REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

59. P-1347/2023-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Jeleni Antonić Šego, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, zastupan po odvjetniku punomoćniku EJ, [adresa] protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupan po punomoćniku SJ iz odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 11. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 24. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 3214453036/08 sklopljenog dana 17. listopada 2008. između PJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne Str. 2 / 5 strane i Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kao kreditora s druge strane, i to:

Čl. 2. Ugovor o kreditu u dijelu koji glasi:

„…sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.776,86 eura, sa zateznim kamatama tekućim, i to na iznos od:

- 0,94 eura od 15. studenog 2008. do isplate

- 9,79 eura od 15. siječnja 2009. do isplate

- 9,94 eura od 15. veljače 2009. do isplate

- 5,22 eura od 15. ožujka 2009. do isplate

- 6,30 eura od 15. travnja 2009. do isplate

- 6,52 eura od 15. svibnja 2009. do isplate

- 4,65 eura od 15. lipnja 2009. do isplate

- 4,98 eura od 15. srpnja 2009. do isplate

- 3,51 eura od 15. kolovoza 2009. do isplate

- 5,54 eura od 15. rujna 2009. do isplate

- 3,28 eura od 15. listopada 2009. do isplate

- 4,74 eura od 15. studenog 2009. do isplate

- 4,51 eura od 15. prosinca 2009. do isplate

- 8,44 eura od 15. siječnja 2010. do isplate

- 10,96 eura od 15. veljače 2010. do isplate

- 10,42 eura od 15. ožujka 2010. do isplate

- 12,92 eura od 15. travnja 2010. do isplate

- 17,52 eura od 15. svibnja 2010. do isplate

- 18,51 eura od 15. lipnja 2010. do isplate

- 23,91 eura od 15. srpnja 2010. do isplate

- 23,74 eura od 15. kolovoza 2010. do isplate

- 34,92 eura od 15. rujna 2010. do isplate

- 28,40 eura od 15. listopada 2010. do isplate

- 29,91 eura od 15. studenog 2010. do isplate

- 36,99 eura od 15. prosinca 2010. do isplate

- 37,62 eura od 15. siječnja 2011. do isplate

- 35,10 eura od 15. veljače 2011. do isplate

- 36,63 eura od 15. ožujka 2011. do isplate

- 36,71 eura od 15. travnja 2011. do isplate

- 41,37 eura od 15. svibnja 2011. do isplate

- 51,27 eura od 15. lipnja 2011. do isplate

- 62,52 eura od 15. srpnja 2011. do isplate

- 74,81 eura od 15. kolovoza 2011. do isplate

- 55,41 eura od 15. rujna 2011. do isplate

- 48,88 eura od 15. listopada 2011. do isplate

- 49,31 eura od 15. studenog 2011. do isplate

- 50,21 eura od 15. prosinca 2011. do isplate

- 55,85 eura od 15. siječnja 2012. do isplate

- 57,54 eura od 15. veljače 2012. do isplate

- 55,69 eura od 15. ožujka 2012. do isplate

- 55,42 eura od 15. travnja 2012. do isplate

- 56,35 eura od 15. svibnja 2012. do isplate

- 57,98 eura od 15. lipnja 2012. do isplate

- 55,95 eura od 15. srpnja 2012. do isplate

- 55,39 eura od 15. kolovoza 2012. do isplate

- 50,41 eura od 15. rujna 2012. do isplate

- 54,70 eura od 15. listopada 2012. do isplate

- 56,70 eura od 15. studenog 2012. do isplate

- 55,37 eura od 15. prosinca 2012. do isplate

- 53,78 eura od 15. siječnja 2013. do isplate

- 53,23 eura od 15. veljače 2013. do isplate

- 52,67 eura od 15. ožujka 2013. do isplate

- 56,63 eura od 15. travnja 2013. do isplate

- 50,80 eura od 15. svibnja 2013. do isplate

- 49,85 eura od 15. lipnja 2013. do isplate

- 50,42 eura od 15. srpnja 2013. do isplate

- 49,82 eura od 15. kolovoza 2013. do isplate

- 51,95 eura od 15. rujna 2013. do isplate

- 53,33 eura od 15. listopada 2013. do isplate

- 54,00 eura od 15. studenog 2013. do isplate

- 56,41 eura od 15. prosinca 2013. do isplate

- 53,98 eura od 15. siječnja 2014. do isplate

