REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-15/2021

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, u ime Republike Hrvatske, po sucu mr. sc. Ivani Koštarić Fegeš, u pravnoj stvari tužitelja – protutuženika KREATIVNA POSLOVNA RJEŠENJA d.o.o., Zagreb, Ulica Antuna Mihanovića 40, OIB: 09811000274 (dalje: tužitelj), kojeg zastupa punomoćnik Aleksandar Joksović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika – protutužitelja Strongly typed j.d.o.o., Zagreb, Ulica Črnomerec 63, OIB: 48499179492, kojeg zastupa punomoćnik Toni Smrček, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Lovrić, Novokmet i Smrček d.o.o. u Zagrebu, radi isplate iznosa od 11.945,05 EUR (po tužbi) i isplate iznosa od 6.138,43 EUR (po protutužbi), zaključio je glavnu raspravu 18. ožujka 2025. u prisutnosti tužiteljevog punomoćnika Aleksandra Joksovića i tuženikovog punomoćnika Tonia Smrčeka, te donio i objavio presudu 24. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 11.945,05 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od 3.981,68 EUR od 11. ožujka 2020. do isplate i na iznos od 7.963,37 EUR od 27. lipnja 2020. do isplate, s time da se razdoblje do 31. prosinca 2022. stopa zatezne kamate određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. stopa se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok se za razdoblje od 1. siječnja 2024. do isplate stopa određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 11.945,05 EUR po stopi koja prelazi stopu koja se određuje na način određen u točki I. izreke ove presude, kao neosnovan.

III. Odbija se protutužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 6.138,43 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 27. lipnja 2020. do isplate, kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove u iznosu od 5.648,85 EUR sa zateznim kamatama od 24. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 2.895,45 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 24. travnja 2025. do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu radi isplate iznosa od 90.000,00 kn (11.945,05 EUR) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. U tužbi u bitnome navodi da je u okviru poslovne suradnje između tužitelja i tuženika tijekom veljače 2020. godine, ugovoren angažman tuženika radi izrade e-learning platforme u cilju online edukacije zdravstvenih djelatnika naziva „eHiron.hr“, te da je između parničnih stranaka ugovoren rok za isporuku predmetne e-learning platforme od 12 tjedana. Tužitelj je, na traženje tuženika, zbog posljedica razornog zagrebačkog potresa od 2. ožujka 2020., kao i pandemije koronavirusa COVID-19, tuženiku odobrio produljenje roka za izvršenje ugovorenog posla i isporuku predmetne e-learning platforme, najkasnije do 1. rujna 2020., ali unatoč produljenju roka za izvršenje posla i njegovu isporuku, tuženik do dana podnošenja tužbe nije izvršio naručeni i dogovoreni posao, odnosno nije isporučio ništa od navedenog. U okviru ugovorenog posla, tužitelj je, sukladno uputi tuženika, u korist [obrt], obrta za digitalne i ostale usluge, vlasnik MMH, [adresa], u svojstvu kooperante tuženika, 10. ožujka 2020., izvršio plaćanje iznosa od 30.000,00 kn po osnovi računa broj 3/1/1 od 5. ožujka 2020., nakon čega je tužitelj izvršio plaćanje i u korist tuženika s ovnova računa broj 07/01/01 od 25. lipnja 2020., u iznosu od 60.000,00 kn. Sva plaćanja su obavljena odmah po primitku predmetnih računa, a tužitelj je isporučio tuženiku cjelokupni potrebni materijal (grafički standardi, pripremljeni tekstovi i dr.) u cilju ispunjenja svih potrebnih pretpostavaka za što bržu realizaciju naručenog posla. Zbog gore opisanih okolnosti, daljnji nastavak predmetnog ugovornog odnosa s tuženikom, tužitelju nije bio prihvatljiv, pa je tužitelj tuženiku preporučenom poštanskom pošiljkom s povratnicom uputio raskid ugovora i poziv za povrat svih plaćenih iznosa u ukupnom iznosu od 90.000,00 kn od 20. listopada 2020., koji je tuženik primio 27. listopada 2020., na što se tuženik oglušio.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. U bitnome je naveo kako tužitelj i tuženik nikada nisu potpisali ugovor o poslovnoj suradnji, već je dogovorena suradnja ugovarana u email korespondenciji i usmeno između ovlaštenih osoba tužitelja i tuženika. Tužitelj i tuženik nikada nisu ugovorili rok za izvršenje usluga, a osobito nikada nisu niti razgovarali o roku od 12 tjedana koji tužitelj spominje. Također, niti je tuženik tražio produljenje navedenog nepostojećeg roka, niti je tužitelj bio u poziciji odobravati produljenje roka kojeg nikada nije bilo. Tužitelj je imao potrebu za angažmanom tuženika vezano za određene usluge razvoja Internet platforme za online edukaciju eHiron. Tuženik je tužitelju dostavio svoju indikativnu ponudu za izvršenje predmetnog posla koja se kretala oko 130.000,00 kn bez dodatnih funkcionalnosti koje bi tužitelj možda u konačnici trebao, a 167.000,00 kn s tim dodatnim funkcionalnostima. Ukupna cijena za izvršenje posla s dodatnim funkcionalnostima bi se, prema priznanju samog tužitelja, kretala između 200.000,00 kn do 250.000,00 kn, a moguće i do 400.000,00 kn. Tužitelj je samoinicijativno umjesto plaćanja ukupne cijene za izvršenje posla ponudio tuženiku hibridni model naknade prema kojemu bi dio ukupne cijene platio, a umjesto plaćanja ostatka cijene bi prepustio tuženiku sudjelovanje u prihodima od predmetne platforme na način da bi u prvoj godini tuženik imao pravno na 35% prihoda predmetne platforme, u drugoj godini 25%, a kasnije 15% prihoda od predmetne platforme. Tuženik je navedenu ponudu sudjelovanja u prihodima predmetne platforme odbio iz razloga što nije bila ekonomski opravdana za tuženika. Prvi dio ugovorenog posla odnosio se na dizajn predmetne platforme. Taj dio posla je tuženik, u dogovoru s tužiteljem, podugovorio podizvođaču [obrt], obrt za digitalne i ostale usluge. Cijena za usluge dizajna je bila 30.000,00 kn koju je tužitelj izravno platio podizvođaču tuženika temeljem računa br. 3/1/1 od 5. ožujka 2020. Podizvođač tuženika je izvršio ugovoreni posao dizajna i tuženik je 27. ožujka 2020. isporučio tužitelju navedeni dio ugovorenog posla na način da mu je omogućio pristup InVision Internet platformi koja se uobičajeno koristi za izvršenje usluga dizajna web platformi. Ovlaštena osoba tužitelja je istoga dana pristupila izvršenim rješenjima dizajna, pregledala ih i odobrila. U periodu između ožujka i lipnja 2020., tuženik i tužitelj održali su više sastanaka te kontinuirano komunicirali putem emaila vezano za izvršenje ugovorenog posla. Tuženik je u tom periodu radio na razvoju predmetne platforme sukladno uputama tužitelja. Razvoj predmetne platforme je išao sporo iz razloga što tužitelj nije dostavljao jasne, precizne i pravovremene upute koje su bile nužne za izvršenje ugovorenog posla. Nakon višemjesečnog rada na razvoju predmetne platforme, tuženik je tužitelju izdao račun broj 07/01/01 od 25. lipnja 2020. u iznosu od 106.250,00 kn, koji tužitelj nije u cijelosti podmirio, već je podmirio samo dio u iznosu od 60.000,00 kn, i to 26. lipnja 2020. Usprkos tome, tuženik je nastavio s radom na izradi predmetne platforme te je 14. listopada 2020. dostavio tužitelju korisničke podatke za pristup izrađenoj Platformi. Tuženik je izvršio svoje obveze, a tužitelj nije izvršio plaćanje u cijelosti izvršenih usluga. Tužitelj nije bio ovlašten raskinuti ugovor iz više razloga. Prvo, tužitelj je taj koji je povrijedio ugovor i nije ispunio svoju obvezu plaćanja računa broj 07/01/01 od 25. lipnja 2020. Drugo, tuženik je ugovorene usluge izvršio, te stoga nema povrede ugovora od strane tuženika. Treće, čak i da tuženik nije ispunio ugovor u cijelosti, a što tuženik osporava, sukladno članku 367. Zakona o obveznim odnosima, ugovor se ne može raskinuti zbog neispunjenja neznatnog dijela obveze. Prema tome, tužiteljev dopis od 20. listopada 2020., dakle nakon isporuke Platforme od strane tuženika koja je izvršena 14. listopada 2020., ne predstavlja zakoniti otkaz ugovora i stoga ne proizvodi nikakve pravne učinke.

