REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4006/2024-39

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CE, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku IE, Mariju Rođak i JE, odvjetnicima iz [adresa], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria, d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po punomoćniku Josipu Grošeta, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Glamuzina&Grošeta, iz Zagreba, Krajiška 27, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 10. ožujka 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja Hrvoja Kalazua, odvjetnika i punomoćnika tuženika KE, odvjetničke vježbenice, dana 24. travnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za iznos u visini od 666,93 EUR/5.024,99 kn sa zateznom kamatom.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Petrinjska 59, Zagreb, naknaditi tužitelju EE, iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 1.796,11 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 24. travnja 2025. godine pa do isplate po do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 029-50- 2703766 dana 11. ožujka 2005. godine (dalje: Ugovor o kreditu), temeljem kojeg je tužitelju odobren i isplaćen kredit u visini iznosa od 38.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita koji kredit se tužitelj obvezao vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Navodi da je tuženik tijekom ugovornog razdoblja mijenjao ugovorenu kamatnu stopu koja je početna visina kamatne stope bila 5,85% godišnje, promjenjivo uslijed čega je došlo do razlike u kamatama sadržanim u mjesečnim anuitetima koje je tužitelj otplatio za razliku od onih sadržanih u otplatnom planu zbog čega je navedeni dio odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope ništetan. Navodi da je tuženik jednostrano mijenjao svojom odlukom visinu kamatne stope a o čemu isti nije tražio suglasnost tužitelja, da činidba u pogledu kamatne stope koju je tužitelj bio dužan plaćati tuženiku nije bila odrediva niti određena, da se ista mijenjala isključivo jednostranom odlukom banke, te se o takvoj promjeni nije pojedinačno pregovaralo, a da tuženik svoju odluku o promjeni kamatne stope je vezao uz parametre koji tužitelju nisu bili poznati ili provjerljivi, pa je slijedom navedeno došlo do promjene u mjesečnim anuitetima koje je tužitelj bio dužan plaćati tuženiku. Nadalje navodi da je tužitelj s tuženikom ugovorio člankom 7. Ugovora o kreditu način otplate kredita tako da su mjesečne rate dospijevale zadnjeg dana u mjesecu u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika koja je vrijedila za valutu Ugovora na dan ispunjenja obveze znači konkretno prema srednjem tečaju banke za švicarski franak. Tužitelj ističe kako je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine utvrđeno da su banke, a među inim i tuženik u vremenskom razdoblju od 01. listopada 2004. godine pa do 31. prosinca 2008. godine povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a isto tako povrijeđeni su kolektivni interesi i prava korisnika kredita na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time banke među inim i tuženik postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i pri tome su stekli znatnu nepripadajuću korist u vidu povećanih mjesečnih anuiteta od onoga što je bilo dogovoreno samim ugovorom o kreditu. Tužitelj nadalje navodi da odredbom čl. 7. Ugovora o kreditu u kojoj je ugovoreno da se glavnica veže za valutu švicarski franak nisu sadržane odgovarajuće informacije o ugovorenoj valutnoj klauzuli u švicarskim francima odnosno da tuženik nije pružio dovoljno informacija tužitelju o mogućim posljedicama takvog postupanja, a tuženik je tijekom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjeravao tužitelja da je za njega povoljnije sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima tvrdeći pri tome kako se radi o sigurnom ulaganju. Navodi da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s tuženikom nije bio obaviješten o tvz. riziku „valute utočišta“ a koji ne postoji kod valutne klauzule u valuti EUR a što je bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju govora o kreditu. Navodi da je tuženik nuđenjem niske kamatne stope u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak na nepošten način poticao potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propustio dati bitne informacije o nesigurnosti tečaja istoga i rizika „valute