- 56,95 eura od 15. veljače 2014. do isplate

- 58,45 eura od 15. ožujka 2014. do isplate

- 57,15 eura od 15. travnja 2014. do isplate

- 55,28 eura od 15. svibnja 2014. do isplate

- 55,68 eura od 15. lipnja 2014. do isplate

- 57,02 eura od 15. srpnja 2014. do isplate

- 58,08 eura od 15. kolovoza 2014. do isplate

- 58,35 eura od 15. rujna 2014. do isplate

- 59,28 eura od 15. listopada 2014. do isplate, za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB- a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.956,93 eura, sa zateznim kamatama tekućim od 24. travnja 2025. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 937,05 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. travnja 2025. do isplate kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj navodi da je sa PJ (dalje u tekstu: prednik tužitelja) sklopio dana 5. lipnja 2023. Ugovor o ustupu tražbine, kojim ugovorom je tražbina koja je predmet ovog parničnog postupka u cijelosti prenesena na ovdje tužitelja kao novog vjerovnika. Naime dana **.**.2008. PJ, kao korisnik kredita, i tuženik kao kreditor sklopili su Ugovor o kreditu, 3114453036/08. te je tim Ugovorom tuženik je tužitelju kao potrošaču odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 16.678,20 CHF u kunskoj protuvrijednosti te je kredit , odnosno vraćanje kredita ugovoreno sa valutnom klauzulom u valuti švicarski franak. Tužiltje ističe kako su ugovorne odredbe, kojim je ugovorena valuta švicarski franak, uz koju je vezana glavnica nezakonite i ništetne, iz razloga što se među strankama predmetnog Ugovora o kreditu, o navedenim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a sam pravni prednik tuženika prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije u cijelosti, a niti potpuno informirao korisnika kredita o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Takvo (ne)postupanje pravnog prednika tuženika prouzrokovalo je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka, a na štetu korisnika kredita.

Činjenica da je tuženik, odnosno pravni prednik tuženika, prilikom sklapanja ugovora o kreditima, u razdoblju od početka 2004. godine do kraja 2008. godine, a u koje razdoblje spada i predmetni Ugovor o kreditu, ugovarao ništetne valutne klauzule u valuti CHF pravomoćno je utvrđena u postupku koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem: P-1401/12, a ista je činjenica potvrđena drugostupanjskom presudom Visokog trgovačkog suda, poslovni broj: Pž-6632/17. Unatoč činjenici što se radilo o ništetnim ugovornim odredbama, pravni prednik tuženika odnosno tuženik je uredno obračunavao ukupan iznos anuiteta sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli, a što je za posljedicu imalo povećanje kunskog mjesečnog anuiteta (danas protuvrijednost eura) za korisnika kredita, a samim time i povećanje korisnikovih obveza prema tuženikovom pravnom predniku, odnosno tuženiku. Utvrđenja iz navedenih presuda obvezuju sud u ovom predmetu sukladno odredbama čl. 138.A Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009), čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022), te čl. 502.C Zakona o parničnom postupku.

Nastavno, ništetnost odredbi valutne klauzule u valuti CHF ujedno znači i da su nezakonita sva povećanja korisnikovih obveza prema tuženikovom pravnom predniku, odnosno tuženiku, na temelju jačanja tečaja valute CHF u odnosu na valutu HRK (danas protuvrijednost EUR-a).Po toj osnovi korisnik je preplatio svoju obvezu po predmetnom kreditu za iznos koji čini razliku između svakog nezakonito uvećanog anuiteta i početnog mjesečnog anuiteta, odnosno ukupno 2.776,86 eura prema konačno specificiranom tužbenom zahtjevu u podnesku od 11. ožujka 2025.