U odgovoru na tužbu tuženik je podnio protutužbu radi ispate iznosa od 46.250,00 kn (6.138,43 EUR) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. U bitnome navodi da je tuženik izdao tužitelju račun broj 07/01/01 od 25. lipnja 2020. u iznosu od 106.250,00 kn, koji tužitelj nije u cijelosti podmirio, već je podmirio samo dio u iznosu od 60.000,00 kn, i to 26. lipnja 2020. Stoga tužitelj duguje tuženiku preostali iznos od 46.250,00 kn po predmetnom računu.

3. U nastavku postupka tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva te je u cijelosti osporio protutužbeni zahtjev. U bitnome je ostao kod tvrdnji da je između parničnih stranaka ugovoren rok za ispunjenje tuženikove obveze, da je tužitelj izričito zatražio izvršenje ugovorenog posla u cijelosti najkasnije do 19. listopada 2020. jer mu je prethodno tuženik dostavio manjkav i nedovršen proizvod. Naveo je da u cijelosti plaćena usluga dizajna po računu broj 3/1/1 od 5. ožujka 2020, nikada nije izvršena, odnosno nije isporučena tužitelju, već da su tužitelju bile prezentirane isključivo inicijalne razrade dizajna, dok konačno rješenje dizajna i elemenata stranice nikad nije realizirano, odnosno isporučena tužitelju, čime tužitelju nije isporučen ugovoreni te u cijelosti plaćeni posao, u odnosu na segment dizajna platforme eHiron.hr, odnosno tužitelju je isporučen samo manji dio ugovorenog posla, dok je završetak predmetnog posla najavljen za drugu fazu. Osporio je tuženikove tvrdnje da tužitelj nije dostavljao tuženiku potrebne upute u bitnome navodeći kako je tužitelj žurno dostavio tuženiku sve potrebne materijale, bez odgađanja, upravo računajući na dogovorenu ažurnost i proaktivnost tuženika u realizaciji ugovorenog posla. Nadalje je naveo da je tuženik bio u višemjesečnom zakašnjenju s realizacijom ugovorenog posla, te da tuženik u ugovorenom roku nije tužitelju isporučio ugovorenu, funkcionalnu platformu eHiron.hr. Tužitelj je učinio nespornom činjenicu da je koristio pravo na odbitak pretporeza po računu broj 07/01/01 od 25. lipnja 2020, ali je osporio postojanje tuženikove tražbine po tom računu uz obrazloženje, u bitnome, kako je tužitelj, u cilju što skorije realizacije ugovorenog posla, u korist tuženika, na njegovu zamolbu, obavio djelomično plaćanje po predmetnom računu iako tuženik nikada nije tužitelju isporučio ugovorenu platformu eHiron.hr.

4. U nastavku postupka tuženik je u bitnome ostao tvrdnji iz odgovora na tužbu, te kod protutužbe i protutužbenog zahtjeva. Nadalje je naveo kako tužitelj nije dostavio tuženiku upute o sadržaju softvera i da tužitelj nije znao kakav softver zapravo želi.

5. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze čitanjem isprava u spisu, i to: računa broj 3/1/1 od 5. ožujka 2020. (str. 7. spisa), računa broj 07/01/01 od 25. lipnja 2020. (str. 8. spisa), izvadaka o stanju i prometu (str. 9. – 12. spisa), te e-mail korespondencije (str. 26. – 33., 50. – 66., te 69. – 79. spisa).

Izveden je dokaz saslušanjem stranaka - tužiteljevog zastupnika po zakonu MM i tuženikovog zastupnika po zakonu VM, te svjedoka TM, ČM, SM, OM i VMH.

Izveden je dokaz provođenjem informatičkog vještačenja po stalnom sudskom vještaku za informatiku, telekomunikaciju i elektroniku KM iz RIVULUS d.o.o. iz Zagreba radi utvrđivanja stupnja završenosti i funkcionalnosti proizvoda kojeg je tuženik dostavio tužitelju u listopadu 2020.

Nije izveden dokaz saslušanjem svjedoka ŠM jer je na ročištu održanom 3. prosinca 2024. tužitelj odustao od tog dokaza.

Budući da je tužitelj učinio nespornom činjenicu da je u cijelosti koristio pravo na odbitak pretporeza po računu broj 07/01/01 od 25. lipnja 2020., sud nije prihvatio tuženikov prijedlog da se od Porezne uprave zatraži podatak o navedenoj nespornoj činjenici.

6. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), sud je utvrdio tužbeni zahtjev osnovanim, a protutužbeni zahtjev neosnovanim.

7. Predmet spora, po tužbi, je tužbeni zahtjev za povrat iznosa od 11.945,05 EUR-a koji je tužitelj platio na temelju tuženikovih računa broj 3/1/1 od 5. ožujka 2020. i broj 07/01/01 od 25. lipnja 2020. izdanih po osnovi cijene (naknade) za dizajn korisničkog sučelja za eHiron web platformu i razvoj proizvoda za online edukacije (1/2), ispitivanje zahtjeva, dizajn korisničkog / adminskog sučelja, razvoja sustava za hosting i prikaz video edukacija, frontend development i backend development. Predmet spora, po protutužbi, je protutužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 6.138,43 EUR po osnovi preostalog dijela cijene (naknade) po računu broj 3/1/1 od 5. ožujka 2020.

8. Nije sporna činjenica postojanja pravnog odnosa između parničnih stranaka na temelju ugovora iz veljače 2020. godine koji se odnosi na izradu i isporuku e- learning platforme u cilju online edukacije zdravstvenih djelatnika naziva „eHiron.hr.“, na temelju kojeg je tuženik izdao tužitelju predmetne račune.

Nije sporna činjenica da između parničnih stranaka nije sklopljen pisani ugovor, već da je predmetna poslovna suradnja dogovorena / ugovorena usmeno na sastancima, odnosno putem e-mail korespondencije.

Nije sporna činjenica da je, 10. ožujka 2020., tužitelj platio cijenu po tuženikovom računu broj 3/1/1 od 5. ožujka 2020. u iznosu od 30.000,00 kn (3.981,68 EUR) izravno tuženikovom podizvođaču (kooperantu) [obrt], obrt za digitalne i ostale usluge, vlasnik MMH, [adresa], a ta činjenica proizlazi i iz izvatka o stanju i prometu (str. 9. -10. spisa).

Nije sporna niti činjenica da je, 26. lipnja 2020., tužitelj platio tuženiku dio cijene u iznosu od 60.000,00 kn (7.963,37 EUR) po računu broj 07/01/01 od 25. lipnja 2020., a ta činjenica proizlazi i iz izvatka o stanju i prometu (str. 11. – 12. spisa).

Nije sporna niti činjenica da tužitelj nije platio preostali dio cijene po računu broj 07/01/01 od 25. lipnja 2020. u preostalom iznosu od 46.250,00 kn (6.138,43 EUR). Nije sporna činjenica da je tužitelj u cijelosti iskoristio pravo na odbitak pretporeza po računu broj 07/01/01 od 25. lipnja 2020.

Nije sporna činjenica da je dopisom od 20. listopada 2020. tužitelj jednostrano raskinuo predmetni ugovor s tuženikom te da je pozvao tuženika na povrat plaćenog iznosa od 90.000,00 kn (11.945,05 EUR), niti činjenica da je 27. listopada 2020., tuženik primio navedeni tužiteljev dopis.

9. Sporno je je li između parničnih stranaka ugovoren rok za ispunjenje tuženikove obveze, je li tuženik ispunio sve svoje ugovorne obveze, odnosno obavio sve ugovorene usluge obuhvaćene predmetnim računima, je li te obveze tuženik ispunio u ugovorenom roku, je li tužitelj dostavio tuženiku upute za izradu predmetne platforme, odnosno postoji li odgovornost (krivnja) tužitelja za neispunjenje tuženikove obveze, te je li tužitelj imao pravo jednostrano raskinuti predmetni ugovor.

10. Prema odredbama članka 360. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO), u dvostranoobveznim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveze ili, pod pretpostavkama predviđenim u idućim člancima, raskinuti ugovor jednostavnom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

11. Kada se radi o fiksnom ugovoru, dakle, ugovoru u kojem je rok bitan sastojak ugovora, za pitanje raskida mjerodavne su odredbe članka 361. ZOO-a. Prema odredbi članka 361. stavka 1. ZOO-a, kad je ispunjenje obveze u određenom roku bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obvezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu. Ovo pravilo se primjenjuje ako je ta strana (dužnik) bila dužna prva ispuniti svoju obvezu, osim u slučaju iz članka 359. ZOO-a. Ono se primjenjuje i kad je druga ugovorna strana (vjerovnik) bila dužna ispuniti svoju obvezu te ju je i ispunila o dospijeću, a ako nije, nego je pala u zakašnjenje, onda bi i (fiksni) rok za ispunjenje prve strane (dužnika) trebalo razmjerno produljiti. Isto pravilo se primjenjuje i ako nije određeno vrijeme ispunjenja druge strane (vjerovnika) pa se primjenjuje pravilo istodobnog ispunjenja (članak 358. ZOO-a), a druga strana je ispunila ili nudi ispunjenje svoje obveze. U svakom slučaju, navedeno pravilo se primjenjuje tek kad dužnik ne ispuni obvezu u fiksnom roku određenom za ispunjenje njegove obveze. Za kvalifikaciju ugovora kao fiksnog ugovora nije dovoljno samo ugovoriti određeni rok za ispunjenje već ugovorne strane moraju izričito ugovoriti da je tako ugovoreni rok bitan sastojak ugovora. Drugim riječima, rok nije bitan sastojak ugovora samim time što je ugovoren. Kad bi tako ugovoreni rok bio bitan sastojak ugovora tada bi svi ugovori koji sadržavaju određeni rok za ispunjenje bili fiksni ugovori, pa ne bi ni trebala izjava o raskidu i ostavljanju naknadno primjerenog roka za ispunjenje kako je to propisano odredbama članka 362. ZOO-a. Rok će biti bitan sastojak ugovora ako je ugovorena raskidna klauzula – odredba ugovora kojom se ugovara raskid kao posljedica neispunjenja obveze u ugovorenom roku, te kad je ispunjenje ugovora u određenom roku bitan sastojak ugovora po prirodi posla (članak 361. stavak 4. ZOO-a). Naime, iz odredbe članka 361. stavka 4. ZOO-a jasno proizlazi da je riječ o fiksnom ugovoru u slučaju kada je u ugovoru određeno da je to volja ugovornih strana što znači da stranke moraju izričito ugovoriti da je riječ o takvom ugovoru i da je ispunjenje u roku bitan sastojak tog ugovora, odnosno kada se ispunjenjem ugovora nakon proteka roka više ne bi mogla ostvariti svrha ugovora, te kada priroda pravnog posla upućuje na to da je ispunjenje ugovora u određenom roku bitan sastojak.

12. Kad se radi o ugovoru kod kojeg rok nije bitan sastojak ugovora, za pitanje raskida mjerodavne su odredbe članka 362. ZOO-a. Prema odredbi članka 362. stavka 1. ZOO-a, kad ispunjenje obveze u određenom roku nije bitan sastojak ugovora, dužnik zadržava pravo da i nakon isteka roka ispuni svoju obvezu, a vjerovnik da zahtijeva njezino ispunjenje. Ali ako vjerovnik želi raskinuti ugovor, mora ostaviti dužniku primjeren naknadni rok za ispunjenje (članak 362. stavak 2. ZOO). Ako dužnik ne ispuni obvezu u naknadnom roku, nastupaju iste posljedice kao i u slučaju kad je rok bitan sastojak ugovora (članak 362. stavak 3. ZOO) što znači da se ugovor raskida po samom zakonu (članak 361. stavak 1. ZOO).

