REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

59. P-1204/2024-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Jeleni Antonić Šego, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. Zagreb, Horvatova ulica 80A protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. [adresa], OIB: 23057039320 kojeg zastupa Petar Kovačević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 11. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 24. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 10. Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160 / 51400607 - 5102119554 od dana 18. studenog 2004. godine, sklopljenog između tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa] OIB: 23057039320 kao kreditora i GF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, koja nosi naziv „NAKNADA“, u dijelu koji glasi: „ Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % ( jedan posto ) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.105,02 eura sa zateznim kamatama tekućim od dana 20. studenog 2004. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizlašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 950,21 eura sa zateznom kamatom tekućom od 24. travnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 628,83 eura sa zakonskim zateznim kamata tekućim od 24. travnja 2025. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj u bitnom navodi da GF (ranije G) kao korisnik kredita, sklopila sa tuženikom 18. studenog 2004. Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607 – 5102119554 (dalje: Ugovor o kreditu), kojim joj je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 167.753,93 CHF protuvrijednosti u kunama obračunate po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj, s rokom vraćanja od 360 mjeseci, od puštanja kredita u tečaj.

Navodi kako je u čl. 10. ugovora o kreditu predviđena naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita od 1,00 % te je korisnik kredita 19. studenog 2004. platio naknadu u iznosu od 1.105,02 eura. Ističe kako je Ugovor o kreditu tipski i unaprijed priređen od strane tuženika, a korisniku kredita, koji je potrošač, nije pružena mogućnost pregovaranja, niti je korisnik kredita imao ikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe niti mu je ista predočena uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve kako je predmetni ugovor već bio unaprijed pripremljen od strane tuženika. Takvim postupanjem tuženika prouzročena je neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita.

Nadalje tužitelj se poziva na odredbe čl., 3., 81. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., na odredbe čl. 3. st. 1. i čl. 5. Direktive EU 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. te na odluke Suda EUR C-84/19 i C-224/19. te na odredbu čl. 323. Zakona o obveznim odnosima. Slijedom navedenog ističe kako je tuženik na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 1.105,02 eura.

Korisnik kredita, kao ustupitelj, je sa tužiteljem, kao primateljem, sklopio Ugovor o ustupu / prijenosu tražbine, kojim ugovorom je utvrđeno kako je korisnik kredita s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu dok je člankom 2. istog Ugovora o ustupu / prijenosu tražbine izričito ugovoreno kako korisnik kredita kao Ustupitelj sklapanjem ugovora svoju tražbinu prema tuženiku s naslova povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada na temelju Ugovora o kreditu zajedno sa svim sporednim pravima prenosi na tužitelja kao primatelja, dok tužitelj kao primatelj u cijelosti prima prenesenu tražbinu.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja. U bitnom ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije te da se predmetne tražbine po svojoj prirodi protive prenošenju na drugoga a pod tim tražbinama smatraju se one koje se temelje na odnosu povjerenja vjerovnika i dužnika, na njihovim osobnim odnosima te stoga treba uvažiti činjenicu da je u odnosu na dužnika pravno relevantna promjena vjerovnika. Osporava da je korisnik kredita bio potrošač te ističe i prigovor zastare. Navodi da je odredba ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva, o njoj se pojedinačno pregovaralo i nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi i da su korisniku kredita protumačene sve odredbe ugovora o kreditu od strane djelatnika banke. Osporava i tijek zakonskih zateznih kamata te navodi da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

