REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2335/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužitelja SU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Patriciji Đurić, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 12. ožujka 2025. u prisutnosti tužitelja i njegove punomoćnice Patricije Đurić, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 24. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula), sadržani u čl. 1., čl. 4. i čl. 8. Ugovora o kreditu broj 210503 od 20. kolovoza 2007., potvrđenog od javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba pod brojem OV-24823/07 dana 20. kolovoza 2007., sklopljenog između tužitelja SU, kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Volksbank d.d., kao kreditora.

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKOJ POŠTANSKOJ BANCI, dioničkom društvu, isplatiti tužitelju SU iznos od 2.527,07 EUR te zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od:

- 3,58 EUR od 2. ožujka 2008. pa do isplate,

- 6,92 EUR od 2. travnja 2008. pa do isplate,

- 0,50 EUR od 2. srpnja 2008. pa do isplate,

- 20,47 EUR od 4. studenoga 2008. pa do isplate,

- 5,13 EUR od 2. prosinca 2008. pa do isplate,

- 17,07 EUR od 3. siječnja 2009. pa do isplate,

- 19,91 EUR od 3. veljače 2009. pa do isplate,

- 21,27 EUR od 3. ožujka 2009. pa do isplate,

- 18,93 EUR od 2. travnja 2009. pa do isplate,

- 18,11 EUR od 3. svibnja 2009. pa do isplate,

- 14,46 EUR od 2. lipnja 2009. pa do isplate,

- 10,47 EUR od 2. srpnja 2009. pa do isplate,

- 12,01 EUR od 2. kolovoza 2009. pa do isplate,

- 15,07 EUR od 2. rujna 2009. pa do isplate,

- 11,72 EUR od 2. listopada 2009. pa do isplate,

- 10,00 EUR od 3. studenoga 2009. pa do isplate,

- 14,81 EUR od 2. prosinca 2009. pa do isplate,

- 17,85 EUR od 3. siječnja 2010. pa do isplate,

- 22,62 EUR od 2. veljače 2010. pa do isplate,

- 21,58 EUR od 2. ožujka 2010. pa do isplate,

- 28,13 EUR od 2. travnja 2010. pa do isplate,

- 26,15 EUR od 4. svibnja 2010. pa do isplate,

- 30,96 EUR od 2. lipnja 2010. pa do isplate,

- 48,28 EUR od 2. srpnja 2010. pa do isplate,

- 44,28 EUR od 3. kolovoza 2010. pa do isplate,

- 60,29 EUR od 2. rujna 2010. pa do isplate,

- 52,37 EUR od 2. listopada 2010. pa do isplate,

- 46,45 EUR od 3. studenoga 2010. pa do isplate,

- 65,52 EUR od 2. prosinca 2010. pa do isplate,

- 76,34 EUR od 4. siječnja 2011. pa do isplate,

- 69,53 EUR od 2. veljače 2011. pa do isplate,

- 70,59 EUR od 2. ožujka 2011. pa do isplate,

- 65,09 EUR od 2. travnja 2011. pa do isplate,

- 67,05 EUR od 3. svibnja 2011. pa do isplate,

- 87,72 EUR od 2. lipnja 2011. pa do isplate,

- 90,69 EUR od 2. srpnja 2011. pa do isplate,

- 113,10 EUR od 2. kolovoza 2011. pa do isplate,

- 105,47 EUR od 2. rujna 2011. pa do isplate,

- 93,39 EUR od 2. listopada 2011. pa do isplate,

- 93,31 EUR od 3. studenoga 2011. pa do isplate,

- 92,59 EUR od 2. prosinca 2011. pa do isplate,

- 97,27 EUR od 3. siječnja 2012. pa do isplate,

- 102,85 EUR od 2. veljače 2012. pa do isplate,

- 103,30 EUR od 2. ožujka 2012. pa do isplate,

- 100,51 EUR od 3. travnja 2012. pa do isplate,

- 102,25 EUR od 3. svibnja 2012. pa do isplate,

- 104,57 EUR od 2. lipnja 2012. pa do isplate,

- 102,90 EUR od 3. srpnja 2012. pa do isplate,

- 103,63 EUR od 2. kolovoza 2012. pa do isplate,

i to za razdoblje od dospijeća svakog pojedinačnog gore navedenog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj 210503 od 20. kolovoza 2007., potvrđenog od javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba pod brojem OV-24823/07 dana 20. kolovoza 2007., sklopljenog između tužitelja SU, kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Volksbank d.d., kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja prema jednostranoj odluci kreditora.

