Poslovni broj: P-2163/2024-35

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Hrvoju Vučić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice GP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Lana Humljak Gugić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Dino Miljak, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 12. ožujka 2025. godine u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnice tužitelja Lane Humljak Gugić, odvjetnice i zamjenika punomoćnika tuženika KP, odvjetničke vježbenice, dana 24. travnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se odredba čl. 8. st. 1. i 2. Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160/ 51400652-5103891228 od 20.03.2008. u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ništetnom.

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. da tužiteljici GP isplati iznos od 1.286,33 Eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate kako slijedi:

- na iznos od 23.31 Eur od 1. 5. 2009. do isplate,

- na iznos od 22,89 Eur od 1. 6. 2009. do isplate,

- na iznos od 23,01 Eur od 1. 7. 2009. do isplate,

- na iznos od 23,01 Eur od 1. 8. 2009. do isplate,

- na iznos od 22,8 Eur od 1. 9. 2009. do isplate,

- na iznos od 23,06 Eur od 1. 10. 2009. do isplate,

- na iznos od 22,76 Eur od 1. 11. 2009. do isplate,

- na iznos od 22,97 Eur od 1. 12. 2009. do isplate

- na iznos od 22,89 Eur od 1. 1. 2010. do isplate,

- na iznos od 23,45 Eur od 1. 2. 2010. do isplate,

- na iznos od 23,75 Eur od 1. 3. 2010. do isplate,

- na iznos od 23,68 Eur od 1. 4. 2010. do isplate,

- na iznos od 24,04 Eur od 1. 5. 2010. do isplate,

- na iznos od 24,63 Eur od 1. 6. 2010. do isplate,

- na iznos od 24,63 Eur od 1. 7. 2010. do isplate,

- na iznos od 25,46 Eur od 1. 8. 2010. do isplate,

- na iznos od 25,47 Eur od 1. 9. 2010. do isplate,

- na iznos od 26,8 Eur od 1. 10. 2010. do isplate,

- na iznos od 25,93 Eur od 1. 11. 2010. do isplate,

- na iznos od 26,09 Eur od 1. 12. 2010. do isplate,

- na iznos od 27,53 Eur od 1. 1. 2011. do isplate,

- na iznos od 26,81 Eur od 1. 2. 2011. do isplate,

- na iznos od 26,8 Eur od 1. 3. 2011. do isplate,

- na iznos od 27,09 Eur od 1. 4. 2011. do isplate,

- na iznos od 27,03 Eur od 1. 5. 2011. do isplate,

- na iznos od 27,62 Eur od 1. 6. 2011. do isplate,

- na iznos od 29,33 Eur od 1. 7. 2011. do isplate,

- na iznos od 32,33 Eur od 1. 8. 2011. do isplate,

- na iznos od 29,31 Eur od 1. 9. 2011. do isplate,

- na iznos od 28,55 Eur od 1. 10. 2011. do isplate,

- na iznos od 18,51 Eur od 1. 11. 2011. do isplate,

- na iznos od 18.89 Eur od 1. 12. 2011. do isplate,

- na iznos od 19,17 Eur od 1. 1. 2012. do isplate,

- na iznos od 19,18 Eur od 1. 2. 2012. do isplate,

- na iznos od 18,99 Eur od 1. 3. 2012. do isplate,

- na iznos od 18,99 Eur od 1. 4. 2012. do isplate,

- na iznos od 19,09 Eur od 1. 5. 2012. do isplate,

- na iznos od 19,15 Eur od 1. 6. 2012. do isplate,

- na iznos od 19,02 Eur od 1. 7. 2012. do isplate,

- na iznos od 18,89 Eur od 1. 8. 2012. do isplate,

- na iznos od 18,7 Eur od 1. 9. 2012. do isplate,

- na iznos od 18,88 Eur od 1. 10. 2012. do isplate,

- na iznos od 18,85 Eur od 1. 11. 2012. do isplate,

- na iznos od 18,62 Eur od 1. 12. 2012. do isplate,

- na iznos od 18,75 Eur od 1. 1. 2013. do isplate,

- na iznos od 18,66 Eur od 1. 2. 2013. do isplate,

- na iznos od 18,25 Eur od 1. 3. 2013. do isplate,

- na iznos od 18,29 Eur od 1. 4. 2013. do isplate,

- na iznos od 18,16 Eur od 1. 5. 2013. do isplate,

- na iznos od 18,27 Eur od 1. 6. 2013. do isplate,

- na iznos od 18,47 Eur od 1. 7. 2013. do isplate,

- na iznos od 18,49 Eur od 1. 8. 2013. do isplate,

- na iznos od 18,42 Eur od 1. 9. 2013. do isplate,

- na iznos od 18.56 Eur od 1. 10. 2013. do isplate,

- na iznos od 18,5 Eur od 1. 11. 2013. do isplate,

- na iznos od 18,56 Eur od 1. 12. 2013. do isplate,

- na iznos od 18,52 Eur od 1. 1. 2014. do isplate,