13. Prema odredbi članka 363. ZOO-a, vjerovnik može raskinuti ugovor bez ostavljanja dužniku naknadnog roka za ispunjenje ako iz dužnikova držanja proizlazi da on svoju obvezu neće ispuniti ni u naknadnom roku.

14. Uvidom u tuženikov račun broj 3/1/1 od 5. ožujka 2020. (str. 7. spisa) utvrđeno je da je ispostavljen na iznos od 30.000,00 kn (3.981,68 EUR) po osnovi cijene za dizajn korisničkog sučelja za eHiron web platformu, te da je kao datum isporuke navedeno „tijekom mjeseca ožujka“.

Uvidom u tuženikov račun broj 07/01/01 od 25. lipnja 2020. (str. 8. spisa) utvrđeno je da je ispostavljen na iznos od 106.250,00 kn (14.101,80 EUR) po osnovi cijene za razvoj proizvoda za online edukacije (1/2), ispitivanje zahtjeva, dizajn korisničkog / adminskog sučelja, razvoj sustava za hosting i prikaz video edukacija, frontend development i backend development, te da je kao datum isporuke naveden 25. lipnja 2020.

15. Uvidom u e-mail od 27. ožujka 2020. (str. 29. spisa) u bitnome je utvrđeno kako tuženik, odnosno njegov zastupnik po zakonu VM, obavještava tužitelja, da su se prilagodili novoj situaciji i da „rokaju“ na najjače dalje, tako da će ponovno morati malo intenzivirati komunikaciju, te da iako misli da je sve ok, da oni dalje na svoju ruku rješavaju što mogu i ispravljaju eventualne propuste. Nadalje je utvrđeno da tuženik obavještava tužitelja da mu je poslao „invite na InVision account“ na kojem može vidjeti sve „screenove“ tako da ih mogu jednostavno komentirati. Uvidom u e- mail od 27. ožujka 2020. (str. 31. – 32. spisa) utvrđeno je da tužiteljev zastupnik po zakonu MM obavještava tuženika , u bitnome, da je vidio „ove screenove“, te da nije „ulovio“ da ima nešto novo, te postavlja upit prevode li oni samo ovo u tablici, a u InVisionu komentiraju dizajn, da mu je načelno dizajn ok, ali da ima prostora za poboljšanja – „jedno ovako brzinsko ne kuži se kaj je link, kaj je tekst box, kaj je naslov, sve je iste boje – detaljnije iskomentiram u InVisionu.“ Međutim, sama činjenica što je, kao što to tvrdi tuženik, tuženik izradio predmetni dizajn sama po sebi se upućuje na zaključak da je tuženik ispunio svoju ugovornu obvezu prema tužitelju. To tim više što i iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za informatiku, telekomunikaciju i elektroniku KM iz RIVULUS d.o.o. proizlazi kako dovršenost dizajna predmetne platforme eHiron ne doprinosi stupnju završenosti i funkcionalnosti proizvoda. Sud je u cijelosti prihvatio navedeni nalaz i mišljenje sudskog vještaka jer je vještak u cijelosti postupio u skladu sa zadatkom koji mu je odredio sud, a nalaz i mišljenje su izrađeni jasno, obrazloženo, bez kontradiktornosti i u skladu s pravilima struke, dok stranke nisu imale nikakvih primjedbi niti prigovora na nalaz i mišljenje vještaka. Osim toga, pisani nalaz i mišljenje navedeni sudski vještak je usmeno iznio i na ročištu održanom 3. prosinca 2024. kojom prilikom stranke također nisu imale nikakvih primjedbi na nalaz i mišljenje, dok je sudski vještak jasno i argumentirano odgovorio na postavljena pitanja.

16. Uvidom u e-mail od 14. listopada 2020. (str. 33. spisa) utvrđeno je da je tuženikov zastupnik po zakonu VM dostavio tužitelju sljedeće podatke:

„https://staging-ehiron.strongly-typed.hr/, [adresa elektroničke pošte], admin“. Međutim, niti činjenica što je, kao što to tuženik navodi, tuženik dostavio podatke za pristup web platformi, odnosno navedenu poveznicu za pristup platformi, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tuženik ispunio svoju ugovornu obvezu prema tužitelju, kao što to neosnovano navodi tuženik. To tim više što iz navedenog nalaza i mišljenja sudskog vještaka proizlazi da navedene poveznica https://staging.ehiron.strongly-typed.hr/, na kojoj bi se trebala nalaziti, do tada razvijena, verzija platforme eHiron, nije dostupna. Navedeno i iz razloga što je uvidom u e-mail od 15. listopada 2020. (str. 64. spisa), utvrđeno da je tužitelj odnosno njegov zastupnik po zakonu obavijestio tuženika, odnosno njegovog zastupnika po zakonu da, u bitnome, ne vidi neki pomak u odnosu na zadnju verziju koju mu je poslao, da sve one informacije na kojima je inzistirao da šalju nisu nigdje postavljene ili on vidi, da je dao konkretne linkove na "tečajeve" i "proizvode", da mu sama činjenica što nema pristup admin sučelju onemogućava uvid u vjerojatno najbitniji dio cijelog proizvoda. Osim toga navodi veći broj primjedbi na stanje dovršenosti, dizajn i funkcionalnosti platforme, obavještava da mu se čini da ima još podosta posla i da su daleko od završetka, te da ovom dinamikom neće imati gotovo proizvod do sljedeće godine. Uvidom u e-mail od 14. listopada 2020. (str. 65. spisa) utvrđeno je da je tužiteljev zastupnik po zakonu zatražio od tuženika očitovanje može li „19. listopada“ očekivati znatno dorađeniji proizvod., nakon što je, kao što to proizlazi iz e-maila od 6. listopada 2020. (str. 61. spisa) sam tuženik, odnosno njegov zastupnik po zakonu obavijestio tužitelja da će „19.10.“ sve biti isporučeno „osim moderatorskog sučelja“ i „notification sustava“, a nakon što je prethodno, u e-mailu od 6. listopada 2020. (str. 61. spisa) tužitelj odnosno njegov zastupnik po zakonu zatražio od tuženika obavijest o tome kada će sustav biti kompletno završen i spreman za korištenje, te je li „19.10.“ „konačan rok ili nakon toga imaju još nekih „X stvari“ za odraditi. Iz navedenog proizlazi da 15. listopada 2020. tuženik nije u cijelosti niti uredno ispunio svoju ugovornu obvezu izrade i isporuke predmetne platforme, te da je tužitelj pozvao tuženika na uredno ispunjenje ugovorne obveze do 19. listopada 2020. jer mu je tuženik prethodno dostavio nedovršen i manjkav proizvod, koji rok je sam tuženik, odnosno njegov zastupnik po zakonu potvrdio u svom e-mailu od 6. listopada 2020. Iz navedenih, niti iz ostalih isprava u niti iz ostalih izvedenih dokaza, ne proizlazi da je nakon 15. listopada 2020. tuženik ispunio svoju ugovornu obvezu prema tužitelju, već proizlazi zaključak da cjelokupno ponašanje tuženika upućuje na to da neće ispuniti svoju ugovornu obvezu niti nakon 19. listopada 2020. u odnosu na koji rok (datum) su se, putem prethodno navedenih e-mailova, parnične stranke u konačnici sporazumjele da bude krajnji rok isporuke predmetne platforme jer je tužitelju to bilo bitno i nužno kako bi realizirao poslove i ugovore prema svojim klijentima (poslovnim partnerima). Navedene činjenice je u svom iskazu u bitnome potvrdio i tužiteljev zastupnik po zakonu MM čiji iskaz je sud prihvatio jer je jasan, bez kontradiktornosti te je, u bitnome, u skladu s e-mailom korespondencijom između stranaka i iskazima svjedoka TM, ČM i OM. Tako je na temelju iskaza tužiteljevog zastupnika po zakonu utvrđeno da je predmet ugovora bila izrada on-line platforme čija je svrha bila on-line edukacija magistara farmacije, da bi predmetna platforma bila funkcionalna u slučaju da se omogući korisniku registracija i pristup na predmetnu platformu i konzumacija sadržaja koji se objavljuje na toj platformi, da je na tuženikov prijedlog sam u nekoliko navrata dao suglasnost tuženiku za produljenje roka i za izvršenje predmetnih radova, da je tuženik konačno dostavio određeni proizvod koji nije bio funkcionalan i nije bio uopće upotrebljiv, pa čak ni za samu prezentaciju prema potencijalnim klijentima, da cijeli sustav nije bio funkcionalan, administracijsko sučelje nije bilo funkcionalno i stranice nisu bile međusobno povezane, da su nakon primitka tog tzv. proizvoda, u roku od dan-dva, tuženiku reklamirali sve njegove nedostatke, da je nakon što su se prvobitno suglasili da se predmetna platforma izradi u roku od 12 tjedana, da je posljednji rok za izradu platforme, bio listopad 2020. godine, te da je nakon što je tuženikov zastupnik po zakonu tražio daljnji rok za završetak posla, tužitelj raskinuo ugovor, konačno, uvidjevši kako posao neće biti izvršen. Konačno je utvrđeno da je tužitelj odnosno njegov zastupnik po zakonu tuženiku sam na vrijeme dostavio „brand book“ s potrebnim smjernicama za dizajn i drugo, te da je sam sve smjernice i upute za izradu platforme davao pravovremeno tuženiku, što proizlazi i iz e-mail korespondencije između stranaka.

17. Osim toga, i svjedok TM, koji je bio nazočan inicijalnom sastanku, na kojem su prisustvovali direktor tužitelja ZM, direktor tuženika VM i AM, tema kojeg sastanka je bila izrada digitalne platforme za edukaciju magistara farmacije, čiji iskaz je sud prihvatio jer je jasan, uvjerljiv, bez kontradiktornosti i u skladu s iskazom tužiteljevog zastupnika po zakonu i svjedoka ČM i OM te ispravama u spisu, je u bitnome potvrdio da tuženik nije izradio predmetnu platformu, odnosno da je tuženik, u nekom trenutku, nakon 6-7 mjeseci dostavio izvjestan proizvod koji nije bio funkcionalan, koji je sadržavao određene elemente koji nisu bili upotrebljivi (primjerice nisu se mogli otvoriti video-klipovi, dizajn nije bio onakav kakav su stranke dogovorile, a tekst je bio nabacan bez nekakvog reda.

18. Nadalje, i svjedok AM, koja je bila nazočna na nekoliko sastanaka između tužitelja i tuženika, čiji iskaz je sud prihvatio jer je jasan, uvjerljiv, bez kontradiktornosti i u skladu s iskazom tužiteljevog zastupnika po zakonu i svjedoka TM i OM, te ispravama u spisu, je u bitnome potvrdio da je na tim sastancima dogovoreno da se u najkraćem roku izradi web platforma e- learning pod nazivom e-Hiron, da je s tuženikovim direktorom gospodinom VM dogovoren rok od 3 mjeseca za izradu platforme, da je tužitelj prihvatio produljenje roka te je tuženik otprilike nakon ljeta, otprilike 6 mjeseci od finalnog dogovara o suradnji, dostavio "screenshotove" onoga što bi trebala biti platforma, da tuženik nije dostavio linkove na kojima je trebala biti ta platforma, a „screenshotovi“ koje je dostavio nisu bili prihvatljivi, da iz onoga što je tuženik dostavio proizlazi da nije bilo funkcionalnosti ni dizajna onoga o čemu je trebala biti ta platforma, da nakon što su pregledali „screenshotove“ koje je dostavio tuženik, da su o nedostacima obavijestili direktora tužitelja.

19. Na temelju iskaza svjedoka OM, koji je sud prihvatio jer je jasan, uvjerljiv, bez kontradiktornosti i u skladu s iskazom tužiteljevog zastupnika po zakonu te svjedoka TM i ČM te ispravama u spisu, je također utvrđeno da je tuženikova obveza bila izrada funkcionalne platforme putem koje bi se objavom videa educirali ljekarnici, da je tuženik dostavio tužitelju izvjestan proizvod 14. listopada 2020. te da je uvidom u taj proizvod utvrdio da je sadržavao logotip koji je bio postojeći te nešto teksta, a cijeli proizvod bio je neupotrebljiv o čemu je obavijestio direktora tužitelja te mu dostavio i „screenshotove“ koje je napravio, da je tužitelj o nedostacima sljedeći dan, odnosno 15. listopada 2020. obavijestio tuženika, te da je tuženik prekoračio rok za izradu proizvoda te je tražio da se navedeni rok produlji.