Slijedom navedenog, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi tužbeni zahtjev tužitelja usmjeren na utvrđenje ili ustanovljenje ništetnosti bio osnovan (a čemu se tuženik protivi), jedino bi bilo pravno osnovano tužitelju dosuditi isplatu glavnog potraživanja zajedno sa zateznim kamatama tekućim od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost odnosno podredno od podnošenja tužbe u konkretnom predmetu. S obzirom na navedeno, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbu tužitelja i tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u otplatni plan za kredit partije kredita 5102119554 (list 8-15 spisa), pregled prometa po partiji kredita 5102119554 za razdoblje od 18.11.2004. do 29.9.2015. (list 16-32 spisa), Ugovor o kreditu, broj ugovora: 2402006-1031262160 / 51400607 - 5102119554 od dana 18. studenog 2004. (list 33-36 spisa), aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5102119554 od dana 12. veljače 2016. (list 37-40 spisa), aneks broj 1 sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini od 12. veljače 2016. (list 41-43 spisa), zk izvadak ul.br. 17560 k. o. [katastarska općina] (list 44-46 spisa), dopis ovdje tuženika upućen Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. od 20. svibnja 2024. (list 47 spisa), dopis Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o. upućen ovdje tuženiku predmeta: dostava potvrda o uplatama ulaznih/izlaznih naknada od 2. svibnja 2024. (list 48 spisa), pisani iskaz / izjava korisnika kredita od dana 03. travnja 2024. ovjeren kod javnog bilježnika 08. travnja 2024. (list 50-51 spisa), dopis GF upućen ovdje tuženiku predmeta: obavijest o ustupu tražbine od 10. lipnja 2023. (list 53 spisa), dopis ovdje tužitelja upućen ovdje tuženiku predmeta: obavijest o preuzimanju tražbine, zahtjev za dostavom dokumentacije, prijedlog izvansudske nagodbe od 10. lipnja 2023. (list 54 spisa), Ugovor o ustupu / prijenosu tražbine (cesija) od 10. lipnja 2023. (list 55-59 spisa), Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (list 64-69 spisa), Izvadak iz Općih i posebnih odredbi kataloga sektora građanstva od 01. travnja 2004. do 31. kolovoza 2024. (list 105-109 spisa), pisani iskazi / izjave drugih korisnika kredita ovjereni kod javnih bilježnika (list 119-129, 140-142, 153-156, 184-188 spisa), Prikaz procesa obrade kredita za razdoblje od 2004. do 2011. godine (list 138-139 spisa), izvod iz zapisnika sa sjednice Građanskog odjela VSRH od 05. ožujka 2004. (list 162 spisa), publikacija Hrvatskog društva za građanskopravne znanosti i praksu tradicionalno XXXV. savjetovanje godišnjak 27 iz 2020. godine (list 189-237 spisa), izvod iz zapisnik sa sjednice Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. (list 247 spisa), iskaz svjedokinja GF i GFŠ (list 335-337 spisa).

4. Tuženik je na ročištu 20. studenog 2024. naveo da visina tužbenog zahtjeva, nije sporna, te je stoga u daljnjem tijeku postupka odbijen prijedlog za provođenjem financijskog vještačenja radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva.

5. Na temelju odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607 – 5102119554 od 18. studenog 2004. te zahtjev za isplatu iznosa od 1.105,02 eura koji je prednik tužitelja platio po osnovi ništetnosti takve odredbe.

7. Među strankama je sporna aktivna legitimacija, osnova, zastara predmetnog potraživanja te tijek zateznih kamata. Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

8. Predmetni Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607 – 5102119554 (dalje: Ugovor o kreditu) sklopljen je 18. studenog 2004. između GF i ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., dakle između potrošača (u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03)) i pravne osobe kojim je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti 167.753,93 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Prema čl. 3. Ugovora kredit je odobren za kupovinu nekretnine uz valutnu klauzulu. Prema odredbi čl. 8. ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,99 % godišnje. Nadalje prema čl. 10 Ugovora (naknada) za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate sa datumom ugovora.

9. GF je kao ustupitelj sa društvom Druga fundacija SPV d.o.o., kao primateljem, sklopila 10. lipnja 2023. Ugovor o ustupu tražbine prema kojem ustupitelj ustupa primatelju sve svoje tražbine prema ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. (tuženiku ) navedene u čl. 1. toga ugovora, kao i ostale ustupiteljeve tražbine koje bi postojala prema tuženiku a temeljile bi se ili bi proizlazile iz Ugovora o kreditu, zajedno sa svim sporednim pravima (čl. 2.).

Činidba koja je predmet navedenog ustupa je odrediva, jer bez obzira na to što nije naveden konkretan novčani iznos sam ugovor sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Stoga je takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi.