- na iznos od 139,33 Eur od 1. 2. 2014. do isplate

i to do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i 8 ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 naknaditi tužitelju GP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 3.179,06 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. travnja 2025. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 27. svibnja 2019. godine navodi kako je tužitelj 20.03.2008. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/ 51400652-5103891228, s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom. Odredba čl. 8. st. 1. i 2. kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora ništetna je i nepoštena ugovorna odredba. Tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovarao i ugovornom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku kreditora o promjeni stupe ugovorene kamate. Navedeno postupanje tuženika rezultiralo je neravnotežnom u pravima i obvezama ugovornih strana kolja se ogleda u jednostranom povećanju kamatnih stopa sve na štetu tužitelja te je time kreditor postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o platnom prometu te Zakona o obveznim odnosima. Radi navedenog tužiteljica je oštećena za preplaćeni iznos kamata u visini odo 9.769,60 kn odnosno 1.286,33 EUR a koji iznos je zaključno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem uz provođenje konverzije po službenom tečaju Republike Hrvatske, predlaže usvojiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.

U svom odgovoru na tužbu tuženik navodi da u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Zatim tuženik daje svoje viđenje provedene konverzije kredita sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15). Ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja.

U daljem dijelu svoga odgovora na tužbu tuženik osporava da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništena te navodi kako je tuženik sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim posljednjim propisima. Smatra da je njegova metodologija sukladna zakonu kao i da su stranke svojim zaključenjem ugovora upravo s takvom klauzulom jasno dale do znanja da žele takav sadržaj ugovora a ne onaj s fiksnom kamatnom stopom.

Smatra da tužitelj nije dokazao da je tuženik prouzročio bilo kakvu štetu a predlaže i pozvati vještaka na okolnost da li je konverzija provedena sukladno zakonu. U konačnici predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troska.

Za potrebe ovog postupka sud je izvršio uvid i pročitao izvansudsko vještačenje (list 7-8 spisa), Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400652-5103891228 (list 9-13 spisa), pregled prometa po partiji kredita (list 14-21 spisa), specijalnu punomoć (list 22-23 spisa), aneks broj 1 Ugovora o kreditu (list 23-25 spisa), Vještački nalaz (list 26-28 spisa), aneks broj 2 Ugovora o kreditu (list 39-41 spisa), obavijest po izračunu konverzije kredita (list 42-43 spisa), izračun konverzije kredita broj 5103891228 (list 44-49 spisa), sudsku praksu (list 50-75, 110-177, 188-192 spisa), financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku mr.sc. Zrinku Ručeviću (list 93-99 spisa), saslušanjem tužiteljice na ročištu 12.3.2025. (list 254-255 spisa).

Imajući u vidu odredbu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP), a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u dijelu, a kako je to navedeno u izreci ove presude.

Sud je u ovoj pravnoj stvari dopustio preinaku tužbenog zahtjeva sukladno zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Zagrebu, 26. studenoga 2021. godine gdje je utvrđen stav da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem (VSRH, Su IV-162/21). Preinaci se tuženik nije usprotivio.

U ovoj pravnoj stvari tužitelj je postavio svoj tužbeni zahtjev postavljen samo s osnova promjenjive kamatne stope do dana provedbe konverzije kredita iz CHF u EUR kredit.

Sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160/51400652- 5103891228 te je utvrdio da su isti sklopili dana 20.3.2008. godine tužitelj kao korisnik kredita te tuženik kao banka kreditor. Tim ugovorom se tuženik obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 46.600,00 CHF u kunama po srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate. Svrha kredita je – hipotekarni kredit, rok otplate je 216 mjeseci, kamatna stopa 8,25 %, a čl. 10 je određena naknada za obradu kredita od 2,5 %, minimalno 200,00 kuna. Isto tako je određena čl. 12.1 Ugovora i izlazna naknada koja se određuje sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora. Dana 25.02.2014. godine između stranaka je sklopljen i Aneks broj 1 kojim su dodatno regulirani uvjeti između stranaka. Nadalje, da 20.01.2016. godine sklopljen je između stranaka i Aneks broj 2 tom ugovoru kojim je napravljena konverzije ovog kredita iz CHF u EUR kredit.

U svom usmenom iskazu danom na ročištu koje je održano dana 12. ožujka 2025. godine tužiteljica je iskazala kako je kredit podignula za liječenje supruga. Banku tuženika odabrala je kao najbližu banku njenoj adresi. Osobno je otplaćivala kredit i to prvo administrativnom zabranom na plaći, zatim osobno svaki mjesec na šalteru. Kredit je otplaćen. Nitko je nije upozorio da bi promjenjiv kamatna stopa i tečaj za CHF mogli značajno porasti. U banci je nisu ništa govorili o valuti utočišta, a ona nema stručnih znanja iz područja ekonomije i bankarstva. Nisu je upozorili niti da HNB ne štit tečaj prema CHF kao onaj prema EUR. Ugovor o kreditu je pročitala kao i otplatni plan i to joj se činilo u redu u tom trenutku. Išla je kod javnog bilježnika i tamo se sve svelo na potpisivanje. Kredit u CHF je uzela jer su joj u tom trenu u banci pojasnili da joj je taj kredit najpovoljniji. Za konverziju kredita je čula u pričama i otišla u banku se raspitati o tome, te je konverziju prihvatila. Izračun konverzije je radila banka kao i što je banka radila osnovni ugovor i sve drugo. Nisu je upozoravali na opasnosti vezano uz gore navedene elemente kredita. Početna rata joj je bila oko 1500,1.600,00 kn a narasla je duplo. Nisu je upozorili na metode izračuna parametara koji utječu na odluku banke o kamatnoj stopi. U banci su joj rekli da će kredit otplaćivati po otplatnom planu koji je dobila po sklapanja ugovora. Kad joj je porasla rata otišla se žaliti u banku ali su joj rekli da je to politika banke i da ona na to ne može utjecati.

Iz naprijed provedenih dokaza sud je utvrdio da su naprijed navedene stranke legitimirane za vođenje ovog postupka obzirom da su sudionici naprijed navedenog obveznog posla – Ugovora o kreditu. Zatim, sud je iz provedenih dokaza utvrdio da je namjena kredita bila kredit za osobne potrebe tužitelja čime isti Ugovor ima sva obilježja potrošačkog kredita. Nadalje je sud utvrdio da je odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli u CHF i navedenim naknadama jednostrano u ugovor unio tuženik – banka koja je sama sastavila taj Ugovor. Isto tako sud je iz navedenog iskaza utvrdio da banka nije upozorila tužitelja na sve opasnosti koje proizlaze iz ugovaranja kredita s gore navedenim elementima.

Presudom i rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. presuđeno je: pod 4. izreke, pored ostaloga, da je banka tuženika u razdoblju od 01.01.2004.godine do 31.12.2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banka tuženika kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu , što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time banka tuženika postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.01.2004.godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008.godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banka tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka tuženika kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banka tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time banka tuženika postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82.i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. presuđeno je, pored ostaloga, da se preinačuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6., i 7. izreke i suđeno je da se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za utvrđenje da je , između ostaloga, banka tuženika u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo da se djelomično odbija žalba tuženika banka tuženika, kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojim se utvrđuje da je četvrto tuženik banka tuženika , u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

Članak 118. Zakona o zaštiti potrošača određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Dakle, ovaj sud obvezuje presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odnosno ovaj sud je vezan za utvrđenje da je tuženik. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

Nadalje, prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je pošao od slijedećih zakonskih propisa.