IV. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 317,15 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 9,82 EUR od 3. siječnja 2009. pa do isplate,

- 9,33 EUR od 3. veljače 2009. pa do isplate,

- 9,16 EUR od 3. ožujka 2009. pa do isplate,

- 8,68 EUR od 2. travnja 2009. pa do isplate,

- 9,10 EUR od 3. svibnja 2009. pa do isplate,

- 8,34 EUR od 2. lipnja 2009. pa do isplate,

- 8,44 EUR od 2. srpnja 2009. pa do isplate,

- 8,26 EUR od 2. kolovoza 2009. pa do isplate,

- 8,07 EUR od 2. rujna 2009. pa do isplate,

- 12,48 EUR od 2. listopada 2009. pa do isplate,

- 12,59 EUR od 3. studenoga 2009. pa do isplate,

- 11,49 EUR od 2. prosinca 2009. pa do isplate,

- 11,97 EUR od 3. siječnja 2010. pa do isplate,

- 10,90 EUR od 2. veljače 2010. pa do isplate,

- 10,97 EUR od 2. ožujka 2010. pa do isplate,

- 10,65 EUR od 2. travnja 2010. pa do isplate,

- 11,02 EUR od 4. svibnja 2010. pa do isplate,

- 9,35 EUR od 2. lipnja 2010. pa do isplate,

- 9,69 EUR od 2. srpnja 2010. pa do isplate,

- 9,68 EUR od 3. kolovoza 2010. pa do isplate,

- 8,74 EUR od 2. rujna 2010. pa do isplate,

- 8,70 EUR od 2. listopada 2010. pa do isplate,

- 8,64 EUR od 3. studenoga 2010. pa do isplate,

- 7,76 EUR od 2. prosinca 2010. pa do isplate,

- 8,19 EUR od 4. siječnja 2011. pa do isplate,

- 6,85 EUR od 2. veljače 2011. pa do isplate,

- 6,98 EUR od 2. ožujka 2011. pa do isplate,

- 6,60 EUR od 2. travnja 2011. pa do isplate,

- 6,48 EUR od 3. svibnja 2011. pa do isplate,

- 5,71 EUR od 2. lipnja 2011. pa do isplate,

- 5,54 EUR od 2. srpnja 2011. pa do isplate,

- 5,17 EUR od 2. kolovoza 2011. pa do isplate,

- 4,80 EUR od 2. rujna 2011. pa do isplate,

- 4,41 EUR od 2. listopada 2011. pa do isplate,

- 4,17 EUR od 3. studenoga 2011. pa do isplate,

- 3,53 EUR od 2. prosinca 2011. pa do isplate,

- 3,37 EUR od 3. siječnja 2012. pa do isplate,

- 2,77 EUR od 2. veljače 2012. pa do isplate,

- 2,47 EUR od 2. ožujka 2012. pa do isplate,

- 2,13 EUR od 3. travnja 2012. pa do isplate,

- 1,66 EUR od 3. svibnja 2012. pa do isplate,

- 1,21 EUR od 2. lipnja 2012. pa do isplate,

- 0,87 EUR od 3. srpnja 2012. pa do isplate,

- 0,41 EUR od 2. kolovoza 2012. pa do isplate,

i to za razdoblje od dospijeća svakog pojedinačnog gore navedenog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.037,45 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. travnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 12. svibnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika u kojoj je naveo da je kao korisnik kredita s pravnim prednikom tuženika, kao kreditorom, 20. kolovoza 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 210503, a koji je potvrđen od javnog bilježnika Mladena Matoša pod brojem OV-24823/07 dana 20. kolovoza 2007. Nadalje je naveo da mu je tim Ugovorom odobren iznos kredita od 21.401,28 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize važećem na dan isplate te uz primjenu promjenjive kamatne stope prema jednostranoj odluci kreditora, a koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 5,30% godišnje. Tužitelj je isto tako naveo da je kredit u cijelosti otplaćen 1. kolovoza 2012. Tužitelj smatra da su dijelovi odredaba o valutnoj klauzuli i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi sadržani u Ugovoru o kreditu nepošteni, pa posljedično i ništetni jer su protivni odredbama Zakona o zaštiti potrošača i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj je istaknuo da je prilikom otplate doveden u nepovoljan položaj zbog aprecijacije CHF u odnosu na kunu na što prilikom ugovaranja obveze iz Ugovora o kreditu nije bio upozoren od strane tuženika, niti mu je obrazložena valutna klauzula i rizici koji su povezani s ugovaranjem kredita u valuti CHF. Istaknuo je da nikad nije bio upozoren da bi nižu početnu kamatnu stopu nužno pratio rizik koji postoji kod ugovaranja obveze u valuti CHF, te da prilikom zaključenja Ugovora, nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca jer u suprotnom ne bi pristao na zaključenje Ugovora, dok je tuženik kao banka to znao ili mogao znati. Stoga smatra da tuženik prilikom ugovaranja nije postupio u dobroj vjeri. Također je naveo nije dopušteno ugovoriti valutnu klauzulu ako bi njezino ugovaranje bilo u suprotnosti s drugim kogentnim propisima kao što je Zakon o zaštiti potrošača i Zakon o obveznim odnosima. Tužitelj