20. Uvidom u e-mail korespondenciju je nadalje utvrđeno da je, suprotno tuženikovoj tvrdnji, tužitelj, bez odgađanja, dostavljao tuženiku sve potrebne materijale i obavijesti potrebne za ispunjenje tuženikove obveze, dok tuženik nije, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a, dokazao protivno. Tako je uvidom e-mail od 27. ožujka 2020 (str. 31. – 32. spisa) utvrđeno je da je tužiteljev zastupnik po zakonu MM istoga dana odgovorio na tuženikov e-mail od 27. ožujka 2020. te dostavio podatke, upute i smjernice vezano uz realizaciju predmetnog posla, zatražio određena pojašnjenja i uputio tuženika u određene nedostatke i manjkavosti. Uvidom u e-mail od 15. srpnja 2020. (str. 55. – 56. spisa) utvrđeno je da je tužitelj, odnosno njegov zastupnik po zakonu zatražio od tuženika obavijest o statusu predmetne platforme „eHiron“ te o tome kada mogu očekivati funkcionalnu verziju za testiranje, uz obavijest da mu u petak dolazi jedan od klijenata kojem bi mogli prodati klona, ili dati u najam pa mora znati gdje su. Uvidom u e-mail od 23. srpnja 2020. (str. 54. spisa) utvrđeno je da je tužitelj, odnosno njegov zastupnik po zakonu obavijestio tuženika o tome da su jučer imali sastanak, da postoji interes za ehiron i da će složiti neki koncept složili, te je zatražio obavijest o tome kada će imati svoju verziju za testiranje pošto ovo što mu je tuženik poslao to nije. Konačno, uvidom u e-mail od 15. listopada 2020. (str. 64. spisa), utvrđeno je, kao što je prethodno navedeno, i da je tužitelj odnosno njegov zastupnik po zakonu obavijestio tuženika, odnosno njegovog zastupnika po zakonu i o većem broju primjedbi na stanje dovršenosti, dizajn i funkcionalnosti platforme, što je potvrdio i tužiteljev zastupnik po zakonu u svom iskazu. Osim toga, i iz iskaza svjedoka TM jasno proizlazi da je nakon nekoliko dana od početnog sastanka, tužitelj dostavio tuženiku smjernice za izradu predmetne platforme. Također, i iz iskaza svjedoka ČM jasno proizlazi da je tužitelj dostavio sve potrebne smjernice za izradu platforme tuženiku, i to usmeno i putem e-maila. Uzevši u obzir navedeno sud je utvrdio da je tužitelj dostavio tuženiku upute za izradu predmetne platforme zbog čega je utvrdio da ne postoji odgovornost (krivnja) tužitelja za neispunjenje tuženikove obveze, kao što to neosnovano ističe tuženik, dok tuženik nije, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a, dokazao suprotno. Naprotiv, iz e-maila od 15. rujna 2020. (str. 58. spisa) proizlazi da je tužitelj, odnosno njegov zastupnik po zakonu obavijestio tuženika da ima sastanak u četvrtak ujutro s klijentom koji više ne može odgađati, kojem je tužitelj, prema tuženikovom zadnjem „updateu“ rekao da će prošli tjedan biti sve gotovo i da će ovaj tjedan moći prezentirati, te je zatražio od tuženika da „stisnu“ i pošalju na vrijeme za sastanak. Nadalje je utvrđeno da je nakon toga, e-mailom od 16. rujna 2020. (str. 57. – 58. spisa), tuženik odnosno njegov zastupnik po zakonu obavijestio tužitelja o nastalim problemima u bitnome navodeći da „gitlab baca neke errore“, da postoji problem s „customer supportom“, te da su na kraju „digli novi build“ da ima za sutra, da su dodali jedan od „testnih courseva na silu“, da se ispričava zbog toga, da nije to mogao nikako „iščupati“ i da će se „iskupiti“. Iz navedenog proizlazi da, suprotno tuženikovoj tvrdnji, ne postoji odgovornost (krivnja) tužitelja za neispunjenje tuženikove ugovorne obveze prema tužitelja, dok tuženik nije, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a, dokazao suprotno.

21. Sud nije prihvatio iskaz tuženikovog zastupnika po zakonu VM jer taj iskaz nije uvjerljiv te je u kontradiktornosti s e-mailom korespondencijom između stranaka iz kojih jasno proizlazi da su se, kao što je prethodno obrazloženo, parnične stranke u konačnici suglasile da se predmetna platforma isporuči do 19. listopada 2020., da je tužitelj dostavljao tuženiku sve potrebne upute, tražio od njega obavijesti o statusu predmetne platforme, obavještavao ga o uočenim nedostacima i pozivao ga na njihovo otklanjanje i ispunjenje ugovorne obveze, te da tuženik nije ispunio svoju ugovornu obvezu do, niti nakon 15. listopada 2020. Iz navedenih razloga sud nije prihvatio niti iskaze svjedoka VMH i SM jer ti iskazi nisu uvjerljivi te su iz prethodno navedenih razloga u kontradiktornosti s email korespondencijom između stranaka.

22. Na temelju navedenog nalaza i mišljenja sudskog vještaka je utvrđeno da je dizajn platforme napravljen i da je taj dio završen, da je tužitelj imao određene primjedbe na dizajn, ali ga je prihvatio; da dizajn, sam po sebi, nema nikakve funkcionalnosti, već predstavlja samo vizualnu prezentaciju proizvoda, u ovom slučaju platforme eHiron zbog čega dovršenost dizajna ne doprinosi stupnju završenosti i funkcionalnosti proizvoda, platforme eHiron; da je svaka aplikacija, pa tako i platforma eHiron, napravljena s ciljem provođenja određenog poslovnog procesa koja zahtijeva određeni set funkcionalnosti, da ukoliko aplikacija ne zadovoljava, od naručitelja zahtijevani, set funkcionalnosti, tada aplikacija ne zadovoljava poslovne potrebe naručitelja; da bi nakon, isporuke aplikacije (u ovom slučaju platforme eHiron), naručitelj trebao testirati aplikaciju i provjeriti njenu ispravnost i funkcioniranje, a nakon toga, ukoliko se naručitelj uvjerio da je aplikacija u skladu sa ugovorenim specifikacijama, potpisuje se primopredajni zapisnik, čime je postupak razvoja i isporuke aplikacije dovršen, a aplikacija prelazi u produkcijski rad i održavanje; da sam čin isporuke aplikacije ne znači da je aplikacija izrađena u skladu sa specifikacijom i zahtjevima korisnika zbog čega 19. listopada 2020. ne treba shvatiti kao datum isporuke platforme eHiron, već kao datum isporuke verzije pogodne za testiranje, na koju će naručitelj dati svoje komentare i primjedbe; da postoji određeni stupanj završenosti proizvoda i pripadajućih funkcionalnosti, ali se ne može utvrditi koliki je to dio naručenih funkcionalnosti iz specifikacije; da nije provedena sustavna provjera rada platforme eHiron, gdje bi se, stavku po stavku, utvrdilo koja od funkcionalnosti nije dovršena/ispravna; da čak i ako bi neke od funkcionalnosti platforme eHiron ispravno radile, platforma nije funkcionalna jer izostanak bilo koje dogovorene funkcionalnosti narušava cijeli poslovni proces tužitelja, te da je platforma eHiron funkcionalna i dovršena samo ako su dovršene i ispravno rade sve specificirane i naručene funkcionalnosti. Konačno je utvrđeno da je platforma eHiron nezavršen i nefunkcionalan proizvod, te da nije provedeno korisničko testiranje platforme i ne može se potvrditi da je bilo koja funkcionalnost radila u skladu sa funkcionalnom specifikacijom, odnosno zahtjevima i potrebama tužitelja kao naručitelja. Osim toga, na održanom ročištu sudski vještak je pojasnio da je tuženik isporučio grafički dizajn stranice na koji je tužitelj imao određene prigovore, ali ga je prihvatio, da su u odnosu na funkcionalni dio, bile određene isporuke, s time da ne može navesti u kojem obimu i koje su funkcionalnosti isporučene, ali da zaključuje kako se radilo o radnoj verziji softvera, te da svaka aplikacija ima svoje specifičnosti koji određuju njezinu cijenu.

23. Dakle, i na temelju navedenog nalaza i mišljenja, kao i na temelju ostalih izvedenih dokaza, je utvrđeno da je platforma eHiron nezavršen i nefunkcionalan proizvod, te da nije provedeno korisničko testiranje platforme i ne može se potvrditi da je bilo koja funkcionalnost radila u skladu sa funkcionalnom specifikacijom, odnosno zahtjevima i potrebama tužitelja kao naručitelja, dok tuženik nije, u skladu s odredbama i članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 2. ZPP-a, dokazao suprotno.

24. Uzevši u obzir navedeno sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da do 20. listopada 2020. kada je tužitelj nesporno jednostrano raskinuo predmetni ugovor, ali niti nakon toga, tuženik nije u cijelosti ispunio svoje ugovorne obveze izrade i isporuke predmetne platforme tužitelju kao naručitelju, dok tuženik nije, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a, dokazao suprotno.

25. Tuženik se neosnovano poziva na odredbu članka 367. ZOO-a kojom je propisano da ugovor ne može raskinuti zbog neispunjenja neznatnog dijela obveze. Prvenstveno se ističe da se tuženik samo paušalno poziva na navedenu zakonsku odredbu. Međutim, tuženik nije, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a, činjenično obrazložio tvrdnju da se radi o neispunjenju neznatnog dijela obveze, dok iz izvedenih dokaza, prvenstveno navedenog nalaz i mišljenja sudskog vještaka proizlazi suprotno. Naime, kao što je prethodno navedeno, na temelju navedenog nalaza i mišljenja je utvrđeno da dizajn, sam po sebi, nema nikakve funkcionalnosti, već predstavlja samo vizualnu prezentaciju proizvoda, u ovom slučaju platforme eHiron zbog čega dovršenost dizajna ne doprinosi stupnju završenosti i funkcionalnosti proizvoda, platforme eHiron, da čak i ako bi neke od funkcionalnosti platforme eHiron ispravno radile, platforma nije funkcionalna jer izostanak bilo koje dogovorene funkcionalnosti narušava cijeli poslovni proces tužitelja, da je platforma eHiron funkcionalna i dovršena samo ako su dovršene i ispravno rade sve specificirane i naručene funkcionalnosti, ali da je platforma eHiron nezavršen i nefunkcionalan proizvod, te nije provedeno korisničko testiranje platforme i ne može se potvrditi da je bilo koja funkcionalnost radila u skladu sa funkcionalnom specifikacijom, odnosno zahtjevima i potrebama tužitelja. Slijedom navedenog sud je utvrdio da se, suprotno tuženikovoj tvrdnji, u konkretnom slučaju ne radi o neispunjenju neznatnog dijela obveze od strane tuženika.

26. Slijedom navedenog sud je utvrdio da je, suprotno tuženikovoj tvrdnji, tužitelj imao pravo jednostrano raskinuti predmetni ugovor u skladu s odredbama članka 360. i članka 363. ZOO-a, što je tužitelj nesporno i učinio dopisom od 20. listopada 2020. U svakom slučaju, podnošenjem predmetne tužbe tužitelj je izrazio svoju volju da se ugovor koji je nesporno sklopljen između parničnih stranaka ne održi na snazi i da ne zahtijeva njegovo ispunjenje zbog čega je najkasnije u trenutku podnošenja tužbe, predmetni ugovor jednostrano raskinut od strane tužitelja (članak 363. ZOO-a). Zbog toga je, uzevši u obzir navedeno, sud utvrdio kako, na temelju odredaba članka 1111. u vezi s odredbom članka 368. stavka 2. ZOO-a, tužitelj ima pravo na povrat iznosa od 11.945,05 EUR koji je tužitelj nesporno platio po osnovi cijene 10. ožujka 2020. (iznos od 3.981,68 EUR) i 26. lipnja 2020. (iznos od 7.963,37 EUR).

27. Na iznos od 11.945,05 EUR, tužitelj ima pravo i na zatezne kamate u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a jer je tuženik kao trgovac znao, a u svakom slučaju je morao znati da mu ne pripada pravo zadržati sporni iznos jer nije ispunio svoje ugovorne obveze. Zbog toga tužitelj ima pravo na zatezne kamate koje teku od prvog sljedećeg dana nakon obavljenih plaćanja, kao što je to tužitelj zatražio u tužbenom zahtjevu.

28. Na iznos od 11.945,05 EUR tužitelj ima pravo na zatezne kamate po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a za ostale odnose, a ne po stopi propisanoj tom odredbom za odnose iz trgovačkih ugovora ili ugovora između trgovca i osobe javnog prava, kao što to neosnovano zahtjeva tužitelj. To iz razloga što se u konkretnom slučaju radi o tražbini po osnovi stečenog bez osnove, dakle, o izvanugovornom odnosu.