Članak 118. Zakona o zaštiti potrošača određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Prema čl. 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i, u pravilu, obvezuju kao i ove.

Prema čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje: ZZP) ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

Prema čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Prema čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava.

Prema čl. 26. st. 3. ZOO-a ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.

Prema čl. 272. ZOO-a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nije razumljiva jer predmetni Ugovor o kreditu ne daje nikakve parametre ili precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva odredba nije razumljiva prosječnom potrošaču, a tome u prilog ide i činjenica da je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope, koja se mijenja, odluka banke, koja može i ne mora biti u skladu s nekim objektivnim okolnostima ili parametrima.

Sud je nadalje utvrdio kako ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu potrošača jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe banke su potpuno izbjegli utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Bitni sastojci ugovora i kreditu svakako su predmet i cijena, a kamate su cijena. Ta neravnoteža u pravima i obvezama nedvojbeno je na štetu potrošača i znatna je jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg dužnik kao potrošač ima obvezu vratiti banci, i cijena, dakle neizvjesni su bitni elementi ugovora koji su u pravilu dugoročni, s tim da cijenu, koja ovisi i o visini glavnice jer se određuje u postotku od tog iznosa i o visini kamatne stope, određuje banka, koja je vjerovnik. Navedena odredba u ugovor je ušla na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke na koju potrošači nisu mogli odnosno ne mogu utjecati, pri čemu nije sporno da u ugovoru banka nije utvrdile egzaktne parametre za promjenu kamatne stope ni metodu izračuna tih parametara, uzrokuje da ta odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu potrošača.

Pravna zaštita potrošača izvire iz Direktive 93/13 EEZ, koja je u nacionalno pravo transponirana Zakonom o zaštiti potrošača iz 2003. godine te su sve naknadne izmjene i dopune zakonodavstva usmjerenog zaštiti potrošača išle u smjeru harmonizacije sa europskom pravnom stečevinom. Članak 6 st.1 Direktive određuje da: "Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio sa potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke, ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba." Navedeno predmetno shvaćanje preneseno je i u hrvatski Zakon o zaštiti potrošača, na način da je utvrđeno da su nepoštene odredbe ništetne, te da ugovor može opstati ukoliko je to moguće bez ništetne odredbe.

Temeljem sudske prakse Europskog suda, izražene u slučaju C-618/10, Banco Espanol de Credito v. GPP od 14.06.2012. godine, točka 73. utvrđeno je da se članak 6 (1) Direktive 93/13/EEZ mora tumačiti na način da onemogućava (prekludira) članicu unije koja bi omogućila zakonsku odredbu, u slučaju da nađe da postoji ništetna odredba u potrošačkom ugovoru, kojom bi bilo dozvoljeno sudu da revidira sadržaj odredbe koja je utvrđena ništetnom. Nacionalni sudovi su ovlašteni samo isključiti iz primjene takvu odredbu, a ne revidirati i mijenjati njen sadržaj, čak i kada je zakonom predviđena mogućnost revizije odredbe, a sve zbog obveze tumačenja vlastite legislative u skladu sa pravnom stečevinom EU.

Prema stavu ovoga suda u konkretnom slučaju radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem navedene ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno čl. 247. ZOO-a koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

Slijedom navedenog sud smatra da je temeljem tog ništetnog dijela odredbe čl. 8 st. 1 i 2 predmetnog Ugovora o kreditu došlo do neosnovanog bogaćenja tuženika kao banke na teret tužitelja te stoga smatra osnovanim zahtjev tužitelja kojim potražuje isplatu iznosa koji je nastao uslijed jednostranog povećanja kamatne stope od strane banke.

Vezano uz specifičnost predmeta u kojem se traži isplata iznosa temeljem stjecanja bez osnove zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnom ugovoru kod kojeg je provedena konverzija iz ugovora u CHF u ugovoru u EUR prema naprijed citiranom Zakonu, sud naglašava da odredbe ZID ZPK-A koje se odnose na mogućnost naprijed navedene konverzije nigdje ne reguliraju pitanja koja se odnose na različite ugovorne obveze koje proistječu iz predmetnog ugovora, a među njima i na promjenjivu kamatnu stopu.

