REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6291/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja JE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 9. travnja 2025., u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika te zamjenice punomoćnika tuženika, dana 24. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom te da ne proizvodi pravne učinke odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj 5140260452-27000050461/2005 od 8. prosinca 2005. zaključenog između tužitelja JE, kao korisnika kredita, i prednika tuženika Addiko Bank d.d, (Slavonske banke d.d. Osijek), kao kreditora, koja glasi "Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2,00% (dvazareznula posto) jednokratno, unaprijed".

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. isplatiti tužitelju JE iznos od 193,35 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 15. prosinca 2005. do isplate, po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 981,18 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 24. travnja 2025. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s prednikom tuženika, Slavonskom bankom d.d. Osijek, 8. prosinca 2025. sklopio Ugovor o kreditu broj 5140260452- 27000050461/2005, prema kojem mu je prednik tuženika, kao kreditor, odobrio kredit u iznosu od 15.200,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize na dan korištenja kredita. Kredit je ugovoren na rok otplate od sedam godina. Čl. 6. predmetnog Ugovora tužitelju je nametnuta, odnosno ugovorena naknada, u visini od 2,00% od iznosa kredita, koja se naplaćuje jednokratno unaprijed. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran pristati, odnosno platiti istu kako bi mogao dobiti traženi kredit. Tužitelju je na ime tzv. ulazne naknade prilikom isplate kredita naplaćen iznos od 193,35 EUR (2,00% od iznosa kredita). Tužitelj navodi da se radi o tipskom ugovoru otisnutom na tipskom obrascu, koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika, kao trgovca, i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te tvrdi da je navedena odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Naime, istom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Iz navedenog proizlazi da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade ništetne, jer se o istima uopće nije pojedinačno pregovaralo te tuženik tužitelja prije sklapanja ugovora nije upoznao sa sadržajem istih, odnosno sve mu je bilo ponuđeno po principu uzmi ili ostavi, budući da je tužitelj na potpis dobio unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik tužitelju nije prezentirao niti koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita, niti na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena. Slijedom navedenog, predložio je da sud navedenu odredbu o tzv. ulaznoj naknadi utvrdi ništetnom i naloži tuženiku da mu isplati po toj osnovi naplaćeni iznos od 193,35 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 5. prosinca 2005. do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor zastare, te osporio osnovanost iste, ne sporeći da su stranke sklopile ugovor koji se navodi u tužbi i ugovorile spornu ugovornu odredbu, kao i da je točan izračun naplaćene naknade, međutim, tvrdi da se ne radi o ništetnoj ugovornoj odredbi, pri čemu je ukazao i da se utvrđenja iz spora povodom kolektivne tužbe iz predmeta Potrošač ne primjenjuju na predmetni spor, a osim toga su stranke sklopile i aneks ugovora kojim je provedena konverzija istog. Ustvrdio je i da su stranke pojedinačno pregovarale o odredbama spornog ugovora te da je tada bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, obavijest o kojoj je bila izvješena u poslovnicama te se nalazila na internetskim stranicama tuženika, a radilo se o jasnoj i nedvosmislenoj ugovornoj odredbi koja nije dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega nisu ispunjene pretpostavke da bi se ista utvrdila ništetnom. Prigovor zastare je obrazložio time da je do podnošenja tužbe protekao rok od 5 godina za povrat stečenog bez osnove, a prigovorio je i tijeku zateznih kamata prije podnošenja tužbe. Tijekom postupka je učinio nespornom osim visine naplaćene naknade i datum naplate iste, te je ustrajao kod prigovora naznačenoj vrijednosti predmeta spora. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u pregled prometa za klijenta, Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini u korist Banke (dalje: Ugovor), isplatni nalog, te je saslušan tužitelj.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Neosnovano je tuženik prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora, s obzirom da je tužitelj pored zahtjeva za isplatu postavio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe o ulaznoj naknadi, pa kada se od naznačene vrijednosti predmeta spora od 1.520,58 EUR oduzme iznos od 193,35 EUR, koji se odnosi na zatraženu isplatu, proizlazi da se ostatak od 1.327,23 EUR odnosi na tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje, što predstavlja uobičajeni minimalni iznos koji se naznačuje kao vrijednost tužbenog zahtjeva kod tužbenih zahtjeva usmjerenih na utvrđenje i koji ne mora biti istovjetan s povezanim zahtjevom za isplatu, slijedom čega je prigovor tuženika u tom smislu odbijen.

6. Među strankama nije sporno da je 8. prosinca 2005. sklopljen Ugovor, temeljem kojeg je prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek stavio tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu od 15.200,00 CHF i to u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, kako to i proizlazi iz sadržaja Ugovora, iz kojeg proizlazi i da je odredbom čl. 5. ugovoreno da će korisnik kredita platiti naknadu odnosno troškove obrade u iznosu od 2,00%, te je ugovorena obveza korisnika kredita snositi sve troškove u svezi s izradom Ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe, kao i sve druge eventualne troškove.