utočišta“ a što je tuženik kao stručna osoba znao pa je time u startu došlo do znatne neravnoteže na štetu tužitelja što je protivno načelu savjesnosti i poštenja kojega su se dužni pridržavati sudionici obveznih odnosa. Tužitelj predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev kojim zahtjeva razliku pretplaćenih mjesečnih anuiteta temeljem Ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora od dana zaključenja ugovora do dana otplate kredita tj. 08. studenog 2011. godine, sve uz naknadu troškova parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ne osporava da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu kako to navodi tužitelj u tužbi, ističe da je u postupku kolektivne zašite pravna zaštita pružena na općenitoj tj. apstraktnoj razini neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu, pa se nisu izvodili dokazi da li su sporne ugovorne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nedopuštene. Nadalje navodi da je teret dokaza na tužitelju u odnosu na tvrdnje da mu sporne ugovorne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive i da iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana tj. tužitelja i tuženika. Navodi da tužitelj zasniva svoj tužbeni zahtjev na presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a u kojim postupcima nisu se izvodili dokazi na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene, već se u postupku kolektivne zaštite pruža ista na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu, ističe da je tužitelj sporni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila pa se navedene odluke neposredno ne mogu primijeniti na autokredite kako to proizlazi iz odluke poslovni broj Pž-6632/17 u kojoj presudi se navode samo stambeni krediti, a tužitelj u ovoj konkretnoj pravnoj stvari treba dokazati da mu po njemu sporne ugovorne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive, a treba dokazati i da sporna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe kako su sporne odredbe tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o istima pojedinačno pregovaralo i iste nisu u suprotnosti načelu savjesnosti i poštenja pa samim time nisu uzrokovale znatnu neravnotežu između ugovornih strana kako to tvrdi tužitelj. Navodi da je odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana u čl. 1. Ugovora o kreditu, da su tužitelju pružene sve informacije o kojima je tuženik imao saznanja u trenutku sklapanja spornog ugovora o kreditu, da je isti solemniziran po javnom bilježniku sukladno čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu, pa je potrebno ispitati u ovom postupku i savjesnost postupanja tužitelja prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate. Tuženik navodi da je pojedinačno pregovarao o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu, mogao je birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili valutu EUR ili bez valutne klauzule (kunski kredit), pa je mogao tijekom pregovora otkloniti štetne posljedice ugovaranjem kredita u valuti EUR ili bez valutne klauzule. Navodi kako nije nastala neravnoteža između ugovornih strana u ovom konkretnom slučaju jer je valutna klauzula ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera, a tuženik ne ostvaruje extra profit jer se u valuti CHF zadužio. U odnosu na promjenjivost kamatne stope tuženik ističe da je riječ „promjenjiva“ bila tuženiku uočljiva, jasna i razumljiva, pa nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost, a u ovom konkretnom postupku sporni dio odredbe koji bankama omogućava promjenu kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja točno određenih kriterija tj. parametara tužitelj treba dokazati da promjena kamatne stope učinjena od strane tuženika nije bila opravdana i učinjena u skladu s načelom savjesnosti i poštenja odnosno da je tužitelju nastala šteta tim više jer u vrijeme sklapanja spornog Ugovora o kreditu nije postojala obveza tuženika da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju se egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate, a tuženik je propisivao visinu kamatne stope u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novca i kapitala na domaćem i inozemnom tržištu. Ističe da je tužitelju bilo poznato da će se mijenjati kamatna stopa tj. isto je mogao očekivati u ugovorenom vremenskom razdoblju, pa je u tom dijelu njegov tužbeni zahtjev neosnovan. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.