se u tužbi pozvao i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovi broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u kojoj je navedeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Dodao je i da mu je tuženik nudio kredit u valuti CHF koji je predstavljen kao sigurna valuta te da nije bio upozoren na rizike koji su postojali za na njega kao potrošača, dok mu nije spomenuta vjerojatnost skorašnjeg očekivanog rasta valute. S obzirom na to da nije u razumnoj mjeri dobro obaviješten o rizicima koji se tiču promjenjive kamatne stope i o valutnom riziku, to je tužitelj istaknuo da nije mogao razumjeti te odredbe i donijeti informiranu odluku želi li sklopiti takav Ugovor ili ne. Još je istaknuo da navedene odredbe nisu bile razumljive i da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, te da su stoga nepoštene i posljedično ništetne. Pojasnio je i da su bitni elementi Ugovora o kreditu bili neizvjesni, te da je rizik preuzeo tužitelj, a da toga u trenutku sklapanja Ugovora nije svjestan, dok je tuženik nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak na nepošten način potaknuo tužitelja, kao potrošača, na sklapanje Ugovora upravo s valutnom klauzulom u CHF pri čemu je takvo postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja. Smatra da je predmetna klauzula bila izvor nepravične zarade i to ekstra profita banke jer je za tužitelja nastalo enormno povećanje iznosa otplate kredita, iskazano u kunama. Osim toga, smatra da je valutna klauzula primijenjena protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja, načelu zabrane zlouporabe prava, načelu jednake vrijednosti činidaba i načelu zabrane prouzročenja štete, kao i da je protivna odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

2. U odnosu na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelj je u tužbi naveo da je nakon sklapanja Ugovora o kreditu tuženik ugovorenu kamatnu stopu od 5,30% godišnje jednostrano promijenio i to u prosincu 2008. na 6,50%, te u rujnu 2009. na 7,20% godišnje sve do konačne otplate kredita. Istaknuo je i da su sporni dijelovi odredaba Ugovora o kreditu odredba čl. 2., t. 2.1. koja glasi: „...promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.“, te odredbe čl. 2. t. 2.4. koja glasi: „Promjenjiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora…“ Tužitelj smatra da su ovakve odredbe Ugovora o kreditu, u kojima je promjenjivost kamate kao cijene prepuštena samo na volju tuženika, ne proizvode pravne učinke, odnosno da su ništetne. Pritom se pozvao na utvrđenja o nepoštenim odredbama ugovora o kreditu iz presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., odnosno utvrđenjima iz kolektivnog spora koji je pokrenut od strane Potrošača - Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, pa tako i tuženika. Nadalje je naveo da je u spomenutim odlukama utvrđeno da je tuženik, kao i više drugih poslovnih banaka, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u ugovorima o potrošačkim kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te koja je ništetna. Pri tome je dodao da je sud ocijenio da su ugovorne odredbe kojima je bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja po jednostranoj odluci banke, bile uočljive, ali ne i razumljive, te da su stoga, primjenom testa poštenosti, nepoštene i ništetne. Tužitelj je, također, naveo da nije bio u razumnoj mjeri dobro obaviješten o rizicima koji se tiču promjenjive kamatne stope, te da nije mogao razumjeti te odredbe i donijeti informiranu odluku želi li sklopiti takav Ugovor ili ne. Istaknuo je i da je ugovaranjem promjenjive kamatne stope nastala značajna neravnoteža među pravima i obvezama tužitelja i tuženika i da se o istom nije pojedinačno pregovaralo, te da je ta odredba tužitelju bila nejasna i nerazumljiva. Još je naveo da je tuženik prilikom sastavljanja Ugovora koristio odredbu kojom je promjenu kamatne stope vezao isključivo za svoju vlastitu odluku, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj je isto tako naveo da sporne ugovorne odredbe ne sadrže podatke na temelju kojih bi se moglo zaključiti na koji način tuženik izračunava kamatnu stopu, pa samim time ne sadrže jasne podatke o tome pod kojim uvjetima se kamatna stopa mijenja. Stoga smatra da, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, nije bila niti određena, a niti odrediva.