Stoga nije bilo potrebe provođenja nekakvog dokaza na okolnost da li je konverzija provedena sukladno zakonu jer to i nije predmet postupka a predmet konverzije nije bilo pitanje eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u razdoblju od dana isplate kredita do dana konverzije kredita u onaj u EUR.

Stoga sud nije prihvatio navode tuženika da tužitelj više nema pravni interes za ovakav tužbeni zahtjev, a što je i potvrđene relevantnim sudskim odlukama (Županijski sud u Rijeci Gž-380/2018 od 03.06.2029. g. i odluka VSRH Rev-174/2020 od 15.11.2022. g.) te je stoga sud o meritornom zahtjevu tužitelja odlučio ovom odlukom.

Na okolnost visine tužbenog zahtjeva sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu te je proveo odgovarajuće financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o.

Provedenim financijskim vještačenjem sud je utvrdio da je ugovoreni iznos od 46.600,00 CHF prema srednjem kreditora na dan korištenja kredita iznosio je protuvrijednost od 214.936,77 kn, a razlika kamata u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. svibnja 2008.) do dana dospijeća 70. obveze (1. veljače 2014.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 1.709,23 CHF, odnosno 9.691,84 kn (iskazano prema ugovorenom tečaju za valutu CHF važećem na dan plaćanja svake pojedine obveze). Sud je navedeni iznos, kao i pojedinačne iznose glavnice u izreci temeljem službenog konverzijskog tečaja od 1 EUR = 7,53450 kn jednostavnom matematičkom operacijom prenio u EUR koji je sada službena valuta u Republici Hrvatskoj te su kao takvi i iznijeti u izreci presude.

Na matematički izračun vještaka stranke nisu imale primjedbi.

Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka mr. sc. Zrinka Ručevića iz "Ručević vještačenja d.o.o." obzirom da je isti dan po stručnoj osobi, nakon izvršenog uvida u financijsku dokumentaciju u spisu, a nalaz i mišljenje valjano je obrazloženo i dano u suglasju sa suvremenim dostignućima financijske znanosti.

Slijedom navedenog sud je utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem se potražuje isplata s osnova promjenjive kamatne stope do dana provedene konverzije utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 1.286,33 EUR te je iste iznos dosudio tužitelju na teret tuženika kako je to navedemo u tč. II. izreke ove presude.

Što se tiče pitanja tijeka kamata, ovaj sud smatra da se radi o stjecanju bez osnove nepoštenog stjecatelja koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja ugovorio ništetne odredbe pa stoga sud smatra da zakonske zatezne kamate teku od dana plaćanja anuiteta, ali kako su stranke učinile nespornim i sam tijek kamata na glavnicu to je sud prihvatio taj tijek i isti dosudio.

Vezano uz pitanje zastare, a koji je prigovor tuženik iznio u svom odgovoru na tužbu, sud je krenuo od odredbe čl. 225 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 78/15 - u daljnjem tekstu ZOO-a) kojim je određeno da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

Uvidom u prijemni štambilj ovog suda na tužbi tužitelja sud je utvrdio da je tužba podnesena dana 27.05.2019. godine.

Prvenstveno sud upozorava da europska sudska praksa određuje da podnošenjem kolektivne tužbe dolazi do prekida zastare u pojedinačnim predmetima koje fizičke i pravne osobe radi naknade štete proistekle iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Nadalje, sud upozorava i na tekst presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu Pž- 6632/17 i VSRH Rev-2245/17 koji su relevantni za pitanje zastare u ovom predmetu. . Ovaj sud smatra da je podnošenjem tužbe radi zaštite kolektivnih prava i interesa koja je podnijeta Trgovačkom sudu u Zagrebu dana 04.04.2012. godine, a što je sud utvrdio uvidom u tekst dostavljene presude broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, došlo do prekida zastare te da je ista ponovo počela teći pravomoćnošću te presude, odnosno dana 13.06.2014. godine kada je donesena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4. Dakle, ovaj sud smatra da je vezano uz pitanje promjenjive kamatne stope zastarni rok od pet godina počeo ponovo teći dana 13.06.2014. godine. Što se tiče pitanje valutne klauzule u CHF ovaj sud smatra da je po tom pitanju odlučujuća pravna shvaćanja zauzeta u presudi Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine te da zastarni rok od pet godina vezano uz valutnu klauzulu počeo ponovo teći od pravomoćnosti te odluke dana 14.06.2018. godine.