7. Nije sporno niti da je tužitelju prilikom isplate kredita, dana 8. prosinca 2005., naplaćena naknada u iznosu od 193,35 EUR, dok je sporno je li navedena ugovorna odredba nepoštena i kao takva ništetna te pripada li tužitelju posljedično pravo na povrat navedenog iznosa uplaćenog na ime tzv. ulazne naknade, sporno je i je li tražbina tužitelja zastarjela, a sporan je i tijek zateznih kamata prije podnošenja tužbe, s obzirom na tvrdnju tuženika da je bio savjestan.

8. Iz iskaza tužitelja, koji je sud kao logičan i neposredno uvjerljiv prihvatio u cijelosti, proizlazi da je predmetni kredit podigao radi kupnje vozila koji koristi za vlastite potrebe, a pritom uopće nije bio u banci, već je sve vezano za kredit riješio u autokući. Odredbu o naknadi je vidio u ugovoru tek kada je došao potpisati ugovor, a isti je bio unaprijed sačinjen, te nije pregovarao niti o jednoj odredbi ugovora. Prije nego što je potpisao ugovor, pitao je kakva je to naknada, te mu je rečeno da je to uobičajena naknada, a pritom mu nije objašnjeno na koje troškove se odnosi, niti je rečeno u kojoj visini. Kako se već odlučio za kredit i bio mu je potreban, nije imao izbora i morao je prihvatiti takvu odredbu.

9. Dakle, u postupku je utvrđeno da se radi o potrošačkom ugovoru, kako ga definira odredba čl. 3. važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03, dalje: ZZP/03), a koja okolnost proizlazi iz činjenice da ga je tužitelj podigao kao fizička osoba za kupnju vozila koje koristi u privatne svrhe. Utvrđeno je i da je predmetni Ugovor sklopljen na standardiziranom obrascu ugovora, da tužitelju prilikom dogovaranja kredita uopće nije spomenuta sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita, kao i da je ugovor sačinjen na standardiziranom obrascu pripremljenom od strane tuženika, tako da je tužitelj za spornu odredbu saznao kada ga je došao potpisati, kojom prilikom mu nije objašnjeno na što se odnosi trošak sporne naknade, a niti u kojoj konkretno visini će ista biti naplaćena (naveden je samo postotak. Utvrđeno je i da nije bilo mogućnosti pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, pa tako niti o spornoj te da Ugovor niti nije sklopljen u prostorijama prednika tuženika, već u autokući gdje je kupio vozilo, pa tako tužitelj nije niti mogao vidjeti, sve i da su bile izvješene u istim prostorijama, odredbe o naknadama. Za dodati je i da tuženik, na kojem je teret dokaza ove okolnosti, nije predložio niti jedan dokaz na ovu okolnost (pregovora i upoznavanja s troškovima na koje se odnosi ova naknada).

10. Neosnovano je tuženik prigovorio zastari u dijelu zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno čl. 110. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje ZOO/91), koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog pravnog posla.

11. Nadalje, nije sporno da se utvrđenja suda iz tzv. parnice Potrošač ne primjenjuju na ovaj postupak, jer se u tom postupku nije utvrđivala ništetnost odredbi o tzv. ulaznoj naknadi. Međutim, odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji se isto tako primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno st. 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da trgovac može dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (st. 4.), što znači da je teret dokaza ove okolnosti na trgovcu. Sukladno čl. 82. ZZP/03, uz ispunjenje navedenih pretpostavki, mogle bi se smatrati nepoštenima, primjerice, i odredba kojom se potrošaču nameću obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, a sukladno čl. 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, pri čemu, sukladno čl. 84. ZZP/03, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Nadalje, sukladno čl. 87. ZZP/03, nepoštena ugovorna odredba je ništetna, s tim da ništetnost ugovorne odredbe ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe.