3. Stoga tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se utvrde ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz CHF sadržani u čl. 1., čl. 4. i čl. 8. Ugovora o kreditu broj 210503 od 20. kolovoza 2007., potvrđenog od javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba pod brojem OV-24823/07 dana 20. kolovoza 2007., sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Volksbank d.d., kao kreditora, te da se naloži tuženiku, s osnove preplate na temelju istih odredaba, isplatiti tužitelju iznos od 2.527,07 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose od dospijeća do isplate, a kako je to navedeno u t. II. izreke ove presude. Isto tako traži da se utvrdi ništetnom i bez pravnog učinka odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja prema jednostranoj odluci kreditora sadržana u čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu, te da se naloži tuženiku, s osnove preplate na temelju te odredbe, isplatiti tužitelju iznos od 317,15 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose od dospijeća do isplate, a kako je to navedeno u t. IV. izreke ove presude, uz naknadu troškova postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

4. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da je tužba neosnovana iz razloga što je potraživanje tužitelja u zastari. Isto tako tuženik je naveo da utvrđenja iz parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, a sve i kada bi presuda iz parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz te presude. Tuženik je, također, naveo da sve kada bi presuda iz parnice Potrošač i bila primjenjiva, ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u parnici Potrošač. Isto tako je naveo da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radilo o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Tuženik je još naveo da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stana na štetu potrošača. Tuženik je u odgovoru na tužbu još istaknuo da ne osporava samu visinu tužbenog zahtjeva te da je stoga nesvrsishodno izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem. Konačno je predložio da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.

5. Sud je tijekom postupka proveo sljedeće dokaze: izvršen je uvid u presliku obračuna (str. 13 spisa), presliku Ugovora o kreditu broj 210503 od 20. kolovoza 2007. (str. 14-20 spisa), presliku otplatne tablice po kreditu (str. 23-24 spisa), presliku prometne kartice po kreditu (str. 25-30 spisa), saslušan je tužitelj (str. 113-114 spisa), te je izvršen uvid i ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu.

6. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i sve dokaze zajedno, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP) ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