3. Sud je nakon provedenog dokaznog postupka usvojio tužbeni zahtjev tužitelja presudom poslovni broj P-4439/19-23 od 06. svibnja 2021. godine. Povodom žalbe tuženika Županijski sud u Rijeci presudom poslovni broj Gž-1662/2021-8 Gž- 717/2024 od dana 09. svibnja 2024. godine potvrdio je presudu ovog suda u točki I, II i III. izreke presude te je rješenjem djelomično uvažio žalbu tuženika i ukinuo presudu ovog suda pod točkom IV. izreke presude te dopunsku presudu poslovni broj P-4439/19-30 od 28. prosinca 2023. godine i u tom dijelu je predmet vraćen na ponovno suđenje.

4. Sud je tijekom dokaznog postupka pročitao Ugovor o kreditu broj 029-50-2703766 (list 9-13 spisa), Otplatni plan i prijepis knjigovodstvene kartice (list 14-18 spisa), Opće uvjete poslovanja sa stanovništvom tuženika, Pravilnik o obračunu kamata i naknada (list 19-49 spisa), često postavljana pitanja i odgovori iz područja zaštite potrošača i tržišnog natjecanja (list 50 spisa), Promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila (list 56-59 spisa), stručni članak (list 60-71 spisa), presudu i rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2068/2018 od 09.09.2019.g., presudu i rješenje Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž- 482/2017 od 06.04.2017.g., presudu Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž- 1672/2016 od 25.01.2017.g., (list 101-128 spisa), pročitan je nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića, pročitani su iskazi svjedoka ME i BE.

5. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 153/23, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev neosnovanim.

6. U ponovljenom suđenju sud je odlučivao o dijelu tužbenog zahtjeva kojim je djelomično povučena tužba tužitelja podneskom od 03. veljače 2020. godine. Županijski sud u Rijeci navodi da u situaciji kada je tužitelj zahtijevao tužbenim zahtjevom isplatu iznosa u visini od 23.337,25 kn/3.097,39 EUR, a potom isplatu iznosa od 18.312,26 kn/2.430,45 EUR došlo je do djelomičnog povlačenja tužbe, ali da prema odredbi čl. 193. stava 1. i 2. ZPP-a, tužitelj može povući tužbu bez suglasnosti tuženika prije nego što se tuženik upusti u raspravljanje, ali i kasnije sve do zaključenja glavne rasprave ako tuženik na to pristane. Navodi se da se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva, pa je tada bilo potrebno odlučit o cjelokupnom meritornom tužbenom zahtjevu tj. o isplati iznosa od 5.024,99 kn/666,93 EUR što je od utjecaja na donošenje odluke o troškovima postupka. Navodi se kako je ovaj sud odnio dopunsku presudu kojom je utvrdio da je tužba povučena za iznos od 5.024,99 kn/666,93 EUR čime je počinjena apsolutna bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a, jer je sud trebao odlučiti rješenjem, a ne dopunskom presudom.

7. Tužitelj je tužbom i tužbenim zahtjevom zahtijevao isplatu iznosa u visini od 23.337,25 kn/3.097,39 EUR. Nakon provedenog dokaza knjigovodstveno financijskim vještačenjem sud je na temelju nalaza i mišljenja koji je sud u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke utvrdio da razlika u iznosu kamata zbog promjene kamatne stope iznosi 725,51 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 3.955,86 kn za anuitete za koje je nalazom utvrđena pretplata, odnosno anuitete dospijevajuće u razdoblju od 31. listopada 2008. godine do 08. studenog 2011. godine. Nadalje vještak navodi u mišljenju da je utvrđena razlika u iznosu anuiteta zbog promjene tečaja CHF/KN na dan plaćanja anuiteta u odnosu na tečaj CHF/KN na dan isplate kredita. Ukupna razlika u iznosu anuiteta zbog promjene tečaja CHF/KN na dan plaćanja u odnosu na tečaj CHF/KN na dan isplate kredita iznosi 14.386,53 kn. Ukupno je tužitelj pretplatio s osnova promjenjive kamatne stope i valutne klauzule CHF (promjena tečaja) ukupno 18.312,26 kn.

8. Podneskom od 03. veljače 2020. godine tužitelj specificira tužbeni zahtjev (podnesak tužitelja – list 92-94 spisa), a potom je tužitelj podneskom od 25. studenog 2020. godine ponovno uredio tužbeni zahtjev (podnesak tužitelja od 25. studenog 2020. godine - list 138-139 spisa).