2. Tuženik u odgovor na tužbu ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije u bitnom navodeći kako tražbina koju tužitelj potražuje ovom tužbom nije mogla biti predmetom prijenosa između tužitelja i korisnika kredita. Prava koja bi eventualno proizlazila iz potrošačkog ugovora, u ovom konkretnom slučaju iz Ugovora o kreditu sklopljenog između korisnika kredita i tuženika su strogo osobne naravi koja pripadaju potrošačima (korisniku kredita) osobno te stoga nisu prenosiva, dok je tužitelj istovremeno pravna osoba, trgovačko društvo registrirano za naplatu potraživanja te stoga nije niti može biti potrošač u smislu čl. 3. st. 1. ZZP/07 (Zakon o zaštiti potrošača: dalje ZZP), odnosno u smislu čl. 5. st. 1. ZZP/14. Nadalje ističe kako odluke suda donesene u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa od strane Udruge Potrošač (dalje: „Parnica Potrošač“), tj. korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF, obvezuju sudove samo u postupku koji potrošač osobno pokrene, a da ne obvezuju sudove u postupcima koje pokrenu treće osobe koje nemaju status potrošača kakav je ovdje slučaj.

Nadalje ističe prigovor zastare, osporava primjenu utvrđenja iz parnice potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju, odnosno presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenutom pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz parnice potrošač i presude VTS-a.

Nadalje navodi kako je odredba o valutnoj klauzuli sadržana u predmetnom ugovoru o kreditu odraz odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je korisniku kredita kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da korisnik kredita nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i korisniku kredita kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, korisnik kredita i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Osporava visinu te tijek zakonskih zateznih kamata. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te da obveže tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka. U daljnjem tijeku postupka osporava preinaku tužbenog zahtjeva (postavljenje kondemnatornog zahtjeva ) i u odnosu na istu ističe prigovor zastare.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 17. listopada 2008. (list 7-11 spisa), Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 5. lipnja 2023. (list 12- 17 spisa), izvod iz edukacijskog programa za prodajno osoblje iz 2005. godine (list 71 spisa), dopis upućen tuženiku predmeta: obavijest o ustupu tražbine od 5. lipnja 2023. (list 140 spisa), dopis tužitelja upućen tuženiku predmeta: Obavijest o preuzimanju tražbine, zahtjev za dostavom dokumentacije, prijedlog izvansudske nagodbe od 5. lipnja 2023. (list 141 spisa), izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održane 5. ožujka 2004. (list 169 spisa), članak mr.sc. UJ: “Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine I utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli“, Pravo i porezi, br. 9/18, Zagreb (list 217-230 spisa), Godišnjak 27. Hrvatskog društva za gađanskopravne znanosti i praksu - dr. sc. NJ dipl.iur: “Stjecanje bez osnove”, Aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Zagreb, iz 2020. (list 241-289 spisa), izlist tuženika – pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7104325464 od 2. lipnja 2023. (list 301 spisa), izlist tuženika – efektivna kamatna stopa/Realna godišnja kamatna stopa od 2. lipnja 2023. (list 302-310 spisa), nalaz i mišljenje društva Centar za financijska vještačenja d.o.o. od 29. listopada 2024. (list 345-351 spisa), usmeni iskaz sudskog vještaka Petre Blašković (list 345-352 spisa) te je proveden dokaz saslušanjem svjedoka PJ na ročištu 11. ožujka 2025. (list 429-431 spisa).

4. Na temelju odredbe čl. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu 3214453036/08 sklopljenog dana 17. listopada 2008. o valutnoj klauzuli te isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti te odredbe.

6. Među strankama je sporna aktivna legitimacija, zastara, osnova, visina te tijek zateznih kamata.

7. Predmetni Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3214453036/08 sklopljen je 17. listopada 2008. sklopljen je 14. listopada 2006. između PJ kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, dakle između potrošača (u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03)) i pravne osobe kojim je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 16.678,20 CHF. Kreditor isplaćuje korisniku kredita kredit u iznosu od 74.332,29 kuna što na dan isplate predstavlja odgovarajući iznos u valuti CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Prema odredbi čl. 5. Ugovora namjena kredita je kupnja vozila marke DACIA, tip i model SONDERO AMBIANCE 1,4, godina proizvodnje 2008. sa rokom otplate 72 mjeseca (čl. 3.) i promjenjivom kamatnom stopom od 6,55 % godišnje (čl.2.) .

8. PJ je kao ustupitelj sa društvom Druga fundacija SPV d.o.o., kao primateljem, sklopio 5. lipnja 2023. Ugovor o ustupu (list 12 spisa) tražbine prema kojem ustupitelj ustupa primatelju sve svoje tražbine prema Zagrebačkoj banci d.d. (tuženiku) navedene u čl. 1. toga ugovora, kao i ostale ustupiteljeve tražbine koje bi postojala prema tuženiku a temeljile bi se ili bi proizlazile iz Ugovora o kreditu, zajedno da svim sporednim pravima (čl. 2.).

Činidba koja je predmet navedenog ustupa je odrediva, jer bez obzira na to što nije naveden konkretan novčani iznos sam ugovor sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Stoga je takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi.

9. Dakle Ugovor o ustupu sklopljen je u sukladno odredbi čl. 80. Zakona o obveznom odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 dalje: ZOO) prema kojoj odredbi vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Kako je predmetna tražbina novčana stoga ista nije niti strogo osobne naravi te se po naravi ne protivi ustupu.

Prema odredbi čl. 84. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, dakle identitet tražbine ustupom nije promijenjen pa stoga novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. Prema tome, novčana tražbina koja proizlazi iz ništetnosti (dijela) potrošačkog ugovora nije tražbina koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga niti je osobna tražbina i takvom tražbinom potrošač može slobodno raspolagati. Također navedeno podrazumijeva kako se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača.

10. Obzirom na navedeno nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

11. U pogledu istaknutog prigovora zastare relevantno je pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj: Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

-u odnosu na nepoštenost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014., jer je ista u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine,

-u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je potvrđena u tom dijelu presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to je zastara restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope počela teći 13. lipnja 2014., a po osnovi ništetnosti valutne klauzule 14. lipnja 2018. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

Slijedom navedenog u konkretnom slučaju istaknuti prigovor zastare nije osnovan, jer je zastara u konkretnom slučaju počinje teći od 14. lipnja 2018. (obzirom na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli) a tužba je podnesena 12. lipnja 2023., dakle unutar zastarnog roka u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a.

12. U konkretnom slučaju sud je vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. te odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017.) kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.), kojima je, između ostalog, utvrđeno:

- da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 dalje u tekstu ZZP/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09 dalje u tekstu ZZP/07.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i

- da je tuženik u razdoblju 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13. Nadalje, odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pritom valja kazati i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" broj 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate.

14. Prema čl. 138.a ZZP/07 odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla.

16. Prema tome, zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni ugovor o kreditu koji su sklopili PJ i tuženik. Taj ugovor o kreditu sklopljen je 17. listopada 2008., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je također utvrđeno i u ovom predmetu na temelju iskaza svjedoka PJ , te je isto dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

17. Dakle tijekom postupka proveden je dokaz saslušanjem svjedoka PJ te iz njegovog iskaza u bitnom proizlazi da je 2008. u auto kući Baotić odlučio kupiti automobil te mu je tamo i izrađena informativna ponuda za kredit za kupnju novog motornog vozila. Potom je otišao u Zagrebačku banku gdje ga je već čekao pripremljen ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila i to u iznosu od oko 16.000,00 švicarskih franaka te mu je taj kredit u valuti CHF prethodno prezentiran kao najsigurniji. U banci je samo potpisao taj ugovor te ga bankarski službenik nije upozorio na nikakve specifične rizike porasta vrijednosti porasta švicarskog franka te mu niti sam pojam valutne klauzule nije bio jasan. Nije mogao pregovarati oko uvjeta kredita Predmetno vozilo je koristio isključivo u osobne svrhe te je u cijelosti isplatio sam kredit.

Sud je prihvatio iskaz svjedoka PJ vjerodostojnim obzirom je isti logičan, životan i uvjerljiv. Dakle iz iskaza svjedoka a niti izvedenih dokaza ne proizlazi da je tuženik informirao PJ o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR. Također iz njegovog iskaza je utvrđeno da je motorno vozilo koji je kupljen ona temelju predmetnog ugovora o kreditu PJ koristio za osobne potrebe.

18. Kako je visina predmetnog potraživanja između stranaka bila sporna to je provedeno financijsko knjigovodstveno vještačenje na okolnost visine predmetnog potraživanja, sa zadatkom da vještak utvrdi kolike je iznose anuiteta izražene u u kunama i eurima ustupitelj tražbine pretplatio otplatom ugovora o kreditu u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti da se od početka otplate primjenjivao ugovoreni tečaj CHF spram kune na dan isplate kredita.

Iz nalaza i mišljenja društva Centra za financijska vještačenja d.o.o. izrađenog od strane Petre Blašković od 29. listopada 2024. proizlazi kako je ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja za otplatu u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate iznose 2.776,86 eura. Nadalje ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na niži tečaj za vrijeme otplate kredita u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 4,27 eura.Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 2.772,59 eura.

Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Petre Blašković jer je isti detaljan, izrađen u skladu s pravilima struke te se vještak dodatno očitovao i usmeno na ročištu 11. ožujka 2025.

19. Nadalje, ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a.

20. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Stoga je posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

21. Pri tome valja napomenuti kako nisu osnovani navodi tuženika kako bi u konkretnom slučaju bila riječ o zabrani manjeg značaj pa da se u tom slučaju ništetnost i ne može isticati u smislu odredbe čl. čl. 326. st. 2. ZOO-a jer je i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 utvrđeno da korištenje nepoštenih i ništetnih odredbi u ugovorima o kreditu sklopljenim s potrošačima ne predstavlja zabranu manjeg značaja.

22. Dakle, budući su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Stoga, a sukladno odredbi čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1. ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi iz promjene tečaja CHF i to u iznosu od 2.776,86 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.

Prema odredbi članka 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 utvrđeno da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, iz toga proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene stoga na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne i to od dana izvršenih plaćanja, koji su utvrđeni na temelju nalaza i mišljenja vještaka. Naime tuženik se kao ugovorna strana bio dužan rukovoditi načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

23. Prema tome tuženik je dužan tužitelju isplatiti iznos od 2.776,86 eura sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose kako je i odlučeno pod točkom II. izreke ove presude.

24. Suprotno tuženikovim navodima, tužitelj u podnesku od 7. studenog 2024. nije preinačio tužbu u smislu odredbe čl. 191. ZPP-a. Naime tužbeni zahtjev kakav je bio postavljen u tužbi nije bio određen a po provedenom vještačenju isti je po prvi puta postavio određeni tužbeni zahtjev, stoga niti prigovor u odnosu na zastaru prema navodima tuženika preinačenog tužbenog zahtjeva kao takav nije osnovan

25. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14 ,118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa).

Tužitelju je priznat trošak sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), za sastav podnesaka od 22. studenog 2023. i 7. studenog 2024. u iznosu od po 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), za sastav podneska od 11. ožujka 2025. iznos od 50,00 eura (Tbr. 8/4 Tarife), za trošak pristupa na ročišta 7. lipnja 2024. i 11. ožujka 2025. u iznosu od po 200,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife), za trošak pristupa na ročište za objavu iznos od 100,00 eura (Tbr. 9/3 Tarife), što uvećano za trošak PDV-a (Tbr. 42 Tarife) ukupno iznosi 1.437,50 eura.

Tužitelj je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 56,48 eura i presudu u iznosu od 112,95 eura sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 118/18) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", broj: 53/19), trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 350,00 eura, te je tužitelju priznat ukupni parnični trošak u iznosu od 1.956,93 eura, sa zakonskim zateznima kamatama u smislu odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a , kako je i odlučeno pod točkom III. izreke ove presude.

Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 28. veljače 2024. i 19. prosinca 2024. jer isti nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka. Nadalje tužitelju nije priznat niti trošak sastava podneska od 3. lipnja 2024. u prilogu kojeg je dostavljena dokumentacija budući je rješenjem o vještačenju naloženo strankama da vještaku stave na raspolaganje cjelokupnu dokumentaciju sukladno njegovu traženju te navedeni podnesak nije bio potreban kao niti trošak zatražen preko iznosa koji tužitelju pripada sukladno Tarifi i Zakonu o sudskim pristojbama, te je stoga odlučeno kao pod točkom IV. izreke.

Zagreb, 24. travnja 2025.

Sudac:

Jelena Antonić Šego

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.