7. Među strankama nije sporno, a proizlazi i iz Ugovora o kreditu broj 210503 od 20. kolovoza 2007., potvrđenog od javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba pod brojem OV-24823/07 dana 20. kolovoza 2007. (str. 14-20 spisa; dalje: Ugovor o kreditu) da je tužitelj kao korisnik kredita isti sklopi s kreditorom, prednikom tuženika, Volksbank d.d. (koji je kasnije poslovao i pod tvrtkama Sberbank d.d., Sberbank d.d. - u sanaciji, Nova hrvatska banka d.d - promjena tvrtke upisana u sudski registar rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Tt-22/9164-2 od 2. ožujka 2022., rješenjem poslovni broj Tt-13/1253/2 od 18. siječnja 2013. i rješenjem poslovni broj Tt- 22/18434-2 od 14. travnja 2022., a kako to proizlazi iz javno dostupnog sudskog registra). Nadalje je utvrđeno da je prednik tuženika tim Ugovorom o kreditu tužitelju za kupnju vozila odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 21.401,28 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize važećim na dan isplate kredita (čl. 1. Ugovora o kreditu), uz redovnu godišnju kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,30% godišnje (čl. 2.1. Ugovora o kreditu), te s rokom otplate kredita od 60 mjeseca (čl. 5. Ugovora o kreditu). Isto tako je utvrđeno da su stranke u Ugovoru o kreditu navele da se kredit ugovara u valuti, a da se isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti (čl. 4. Ugovora o kreditu), te da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 406,82 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize važećem na dan dospijeća (čl. 8. Ugovora o kreditu). Također je utvrđeno i da je navedeni Ugovor o kreditu ovjeren kao javnobilježnička isprava kod javnog bilježnika Mladena Matoša dana 20. kolovoza 2007., pod brojem OV-24823/2007, a u istoj ovjeri je navedeno da je Ugovor o kreditu podnesen na ovjeru od strane tužitelja, da mu je isprava pročitana, te da je izjavio da prihvaća pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njega proizlaze i da to odgovara njegovoj volji. Ovdje valja reći da tuženik ne osporava da je tijekom otplate kredita u više navrata mijenjao ugovorenu kamatnu stopu, zbog čega je došlo do razlike u kamatama sadržanima u mjesečnim anuitetima, te ne osporava da je tijekom otplate kredita došlo do promjene tečaja valute CHF. Konačno, tuženik ne osporava ni visinu tužbenog zahtjeva.

8. Među strankama je sporno je li ništetna odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo tuženika mijenjati kamatnu stopu i time povećavati mjesečne anuitete, kao i jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta kredita vezano uz valutu CHF, te je stoga sporna osnova tužbenog zahtjeva. Također je sporno je li u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja.

9. Saslušan u svrhu dokazivanja tužitelj je iskazao da je 2007. s Volksbank d.d. zaključio predmetni Ugovor o kreditu za kupnju vozila koje je koristio za osobne potrebe te s njim nije obavljao nikakvu poslovnu djelatnost. Iz autokuće su ga uputili u Volksbank d.d. jer su mu rekli da surađuju s tom bankom, te da s njom imaju ugovor. Nakon toga je došao u banku te mu je jedino bio ponuđen ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u valuti CHF. Nadalje je naveo da s djelatnikom banke nije posebno dogovarao i pregovarao oko bilo koje odredbe, pa tako niti o odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, niti o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Istaknuo je da je banka izradila Ugovor, te je on Ugovor samo odnio kod javnog bilježnika na ovjeru, a neka osoba iz banke je, također, išla s njim kod javnog bilježnika. Ugovor je prije potpisivanja pročitao ali nije se raspitivao o pojedinim odredbama jer je smatrao da ne može utjecati na odredbe Ugovora. Nadalje je naveo da je smatrao da je valuta CHF sigurna valuta te da su tada i svi drugi dizali kredite s valutnom klauzulom u CHF pa je smatrao da to nije ništa sporno, a radilo se o najpovoljnijem kreditu. Isto tako je naveo da je on osobno otplaćivao predmetni Ugovor o kreditu te ga je u konačnici otplatio i još je potvrdu da je kredit otplaćen morao platiti 250,00 kn. Također je naveo da mu djelatnik banke nije ništa posebno objašnjavao niti govorio o rizicima podizanja kredita uz valutnu klauzulu u CHF, niti su mu rekli pod kojim uvjetima i na koji način će se mijenjati kamatna stopa. Nakon nekog vremena rate kredita su mu počele rasti te mu je od početnih oko 1.800,00 kn rata porasla na iznos od oko 2.700,00 kn, pa čak i više. Konačno je naveo da, kada su rate počele rasti, nije ništa pitao u banci jer je mislio da ne može ništa učiniti.

10. Sud je bitnim dijelovima prihvatio iskaz tužitelja jer je isti životan, logičan i uvjerljiv, te je sukladan s dokumentacijom u spisu i to prije svega s Ugovorom o kreditu.

11. Ovdje valja reći da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.; dalje: ZZP/03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007. i 125/2007.; dalje: ZZP), a koje povrede traju i dalje, kao i da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i njegovim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. nadalje suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP-a, te je naloženo tuženiku prekinuti s takvim postupanjem i zabranjeno mu je takvo ili slično postupanje. Iz izreke navedenih presuda je razvidno da se odnosi na ugovore o potrošačkom kreditiranju, dakle i na predmetni Ugovor o kreditu neovisno o tome što se radi o kreditu čija je namjena kupnja vozila i neovisno o tome što je predmetni kredit otplaćen. Pritom valja reći, da je u konkretnom slučaju iz iskaza tužitelja utvrđeno da je isti u ovom pravnom poslu, odnosno prilikom zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu i otplate kredita imao status potrošača (čl. 3. st. 1. ZZP-a).