10. Ugovor o ustupu sklopljen je u sukladno odredbi čl. 80. Zakona o obveznom odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 dalje: ZOO) prema kojoj odredbi vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Kako je predmetna tražbina novčana stoga ista nije niti strogo osobne naravi te se po naravi ne protivi ustupu.

Prema odredbi čl. 84. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, dakle identitet tražbine ustupom nije promijenjen pa stoga novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. Prema tome, novčana tražbina koja proizlazi iz ništetnosti (dijela) potrošačkog ugovora nije tražbina koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga niti je osobna tražbina i takvom tražbinom potrošač može slobodno raspolagati. Također navedeno podrazumijeva kako se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

Također i Europski sud je u odluci C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda) u točki 20. obrazloženja zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

Obzirom na navedeno nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

11. Nadalje u pogledu istaknutog prigovora zastare valja istaknuti kako tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok.

Naime zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za odobrenje kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.).Prema tome slijedom navedenog niti tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

12. Dakle tijekom postupka proveden je dokaz saslušanjem svjedoka GF, korisnice kredita , te je ista u bitnom navela kako je tijekom 2004. podigla kredit kod tuženika u iznosu od oko 160.000,00 švicarskih franaka za kupnju stana u kojem živi. Navela je kako je bankarski službenik prilikom podizanja predmetnog kredita nije informirao o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, niti joj je išta u pogledu te naknade bilo pojašnjeno, a također nije mogla pregovarati oko odredbi tog ugovora o kreditu pa tako niti same odredbe o naknadi. Navedeni ugovor je pročitala no prije sklapanja ugovora bankarski službenik nije joj rekao koliko će iznositi ta ulazna naknada.

Sud je prihvatio iskaz svjedoka GF vjerodostojnim obzirom je isti logičan, životan i uvjerljiv.

13. Tijekom postupka proveden je i dokaz saslušanjem svjedoka GFŠ koja je tijekom 2004. godine radila kod tuženika na radnom mjestu kreditnog savjetnika i to na obradi kredita iz ponude Erste banke d.d. te je navedeni iskaz u bitnom prihvaćena kao vjerodostojan. Naime iz istog proizslzi kako su u pogledu kredita iz njihove ponude imali informativne obrasce (letke) kojima su informirali klijente između ostalog i o iznosu naknada za kredite. Navodi kako bi kod stambenih kredita klijent dobio odvojeni A4 papir na kojem bi bio naveden postotak i iznos troškova obrade. Naime, kod stambenih kredita naknada se plaćala izvan kredita i klijenti su o tome bili informirani. Klijenti nisu mogli pregovarati oko iznosa naknade.

14. Dakle iz iskaza navedenih svjedoka utvrđeno je da korisnica kredita GF nije pregovarala niti o odredbi o naknadi za obradu kredita, a niti o bilo kojoj drugoj odredbi ugovora o kreditu, već je prihvatila ugovor koji joj je ponuđen. Naime ista nije imala niti mogućnost pregovaranja a što jasno proizlazi i iz iskaza svjedoka GFŠ, zaposlenice tuženika.

15. Prema ocjeni ovoga suda ništetna je odredba čl. 10. st. 1. ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1% od iznosa kredita.

16. Naime u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik naplatio od prednika tužitelja kao korisnika kredita iznos od 1.105,02 eura na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva 19. studenog 2004. Slijedom navedenog sud je odlučio da se neće provoditi daljnji dokazni prijedlozi pa tako niti predloženo financijsko knjigovodstveno vještačenje jer isto nije relevantno za donošenje odluke u predmetnoj pravnoj stvari obzirom je tuženik na ročištu 20. studenog 2024. učinio nespornom visinu predmetnog potraživanja.

17. Nadalje prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača., a prema stavku 2. istoga tog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena odredba je ništava.

18. U konkretnom slučaju banka nije prezentirala korisniku kredita o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je tuženik sastavio te se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Prema tome povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade, već je u ugovoru samo navedeno da iznosi 1,00% od iznosa kredita. Iz toga ne proizlazi da su naknadom pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Korisnik kredita je iz ugovorne odredbe mogao zaključiti koji je iznos naknade s obzirom na to da je određen postotkom od ukupnog iznosa kredita, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

19. Dakle okolnost da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, upućuje na zaključak da banka nije vodila računa o interesima potrošača.

20. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

21. Prema odredbi čl. 83. ZZP-a treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

22. Odredba o naknadi za odobrenje kredita je unaprijed formulirana od strane tuženika te korisnik kredita nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj. Tužitelj nije imao mogućnost sklopiti ugovor o kreditu bez navedene odredbe, niti pregovarati o toj odredbi jer u tom slučaju ne bi mogao sklopiti ugovor o kreditu, odnosno tuženik ne bi pristao na sklapanje ugovora o kreditu bez te odredbe ili s drugačijom odredbom o naknadu za odobrenje kredita. Tužitelj je imao mogućnost samo ili prihvatiti ili ne prihvatiti ugovor kojeg je unaprijed formulirao tuženik. Nadalje, iz čl. 10. ugovora o kreditu proizlazi da je tuženik obračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle, 167.753,93 CHF, odnosno s uračunatom naknadom za odobrenje kredita, premda mu je stvarno isplatio manji iznos od toga, tj. umanjen za naknadu za odobrenje kredita. Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

23. Zbog toga je i odredba čl. 10. ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita ništetna sukladno odredbi čl. 81., 83. i 87. st. 1. ZZP-a.

24. Nadalje, ništetnost odredbi o naknadi za odobrenje kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredb sukladno čl. 324. st. 1. ZOO-a.

25. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Stoga je posljedica ništetnosti ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

26. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o naknadama je vratiti tužitelju iznos od 1.105,02 eura te je stoga odlučeno kao pod točkom II. izreke.

27. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik kao trgovac je morao znati i da je odredba o naknadi za odobrenje kredita ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz ugovora. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja. Stopa zatezne kamate određena prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

28. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14 ,118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa). Na ročištu 20. studenog 2024. a obzirom na istaknuti prigovor tuženika na vrijednost predmeta spora određenog u tužbi, sud je na temelju odredbe čl. 40. st. 3. ZPP-a donio rješenje kojim je određena vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.105,02 eura, a obzirom da u slučaju kada je postavljen deklaratorni zahtjev uz zahtjev za isplatu (kondemnatorni zahtjev) za vrijednost predmeta spora relevantan je isključivo novčani iznos koji se potražuje kondemnatornim zahtjevom (tako i Vrhovni sud Republikem Hrvatske u odlsuci Rev-1170/20 od 25. listopada 2023. ).

Slijedom navedenog tužitelju je priznat trošak trošak sastava tužbe u iznosu od 150,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), za sastav podneska od 22. kolovoza 2024. u iznosu od 150,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), za trošak zastupanja na ročištima 20. studenog 2024. i 11. ožujka 2025. u iznosu od po 150,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife), ročišta za objavu u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9/3 Tarife) što uvećano za trošak PDV-a (Tbr. 42 Tarife) ukupno iznosi 875,00 eura.

Tužitelj je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 35,39 eura i presudu u iznosu od 39,82 eura sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 118/18) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", broj: 53/19) te je tužitelju priznat ukupni parnični trošak u iznosu od 950,21 eura, sa zakonskim zateznima kamatama u smislu odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a , kako je i odlučeno pod točkom II. izreke ove presude.

Tužitelju nije priznat trošak pribavljanja potvrde o visini naknade za obradu kredita, budući je riječ o dokumentaciji koja je razvidna i u ostalom nije niti bila sporna tijekom postupka te je iz dokumentacije koju je korisnik kredita priliko ustupa mogao predati tužitelju također razvidna visina naknade te stoga u ostalom niti pribavljanje potvrde kao takva nije bilo niti potrebno. Također mu nije niti priznat trošak sastav podneska od 15. studenog 2024. u kojem je tužitelj isključivo ispravljao pogrešno naznačeni OIB, a o čemu je morao voditi računa prilikom sastavljanja tužbe kao niti trošak zatražen preko iznosa koji tužitelju pripada sukladno Tarifi i Zakonu o sudskim pristojbama i priznatom trošku svjedoku, te je stoga odlučeno kao pod točkom IV. izreke.

Zagreb, 24. travnja 2025.

Sudac:

Jelena Antonić Šego

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.