29. Slijedom navedenog o tužbenom zahtjevu je odlučeno kao u točkama I. i II. izreke presude.

30. Prema odredbi članka 221.b stavka 1. ZPP-a, ako tužitelj dokaže da je tuženik za tražbinu koju je tužitelj utužio na temelju vjerodostojne isprave koristio pravo na odbitak pretporeza, smatrat će se da tražbina postoji, osim ako tuženik ne dokaže protivno. U konkretnom slučaju nije sporno da je tužitelj u cijelosti iskoristio pravo na odbitak pretporeza po računu broj 07/01/01 od 25. lipnja 2020. Zbog toga je, u skladu s odredbom članka 221.b stavka 1. ZPP-a, teret dokaza predbačen na tužitelja koji je dužan dokazati da tuženikova tražbina prema tužitelju po predmetnom računu u ukupnom iznosu od 106.250,00 kn (14.101,80 EUR) ne postoji, što je, prema utvrđenju suda, tužitelj u konkretnom slučaju dokazao. Naime, kao što je prethodno obrazloženo, sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da tuženik nije u cijelosti ispunio svoje ugovorne obveze koje se odnose na izradu i isporuku predmetne platforme tužitelju, pa tako niti one za koje je izdan račun broj račun broj 07/01/01 od 25. lipnja 2020. Zbog toga je sud utvrdio da tuženik nema pravo zahtijevati od tužitelja isplatu preostalog dijela cijene u iznosu od 6.138,43 EUR po računu broj 3/1/1 od 5. ožujka 2020. To tim više što je, kao što je prethodno obrazloženo, predmetni ugovor jednostrano raskinut od strane tužitelja, zbog čega su, u skladu s odredbom 368. stavka 1. ZOO-a, raskidom ugovora obje strane oslobođene svojih obveza, osim obveze na naknadu štete. Međutim, tuženik nije, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-.a, tvrdio niti dokazao da iznos od 6.138,43 EUR predstavlja eventualnu štetu koju je tuženik eventualno pretrpio, dok je sud vezan činjeničnom osnovom tužbe, u konkretnom slučaju protutužbe (članak 186. stavak 3. ZPP), te sud u parničnom postupku odlučuje u granicama postavljenih zahtjeva (članak 2. stavaka 1. ZPP). Slijedom navedenog sud je utvrdio neosnovanim protutužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 6.138,43 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama zbog čega je odlučeno kao u točki III. izreke presude.

31. Tužitelj je u ovoj parnici u cijelosti uspio u odnosu na tužbeni zahtjev i u odnosu na protutužbeni zahtjev zbog čega tužitelj ima pravo na naknadu troškova nastalih po tužbi i po protutužbi u skladu s odredbama članka 154. stavak 1. ZPP-a. U odnosu na tužbu, tužitelj ima pravo na naknadu troškova prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 11.945,05 EUR, dok u odnosu na protutužbu, tužitelj ima pravo na naknadu troškova prema vrijednosti predmeta spora u iznosu do 6.138,43 EUR. Zbog toga je sud, uzevši u obzir sadržaj svake pojedine parnične radnje, visinu troškova odredio prema navedenim odvojenim vrijednostima, posebno za tužbu, posebno za protutužbu, odlučujući u granicama tužiteljevog zahtjeva za naknadu troškova (članak 2. stavak 1. ZPP). Naime, tužba i protutužba predstavljaju dvije odvojene, samostalne pravne radnje, pa je tužitelj u zahtjevu za naknadu troškova (troškovniku na str. 173. spisa), neosnovano obračunao troškove prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 18.083,48 EUR koja predstavlja zbroj vrijednosti predmeta spora po tužbi u iznosu od 11.945,05 EUR i vrijednosti predmeta spora po protutužbi u iznosu od 6.138,43 EUR.

32. U odnosu na tužbu, tužitelju su, prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 11.945,05 EUR, kao potrebni (članak 155. stavak 1. ZPP), priznati troškovi sastavljanja tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23; dalje: OT), sastavljanja obrazloženog podneska od 3. kolovoza 2021. kojim se očituje na odgovor na tužbu u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT), sastavljanja obrazloženog podneska od 2. rujna 2024. kojim se očituje na nalaz i mišljenje sudskog vještaka u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT), zastupanja na ročištima 13. srpnja 2022., 13. srpnja 2023., 23. studenoga 2023., 21. ožujka 2024., 3. prosinca 2024. i 18. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 EUR za svako ročište (Tbr. 9. točka 1. OT), te zastupanja na ročištu 10. studenoga 2022. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. točka 2. OT), što ukupno iznosi 1.900,00 EUR, a sve uvećano za PDV od 25% u iznosu od 475,00 (Tbr. 46. OT), ukupno iznosi 2.375,00 EUR. Tužitelj ima pravo na naknadu troškova sudske pristojbe za tužbu u plaćenom iznosu od 82,95 EUR i za presudu u iznosu od 165,90 EUR, sve u skladu s Uredbom o tarifi sudskih pristojbi.

33. U odnosu na protutužbu, tužitelju su, prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 6.138,43 EUR, kao potrebni (članak 155. stavak 1. ZPP), priznati troškovi sastavljanja odgovora na protutužbu od 3. kolovoza 2021. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT), sastavljanja obrazloženog podneska od 2. rujna 2024. kojim se očituje na nalaz i mišljenje sudskog vještaka u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT), zastupanja na ročištima 13. srpnja 2022., 13. srpnja 2023., 23. studenoga 2023., 21. ožujka 2024., 3. prosinca 2024. i 18. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 EUR za svako ročište (Tbr. 9. točka 1. OT), te zastupanja na ročištu 10. studenoga 2022. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. točka 2. OT), što ukupno iznosi 1.700,00 EUR, a sve uvećano za PDV od 25% u iznosu od 425,00 EUR (Tbr. 46. OT), ukupno iznosi 2.125,00 EUR.

34. Tužitelj ima pravo na naknadu troškova vještačenja u iznosu od 900,00 EUR.

35. Slijedom navedenog sud je utvrdio da tužitelj ima pravo na naknadu troškova u ukupnom iznosu od 5.648,85 EUR.

Na te troškove tužitelj ima pravo i na zatezne kamate od dana donošenja ove presude (članak 151. stavak 3. ZPP) do isplate, po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO za ostale odnose.

36. Tužitelj nema pravo na naknadu troškova sastavljanja podneska od 28. ožujka 2024. s PDV-om u iznosu od 62,50 EUR jer, s obzirom na njegov sadržaj, taj podnesak nije bio potreban radi vođenja ove parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a jer uz taj podnesak tužitelj samo dostavlja dokaz o uplati predujma za vještačenje što je mogao i trebao učiniti i bez sastavljanja tog podneska. Iz istog razloga tužitelj nema pravo na naknadu troškova sastavljanja podneska od 2. prosinca 2024. s PDV-om u iznosu od 625,00 EUR jer niti taj podnesak, s obzirom na njegov sadržaj, nije bio potreba za vođenje ove parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a. Tužitelj nema pravo na naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude s PDV-om u iznosu od 125,00 EUR jer nije pristupio na to ročište pa se ne radi o stvarnom trošku koji je za tužitelja nastao u tijeku ili u povodu ovog postupka (članak 151. stavak 1. ZPP). Stoga, a kao što je prethodno obrazloženo da je tužitelj neosnovano obračunao troškove prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 18.083,48 EUR koja predstavlja zbroj vrijednosti predmeta spora po tužbi u iznosu od 11.945,05 EUR i vrijednosti predmeta spora po protutužbi u iznosu od 6.138,43 EUR, sud je utvrdio da tužitelj nema pravo na naknadu troškova u preostalom iznosu od 2.895,45 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama pa je u tom dijelu odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova kao neosnovan.

37. Slijedom navedenog o troškovima je odlučeno kao u točkama IV. i V. izreke presude.

Zagreb, 24. travnja 2025.

Sudac

mr. sc. Ivana Koštarić Fegeš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od dostave prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.