12. Nadalje valja reći da je odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Slijedom navedenog, suprotno tvrdnji tuženika, ovaj sud je vezan za utvrđenje iz gore navedenih presuda.

13. Isto tako valja reći da prema odredbi čl. 74. ZZP-a ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja nominalna kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o efektivnoj kamatnoj stopi, odredbu o pretpostavkama pod kojima efektivna kamatna stopa na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, kao i kamate i ostale troškove koje potrošač mora platiti kako bi otplatio zajam te, ako je moguće, ukupan iznos tih uplata, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, nominalnu godišnju kamatnu stopu za zajam i nominalnu godišnju kamatnu stopu za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja i odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

14. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 96. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi čl. 102. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

15. Prema odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005.; dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. U odredbi čl. 272. ZOO-a određeno je da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Nadalje, u odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a propisano je da kad je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva. Nadalje, u odredbi čl. 4. ZOO-a propisano je da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Isto tako u odredbi čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno, u odredbi čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano je da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Konačno, u odredbi čl. 322. ZOO-a propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

16. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir navedene zakonske odredbe, proizlazi da su ništetne odredbe sadržane u čl. 1., čl. 2. i čl. 4. i čl. 8. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorene kamatne stope sukladno odluci tuženika, a uslijed kojeg je došlo do povećanja kamatne stope, kao i u dijelu u kojem je glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz valutu švicarski franak.

17. Ovo stoga što predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, kao niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Naime, u Ugovoru o kreditu nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, jer ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, pa se smatra da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 96. st. 2. ZZP-a). Ovdje valja reći da ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena, odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl. 269. st. 2. i čl. 270. ZOO-a.

18. Međutim, u odredbi čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjivost kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama prednika tuženika, dok nisu jasno određeni parametri odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Stoga sud smatra da predmetna odredba Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope nije bila ni određena, niti odrediva u trenutku sklapanja toga Ugovora. Pored toga, navedeni Ugovor o kreditu je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvoj ugovornoj odredbi, pa je na taj način tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga sporna odredba o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP-a.

19. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredba uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Odredba čl. 2. Ugovora o kreditu, koja promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužitelju je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da pristane na odredbe koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati, odnosno omogućiti mu da prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedene ugovorne odredbe prednik tuženika je izbjegao utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takva jednostrano određena ugovorna odredba je protivna i načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO-a jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg je tužitelj morao vratiti predniku tuženika.

20. U odnosu na dijelove odredaba čl. 1., 4. i 8. Ugovora o kreditu u kojima je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica i plaćanje anuiteta kredita valja reći da iz provedenih dokaza, i to prije svega iz iskaza tužitelja, ne proizlazi da bi stranke pojedinačno pregovarale istim odredbama, niti da je prednik tuženika, odnosno zaposlenik autokuće, informirao tužitelja o rizicima koje nosi valuta CHF, a tuženik nije dokazao drugačije. Stoga je ugovaranje takvih odredbi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa su po ocjeni ovog suda ništetne i nepoštene navedene odredbe Ugovora o kreditu u dijelovima u kojima je ugovorena glavnica i otplata kredita vezana uz valutu CHF. Nadalje valja reći da i iz gore navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je postupanje prednika tuženika, po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako prednik tuženika nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze i utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da je prednik tuženika, kao banka, prihvaćao samo opći rizik valutne klauzule, dok je potrošač prihvaćao i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, s time da ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

21. Slijedom svega navedenoga, utvrđeno je da su predmetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno Odluci tuženika i valuta CHF uz koju je vezana glavnica i plaćanje anuiteta kredita ništetne, te je stoga odlučeno kao u t. I. i III. izreke ove presude.

22. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

23. U konkretnom slučaju, prednik tuženika je na temelju ništetnih ugovornih odredaba ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit odnosno veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kao i u vidu razlike između iznosa koji bi tužitelj platio po osnovi tečaja CHF na dan isplate kredita i iznosa koji je plaćen predniku tuženika po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa uslijed primjene ništetnih ugovornih odredaba predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

24. Na temelju tako izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir da je među strankama nesporna visina utuženog potraživanja, utvrđeno je da je tužitelj na temelju ništetnih ugovornih odredaba u utuženom razdoblju preplatio predniku tuženika po predmetnom Ugovoru o kreditu zbog povišenja kamatne stope iznos od 2.527,07 kn (19.040,24 kn), te zbog valutne klauzule vezane uz valutu CHF iznos od 317,15 EUR (2.389,57 kn), te je stoga tuženiku naloženo iste iznose isplatiti tužitelju. Imajući u vidu da prednik tuženika nije bio savjestan jer je on sastavio predmetni Ugovor o kreditu, te ga je tužitelju predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju, tako su tužitelju, na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a na pojedinačne iznose navedene u t. I. i IV. izreke presude dosuđene zatezne kamate tekuće od dana plaćanja svakog tog pojedinačnog iznosa tuženiku, a uzimajući u obzir da tuženik nije osporio da je tužitelj izvršio uplate upravo u navedene dane, te je priznao visinu tužbenog zahtjeva i protivio se provođenju financijskog vještačenju. Visina stope zatezne kamate je određena sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a. Stoga je odlučeno kao u t. II. i IV. izreke ove presude. Pritom valja reći da tuženik tijekom postupka nije dokazivao da bi tužitelj pojedine anuitete, uslijed primjene spornih ugovornih odredaba, platio manje (negativna razlika), te nije podnio protutužbu, niti je istaknuo prigovor radi prebijanja, pa je stoga sud prilikom odlučivanja uzeo u obzir samo preplate izvršene od strane tužitelja (pozitivna razlika), a čija visina je nesporna.

25. Također valja reći da tuženik neosnovano ističe prigovor zastare za predmetno potraživanje tužitelja. Ovo stoga što je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu za zaštitu kolektivnih prava (koja tužba je podnesena 4. travnja 2012., kako to proizlazi iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2245/2017 od 20. ožujka 2018. dostupne na službenim internetskim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a stranke ni ne tvrde drugačije) u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a prekinut tijek zastare, pa je zastara počela ispočetka teći donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a koja presuda je dostupna na službenim internetskim stranicama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. svibnja 2023., tako je razvidno da u konkretnom slučaju nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove, sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a.

26. Odluka o troškovima parničnog postupka se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora i troškovniku stranke, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.; dalje: Tarifa) po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR, te sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.; dalje: ZSP).

27. Tako je tužitelju dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od ‭‭1.000,00 EUR, a isti trošak se odnosi na sastavljanje tužbe od 12. svibnja 2023. u iznosu od 200,00 EUR (100 bodova-Tbr. 7/1 Tarife), sastavljanje podneska od 20. listopada 2023. u iznosu od 200,00 EUR (100 bodova-Tbr. 8/1 Tarife), zastupanje na ročištima 19. studenoga 2024. i 12. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 EUR za svako (100 bodova-Tbr. 9/1 Tarife), te PDV (25%) na navedene radnje u ukupnom iznosu od 200,00 EUR.‭‭‭‭‭ Tužitelju je, također, priznat trošak sudske pristojbe za tužbu u plaćenom iznosu od 37,45 EUR. Stoga su tužitelju dosuđeni troškovi parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.037,45 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, teku od presuđenja, odnosno od 24. travnja 2025. do isplate, po stopi određenoj u odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭

28. Tužitelju nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka, a s obzirom na to da tužitelj presudu može preuzeti neposredno u sudu sukladno odredbi čl. 335. st. 9. ZPP-a. Isto tako tužitelju nije priznat trošak izračuna preplate u iznosu od 80,00 EUR (račun Rahela računovodstva j.d.o.o. od 25. travnja 2023. - str. 31 spisa) jer provođenje takvog dokaza nije određeno od strane suda.

29. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. V. izreke ove presude.

Zagreb, 24. travnja 2025.

Sutkinja

Brankica Bobšić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pismeno u 3 primjeraka, putem ovoga suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dna:

1. Tužiteljici po odvj. Patriciji Đurić

2. Tuženiku uz dopis ranijeg punomoćnika od 16.1.2025.