Kako je u ovom predmetu tužba podnijeta dana 27.05.2019. godine, zatim obzirom da je zahtjev postavljen samo s osnova promjenjive kamatne stope do dana provedbe konverzije kredita iz CHF u EUR kredit to između pravomoćnosti kolektivne presude i dana podnošenja tužbe nije prošlo više od pet godina zastarnog roka iz čl. 225 ZOO-a pa stoga za niti jedan od dosuđenih iznosa nije nastupila zastara potraživanja. Stoga je sud ovaj prigovor tuženika odbio kao neosnovan.

Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. 277 ZOO-a, Zakonu o visini stope zatezne kamate (NN br. 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate (NN br. 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04) i to za razdoblje do 31.12.2007. godine, od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 i 8 ZOO NN 35/05, od 01.01.2023. godine pa do 29.12.2023. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO- a (NN 114/22 i NN 156/22), a od 30.12.2023. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a (NN 114/22 i NN 155/23).

Odluka o parničnom trošku stranaka u postupku temelji se na odredbi čl. 154 i 155 ZPP-a, te se trošak sastoji od troška zastupanja stranaka putem odvjetnika uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji te uspjeh u sporu u vrijeme zaključenja glavne rasprave te imajući pri tom u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12 i dr.). Vrijednost predmeta spora iskazana po tužitelju je prihvaćena sukladno odredbi čl. 137 st. 1 ZPP-a, a sve imajući u vidu da uz zahtjev za isplatnom postoji i zahtjev usmjeren na utvrđenje.

Sud je tužitelju priznao trošak sastava tužbe od 27.5.2019. sa 200,00 EUR (Tbr 7/1), trošak sastava obrazloženih podnesaka od 16.7.2019., 15.6.2022., 4.2.2025. i 10.3.2025. sa 200,00 EUR za svaki podnesak (Tbr 8/1), trošak pristupa na ročišta 22.7.2019., 11.5.2020. i 12.3.2025. sa 200,00 EUR za svako ročište (Tbr 9/1), trošak pristupa na ročište 10.2.2025. sa 100,00 EUR (Tbr 9/2), te trošak pristupa na ročište za objavu sa 100,00 EUR (Tbr 9/3) ili ukupno 1.800,00 EUR. tom iznosu valja pribrojiti i pripadajući PDV u iznosu od 450,00 EUR te trošak sudske pristojbe na tužbu od 663,61 EUR, te trošak vještačenja od 265,45 EUR pa sveukupni trošak iznosi 3.179,06 EUR koji je dosuđen tužitelju na teret tuženika.

Sud nije priznao tužiteljici trošak sastava podneska od 12.6.2019. g. koji u naravi predstavlja dostavu uplatnice o plaćenoj pristojbi, trošak sastava podneska od 2.6.2020. g. koji u naravi predstavlja dostavu uplatnice za vještačenje i trošak sastava podnesak od 7.2.2023. g. koji u naravi predstavlja požurnicu, obzirom da te radnje nisu bile potrebne za vođenje postupka. Sud nije priznao niti trošak preliminarnog vještačenja jer se isti nije koristio kao dokaz te nije bio potreban za vođenje ovog postupka.

Odredbom čl. 6 Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama izmijenjen je čl. 11 st.1 tč. 20 Zakona sudskim pristojbama na način da su od plaćanja pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Navedeno je stupilo na snagu 20.05.2023. godine (NN 51/23 od 12.05.2023. godine). Stoga sud nije tužitelju dosudio trošak sudske pristojbe na presudu.

Tužitelju je na njegov zahtjev dosuđena i kamata na trošak parničnog postupka te je o njenom tijeku i visini odlučeno primjenom odredbe čl. 30 stav 2 Ovršnog zakona i čl. 29 stav 2 ZOO-a 35/05, te su iste dosuđene tužitelju od 24. travnja 2025. godine pa do isplate.

Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, dana 24. travnja 2025. godine.

Sudac:

Hrvoje Vučić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa. Žalba se predaje ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku po pun.