U odnosu na konačno specificirani tužbeni zahtjev tuženik se protivi smanjenju tužbenog zahtjeva.

9. Županijski sud u Rijeci u odluci poslovni broj Gž-1662/2021 i poslovni broj Gž- 717/2024-3 od 09. svibnja 2024. godine vratio je predmet na ponovno suđenje kako bi ovaj sud odlučio o preostalom dijelu zahtjeva tužitelja i to meritornom odlukom u odnosu na preostali dio zahtjeva na način da će isti presudom odbiti, pa nakon donošenja pravilne odluke u odnosu na preostali dio zahtjeva tužitelja donijeti će novu i zakonitu odluku o troškovima cjelokupnog postupka pa i o troškovima vezanim uz žalbeni postupak.

10. Sud je ocijenio kao neosnovano protivljenje tuženika povlačenju dijela tužbenog zahtjeva budući je tužitelj specificirao tužbeni zahtjev neposredno nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka. Sud pri tome ističe kako u situaciji kada tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, kao u ovom slučaju za isplatom, s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva radi isplate s osnova stjecanja bez osnove bez prethodnog vještačenja realno nemoguće, budući da je teško procijeniti visinu preplaćenih iznosa koji bi pripadali tužitelju, već je u pravilu potrebno provesti knjigovodstveno-financijsko vještačenje i tek je tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane za visinu preplaćenih iznosa koju tuženik osporava, nedopuštanje usklađenja tužbenog zahtjeva koje je uslijedilo odmah nakon provedenog vještačenja nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP-a i rezultira povredom prava na pristup sudu. To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a smanjenje tužbenog zahtjeva za isplatom preplaćenih iznosa odmah nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije od utjecaja na dužinu trajanja postupka. Imajući vidu da je tuženik tijekom ovog postupka osporio tužbeni zahtjev tužitelj smanjenjem tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja nije promijenio identitet spora niti iznosi nove činjenice. Slijedom navedenog sud je ocijenio protivljenje tuženika smanjenju tužbenog zahtjeva kao neosnovano.

Nadalje odredba čl. 193. stavak 1. ZPP-a izričito propisuje da tužitelj može prije upuštanja tuženika u raspravljanje povući tužbu, a nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari ima pravo dati ili uskratiti svoj pristanak glede povlačenja tužbe. Iz sadržaja odredbe čl. 193. stavak 1. ZPP-a proizlazi da Zakon o parničnom postupku ne poznaje djelomično povlačenje tužbe (čl.193. ZPP-a). Kako se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari te je uskratio svoj pristanak u odnosu na povlačenje dijela tužbenog zahtjeva to je sud odlučio meritorno o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva sve prema uputi Županijskog suda u Rijeci te je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za iznos u visini od 666,93 EUR (5.024,99 kn) kao pod točkom I. izreke presude.

11. Sud je o troškovima postupka odlučivao sukladno čl. 154. st.2. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe od 06.06.2019,g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. OT-a), sastav podneska od 09.10.2019.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 08.11.2019.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 03.02.2020.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 24.09.2020.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 02.10.2020.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 25.11.2020.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 25.11.2021.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.9. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 10.03.2025. g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.9. točka 1. OT-a), ukupno 1.800,00 EUR, priznat je trošak PDV-a u iznosu od 450,00 EUR, ukupno 2.250,00 EUR, a razmjerno uspjehu u parnici (56,94%) priznat je trošak zastupanja po odvjetniku u iznosu od 1.281,15 EUR, te je priznat trošak vještačenja u iznosu od 331,81 EUR, trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 112,81 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 70,34 EUR, ukupno 1.796,11 EUR.

Sud nije priznao tužitelju trošak sastava podneska od 26.06.2019.g. u iznosu od 50,00 EUR i sastav podneska od 25.11.2019. godine jer isti nisu bili nužni za vođenje postupka.

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.151. stavak 3.ZPP-a.

U Zagrebu, 24. travnja 2025. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku