijestio o rizicima fluktuacije tečaja CHF koji su mogli utjecati na donošenje njegove odluke, ali da je unatoč tome svejedno pristao na zaključenje takvog ugovora o kreditu, niti je tužena banka predočila bilo kakva druga dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja bi potvrđivala da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti. Suprotno shvaćanju tuženika za navesti je da je relevantna sudska praksa zauzela pravno shvaćanje da je na tuženiku teret dokaza kada se kao u konkretnom slučaju o odredbi iz čl. 3. ovog ugovora o kreditu nije pregovaralo i kada je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac odnosno tuženik, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

15. Upravo iz tog razloga stav je suda da su odredbe Ugovora o kreditu broj 62/07 od dana 30.05.2007. godine, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, nepoštene ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, slijedom čega su iste i ništetne sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03.

16. Pored toga, odredba čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača/03 u sebi sadrži implementiranu odredbu čl. 3. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima koji sadrže test nepoštenosti i ukazuje na elemente i postupanja koja nacionalni sudovi moraju provoditi unutar kontrole nepoštenosti koje je Europski sud tumačio u nizu svojih odluka.

16.1. Test poštenja se sastoji od dva dijela koja moraju kumulativno biti zadovoljena da bi se neka ugovorna odredba proglasila nepoštenom. Prvi test sastoji se od procjene uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Drugi test koji logički slijedi tek ako je prvi pozitivan, a isti se sastoji od utvrđenja uzrokuje li takva ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja i ako su oba testa poštenja zadovoljena, određena ugovorna odredba se može utvrditi nepoštenom i stoga ništetnom.

17. Slijedom navedenog, tuženik kao kreditor je tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Time je sud utvrdio da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja čime je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga je opravdano odredbu čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu ocijeniti kao nepoštenu i primjenom niže navedenih propisa ništetnom.

17.1. Osim toga za navesti je da glavnica je rasla zbog povišenja tečaja švicarskog franka što je dovelo i do povećanja kamate, a takav ugovorni mehanizam je sukladno odredbama članka 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača/03 ništetan, a ništetan je i prema odredbi čl. 322. ZOO, te prema odredbama čl. 295. i čl. 296. ZOO.

18. Pored toga, odredbom čl. 81. st. 4. ZZP/03 propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Tuženik sukladno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP-a ne dokazuje svoje navode da su stranke o predmetnoj odredbi Ugovora o kreditu pregovarale, dok sam potpis potrošača ne znači da su se o pojedinim ugovornim odredbama vodili pojedinačni pregovori.

18.1. Nadalje, odredbom iz čl. 4. ZOO–a propisano je da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja, a odredbom iz čl. 296. st. 1. ZOO–a propisano je da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

19. Uzimajući u obzir sadržaj svih citiranih zakonskih odredaba slijedi da je predmetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 62/07 od 30. svibnja 2007. kojom je ugovoreno da se otplata kredita veže uz valutu CHF odredba o kojoj stranke nisu pojedinačno pregovarale te koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača.

20. Kako je utvrđena ništetnom odredba o načinu ugovaranja valutne klauzule, to na osnovi odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, a u svezi s čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje u tekstu: ZOO), tužitelju pripada pravo da mu tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetne odredbe ugovora.

21. Radi utvrđivanja visine onoga što je tuženik dužan vratiti tužitelju provedeno je odgovarajuće financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Tomislavu Borkoviću iz Vinkovaca.

22. Iz nalaza i mišljenja provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja proizlazi da je vještak preplatu zbog promjene tečaja CHF izračunavao uzimajući u obzir anuitet kakav je prvotno ugovoren uz primjenu tečaja CHF na dan korištenja kredita u odnosu na svaku pojedinačnu uplatu, te je vidljivo da je u svom vještačenju uzeo u obzir utuženi period, kao i slučajeve kada je tužitelj uplaćivao manje nego što bi uplatio da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj po kojem je kredit plasiran, te je na taj način utvrdio da ukupna razlika u uplatama vršenim od strane tužitelja s osnova promjene tečaja u odnosu na prvotno ugovoreni tečaj iznosi 746,73 eura.

23. Na nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka tužitelj nije imao primjedbi, te je sukladno tom nalazu i mišljenju tužitelj specificirao tužbeni zahtjev podneskom od 26. kolovoza 2024. zahtijevajući od tuženika na ime preplate iznos od 746,73 eura uvećan za zakonske zatezne kamate.

24. Tuženik je u podnesku od 23. rujna 2024. naveo da je točan matematički obračun vještaka naveden u Tablici 1, no ističe kako primijenjena metodologija izračuna nije u skladu s Ugovorom o nenamjenskom kreditu br. 62/07 od 30.05.2007. zaključenom između stranaka, da je vještak izračunao razliku u iznosu anuiteta s osnove valutne klauzule i to na način da je nominalne iznose anuiteta po važećem tečaju na dan isplate kredita, stavio u odnos s istim nominalnim iznosima anuiteta prema važećim tečajevima za CHF na ugovorom određene datume dospijeća anuiteta, te dobivenu razliku iskazao kako u HRK, tako i u EUR. Naveo je i da je neprihvatljivo fiksiranje tečaja kada je ugovoren promjenjiv tečaj te je kredit ugovoren uz valutnu klauzulu, kao i proizvoljno određivanje tečaja.

25. Vještak Tomislav Borković saslušan je usmeno na glavnoj raspravi održanoj 5. veljače 2025. kojom prilikom je naveo da u cijelosti ostaje kod nalaza i mišljenja od od 31. srpnja 2024. U odnosu na podnesak tužitelja od 26. kolovoza 2024. kojim je uredio tužbeni zahtjev naveo je da je isti u cijelosti usklađen s nalazom i mišljenjem, a u odnosu na podnesak tuženika od 19. rujna 2024. kojim se tuženik očitovao na nalaz vještaka naveo je da su sve primjedbe tuženika iz navedenog podneska pravne prirode što će cijeniti sud tijekom postupka.

26. Nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka sud je prihvatio kao stručan i objektivan iz razloga jer je isti nalaz sačinjen sukladno nalogu suda, a prigovori tuženika svode se na prigovore pravne naravi koji su usmjereni prije svega na sam zadatak koji je određen vještaku za potrebe vještačenja. Prema tome, na temelju navedenog nalaza i mišljenja sud je utvrdio razliku anuiteta uslijed promjene tečaja CHF.

27. Tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu iznosa od 746,73 eura na ime preplate temeljem ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama je u cijelosti usvojen, a sve to iz razloga jer je u ovom postupku, utvrđeno da je odredba o načinu ugovaranja valutne klauzule ništetna i upravo iz tog razloga istu odredbu je nužno izuzeti iz primjene bez ikakve izmjene njenog sadržaja, osim one koja proizlazi iz ništetnosti takve odredbe, a što znači da sud nema mogućnosti na drugačiji način kreirati sadržaj odredbe smanjenjem na neku prihvatljivu razinu iznosa, već ju je nužno u potpunosti izuzeti iz primjene, a što je moguće jedino na način da se preplata utvrđuje uzimajući u obzir tečaj kakav je bio na dan korištenja kredita a kako je to i utvrđeno u ovom postupku.

28. Upravo iz naprijed navedenih razloga tuženik je obvezan vratiti tužitelju s osnova preplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 746,73 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačno mjesečno više plaćeni iznos i to od dana dospijeća, s tim što je stopa zatezne kamate određena prema čl. 29. st. 1. i 2. ZOO.

29. Tijek zakonskih zateznih kamata određen je sukladno odredbi čl. 1115. ZOO i to iz razloga jer se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem koji je kao takav obvezan platiti tužitelju zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno odredbi čl. 1086. Zakona o obveznim odnosima, a takav stav u pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata zauzet je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-1294/21, od 12. listopada 2021.

30. U odnosu na prigovor zastare koji je istaknuo tuženik, sud isti smatra neosnovanim radi čega je odbijen. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici svog građanskog odjela 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje kako zastara restitucijskog zahtjeva temeljem instituta ništetnosti, općenito ne počinje teći prije pravomoćnog utvrđenja ništetnosti, odnosno zauzeo je pravno shvaćanje koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

30.1. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost predmetnog ugovora ustanovljena tek u predmetnom postupku, u kojem je o navedenom sud odlučivao kao o prethodnom pitanju, tako zastara još nije niti započela teći slijedom čega nije niti mogla nastupiti.

31. Uvažavajući naprijed navedena utvrđenja sud je naložio tuženiku da tužitelju po tečajnoj razlici isplati iznos od 746,73 eura.

32. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP prema kojoj je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove postupka.

32.1. Imajući u vidu vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedine radnje i OT, kao i to da je tužitelj u cijelosti uspio u parnici, sud je tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznao kao potrebne i nužne i to:

- trošak sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. OT sa 75 bodova,

- trošak zastupanja na ročištima od 17. srpnja 2024., 5. veljače 2025. i 19. ožujka 2025. prema Tbr. 9. toč. 1. OT i to za svako ročište po 75 bodova odnosno ukupno 225 bodova,

- trošak sastava obrazloženih podnesaka od 16. studenoga 2023., 26. kolovoza 2024. i 26. rujna 2024. kojim se očituje na navode odgovora na tužbu prema Tbr. 8. toč. 1. OT sa 75 bodova za svaki podnesak odnosno ukupno 225 bodova,

- trošak sastava podnesaka od 20. rujna 2023. i 23. srpnja 2024. prema Tbr. 8. t. 4. OT sa 18,75 bodova za svaki podnesak, odnosno ukupno 37,50 bodova,

- trošak pristupa ročištu za objavu odluke prema Tbr. 9. t.3. OT sa 37,50 bodova odnosno za sve poduzete radnje u postupku ukupno 600 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda iznosi 1.200,00 eura, što uvećano za pripadajući PDV od 25% odnosno 300,00 eura sveukupno iznosi 1.500,00 eura.

32.2. Pored toga, sud je tužitelju priznao i trošak predujmljenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 265,45 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 39,82 eura te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 eura tako da ukupni troškovi tužitelja iznose 1.831,81 eura.

32.3. Na dosuđeni trošak tužitelju pripada zatezna kamata od dana presuđenja na osnovi odredbe čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona i čl. 151. st. 3. ZPP-a.

33. S obzirom da tuženik nije uspio u parnici, zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka odbijen je kao neosnovan u cijelosti.

34. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Vukovaru 24. travnja 2025.

Sudac:

Marija Knežević Karamijatović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana računajući od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. Tužitelju putem punomoćnika

2. Tuženiku putem punomoćnika