12. Sporna ugovorna odredba o obvezi korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, pa se na nju ne odnosi odredba čl. 84. ZZP/03. Nadalje, iako je sporna odredba naizgled jasna i razumljiva, u smislu obveze tužitelja na plaćanje naknade za troškove obrade kredita i svih drugih naknada povezanih s izradom Ugovora, u ugovoru nije određeno na što se ista odnosi, niti je određena njena visina, već je naveden samo postotak, ali ne i konkretni iznos od kojeg će se izračunati taj postotak, pa se radi o neodređenoj obvezi, što je suprotno i čl. 46. st. 2. ZOO/91. Stoga je odredba spornog ugovora, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te kojom je tuženik za sebe ugovorio plaćanje te naknade i snošenja svih drugih eventualnih troškova, bez da je istovremeno precizno odredio na što se ta naknada odnosi i u kojoj konkretnoj visini ju je tužitelj dužan platiti, te imajući u vidu i visinu naplaćene naknade, koja nije zanemariva, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koja dužniku nije jasna ili je ne može predvidjeti. Tuženik je prilikom sklapanja Ugovora trebao objasniti razloge naplate te naknade i upoznati tužitelja s njenom visinom, pojedinačno o tome pregovarati i na taj mu način omogućiti, kao potrošaču, da pristane na takve odredbe ili odbije njihovo ugovaranje. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 12. ZOO/91, jer je za tužitelja ugovorena obveza za koju ne zna na što se konkretno odnosi te je nedovoljno određena, odnosno nepoznata njena visina, a na njega je prebačen i cijeli teret eventualnih drugih troškova povezanih s ugovorom, što je dovelo do neravnopravnosti u ugovornom odnosu na štetu tužitelja kao potrošača, pa se, po ocjeni suda, radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom joj je nametnuta obveza plaćanja naknade u relativno visokom iznosu od nespornih 193,35 EUR, te je time prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača. Pritom je za istaknuti i da posao obrade kredita predstavlja redovne poslove koje tuženik u sklopu svoje djelatnosti obavlja, što upućuje i na zaključak da se radi o redovnim troškovima poslovanja banke, kao što su plaće djelatnika, režijski troškovi, porezi i sl., za koje tuženik niti nije dokazao da korespondiraju s iznosom naknade koja je ugovorena spornom odredbom i naplaćena tužitelju. Još je za dodati i da je cijena kredita sadržana u ugovornoj kamati, pa tuženik ne može osnovano još i redovne troškove svog poslovanja prebaciti na korisnika kredita-potrošača.

13. Slijedom navedenog, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi, koja je kao takva ništetna, sukladno čl. 87. ZZP/03, s tim da ništetnost te odredbe ne povlači ništetnost samog ugovora, budući da on može opstati bez te odredbe. Za dodati je i da se, imajući u vidu visinu naplaćene naknade, ne radi o zabrani manjeg značaja, tako da unatoč tomu što je ugovor izvršen, to nije od utjecaja na mogućnost isticanja ništetnosti u smislu čl. 107. st. 2. ZOO/91. Još je za dodati i da nije od značaja tvrdnja tuženika da je došlo sklapanja dodatka Ugovoru kojim je kredit konvertiran iz kredita s valutnom klauzulom u CHF u onaj s valutnom klauzulom u EUR, jer time nije anulirana predmetna ništetna odredba, kraj nesporne činjenice da je tužitelju naplaćen utuženi iznos na ime naknade za obradu kredita, a osim toga tužitelj je osporio ovaj navod tuženika, na koji on nije niti dostavio nikakav dokaz, već je priznao da se radilo o omašci. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnost sporne ugovorne odredbe o naknadi i odlučio kao pod točkom I izreke.

14. Sukladno odredbi čl. 104. st. 1. ZOO/91, u slučaju ništetnosti ugovora, odnosno djelomične ništetnosti nekih ugovornih odredbi, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno takvih odredbi, iz čega slijedi da se na predmetno potraživanje, usmjereno na povrat plaćenog iznosa naknade, primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 371. ZOO/91. Međutim, iako je od dana plaćanja predmetnog iznosa naknade do dana podnošenja tužbe proteklo više od pet godina, potraživanje tužitelja nije zastarjelo iz razloga što je tužitelj u ovom postupku zatražio da sud spornu odredbu predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovorena naknada za usluge kreditora, utvrdi ništetnom, pa njegovo potraživanje nije zastarjelo. Ovo s obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva, koji je konkretno posrijedi, zastarijevanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, iz čega slijedi da zastarijevanje tražbine tužitelja usmjerene na povrat isplaćenog iznosa ne počinje teći sve do pravomoćnosti ove odluke.

15. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos naplaćene naknade od 193,35 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 214. ZOO/91, s obzirom da predmetno potraživanje predstavlja stečeno bez osnove, tekućim, kako je to i zatraženo, od dana naplate predmetne naknade, odnosno 15. prosinca 2005. do isplate. Ovo stoga jer je tuženik bio nepošten, budući da je znao i morao znati da naplaćivanje navedenog iznosa naknade ne opravdavaju troškovi na koje se odnosi, te je znao da tužitelj nije bio u mogućnosti pregovaranja o toj ugovornoj odredbi, niti je upoznat s tim na što se naknada odnosi i zašto se baš u toj visini naplaćuje.

16. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23, dalje: ZPP), a isti su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).

17. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (100 bodova), trošak sastava podneska od 6. veljače 2025. po Tbr. 8. toč. 1. (100 bodova), zatim trošak zastupanja na ročištu od 9. travnja 2025. po Tbr. 9. toč. 1. (100 bodova), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude po Tbr. 9. toč. 3. (50 bodova), trošak PDV-a u iznosu od 175,00 EUR, te pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR i presudu u iznosu od 53,09 EUR.

18. Slijedom navedenog, dosuđena mu je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 981,18 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

19. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 153/04) i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23).

U Zagrebu, 24. travnja 2025.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika